Ja sam usamljenik u porodičnom kosmosu i onaj koji narušava sklad, iz te nezavidne pozicije sada o pojedinim osobama pripovijedam lako i bez zazora. Ne postoji ništa što bi me priječilo da stvari nazovem pravim imenom niti se skanjujem da to učinim. O, to nikako. Imam potrebu opisati događaje onakvima kakvi su uistinu bili, a ne kako ih doživljava nečija uobrazlija. Sada kad su ljudi koji su veličali te događaje, mahom mrtvi, ja odajem pomen jednom vremenu, jednom postojanju. Ovo je slovo o životu, a onog trenutka kad se ova knjiga sklopi, tih događaja se više niko, osim mene, pa i to za potrebe pripovijedanja, neće sjećati.
*
26. avgust, 2014. Gurnuo je loptu iz kornera, a ja sam je uhvatio na volej i poslao u suprotne rašlje. Kad je to bilo? Pred rat. A sad se sretnemo na raskršću. Posljednji put ovako smo stajali prije dvadeset dvije godine uprćeni školskim torbama, i sad ne znamo odakle bi započeli. O. je moj drugar iz osnovne škole, bio je vrijedan i marljiv. Odlikaš. Sjećam se njegovog oca, profesora matematike. Jednom me je oborio na popravni. U ratu su se zagubili, od tada se više nismo sreli.
Obojica smo iznenađeni susretom. Pozivam ga na piće. O. pogleda na sat,kaže: “Evo, sad ćemo”. Čavrljamo o nevažnim stvarima. Primijećujem smotuljak u njegovoj ruci. Umotan je u staniol.
Nakon pet minuta prilazi nam sijed, oronuo čovjek. Odnekud ga poznajem. Prima smotuljak u ruku i odmah ga razavija. On preko zalogaja pita: “Kako si danas prošo?” “Onako”, kaže O.
Kasnije sjedimo u knjižari, pijemo čaj. Trudimo se započeti neki razgovor. O: U početku je bilo neprijatno, samo bi stajali na raskršću. Ljudi su gledali s distance, ali nisu prilazili. Kasnije smo se sviknuli i mi i oni. Sad stojimo na smjenu. Čuvamo mjesto. Najbolje prolazimo ljeti kad navali dijaspora.
“A kod tebe? Šta ima kod tebe?”
*
Avgust. 2015. Dok pjesnik, sjetno, gudi o toplim krhotinama ljeta, osjećam radost jer posmatram kako oslobađa uzdah sabijen u pluća i pokušava utrnuti svih deset svijeća. Danas je sedamnaesti avgust. Rođendan našoj kćeri. Stolu prilazi S. Nožem, prethodno umečenim u bokal vode, ona narezuje tortu. Dok mi na tacni prinosi komadić, zagleda se u mene i kao da se skanjuje, kaže: “Umro je Arsen Dedić.”
*
Otišla je u petak i rekla da će ostati do ponedjeljka. U subotu mi je zazvonio telefon: “Da li bi danas mogao doći po mene”. Kad se snevolji, kod majke nakvaše lice. Zato vozim u šutnji i ne pitam ništa. Poštujem tuđe pravo na bijes. Sjedimo za stolom. Pod staklom su fotografije. Pod staklom su svi nasmijani. Mene pod staklom nema. S. u tanjire nalijeva supu. Šutimo. Gledam je ispod oka. Kašikom lupka po rubu tanjira, nijednom je nije umočila u juhu. Riješena je da pronađe pravu riječ pa viče: kučka, kučka, i čistom kašikom šamara ozareno kćerino lice pod staklom.
POSJET
Neko joj je rekao da je otac na terenu i sada oprezno otvara vrata naše kuće. Sjeda na sećiju i pod noge spušta najlonsku vrećicu. Majci je darovala cicanu suknju do ispod koljena i luster koji smo okačili na balkonski strop. “Nisi je trebala primiti”, rekao je kad je došao. “Ona je prefriganer i dodvorica. Nije ti došla od dobra”. Kasnije se svalio na krevet i zaspao, a ona je mislila o njegovoj sestri. Sutra se uprtio torbom, bio je bijesan kad je odlazio. Ona je ostala sama s dječakom.
