Ovaj grad i ova zemlja, u kojoj živim i brojim dane iščekujući smrt kao što pop molitvom broji krunicu, nastanjeni veličanstvenom raznolikošću ljudskih bića, sastavljeni su i od onoga što se isprva ne primjećuje, sazdani su od svega što već četvrt stoljeća nedostaje ili što je tijekom tih godina polako izblijedilo i sada predstavlja kolektivnu traumu ugušenu racionalizacijom, zabijenu u kolektivnu podsvijest ili zajednički san pretvoren u javu proganjanja, hapšenja i uklanjanja – “drugih”. Većina se ljudi sjeća tuđmanovine i svega što je od tada tako prikladno isparilo. Sjeća se vrhovnikovih nakrivljenih usnana i riječi “Hrvatice i Hrvati…”, sjeća se odabranih “heroja” koji su na vrijeme odstranili “maligno tkivo sa zdravog korpusa nacije”, sjeća se psihotične atmosfere kada je svijet čovjeku izbijao zrak iz pluća, sjeća se razorenih gradova i opljačkanih kuća čiji je namještaj poput polomljenih udova ili istrgnute utrobe ležao nasred ceste. Sjeća se devedesetih kao zločeste, prljave i krvave žurke kada je ono što je odlazilo zamijenjeno punom snagom onoga što dolazi, što je došlo i sada je ovdje.
Štoviše, čini mi se kako je ovo društvo obilježeno više onim odsutnim nego prisutnim. No, odsutno se nije udostojilo nestati samo od sebe i bez traga nego šapuće u svakom uzdahu T.M., B.G., M.N. i ostalih koji “smo svi mi – heroji a ne zločinci”. Ono što oblikuje ovo društvo već četvrt stoljeća i oblikovat će ga još dugo nakon što ga počastim svojim odsutstvom, kolektivna je trauma ispoljena kroz šarenilo devijantnog ponašanja – premlaćivanja, pljačkanja, sebičnosti i apsolutnog odsutstva empatije, građanske hrabrosti, odgovornosti i tolerancije – odsutstva svijesti kako je društvo zaista društvo upravo po načinu na koji se odnosi prema “odsutnima”, “nevidljivima”, “drugima”. A ono što nedostaje, što je odstranjeno ili je odsutno – ono je do čega mi je stalo. Upravo se sa nestalim, odstranjenim, prognanim ili izbrisanim – identificiram.
Kada se -već više od dvadeset godina- javno zna da je dvanestogodišnja djevojčica ubijena na planini što se nadvija nad glavnim gradom ove države bez ikakvog mogućeg opravdanja, kada se zna da su ubojice priznale zločin i uz pomoć pravne tehnikalije puštene, kada se zna da je sve provedeno po zapovjednoj liniji, od vrhovnika F.T. preko ministra obrane G.Š. i državnog odvjetnika V.Š., pa sve niže u blato, sve do T.M. čija je “banda” ispalila rafalnu uspavanku u glavu A.Z. i za to –odlikovana, tada postaje jasno kako živimo u duboko poremećenom i traumatiziranom društvu što se prepustilo šarenilu šopingmolova i zaboravu, u nadi da će sjaj i blještavilo sakriti mrak iz kojeg sve oko nas izvire. Ali upravo ono što zaboravljamo odražava ono što pamtimo. A jedini ljudi koji se sa tim zločinom usuđuju suočiti-ne zato što su posebno hrabri, već iz bazičnog osjećaja odgovornosti za ono što je društvo u njihovo ime učinilo- su raspršeni pojedinci i tek nedavno, dvadeset i tri godine nakon ubojstva, grupa kazališnih radnika što je odlučila podići ogledalo u želji da se svi u njemu dobro pogledamo. I kada razmišljam o tom događaju tada čitavo ovo društvo sve više nalikuje onom društvu što je u travnju 1941. slušalo i čitalo o rasnim zakonima i sa njima se šutke složilo. A ta četrdeset i prva nalikuje – iako svakako nije ista – devedest i prvoj.
