Iz podzemne željeznice u autobus. Još pola sata do kuće, a već sam umoran, ne mogu ni da čitam. Ispred mene jedna proćelava glava govori londonskim akcentom. Jako lijep rječnik. Govori dvjema mlađim djevojkama o nekom piscu, nisam čuo kojem.
U „Stipinoj knjižari” na pultu sam vidio malu knjigu crnih korica, otvorio je: Okrutni Bog. Autor: Al Alvarez. Pisao sam svoj rad o Camusu i ova studija o samoubojstvu mi je baš dobro došla. Kupih knjigu, pročitao je isti dan, svrstao u „literaturu korištenu u radu”.
Kada je Daco radio u nekim nedjeljnim novinama zamolio me da napišem tekst, ja napisao o kockanju. Poslije u Londonu naišao na odličnu knjigu pjesnika Alvareza o kockanju, dogovorio s urednikom jednog književnog časopisa da Alvarez i ja o tome objavimo svoje tekstove, on će s nama napraviti razgovor, još bolje ako nas dva o tome razgovaramo, nazvao Alvarezom, rekao mu pjesnik bit će mu drago, on voli govoriti o svim vrstama hazarda, a i drago mu da će biti u društvu s tim piscem iz Bosne, i on je predavao na fakultetu, sličnog su porijekla, a i interesa, bit će to zanimljiv susret. I ja se radujem susretu, konačno ću upoznati ovog pisca kojeg čini mi se dobro znam iz njegovih knjiga. Čekao sam da se javi urednik, ali nije, on od svega odustao, ne znam zašto.
Pričam to u knjižari svom znancu dok gledam Alvarezovu knjigu o noći. „On je jedno vrijeme imao problema s alkoholom” – kaže neki čovjek koji stoji do nas. „Pa šta?” – velim malo iritiran, jer sam tada i sam pio – „Pio je i Baudelaire, i Poe, i Thomas, sve veliki pjesnici”. Čovjeku malo neprijatno, „Jeste li i vi pjesnik?” – upita, snebivajući se. „Sort of”, kažem.
Proćelavi čovjek reče da izlazi, njegova stanica, dvije mlade djevojke kažu „Žao nam je, baš je bila zanimljiva priča”, ja ga pogledam kroz prozor. Autobus krenu. Poslije koji minut shvatim: Al Alvarez.
Umro je 2019. U enciklopediji sam pročitao da smo rođeni različitih godina, ali na isti dan. Ne znam ima li to neke veze s ovom mojom pričom.
Okrutni Bog
Iz podzemne željeznice u autobus. Još pola sata do kuće, a već sam umoran, ne mogu ni da čitam. Ispred mene jedna proćelava glava govori londonskim akcentom. Jako lijep rječnik. Govori dvjema mlađim djevojkama o nekom piscu, nisam čuo kojem.
U „Stipinoj knjižari” na pultu sam vidio malu knjigu crnih korica, otvorio je: Okrutni Bog. Autor: Al Alvarez. Pisao sam svoj rad o Camusu i ova studija o samoubojstvu mi je baš dobro došla. Kupih knjigu, pročitao je isti dan, svrstao u „literaturu korištenu u radu”.
Kada je Daco radio u nekim nedjeljnim novinama zamolio me da napišem tekst, ja napisao o kockanju. Poslije u Londonu naišao na odličnu knjigu pjesnika Alvareza o kockanju, dogovorio s urednikom jednog književnog časopisa da Alvarez i ja o tome objavimo svoje tekstove, on će s nama napraviti razgovor, još bolje ako nas dva o tome razgovaramo, nazvao Alvarezom, rekao mu pjesnik bit će mu drago, on voli govoriti o svim vrstama hazarda, a i drago mu da će biti u društvu s tim piscem iz Bosne, i on je predavao na fakultetu, sličnog su porijekla, a i interesa, bit će to zanimljiv susret. I ja se radujem susretu, konačno ću upoznati ovog pisca kojeg čini mi se dobro znam iz njegovih knjiga. Čekao sam da se javi urednik, ali nije, on od svega odustao, ne znam zašto.
Pričam to u knjižari svom znancu dok gledam Alvarezovu knjigu o noći. „On je jedno vrijeme imao problema s alkoholom” – kaže neki čovjek koji stoji do nas. „Pa šta?” – velim malo iritiran, jer sam tada i sam pio – „Pio je i Baudelaire, i Poe, i Thomas, sve veliki pjesnici”. Čovjeku malo neprijatno, „Jeste li i vi pjesnik?” – upita, snebivajući se. „Sort of”, kažem.
Proćelavi čovjek reče da izlazi, njegova stanica, dvije mlade djevojke kažu „Žao nam je, baš je bila zanimljiva priča”, ja ga pogledam kroz prozor. Autobus krenu. Poslije koji minut shvatim: Al Alvarez.
Umro je 2019. U enciklopediji sam pročitao da smo rođeni različitih godina, ali na isti dan. Ne znam ima li to neke veze s ovom mojom pričom.