U januaru 2008. godine, kao gost Fondacije Lannan, bio sam u Marfi, Texas, i mjesec dana proveo u kući u kojoj je sve bilo podešeno tako da ugodi piscu i samoj ideji pisanja. Tamo su tada, kao gosti Fondacije, boravile još dvije osobe, smještene u kućama preko puta. Nisam se s njima sretao, zato što sam vrlo brzo dan zamijenio za noć, danju sam spavao, a noću radio, za razliku od ozbiljnih osoba iz susjednih kuća, koje prema prirodnim zakonima spavaju onda kad je vrijeme spavanju, a danju rade.
Jednoga jutra, spremajući se za san, na polici sam pronašao knjigu Roberta Creeleya Na Zemlji. Knjiga je objavljena posthumno, i u njoj su skupljene pjesme pisane neposredno pred smrt, a neke od njih su nastale upravo tu, u Marfi, u kojoj je on proveo svoje posljednje dane na zemlji. I listajući knjigu, zaustavio sam se na četvrtoj stranici s fotografijom koja pokazuje pisca za stolom. Zapravo, siluetu pisca s bejzbol kapom na glavi, nagnutog nad papirima na stolu. Fotografija je snimljena kroz prozor kuće, izvana, tako da je u prednjem planu stablo, iza je svijetla fasada i dio krova, a u sredini kadra je prozor kroz koji se vidi figura pisca. Snimak je napravila pjesnikova supruga Penelope Creeley.
Već je svanjivalo, pogledao sam kroz prozor i obratio pažnju na kuću preko puta, stablo ispred nje, prozor kroz koji nazirem obrise stola za kojim nikoga nema, i shvatio – to je kuća s fotografije! Jutarnje otkriće me razbudilo, pa sam s knjigom i foto-aparatom izišao da potražim ono mjesto s kojeg je fotografija iz knjige snimljena. I napravio sam nekoliko snimaka iz istog ugla, s istim prozorom ispred, sa stolom za kojim pisca nema. I tada se u prozoru pojavila djevojka. U prvi mah bila je zbunjena mojim prisustvom, a onda se nasmijala, mahnula je u znak pozdrava, otvorila vrata i pozvale me da uđem u kuću, ona će skuhati espresso… Ali prije toga se predstavila, rekla je da se zove Penelope, što je bila nova koincidencija. Penelope Pelizzon.
Ušao sam i sjeo za onaj sto, pili smo kafe i razgovarali. Izvinjavao sam se zbog jutarnjeg zagledanja u “njenu” kuću, i objasnio svoje razloge za to. Penelope je pjesnikinja, razumjela je, a onda mi je opisala vrlo neobičan događaj:
Jučer se, rekla je, na biciklu vozila izvan Marfe, u pustinju. U jednom trenutku, kao udaljenu tačku na horizontu vidjela je ljudsku ili ne-ljudsku priliku koja se kreće istim pustinjskim putom u njenom smjeru. Dvoumila se da li nastaviti ili okrenuti bicikl i vratiti se u grad, jer nije prijatno usred pustinje sresti neko nepoznato biće, ali je ipak nastavila dalje i ubrzo prepoznala udaljenu figuru bicikliste ispred sebe. “Kad se bicikl sasvim približio, vidjela sam djevojku koja fantastično liči na mene, a kad smo se mimoilazile, mahnule smo jedna drugoj u istom trenutku i imala sam osjećaj kao da mašem samoj sebi, prolazeći kroz džinovsko ogledalo postavljeno na sredini pustinje.” U povratku, kaže, još jednom je srela istu djevojku koja se zaustavila i s bicikla skinula kutiju. Iznijela je malog psa iz kutije, spustila u pijesak, dlanovima ga nježno gurka i govori mu: Idi, Idi! A Penelope njen postupak ovako objašnjava: “Ona je satima vozila, samo da psa ostavi na drugoj strani pustinje, kako se ne bi znao vratiti kući.”
Dok je pričala, dlanom je blago gladila mahagonij stola u kojem se ogledao njen torzo, i polica s knjigama iza njenih leđa.
Bilo je to jedno od najčudnijih jutara u mome životu.