Iznenadila ih je posjeta. Sjela je na sećiju i pod noge spustila praznu najlonsku vrećicu. Kratko se zadržala, cijelo vrijeme preslagivala je ruke u krilu. Željela je čim prije otići pa je rekla: “Žao mi je te suknje. Da li bi mi je vratila. Luda sam što darujem stvari koje imaju sentimentalnu vrijednost“.
Sad čekaju da se otac vrati kući, a dok se to ne dogodi, dječak stražari pred vratima. Bdije nad majčinom nagošću.
…
Odgovarao si istoriju. Kasnije te naganja oko trpezarijskog stola. Iznuren, prevrnuo si vaznu. Poslijepodne, na ciknuto staklo slaže kafenjake. Kad se slegne toz, fildžan prinesu usnama. Srk. Pa još jedan. Tek kad posegnu za cigaretom, ispod brkova a la Omar Sharif, provaljuju se riječi:
“Četvorka je nedovršena ocjena. Ne razumijem kako si mogo dobit četvorku. Ta od tebe se ne traži ništa osim da učiš. Uostalom, radi kako hoćeš. Lopata te vazda čeka, pa bujrum. Ili da u zadruzi sa Alijom nosiš vreće. Ho’š to? Je’l to hoćeš?”
*
BELA
Zvali smo je Bela, deset je godina živjela s nama. Kad smo je s pet mjeseci donijeli u kuću, odbijala je tuđu sisu pa smo joj hranu davali na bocu. Kad je poodrasla, izvodio sam je u šetnju. Znala je sunuti i zaplesti se u klupko s drugom djecom; kratko bi se zadržala u igri. Otuda se uvijek zalijetala u mene. Početkom rata, šrapnel, ne veći od zrna riže, ubio je Belu. Od tada u kući ne držimo kozu.
*
SVJETLO
U sobi je odjednom nastupio mrak pa si se ponudio da to sam uradiš. Prvi put se nije užlijebila. Ni iz drugog pokušaja nisi uspio. Treću priliku nisi dočekao jer se neko podigao s kauča pa iz prve promijenio sijalicu. A kad je to oposlio, taj neko, možda čak i tvoj otac, pogledao je preko ramena i rekao: „Glava ti služi samo da je nosiš na ramenu. Samo na ramenu da je nosiš. Samo to“.
Onda je došlo svjetlo i taj neko, možda čak tvoj otac, svalio se na kauč i uzeo daljinski.
Soba se ispunila glasom Jasminke Šipke.
*
Januar, 2005. Spolnu anemičnost pripisuješ sebi. Psihologija kaže kako sve polazi iz glave, već neko vrijeme nisi opušten. Za dvadeset maraka kupuješ šibicu, cigaru ćeš smotati u biblioteci, u braći Karamazovim skrivaš rizle. U školjku ubacuješ opušak pa za njim povlačiš vodu. U prizemlju pereš zube. Sapun lijepo miriše dok ga utrljavaš u tijelo. Puštaš mlaz hladne vode, napetost si ostavio pod tušem. Staješ u dovratak potpuno go. Na krevetu, S. Pitaš je: “Zašto sam učinio ovo?”
Ona kaže: “Dođi, lezi. Sad ti je san najpotrebniji.”
*
OKTOBAR. NOĆ. Prijatelj i vjenčani kum pred fajront: “Dabogda ti djeca bila gey, seljačino.”
*
ISPIT
Polagao sam južnoslavensku književnost. Profesor nas je poveo u učionicu. On,rušitelj konvencija, svoju pjesničku slobodu brani dugim sijedim kovrdžama. Na nogama ima izblijedjele all star patike. Vrsni je poznavalac književnosti (često se poziva na Crnjanskog), ali kad se o njemu govori svi radije kažu: ters. U to se još nisam uvjerio. Za njim korača mlađahna asistentica. Lijepa je. Ona kaže: „Radićemo pismeno.“ Onda je i profesor odlučio nešto dodati, ali mu je ona nehotice oduzela riječ kako bi upozorila: „Ako se odlučite za obradu proznog djela, molila bih vas da to bude bez suvišnih citata.“ Zatim se okrene prema profesoru i kaže: oprostite. On tankim prstima zagoni pramen s čela i polako stupa prema vratima, kad dohvati šteku, podvikne: „Ja vidim da mene ovde niko ne ferma ni za suhu šljivu.“
Između tri ponuđene teme, odlučio sam obraditi motiv nečiste krvi u romanu Bore Stankovića.