U trenutku kada je A.Z. (12) metak zauvijek sklopio oči, državni tužitelj bio je V.Š., majstor ustavnog prava i saborskih igara, čovjek koji je i četvrt stoljeća kasnije stup ovog društva i njegova “moralna vertikala”. Ubojstvom A.Z. (Milana Levara, Josipa Reihl-Kira i još nekolicine pravednika što su ovom društvu htjeli dobro) kirurški je precizno odstranjen svaki osjećaj građanske odgovornosti, poštovanje moralnog zakona koji je stalan u nama kao što je stalno i zvjezdano nebo iznad nas, i tako ovaj grad, i planina ispod koje se skriva, trpi psihološku traumu osjećajući kako metastaziraju otrovi kolektivne odgovornosti, kako u potocima što bujaju već gotovo četvrt stoljeća, skarletna krv male A.Z. teče ulicama Mile Budaka, razlijeva se ljubljenim rukama Daria Kordića, cijedi se crnim grafitima sa križem ugnježdenim u slovo U, šunja se poput duha crkvenim i saborskim hodnicima, sudjeluje na svakom prijemu u “veličanstvenoj precjedničkoj” palači, cvili zagrebačkim tramvajima i šutke prolazi ulicama, pojavljujući se u kolektivnim snovima hrvatokatolika i onih “drugih”, ja razmišljam koliko se ljudi koje svakodnevno srećem sjeća tog događaja, tog strašnog mjesta, imena petero ubojica i dvanaestogodišnje djevojčice na čijoj smrti čitavo društvo gradi svoj bolji, neovisniji, hrvatski život. U mojim (priznajem) divljim fantazijama, krv te ubijene djevojčice gnoji planinu nad „metropolom“ i zatim se kao De Palmina/Kingova Carrie utjelovljuje i vrišti na nekom od velebnih prijemova, među političkom, ekonomskom, diplomatskom i intelektualnom elitom. Volio bih da ono što je zemlja pojela napokon ustane, uspravi se među antiknim namještajem (možda ga malo poprska krvlju – samo zbog efekta) u grandioznoj dvorani i da – uz prisutne medije – počne vrištati a da glave stupova društva krenu eksplodirati i besprijekorno obučena političko-ekonomska elita ostane na milost i nemilost naše Carrie – Aleksandre Z., djevočice zbog koje ovo društvo već dvadesetak godina osjeća “fantomsku bol” o kojoj govore ljudi amputiranih udova, ljudi koji te udove još uvijek, uprkos svemu, osjećaju i što je najgore – bole ih.
No fantomska bol neće nestati sve dok se svaki jedinstveni, neponovljivi i nevažni pojedinac i građanin ove republike ne suoči s odgovornošću za ono što je u njegovo ime postalo odsutno. Za ono što je nasilno odstranjeno. Za ono čega više nema. Zamišljam često 8. decembra, razred A.Z. i učiteljicu koja proziva, djecu koja dižu ruku i zamišljam zatim kako izgovara njeno ime, zamišljam tišinu i začuđenost na njenom licu, zamišljam kako odustaje i otvara udžbenik iz povijesti. Zamišljam prazno mjesto gdje je sjedila A.Z. i njezino odsutsvo – čisto kao zrak.
Odsutstvo je ono čega se sa sjetom i grozom prisjećam dok živim u ovom gradu i ovoj zemlji. Ono mi pravi društvo. Često pomišljam kako bi bilo lijepo da moji sugrađani shvate da su još nešto osim onoga što vjeruju da jesu. Za to vrijeme zamišljam, sanjam i osjećam ono čega više nema. A to -nema – samo je riječ što se puši kao otvorena rana skrivena u golemoj praznini njihovog hladnog srca.
