Dok se na tv-ekranu smjenjuju krupni planovi Varcarana, što u CNN-ove kamere prenose svoj samrtni strah i konačno nerazumijevanje ovoga svijeta, onaj koji bilježi vidi u dnu kadra, gotovo sliven sa sivom zimskom pozadinom, sitni lik Muharema Kapetanovića, koji gleda preda se i šuti. Do njega kamera ne dolazi, ni on nju ne traži.
Muharem Kapetanović imao je dvanaest godina, kada ga je djed krišom gurnuo u noć, iz kuće, zabranivši mu resko, divljim šapatom više nalik na režanje, da ne plače, da ne viče, da ne bi pisnuo ni za živu glavu, ma što vidio da se događa.
Ujutro, selo je dogorijevalo, a svih njegovih dvjestotinjak stanovnika ležalo je pobijeno i poklano. Četnici su se izležavali uokolo, siti i pijani, obamrli od gozbe i od turske krvi.
Jedini svjedok: stara siva Bočac kula i brzi Vrbas pod njom, koji je nehajno (kao i uvijek u proteklih tri tisuće godina ovdašnje ljudske povijesti) primao vapaj iz bosanske pjesme: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje…
Muharem nije svjedok. On je kamen, još od sinoć. Leži u grmlju, neće se pomaknuti, neće okom trepnuti, do sudnjega dana ako bude trebalo. Čeka da se pokrenu, da se počnu dizati, da odu. Dočekao je to kasno poslije podne, a već se smračilo kad se nekako skotrljao kroz oštro grmlje i preko kamenja do Vrbasa, i krenuo uzvodno.
Sve poslije samo je život.
Dovukao se nekako do Jajca, otamo su ga poslali u Varcar, znajući da tamo ima nekih Kapetanovića i Dizdara iz Bočca. Zapalo ga je pa je s drugom siročadi stigao u prijateljsku socijalističku ČSSR na metalski zanat. Po svoj prilici, šutnja ga je spasila, kada se je 1948. trebalo izjasniti. Mnogi su mladići netragom nestali, a službene obavijesti o njihovim grobovima počele su do obitelji stizati tek šezdesetih. Vratio se u Varcar, neprimjetan, miran, nepogrešiv majstor, dobar muž, otac i sve ostalo kako najbolje može biti. Klonio se rakije i akšamluka, ni za pjesmu nije mario. Ali, i to je za ljude, pa nitko nije ni zapažao ni zamjerio.
O gozbi na Bočcu u Varcaru nije se govorilo nikad. Jedino se, kažu, katkad na seoskim slavama u gornjim selima nostalgično prisjećalo i hvalilo junaštvom na Bočcu. Muharema nitko ni za što nije pitao, a i da jest, bilo bi zaludu.
Prvi put nešto se načulo kada se 1973. spremala proslava velike godišnjice, i kada je iz Sarajeva došla instrukcija da se temeljito popišu i dostojno komemoriraju sve nevine žrtve onih vremena. Slijedeći taj trag, onaj koji bilježi otišao je s ahbabom do novoga mladoga varcarskoga imama Krzlaragine džamije. Razumjeli su se vrlo lako i brzo, i imam je pred njih iznio tefter rođenih i umrlih. Pod godinom 1942, za mjesec april, u rubrici za dva susljedna dana otegla se beskrajna kolona Kapetanovića i Dizdara: Hiba, Hamid, Ibrahim, Devla, Mukelefa, Muradif, Dževad, Džemal, Zejna, Ziba, Nevzeta, Omer, Ćamil, Muhamed, Sakib, Raif, Jusuf, Begzada, Zejneba, Hanumica, Islam, Mubera, Hajrudin, Rasim, Sulejman, Nezir, Ragib, Rasema, Sevdaha, Midhat, Ahmet… U rubrici uzrok smrti kod svakoga kratka naznaka: zaklan ili zaklana. Onaj koji bilježi sjeća se, računali su ganuti: najstarije čeljade na popisu – Sejdefa Dizdar, 93 godine, najmlađe – Melća Kapetanović, 4 godine.
Nije bilo natrag, vlasti su morale nešto učiniti. Progutali su žabu i mučenicima s Bočca postavili spomen: malu neuglednu kosu ploču na niskom betonskom postolju, ni do koljena, u sred kukuruzišta u brdu iznad bočačke tvrđave!
A dvojica ahbaba bili su naumili konačno nešto izvući iz Muharema. Dugo su sjedili, razgovarali o svemu i svačemu, ali kad god bi se dotaknuli Bočca, dokazujući mu da je sad vrijeme, da se sad može, da nema tko ako on neće, on bi zanijemio i samo gledao u njih šireći oči, kao da im daje znakove na nekom drugom jeziku, za koji mu je jasno da ga ne znaju, a on nema načina da ih ga nauči, pa je bespomoćan. Uspjeli su, u drugoj prilici, čak da ga malko opiju mimo njegova običaja, ali to se završilo jednostavnim i potpunim njegovim mukom.