Sutra ću na oglasnoj ploči pročitati rezultate.
…
Svaki dan očistim ispod Bele. Đubre slažem na hrpu iza kuće; pred frezanje ću ga razgoniti po bašti. Kad izručim civaru, pogledujem u avliju preko puta. Tamo sjedi komšija Abdulah zaklonjen sjenom jorgovana i uči iz mushafa. Zaklima se sećija kad Abdulah podigne glas. Sačekam da nam se pogledi sretnu pa kažem: merhaba, efendija. On se blago osmjehne pa sniženim glasom uzvrati: merhaba, sinko. Zatim glasno uzdahne i prevrne novi list.
*
OKUS SOLI: Kad su se oženili, otac i majka dvije su godine živjeli u kući njegovih roditelja. Nisu mogli pronaći zajednički jezik pa su prešli u komšiluk, tamo su iznajmili sobičak. Kad se niz valu stušti vjetar, probije zidove pa iz njih bije studen. U kutku sobička bešika. Kad se prvi put osovi na noge, dječak će sunuti ravno neninoj kući.
SAN: U indeks upisana devetka. Na usmenom dijelu ispita mogu da biram između Crnjaskog i Ujevića. Odlučio sam se za Tina, a profesor pita: „Zašto?“ „Zato što je veći pjesnik“, odgovarim. „To ti misliš“, kaže.
*
Abdulah ima sina s kojim idem u razred. Sjedimo u istoj klupi. Od kada su lani doselili u mahalu, mi smo najbolji prijatelji. On je odličan učenik. Bolji je od mene iz matematike, ali se duri kad razredna pred svima čita moju pismenu iz srpskohrvatskog.
*
OKUS SOLI 1. Pio sam. Neko me autom dovezao kući. Sad se čitavo jutro pokušavam prisjetiti ko bi to mogao biti. U rekonstrukciji događaja iz prethodne noći alkohol je izbrisao sve detalje. Kroz maglu i uz napor uspijeva mi da se prisjetim samo tanušne sestrine ruke. Ona mi otvara vrata i tiho, tiho da ne razbudi ukućane kaže: “Opijaš se očevim parama, nesrećo”.
….
Alija P. očev je daidža, ali to ne znači da ga i ja držim za svojtu. To je čovjek sitne građe i uredno potkresanih brkova. Sav je uvučen u sebe. Iz ćelave glave koju poklapa francuska kapa, prodorno gledaju dva zelena oka. Kad se zakune babinim rahmetom, on tada najviše laže. To znaju i ostali, ali iz nekog razloga ignorišu činjenice. Svoj radni vijek proveo je u zadruzi. Tamo je obavljao najteže fizičke poslove. Nakon radnog dana on sjedi u čaršiji, uvijek u društvu ljudi koji na njegove životne prilike gledaju sažaljivo. Tu potrebu da ga neko žali zadržao je sve do danas. Stoga u ovom trenutku sjedim na kauču i na činjenicu da mu je proradio čir, gledam sažaljivo. On to prepoznaje pa se prenemaže više nego što je potrebno. A onda mi u jednom trenutku u ruku tutne šarafciger kako bih zavrnuo onu utičnicu što strši iz zida. Nakon uredno obavljenog posla sjednem na kauč, a otac, u kući punoj ukućana, kaže: „Ovo ti je prvi put u životu da si neki poso obavio kako treba.“
Svi me pogleduju sažaljivo, samo se Alija okrene prema ocu i kaže: „Lažeš. Lažeš, babinog mi rahmeta.“
*
Osjećam da bih morao drukčije rasporediti slobodno vrijeme. Posljednjih dana grize me savjest što više vremena ne provodim s djecom. Ljeto je i ja često izbivam iz kuće. Pred ponoć, trešten, spuštam ruku na šteku. Vrata mi otvara S: „Čekali su te. Sad su zaspali.“
*
Kad se rasanim, trčim neninoj kući. To nije daleko, šmugnem kroz dva sokaka i već za sobom pritvaram avlijska vrata. Volim je posjećivati u rane jutarnje sate. Tad je obično sama. Svi koji se bude pod tom pločarom već su odjezdili, svako svojim putem, djed je u čaršiji, za ostale ne marim. Namirujemo hajvan i cjepkamo jelovinu za potpalu. Potom mi ona namiri zavežljaj, to je hrana koju nosim teti Džemili. Džemila je sestra moje nene, ali svi je zovu Gara. Ona živi u malenom sobičku u kući Alije P. Taj sobičak zovemo odaja.