A ono čega nema, ono što je nestalo, ono odsutno mogao bih nabrajati do beskraja. Nema bazičnog morala (danas mi je brat uz kavu prepričao novinsku priču kako su desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak opljačkali i do smrti pretukli penzionera. Zbog novca u protuvrijednosti 30 kUna. Dva djeteta – moja kći je osmogodišnjakinja – od deset i jedanaest godina do SMRTI su pretukli starca zbog 30 kUna. Dogodilo se to u Srbiji – ne brinite. Mi smo srednja Evropa. Ne – Balkan.), nema osjećanja raznolikosti. Nema skliskih, kontinuirano mijenjajućih, transformirajućih identiteta. Nema osjećaja pripadanja za one koji su “izdvojeni”, za one koji su “drugi”. Seksualno ili ekonomski, etnički ili politički – uvijek “drugi”. No, osjećam da bi dvojica malih ubojica mogli isto tako lako biti dječaci ovog društva koje se- isto kao i ona „neprijateljsko“- odbija suočiti sa zločinima počinjenim u njegovo ime. I tako živimo sa odsutnim u zemlji konspirativne šutnje i nestalog građanskog morala i odgovornosti, odsutnosti tolerancije i suosjećanja, odsutnosti otpora i solidarnosti. Odsutnosti osjećaja kako se nešto – ipak – može promijeniti.
Sve ovo pišem jer ne mogu podnijeti činjenicu što sam u noći tog strašnog 7. decembra 1991., u mračnoj šumi nalik na šumu iz bajke, tamo negdje blizu Adolfovca i ja bio prisutan kada su ubili A.Z.. Pišem ove riječi znajući da iskupljenja nema. Postoji samo suočenje sa zločinom, pokušaj da se odsutnima oduži sviješću o vlastitoj odgovornosti. Ali sve što vidim je praznina. Ono čega ne može i nikad neće biti. Da li je ovom društvu i ljudima koji ga vode jasno da odlažući suočenje sa tim strašnim 7. decembrom 1991. godine, odlažu neminovno. Jedna je hrvatska spisateljica napisala kako je ubojstvo A.Z. postalo opće mjesto u povijesti domovinskog rata. Kako nešto tako neponovljivo, jedinstveno i strašno može postati općim mjestom? Kada će se društvo s kojim udišem isti zrak probuditi iz opijenosti vlastitim pravedništvom? Kada će se neka osnovna škola ili ulica nazvati imenom ubijene djevojčice? Kada će se ovo duboko kršćansko društvo umoriti od prkosa i relativizacije krivnje? Kada će raskoljnikovski kleknuti i “urbi et orbi” objaviti – mi smo to učinili. Mi smo krivi što A.Z. danas nema. Svi smo mi krivi što je 8. decembra učiteljica A.Z. u dnevnik upisala izostanak. Kada će shvatiti kako nešto ovako bešćutno i strašno treba postati dio kolektivnog sjećanja a ne kolektivnog zaborava. Kada će shvatiti da dok god dozvoljavaju odsutnost A.Z. iz naših života pripremaju teren za nove rafalne uspavanke? Kada će shvatiti kako smo sačinjeni i od onog čega se želimo sjećati i od onog što želimo zaboraviti. Kada će shvatiti da ono odsutno određuje ono prisutno.
Zašto, gotovo četvrt stoljeća kasnije, pišem o jednom ubojstvu, jednoj maloj smrti kada su se dogodile desetine, stotine tisuća? Zašto pokušavam riječima prizvati one kojih više nema? Zašto? Jer je odstranjeno, nestalo i usahlo ono što osjećam svojim, ono u čemu se prepoznajem. Jer su odsutne sve odlike građanskog društva. Možda bih trebao pjevati o “Oblaku u hlačama”, možda o “srcu što se smije“, ali nisam sposoban da pjevam o nikome drugom osim o onima što su odsutni – tuđom ili svojom voljom. Osjećam odgovornost zbog njihovog nestanka. Osjećam ih kao amputirani ud. Osjećam njihovu bol. I sve dok se ovaj grad i ovo društvo ne prisjeti odsutnih, sve dok ih pokušava zaboraviti – oni će poput gnojnog čira rasti u kolektivnoj (pod)svijesti i jednog dana eksplodirati krvavožutim gnojem nečiste savjesti. Ali tada će biti kasno. Kada pogledam u vreli vir svemira u pogledu vlastite kćeri poželim da ju odvedem negdje daleko, što dalje – najdalje.
I dok čitavo društvo umire tiho, pretvoreno u naviku, treba se suočiti sa činjenicom da koliko god nepredvidiva i besmislena izgledala razlika između naših želja i stvarnog života, na kraju uvijek stižemo do zadanog, nepromjenjivog, nevidljivog cilja.
