Otvorio sam termos-bocu, u kartonske čaše nalio kafe, jednu za njega i jednu za mene, i odmah priznao: “Nisam dobro!” Tako mi u Bosni razgovaramo kad smo zadovoljni. U ostatku svijeta ljudi se jedni drugima žale kad zato imaju objektivan povod. I to je sve što se o ljudima treba znati: neki više, a neki manje cvile. Zato T. S. Eliot kaže da svijet neće nestati “praskom, nego cviljenjem”.
Moje društvo uz kafu je B., koji je danas došao prilično ozaren, zato što je sinoć čitao Emila Ciorana. On spada u rijetke slikare koji čitaju. A i sam ponešto napiše.
B. je moj najveći američki prijatelj. Mogao bih da malo nategnem i da izaberem jednog od ovih rođenih Amerikanaca i kažem da je on moj najveći američki prijatelj. Ali to ne bi bila istina. Tako se sklopilo: B. je u Ameriku došao iz Sarajeva. Tamo se, bez obzira što je u pitanju grad koji se u šetnji može prekoračati, nismo znali, nismo niti jednu riječ razmijenili, a da se dogodilo drukčije, da smo se ipak sreli i razgovarali, sasvim bi sigurno druženje pretvorili u prijateljstvo. Tako je prilična ironija da sam čovjeka koji je godinama živio u istom sarajevskom kvartu u kojem i ja, sreo na drugom kontinentu. Koliko je tek onih ljudi koje nikada nisam sreo?, a značilo bi mi da jesam. Ako iz te perspektive pogledam, život je inventarna lista nesporazuma, arhiva praznine i katastarska knjiga mimoilažanja.
Posljednju svoju izložbu B. je imao neposredno pred rat. Zatvaranje izložbe se nesretno sklopilo sa opsadom Sarajeva. Nakon prvih napada na grad, skupa sa Olimpijskim muzejem izgorili su i njegovi radovi koji su tamo bili uskladišteni. Ti radovi su set zastava, ali takvih da boja i heraldički znakovi na njima nisu obilježavali države i nacije. Njegove zastave su bile anti-zastave, nadnacionalne i naddržavne. U vrijeme kad je sredinom osamdesetih na zastavama radio, ideja o njima stigla je do Danila Kiša i on je izrazio želju da za katalog buduće izložbe napiše kratki esej. To se, međutim, nije dogodilo. Kiš je ubrzo nakon izrečene želje umro. A danas kad priča o tome, B. događaj opisuje kao propuštenu priliku da upozna dragog pisca. Istina, o tome govori s autoironijom, jer kad je do njega stigla želja beogradskog pisca da napiše esej, on tada nije znao ko je, u stvari, taj čovjek, pa je rekao: “Danilo Kiš? Ni govora.”
A za Emila Ciorana danas kaže: “Jak je. Ima crni pojas u mišljenju.”
Oduševljenje Emilom Cioranom
Otvorio sam termos-bocu, u kartonske čaše nalio kafe, jednu za njega i jednu za mene, i odmah priznao: “Nisam dobro!” Tako mi u Bosni razgovaramo kad smo zadovoljni. U ostatku svijeta ljudi se jedni drugima žale kad zato imaju objektivan povod. I to je sve što se o ljudima treba znati: neki više, a neki manje cvile. Zato T. S. Eliot kaže da svijet neće nestati “praskom, nego cviljenjem”.
Moje društvo uz kafu je B., koji je danas došao prilično ozaren, zato što je sinoć čitao Emila Ciorana. On spada u rijetke slikare koji čitaju. A i sam ponešto napiše.
B. je moj najveći američki prijatelj. Mogao bih da malo nategnem i da izaberem jednog od ovih rođenih Amerikanaca i kažem da je on moj najveći američki prijatelj. Ali to ne bi bila istina. Tako se sklopilo: B. je u Ameriku došao iz Sarajeva. Tamo se, bez obzira što je u pitanju grad koji se u šetnji može prekoračati, nismo znali, nismo niti jednu riječ razmijenili, a da se dogodilo drukčije, da smo se ipak sreli i razgovarali, sasvim bi sigurno druženje pretvorili u prijateljstvo. Tako je prilična ironija da sam čovjeka koji je godinama živio u istom sarajevskom kvartu u kojem i ja, sreo na drugom kontinentu. Koliko je tek onih ljudi koje nikada nisam sreo?, a značilo bi mi da jesam. Ako iz te perspektive pogledam, život je inventarna lista nesporazuma, arhiva praznine i katastarska knjiga mimoilažanja.
Posljednju svoju izložbu B. je imao neposredno pred rat. Zatvaranje izložbe se nesretno sklopilo sa opsadom Sarajeva. Nakon prvih napada na grad, skupa sa Olimpijskim muzejem izgorili su i njegovi radovi koji su tamo bili uskladišteni. Ti radovi su set zastava, ali takvih da boja i heraldički znakovi na njima nisu obilježavali države i nacije. Njegove zastave su bile anti-zastave, nadnacionalne i naddržavne. U vrijeme kad je sredinom osamdesetih na zastavama radio, ideja o njima stigla je do Danila Kiša i on je izrazio želju da za katalog buduće izložbe napiše kratki esej. To se, međutim, nije dogodilo. Kiš je ubrzo nakon izrečene želje umro. A danas kad priča o tome, B. događaj opisuje kao propuštenu priliku da upozna dragog pisca. Istina, o tome govori s autoironijom, jer kad je do njega stigla želja beogradskog pisca da napiše esej, on tada nije znao ko je, u stvari, taj čovjek, pa je rekao: “Danilo Kiš? Ni govora.”
A za Emila Ciorana danas kaže: “Jak je. Ima crni pojas u mišljenju.”