Gara se nije udavala i radi kao čistačica u lokalnoj školi. Svima kaže ono što misli da treba reći, pa tako i meni jutros kroz plavičaste bokore dima odbrusi: “Snuždio si se ko mehkokitić.”
Kasnije pitam nenu da mi objasni taj pojam, a ona: “Gluho i daleko bilo, đuturum, noge nad jamu, a još priča gluposti.” Onda čekamo da porumeni hljeb, a moja nena zatečena pitanjem desetogodišnjeg dječaka: Zašto su njegovi roditelji odeslili iz kuće, prvo pripali laru, prelomi prstima kocku šećera, onda skoči da okrene hljeb u pekari, a potom, snevoljena, prstima gužva dimije i progovara: “Zato što ti je ćaća šutio, a mater ti nije znala.”
S
S efendijom se fino gledamo. Nekad dođe na sijelo. On govori tiho i sabrano, samo pokatkad se vajka na hercegovačke žege. Kod njega u Kaknju, kaže, nema ovakvih vrućina. U njegovom prisustvu moj otac obuzdava karakter pa ne ponižava majku. Klima glavom i govori: “Jes, vala, komšija, tako je.”
*
Počeo sam pušiti. Kad mi uspije da iz očeve maskirne uniforme ukradem cigaretu, sklonim se za ćumez. Tamo sam neopažen. Jučer sam upoznao vojnika koji u zamjenu za kokoš nudi šteku drine bez filtera. Sad prebrojavam kokoši u našem čumezu; ima ih deset.
Već neko vrijeme ne uvlačim ruku u očevu košulju.
SVE TO
1.
Peti je dan kako vješto prikrivam želučane tegobe. Ne znam čime sam iritirao sve to, ali, svaki, pa i najmanji unos hrane u organizam, izaziva bol. Zazirem od posjeta ljekaru. Radije šetam. Začudo, to mi pomaže.
2.
Jutros sam, šetajući, nabasao na Zulfikara. U tom susretu ne bi bilo ničega čudnog da mi on nije prišao go. Golcijat. Sad gledamo dvojicu zaštitara kako s prijetećim izrazom na licu, haljinama koje su svukli s njega, vitlaju prema nama. Pitam ga: “Plašiš li se?” “Ne”, kaže. “Sutra ću se plašiti.” Onda iz moje ruke prima novčanicu i odlazi, smijući se.
3.
Zulfikar je heroinski ovisnik. Poklone svojoj krvi kupuje tako što prethodno krade. Nekoć smo živjeli u istom mjestu, ali ga već podugo ne viđam po tamošnjim ulicama. Jednom me Z. u hladnu zimsku noć presreo na ulici: Bi li mi pomogao pomaknuti kredenac? Pristao sam. Kad smo zakoračili u kuću, tamo nije bilo ničega. Tek četiri memljiva zida iz kojih bije studen. Z. iz džepa izvlači pribor. Tu je kašika, šprica, kesica limuntosa i upaljač. Posljednji je izvadio komadić papira, oprezno ga razvio da se smeđi prah, o, bože, ne raspe po podu.
A, kredenac? “Koji kredenac”, kaže, sad već potpuno fokusiran da otopinu iz kašike sakupi u špricu. Od mene traži samo da ga prigrabim za ruku, da stiskam sve dok se ne ukaže vena.
4.
Zebnja. Osmijeh u začeću. Sve je u redu.
5.
Kad smo izašli na ulicu, već je krenulo sipiti. Zulfikar mi u ruke tiska kišobran: „Znaš, ovo je prvi put da uzimam heroin. A sad požuri s tim kišobranom, jači vjetar će ga polomiti.“ I sada, dok u ovo prohladno jutro koračam prema kući, pitam se jesam li doprinio ovome u što se rasuo današnji Z.
6.
U kuću sam ušao izliječen, ali čim otpočinem, bol se polako vraća. Odlučio sam posjetiti ljekara. S: “Plašiš li se?” “Ne”, kažem, “sutra ću se plašiti.”