Tako je došla ratna 1992. Gradom su zavladali potomci, sinovi i unuci, veseljaka s Bočca. Koja lica je Muharem Kapetanović susretao na ulici tih dana i tih godina, ako je izlazio na ulicu? Koja lica je susretao, a koja sanjao? Hoće li ga ikad itko pitati, i ako ga bude pitao, hoće li ikome moći reći – kako mu je bilo?
Onda se u septembru 1995. srpska vojska digla iz Varcara i otišla u Banju Luku, za njom se izlio i srpski svijet. Unišla je junačka vojska u hrvatskim uniformama i Varcar oslobodila. Od svega što je našla. A našla je svega i svačega, sami osloboditelji i viteški bojovnici, kad se malo opuste, pričaju: nismo nikad udarili na bogatije mjesto! Kad su unišli, zatekli su preostalih četiristotinjak Muslimana i tridesetak Hrvata. Sve je upozoravalo na prljavo utvrđivanje budućega nekog pazara, na neko krvavo trampljenje nečega za nešto, ali to se moglo osjetiti samo u vanjskomu svijetu. Unutra, u Varcaru, tko zna što se je osjećalo i slutilo. I dalje su bili hermetično zatvoreni, jedni i drugi, ni u grad ni iz grada nije se moglo bez specijalnih dozvola ili specijalnih veza, a Muslimani nikako. Ali su i u takvoj jadnoj i nikakvoj slobodi i jedni i drugi pokušavali uživati osjećaj oslobođenosti. A tada je svijet dočekao dugo žuđenu vijest: sklopljen je mir! Vijest je obišla cijeli globus, pljuštale su čestitke i zahvale. Objavljena je i nova karta: Varcar i ogromno područje oko njega vraćaju se Srbima, dojučerašnjim gazdama.
To je trenutak CNN-ove reportaže. Varcarani klize ekranom, govore, gestikuliraju, uzrujavaju se, misleći da svjedoče o nečemu važnome nekome kome je to važno. Iza njih potpuno neprimjetan, skoro stopljen s krošnjom velike jeribasme iz neke varcarske bašče, stoji Muharem Kapetanović, nijem i nepomičan.
Oj, Vrbasu
(1995.)
Dok se na tv-ekranu smjenjuju krupni planovi Varcarana, što u CNN-ove kamere prenose svoj samrtni strah i konačno nerazumijevanje ovoga svijeta, onaj koji bilježi vidi u dnu kadra, gotovo sliven sa sivom zimskom pozadinom, sitni lik Muharema Kapetanovića, koji gleda preda se i šuti. Do njega kamera ne dolazi, ni on nju ne traži.
Muharem Kapetanović imao je dvanaest godina, kada ga je djed krišom gurnuo u noć, iz kuće, zabranivši mu resko, divljim šapatom više nalik na režanje, da ne plače, da ne viče, da ne bi pisnuo ni za živu glavu, ma što vidio da se događa.
Ujutro, selo je dogorijevalo, a svih njegovih dvjestotinjak stanovnika ležalo je pobijeno i poklano. Četnici su se izležavali uokolo, siti i pijani, obamrli od gozbe i od turske krvi.
Jedini svjedok: stara siva Bočac kula i brzi Vrbas pod njom, koji je nehajno (kao i uvijek u proteklih tri tisuće godina ovdašnje ljudske povijesti) primao vapaj iz bosanske pjesme: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje…
Muharem nije svjedok. On je kamen, još od sinoć. Leži u grmlju, neće se pomaknuti, neće okom trepnuti, do sudnjega dana ako bude trebalo. Čeka da se pokrenu, da se počnu dizati, da odu. Dočekao je to kasno poslije podne, a već se smračilo kad se nekako skotrljao kroz oštro grmlje i preko kamenja do Vrbasa, i krenuo uzvodno.
Sve poslije samo je život.
Dovukao se nekako do Jajca, otamo su ga poslali u Varcar, znajući da tamo ima nekih Kapetanovića i Dizdara iz Bočca. Zapalo ga je pa je s drugom siročadi stigao u prijateljsku socijalističku ČSSR na metalski zanat. Po svoj prilici, šutnja ga je spasila, kada se je 1948. trebalo izjasniti. Mnogi su mladići netragom nestali, a službene obavijesti o njihovim grobovima počele su do obitelji stizati tek šezdesetih. Vratio se u Varcar, neprimjetan, miran, nepogrešiv majstor, dobar muž, otac i sve ostalo kako najbolje može biti. Klonio se rakije i akšamluka, ni za pjesmu nije mario. Ali, i to je za ljude, pa nitko nije ni zapažao ni zamjerio.