Odsutnost
Ovaj grad i ova zemlja, u kojoj živim i brojim dane iščekujući smrt kao što pop molitvom broji krunicu, nastanjeni veličanstvenom raznolikošću ljudskih bića, sastavljeni su i od onoga što se isprva ne primjećuje, sazdani su od svega što već četvrt stoljeća nedostaje ili što je tijekom tih godina polako izblijedilo i sada predstavlja kolektivnu traumu ugušenu racionalizacijom, zabijenu u kolektivnu podsvijest ili zajednički san pretvoren u javu proganjanja, hapšenja i uklanjanja – “drugih”. Većina se ljudi sjeća tuđmanovine i svega što je od tada tako prikladno isparilo. Sjeća se vrhovnikovih nakrivljenih usnana i riječi “Hrvatice i Hrvati…”, sjeća se odabranih “heroja” koji su na vrijeme odstranili “maligno tkivo sa zdravog korpusa nacije”, sjeća se psihotične atmosfere kada je svijet čovjeku izbijao zrak iz pluća, sjeća se razorenih gradova i opljačkanih kuća čiji je namještaj poput polomljenih udova ili istrgnute utrobe ležao nasred ceste. Sjeća se devedesetih kao zločeste, prljave i krvave žurke kada je ono što je odlazilo zamijenjeno punom snagom onoga što dolazi, što je došlo i sada je ovdje.
Štoviše, čini mi se kako je ovo društvo obilježeno više onim odsutnim nego prisutnim. No, odsutno se nije udostojilo nestati samo od sebe i bez traga nego šapuće u svakom uzdahu T.M., B.G., M.N. i ostalih koji “smo svi mi – heroji a ne zločinci”. Ono što oblikuje ovo društvo već četvrt stoljeća i oblikovat će ga još dugo nakon što ga počastim svojim odsutstvom, kolektivna je trauma ispoljena kroz šarenilo devijantnog ponašanja – premlaćivanja, pljačkanja, sebičnosti i apsolutnog odsutstva empatije, građanske hrabrosti, odgovornosti i tolerancije – odsutstva svijesti kako je društvo zaista društvo upravo po načinu na koji se odnosi prema “odsutnima”, “nevidljivima”, “drugima”. A ono što nedostaje, što je odstranjeno ili je odsutno – ono je do čega mi je stalo. Upravo se sa nestalim, odstranjenim, prognanim ili izbrisanim – identificiram.
Kada se -već više od dvadeset godina- javno zna da je dvanestogodišnja djevojčica ubijena na planini što se nadvija nad glavnim gradom ove države bez ikakvog mogućeg opravdanja, kada se zna da su ubojice priznale zločin i uz pomoć pravne tehnikalije puštene, kada se zna da je sve provedeno po zapovjednoj liniji, od vrhovnika F.T. preko ministra obrane G.Š. i državnog odvjetnika V.Š., pa sve niže u blato, sve do T.M. čija je “banda” ispalila rafalnu uspavanku u glavu A.Z. i za to –odlikovana, tada postaje jasno kako živimo u duboko poremećenom i traumatiziranom društvu što se prepustilo šarenilu šopingmolova i zaboravu, u nadi da će sjaj i blještavilo sakriti mrak iz kojeg sve oko nas izvire. Ali upravo ono što zaboravljamo odražava ono što pamtimo. A jedini ljudi koji se sa tim zločinom usuđuju suočiti-ne zato što su posebno hrabri, već iz bazičnog osjećaja odgovornosti za ono što je društvo u njihovo ime učinilo- su raspršeni pojedinci i tek nedavno, dvadeset i tri godine nakon ubojstva, grupa kazališnih radnika što je odlučila podići ogledalo u želji da se svi u njemu dobro pogledamo. I kada razmišljam o tom događaju tada čitavo ovo društvo sve više nalikuje onom društvu što je u travnju 1941. slušalo i čitalo o rasnim zakonima i sa njima se šutke složilo. A ta četrdeset i prva nalikuje – iako svakako nije ista – devedest i prvoj.