Okus soli
OKUS SOLI
Ja sam usamljenik u porodičnom kosmosu i onaj koji narušava sklad, iz te nezavidne pozicije sada o pojedinim osobama pripovijedam lako i bez zazora. Ne postoji ništa što bi me priječilo da stvari nazovem pravim imenom niti se skanjujem da to učinim. O, to nikako. Imam potrebu opisati događaje onakvima kakvi su uistinu bili, a ne kako ih doživljava nečija uobrazlija. Sada kad su ljudi koji su veličali te događaje, mahom mrtvi, ja odajem pomen jednom vremenu, jednom postojanju. Ovo je slovo o životu, a onog trenutka kad se ova knjiga sklopi, tih događaja se više niko, osim mene, pa i to za potrebe pripovijedanja, neće sjećati.
*
26. avgust, 2014. Gurnuo je loptu iz kornera, a ja sam je uhvatio na volej i poslao u suprotne rašlje. Kad je to bilo? Pred rat. A sad se sretnemo na raskršću. Posljednji put ovako smo stajali prije dvadeset dvije godine uprćeni školskim torbama, i sad ne znamo odakle bi započeli. O. je moj drugar iz osnovne škole, bio je vrijedan i marljiv. Odlikaš. Sjećam se njegovog oca, profesora matematike. Jednom me je oborio na popravni. U ratu su se zagubili, od tada se više nismo sreli.
Obojica smo iznenađeni susretom. Pozivam ga na piće. O. pogleda na sat,kaže: “Evo, sad ćemo”. Čavrljamo o nevažnim stvarima. Primijećujem smotuljak u njegovoj ruci. Umotan je u staniol.
Nakon pet minuta prilazi nam sijed, oronuo čovjek. Odnekud ga poznajem. Prima smotuljak u ruku i odmah ga razavija. On preko zalogaja pita: “Kako si danas prošo?” “Onako”, kaže O.
Kasnije sjedimo u knjižari, pijemo čaj. Trudimo se započeti neki razgovor. O: U početku je bilo neprijatno, samo bi stajali na raskršću. Ljudi su gledali s distance, ali nisu prilazili. Kasnije smo se sviknuli i mi i oni. Sad stojimo na smjenu. Čuvamo mjesto. Najbolje prolazimo ljeti kad navali dijaspora.
“A kod tebe? Šta ima kod tebe?”
*
Avgust. 2015. Dok pjesnik, sjetno, gudi o toplim krhotinama ljeta, osjećam radost jer posmatram kako oslobađa uzdah sabijen u pluća i pokušava utrnuti svih deset svijeća. Danas je sedamnaesti avgust. Rođendan našoj kćeri. Stolu prilazi S. Nožem, prethodno umečenim u bokal vode, ona narezuje tortu. Dok mi na tacni prinosi komadić, zagleda se u mene i kao da se skanjuje, kaže: “Umro je Arsen Dedić.”
*
Otišla je u petak i rekla da će ostati do ponedjeljka. U subotu mi je zazvonio telefon: “Da li bi danas mogao doći po mene”. Kad se snevolji, kod majke nakvaše lice. Zato vozim u šutnji i ne pitam ništa. Poštujem tuđe pravo na bijes. Sjedimo za stolom. Pod staklom su fotografije. Pod staklom su svi nasmijani. Mene pod staklom nema. S. u tanjire nalijeva supu. Šutimo. Gledam je ispod oka. Kašikom lupka po rubu tanjira, nijednom je nije umočila u juhu. Riješena je da pronađe pravu riječ pa viče: kučka, kučka, i čistom kašikom šamara ozareno kćerino lice pod staklom.
POSJET
Neko joj je rekao da je otac na terenu i sada oprezno otvara vrata naše kuće. Sjeda na sećiju i pod noge spušta najlonsku vrećicu. Majci je darovala cicanu suknju do ispod koljena i luster koji smo okačili na balkonski strop. “Nisi je trebala primiti”, rekao je kad je došao. “Ona je prefriganer i dodvorica. Nije ti došla od dobra”. Kasnije se svalio na krevet i zaspao, a ona je mislila o njegovoj sestri. Sutra se uprtio torbom, bio je bijesan kad je odlazio. Ona je ostala sama s dječakom.