Ogledalo
U januaru 2008. godine, kao gost Fondacije Lannan, bio sam u Marfi, Texas, i mjesec dana proveo u kući u kojoj je sve bilo podešeno tako da ugodi piscu i samoj ideji pisanja. Tamo su tada, kao gosti Fondacije, boravile još dvije osobe, smještene u kućama preko puta. Nisam se s njima sretao, zato što sam vrlo brzo dan zamijenio za noć, danju sam spavao, a noću radio, za razliku od ozbiljnih osoba iz susjednih kuća, koje prema prirodnim zakonima spavaju onda kad je vrijeme spavanju, a danju rade.
Jednoga jutra, spremajući se za san, na polici sam pronašao knjigu Roberta Creeleya Na Zemlji. Knjiga je objavljena posthumno, i u njoj su skupljene pjesme pisane neposredno pred smrt, a neke od njih su nastale upravo tu, u Marfi, u kojoj je on proveo svoje posljednje dane na zemlji. I listajući knjigu, zaustavio sam se na četvrtoj stranici s fotografijom koja pokazuje pisca za stolom. Zapravo, siluetu pisca s bejzbol kapom na glavi, nagnutog nad papirima na stolu. Fotografija je snimljena kroz prozor kuće, izvana, tako da je u prednjem planu stablo, iza je svijetla fasada i dio krova, a u sredini kadra je prozor kroz koji se vidi figura pisca. Snimak je napravila pjesnikova supruga Penelope Creeley.
Već je svanjivalo, pogledao sam kroz prozor i obratio pažnju na kuću preko puta, stablo ispred nje, prozor kroz koji nazirem obrise stola za kojim nikoga nema, i shvatio – to je kuća s fotografije! Jutarnje otkriće me razbudilo, pa sam s knjigom i foto-aparatom izišao da potražim ono mjesto s kojeg je fotografija iz knjige snimljena. I napravio sam nekoliko snimaka iz istog ugla, s istim prozorom ispred, sa stolom za kojim pisca nema. I tada se u prozoru pojavila djevojka. U prvi mah bila je zbunjena mojim prisustvom, a onda se nasmijala, mahnula je u znak pozdrava, otvorila vrata i pozvale me da uđem u kuću, ona će skuhati espresso… Ali prije toga se predstavila, rekla je da se zove Penelope, što je bila nova koincidencija. Penelope Pelizzon.
Ušao sam i sjeo za onaj sto, pili smo kafe i razgovarali. Izvinjavao sam se zbog jutarnjeg zagledanja u “njenu” kuću, i objasnio svoje razloge za to. Penelope je pjesnikinja, razumjela je, a onda mi je opisala vrlo neobičan događaj:
Jučer se, rekla je, na biciklu vozila izvan Marfe, u pustinju. U jednom trenutku, kao udaljenu tačku na horizontu vidjela je ljudsku ili ne-ljudsku priliku koja se kreće istim pustinjskim putom u njenom smjeru. Dvoumila se da li nastaviti ili okrenuti bicikl i vratiti se u grad, jer nije prijatno usred pustinje sresti neko nepoznato biće, ali je ipak nastavila dalje i ubrzo prepoznala udaljenu figuru bicikliste ispred sebe. “Kad se bicikl sasvim približio, vidjela sam djevojku koja fantastično liči na mene, a kad smo se mimoilazile, mahnule smo jedna drugoj u istom trenutku i imala sam osjećaj kao da mašem samoj sebi, prolazeći kroz džinovsko ogledalo postavljeno na sredini pustinje.” U povratku, kaže, još jednom je srela istu djevojku koja se zaustavila i s bicikla skinula kutiju. Iznijela je malog psa iz kutije, spustila u pijesak, dlanovima ga nježno gurka i govori mu: Idi, Idi! A Penelope njen postupak ovako objašnjava: “Ona je satima vozila, samo da psa ostavi na drugoj strani pustinje, kako se ne bi znao vratiti kući.”
Dok je pričala, dlanom je blago gladila mahagonij stola u kojem se ogledao njen torzo, i polica s knjigama iza njenih leđa.
Bilo je to jedno od najčudnijih jutara u mome životu.