O gozbi na Bočcu u Varcaru nije se govorilo nikad. Jedino se, kažu, katkad na seoskim slavama u gornjim selima nostalgično prisjećalo i hvalilo junaštvom na Bočcu. Muharema nitko ni za što nije pitao, a i da jest, bilo bi zaludu.
Prvi put nešto se načulo kada se 1973. spremala proslava velike godišnjice, i kada je iz Sarajeva došla instrukcija da se temeljito popišu i dostojno komemoriraju sve nevine žrtve onih vremena. Slijedeći taj trag, onaj koji bilježi otišao je s ahbabom do novoga mladoga varcarskoga imama Krzlaragine džamije. Razumjeli su se vrlo lako i brzo, i imam je pred njih iznio tefter rođenih i umrlih. Pod godinom 1942, za mjesec april, u rubrici za dva susljedna dana otegla se beskrajna kolona Kapetanovića i Dizdara: Hiba, Hamid, Ibrahim, Devla, Mukelefa, Muradif, Dževad, Džemal, Zejna, Ziba, Nevzeta, Omer, Ćamil, Muhamed, Sakib, Raif, Jusuf, Begzada, Zejneba, Hanumica, Islam, Mubera, Hajrudin, Rasim, Sulejman, Nezir, Ragib, Rasema, Sevdaha, Midhat, Ahmet… U rubrici uzrok smrti kod svakoga kratka naznaka: zaklan ili zaklana. Onaj koji bilježi sjeća se, računali su ganuti: najstarije čeljade na popisu – Sejdefa Dizdar, 93 godine, najmlađe – Melća Kapetanović, 4 godine.
Nije bilo natrag, vlasti su morale nešto učiniti. Progutali su žabu i mučenicima s Bočca postavili spomen: malu neuglednu kosu ploču na niskom betonskom postolju, ni do koljena, u sred kukuruzišta u brdu iznad bočačke tvrđave!
A dvojica ahbaba bili su naumili konačno nešto izvući iz Muharema. Dugo su sjedili, razgovarali o svemu i svačemu, ali kad god bi se dotaknuli Bočca, dokazujući mu da je sad vrijeme, da se sad može, da nema tko ako on neće, on bi zanijemio i samo gledao u njih šireći oči, kao da im daje znakove na nekom drugom jeziku, za koji mu je jasno da ga ne znaju, a on nema načina da ih ga nauči, pa je bespomoćan. Uspjeli su, u drugoj prilici, čak da ga malko opiju mimo njegova običaja, ali to se završilo jednostavnim i potpunim njegovim mukom.
Tako je došla ratna 1992. Gradom su zavladali potomci, sinovi i unuci, veseljaka s Bočca. Koja lica je Muharem Kapetanović susretao na ulici tih dana i tih godina, ako je izlazio na ulicu? Koja lica je susretao, a koja sanjao? Hoće li ga ikad itko pitati, i ako ga bude pitao, hoće li ikome moći reći – kako mu je bilo?
Onda se u septembru 1995. srpska vojska digla iz Varcara i otišla u Banju Luku, za njom se izlio i srpski svijet. Unišla je junačka vojska u hrvatskim uniformama i Varcar oslobodila. Od svega što je našla. A našla je svega i svačega, sami osloboditelji i viteški bojovnici, kad se malo opuste, pričaju: nismo nikad udarili na bogatije mjesto! Kad su unišli, zatekli su preostalih četiristotinjak Muslimana i tridesetak Hrvata. Sve je upozoravalo na prljavo utvrđivanje budućega nekog pazara, na neko krvavo trampljenje nečega za nešto, ali to se moglo osjetiti samo u vanjskomu svijetu. Unutra, u Varcaru, tko zna što se je osjećalo i slutilo. I dalje su bili hermetično zatvoreni, jedni i drugi, ni u grad ni iz grada nije se moglo bez specijalnih dozvola ili specijalnih veza, a Muslimani nikako. Ali su i u takvoj jadnoj i nikakvoj slobodi i jedni i drugi pokušavali uživati osjećaj oslobođenosti. A tada je svijet dočekao dugo žuđenu vijest: sklopljen je mir! Vijest je obišla cijeli globus, pljuštale su čestitke i zahvale. Objavljena je i nova karta: Varcar i ogromno područje oko njega vraćaju se Srbima, dojučerašnjim gazdama.
To je trenutak CNN-ove reportaže. Varcarani klize ekranom, govore, gestikuliraju, uzrujavaju se, misleći da svjedoče o nečemu važnome nekome kome je to važno. Iza njih potpuno neprimjetan, skoro stopljen s krošnjom velike jeribasme iz neke varcarske bašče, stoji Muharem Kapetanović, nijem i nepomičan.
Već kamen.