Iznenadila ih je posjeta. Sjela je na sećiju i pod noge spustila praznu najlonsku vrećicu. Kratko se zadržala, cijelo vrijeme preslagivala je ruke u krilu. Željela je čim prije otići pa je rekla: “Žao mi je te suknje. Da li bi mi je vratila. Luda sam što darujem stvari koje imaju sentimentalnu vrijednost“.
Sad čekaju da se otac vrati kući, a dok se to ne dogodi, dječak stražari pred vratima. Bdije nad majčinom nagošću.
…
Odgovarao si istoriju. Kasnije te naganja oko trpezarijskog stola. Iznuren, prevrnuo si vaznu. Poslijepodne, na ciknuto staklo slaže kafenjake. Kad se slegne toz, fildžan prinesu usnama. Srk. Pa još jedan. Tek kad posegnu za cigaretom, ispod brkova a la Omar Sharif, provaljuju se riječi:
“Četvorka je nedovršena ocjena. Ne razumijem kako si mogo dobit četvorku. Ta od tebe se ne traži ništa osim da učiš. Uostalom, radi kako hoćeš. Lopata te vazda čeka, pa bujrum. Ili da u zadruzi sa Alijom nosiš vreće. Ho’š to? Je’l to hoćeš?”
*
BELA
Zvali smo je Bela, deset je godina živjela s nama. Kad smo je s pet mjeseci donijeli u kuću, odbijala je tuđu sisu pa smo joj hranu davali na bocu. Kad je poodrasla, izvodio sam je u šetnju. Znala je sunuti i zaplesti se u klupko s drugom djecom; kratko bi se zadržala u igri. Otuda se uvijek zalijetala u mene. Početkom rata, šrapnel, ne veći od zrna riže, ubio je Belu. Od tada u kući ne držimo kozu.
*
SVJETLO
U sobi je odjednom nastupio mrak pa si se ponudio da to sam uradiš. Prvi put se nije užlijebila. Ni iz drugog pokušaja nisi uspio. Treću priliku nisi dočekao jer se neko podigao s kauča pa iz prve promijenio sijalicu. A kad je to oposlio, taj neko, možda čak i tvoj otac, pogledao je preko ramena i rekao: „Glava ti služi samo da je nosiš na ramenu. Samo na ramenu da je nosiš. Samo to“.
Onda je došlo svjetlo i taj neko, možda čak tvoj otac, svalio se na kauč i uzeo daljinski.
Soba se ispunila glasom Jasminke Šipke.
*
Januar, 2005. Spolnu anemičnost pripisuješ sebi. Psihologija kaže kako sve polazi iz glave, već neko vrijeme nisi opušten. Za dvadeset maraka kupuješ šibicu, cigaru ćeš smotati u biblioteci, u braći Karamazovim skrivaš rizle. U školjku ubacuješ opušak pa za njim povlačiš vodu. U prizemlju pereš zube. Sapun lijepo miriše dok ga utrljavaš u tijelo. Puštaš mlaz hladne vode, napetost si ostavio pod tušem. Staješ u dovratak potpuno go. Na krevetu, S. Pitaš je: “Zašto sam učinio ovo?”
Ona kaže: “Dođi, lezi. Sad ti je san najpotrebniji.”
*
OKTOBAR. NOĆ. Prijatelj i vjenčani kum pred fajront: “Dabogda ti djeca bila gey, seljačino.”
*
ISPIT
Polagao sam južnoslavensku književnost. Profesor nas je poveo u učionicu. On,rušitelj konvencija, svoju pjesničku slobodu brani dugim sijedim kovrdžama. Na nogama ima izblijedjele all star patike. Vrsni je poznavalac književnosti (često se poziva na Crnjanskog), ali kad se o njemu govori svi radije kažu: ters. U to se još nisam uvjerio. Za njim korača mlađahna asistentica. Lijepa je. Ona kaže: „Radićemo pismeno.“ Onda je i profesor odlučio nešto dodati, ali mu je ona nehotice oduzela riječ kako bi upozorila: „Ako se odlučite za obradu proznog djela, molila bih vas da to bude bez suvišnih citata.“ Zatim se okrene prema profesoru i kaže: oprostite. On tankim prstima zagoni pramen s čela i polako stupa prema vratima, kad dohvati šteku, podvikne: „Ja vidim da mene ovde niko ne ferma ni za suhu šljivu.“
Između tri ponuđene teme, odlučio sam obraditi motiv nečiste krvi u romanu Bore Stankovića.
Sutra ću na oglasnoj ploči pročitati rezultate.
…
Svaki dan očistim ispod Bele. Đubre slažem na hrpu iza kuće; pred frezanje ću ga razgoniti po bašti. Kad izručim civaru, pogledujem u avliju preko puta. Tamo sjedi komšija Abdulah zaklonjen sjenom jorgovana i uči iz mushafa. Zaklima se sećija kad Abdulah podigne glas. Sačekam da nam se pogledi sretnu pa kažem: merhaba, efendija. On se blago osmjehne pa sniženim glasom uzvrati: merhaba, sinko. Zatim glasno uzdahne i prevrne novi list.
*
OKUS SOLI: Kad su se oženili, otac i majka dvije su godine živjeli u kući njegovih roditelja. Nisu mogli pronaći zajednički jezik pa su prešli u komšiluk, tamo su iznajmili sobičak. Kad se niz valu stušti vjetar, probije zidove pa iz njih bije studen. U kutku sobička bešika. Kad se prvi put osovi na noge, dječak će sunuti ravno neninoj kući.
SAN: U indeks upisana devetka. Na usmenom dijelu ispita mogu da biram između Crnjaskog i Ujevića. Odlučio sam se za Tina, a profesor pita: „Zašto?“ „Zato što je veći pjesnik“, odgovarim. „To ti misliš“, kaže.
*
Abdulah ima sina s kojim idem u razred. Sjedimo u istoj klupi. Od kada su lani doselili u mahalu, mi smo najbolji prijatelji. On je odličan učenik. Bolji je od mene iz matematike, ali se duri kad razredna pred svima čita moju pismenu iz srpskohrvatskog.
*
OKUS SOLI 1. Pio sam. Neko me autom dovezao kući. Sad se čitavo jutro pokušavam prisjetiti ko bi to mogao biti. U rekonstrukciji događaja iz prethodne noći alkohol je izbrisao sve detalje. Kroz maglu i uz napor uspijeva mi da se prisjetim samo tanušne sestrine ruke. Ona mi otvara vrata i tiho, tiho da ne razbudi ukućane kaže: “Opijaš se očevim parama, nesrećo”.
….
Alija P. očev je daidža, ali to ne znači da ga i ja držim za svojtu. To je čovjek sitne građe i uredno potkresanih brkova. Sav je uvučen u sebe. Iz ćelave glave koju poklapa francuska kapa, prodorno gledaju dva zelena oka. Kad se zakune babinim rahmetom, on tada najviše laže. To znaju i ostali, ali iz nekog razloga ignorišu činjenice. Svoj radni vijek proveo je u zadruzi. Tamo je obavljao najteže fizičke poslove. Nakon radnog dana on sjedi u čaršiji, uvijek u društvu ljudi koji na njegove životne prilike gledaju sažaljivo. Tu potrebu da ga neko žali zadržao je sve do danas. Stoga u ovom trenutku sjedim na kauču i na činjenicu da mu je proradio čir, gledam sažaljivo. On to prepoznaje pa se prenemaže više nego što je potrebno. A onda mi u jednom trenutku u ruku tutne šarafciger kako bih zavrnuo onu utičnicu što strši iz zida. Nakon uredno obavljenog posla sjednem na kauč, a otac, u kući punoj ukućana, kaže: „Ovo ti je prvi put u životu da si neki poso obavio kako treba.“
Svi me pogleduju sažaljivo, samo se Alija okrene prema ocu i kaže: „Lažeš. Lažeš, babinog mi rahmeta.“
*
Osjećam da bih morao drukčije rasporediti slobodno vrijeme. Posljednjih dana grize me savjest što više vremena ne provodim s djecom. Ljeto je i ja često izbivam iz kuće. Pred ponoć, trešten, spuštam ruku na šteku. Vrata mi otvara S: „Čekali su te. Sad su zaspali.“
*
Kad se rasanim, trčim neninoj kući. To nije daleko, šmugnem kroz dva sokaka i već za sobom pritvaram avlijska vrata. Volim je posjećivati u rane jutarnje sate. Tad je obično sama. Svi koji se bude pod tom pločarom već su odjezdili, svako svojim putem, djed je u čaršiji, za ostale ne marim. Namirujemo hajvan i cjepkamo jelovinu za potpalu. Potom mi ona namiri zavežljaj, to je hrana koju nosim teti Džemili. Džemila je sestra moje nene, ali svi je zovu Gara. Ona živi u malenom sobičku u kući Alije P. Taj sobičak zovemo odaja.
Gara se nije udavala i radi kao čistačica u lokalnoj školi. Svima kaže ono što misli da treba reći, pa tako i meni jutros kroz plavičaste bokore dima odbrusi: “Snuždio si se ko mehkokitić.”
Kasnije pitam nenu da mi objasni taj pojam, a ona: “Gluho i daleko bilo, đuturum, noge nad jamu, a još priča gluposti.” Onda čekamo da porumeni hljeb, a moja nena zatečena pitanjem desetogodišnjeg dječaka: Zašto su njegovi roditelji odeslili iz kuće, prvo pripali laru, prelomi prstima kocku šećera, onda skoči da okrene hljeb u pekari, a potom, snevoljena, prstima gužva dimije i progovara: “Zato što ti je ćaća šutio, a mater ti nije znala.”
S
S efendijom se fino gledamo. Nekad dođe na sijelo. On govori tiho i sabrano, samo pokatkad se vajka na hercegovačke žege. Kod njega u Kaknju, kaže, nema ovakvih vrućina. U njegovom prisustvu moj otac obuzdava karakter pa ne ponižava majku. Klima glavom i govori: “Jes, vala, komšija, tako je.”
*
Počeo sam pušiti. Kad mi uspije da iz očeve maskirne uniforme ukradem cigaretu, sklonim se za ćumez. Tamo sam neopažen. Jučer sam upoznao vojnika koji u zamjenu za kokoš nudi šteku drine bez filtera. Sad prebrojavam kokoši u našem čumezu; ima ih deset.
Već neko vrijeme ne uvlačim ruku u očevu košulju.
SVE TO
1.
Peti je dan kako vješto prikrivam želučane tegobe. Ne znam čime sam iritirao sve to, ali, svaki, pa i najmanji unos hrane u organizam, izaziva bol. Zazirem od posjeta ljekaru. Radije šetam. Začudo, to mi pomaže.
2.
Jutros sam, šetajući, nabasao na Zulfikara. U tom susretu ne bi bilo ničega čudnog da mi on nije prišao go. Golcijat. Sad gledamo dvojicu zaštitara kako s prijetećim izrazom na licu, haljinama koje su svukli s njega, vitlaju prema nama. Pitam ga: “Plašiš li se?” “Ne”, kaže. “Sutra ću se plašiti.” Onda iz moje ruke prima novčanicu i odlazi, smijući se.
3.
Zulfikar je heroinski ovisnik. Poklone svojoj krvi kupuje tako što prethodno krade. Nekoć smo živjeli u istom mjestu, ali ga već podugo ne viđam po tamošnjim ulicama. Jednom me Z. u hladnu zimsku noć presreo na ulici: Bi li mi pomogao pomaknuti kredenac? Pristao sam. Kad smo zakoračili u kuću, tamo nije bilo ničega. Tek četiri memljiva zida iz kojih bije studen. Z. iz džepa izvlači pribor. Tu je kašika, šprica, kesica limuntosa i upaljač. Posljednji je izvadio komadić papira, oprezno ga razvio da se smeđi prah, o, bože, ne raspe po podu.
A, kredenac? “Koji kredenac”, kaže, sad već potpuno fokusiran da otopinu iz kašike sakupi u špricu. Od mene traži samo da ga prigrabim za ruku, da stiskam sve dok se ne ukaže vena.
4.
Zebnja. Osmijeh u začeću. Sve je u redu.
5.
Kad smo izašli na ulicu, već je krenulo sipiti. Zulfikar mi u ruke tiska kišobran: „Znaš, ovo je prvi put da uzimam heroin. A sad požuri s tim kišobranom, jači vjetar će ga polomiti.“ I sada, dok u ovo prohladno jutro koračam prema kući, pitam se jesam li doprinio ovome u što se rasuo današnji Z.
6.
U kuću sam ušao izliječen, ali čim otpočinem, bol se polako vraća. Odlučio sam posjetiti ljekara. S: “Plašiš li se?” “Ne”, kažem, “sutra ću se plašiti.”