U trenutku kada je A.Z. (12) metak zauvijek sklopio oči, državni tužitelj bio je V.Š., majstor ustavnog prava i saborskih igara, čovjek koji je i četvrt stoljeća kasnije stup ovog društva i njegova “moralna vertikala”. Ubojstvom A.Z. (Milana Levara, Josipa Reihl-Kira i još nekolicine pravednika što su ovom društvu htjeli dobro) kirurški je precizno odstranjen svaki osjećaj građanske odgovornosti, poštovanje moralnog zakona koji je stalan u nama kao što je stalno i zvjezdano nebo iznad nas, i tako ovaj grad, i planina ispod koje se skriva, trpi psihološku traumu osjećajući kako metastaziraju otrovi kolektivne odgovornosti, kako u potocima što bujaju već gotovo četvrt stoljeća, skarletna krv male A.Z. teče ulicama Mile Budaka, razlijeva se ljubljenim rukama Daria Kordića, cijedi se crnim grafitima sa križem ugnježdenim u slovo U, šunja se poput duha crkvenim i saborskim hodnicima, sudjeluje na svakom prijemu u “veličanstvenoj precjedničkoj” palači, cvili zagrebačkim tramvajima i šutke prolazi ulicama, pojavljujući se u kolektivnim snovima hrvatokatolika i onih “drugih”, ja razmišljam koliko se ljudi koje svakodnevno srećem sjeća tog događaja, tog strašnog mjesta, imena petero ubojica i dvanaestogodišnje djevojčice na čijoj smrti čitavo društvo gradi svoj bolji, neovisniji, hrvatski život. U mojim (priznajem) divljim fantazijama, krv te ubijene djevojčice gnoji planinu nad „metropolom“ i zatim se kao De Palmina/Kingova Carrie utjelovljuje i vrišti na nekom od velebnih prijemova, među političkom, ekonomskom, diplomatskom i intelektualnom elitom. Volio bih da ono što je zemlja pojela napokon ustane, uspravi se među antiknim namještajem (možda ga malo poprska krvlju – samo zbog efekta) u grandioznoj dvorani i da – uz prisutne medije – počne vrištati a da glave stupova društva krenu eksplodirati i besprijekorno obučena političko-ekonomska elita ostane na milost i nemilost naše Carrie – Aleksandre Z., djevočice zbog koje ovo društvo već dvadesetak godina osjeća “fantomsku bol” o kojoj govore ljudi amputiranih udova, ljudi koji te udove još uvijek, uprkos svemu, osjećaju i što je najgore – bole ih.
No fantomska bol neće nestati sve dok se svaki jedinstveni, neponovljivi i nevažni pojedinac i građanin ove republike ne suoči s odgovornošću za ono što je u njegovo ime postalo odsutno. Za ono što je nasilno odstranjeno. Za ono čega više nema. Zamišljam često 8. decembra, razred A.Z. i učiteljicu koja proziva, djecu koja dižu ruku i zamišljam zatim kako izgovara njeno ime, zamišljam tišinu i začuđenost na njenom licu, zamišljam kako odustaje i otvara udžbenik iz povijesti. Zamišljam prazno mjesto gdje je sjedila A.Z. i njezino odsutsvo – čisto kao zrak.
Odsutstvo je ono čega se sa sjetom i grozom prisjećam dok živim u ovom gradu i ovoj zemlji. Ono mi pravi društvo. Često pomišljam kako bi bilo lijepo da moji sugrađani shvate da su još nešto osim onoga što vjeruju da jesu. Za to vrijeme zamišljam, sanjam i osjećam ono čega više nema. A to -nema – samo je riječ što se puši kao otvorena rana skrivena u golemoj praznini njihovog hladnog srca.
A ono čega nema, ono što je nestalo, ono odsutno mogao bih nabrajati do beskraja. Nema bazičnog morala (danas mi je brat uz kavu prepričao novinsku priču kako su desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak opljačkali i do smrti pretukli penzionera. Zbog novca u protuvrijednosti 30 kUna. Dva djeteta – moja kći je osmogodišnjakinja – od deset i jedanaest godina do SMRTI su pretukli starca zbog 30 kUna. Dogodilo se to u Srbiji – ne brinite. Mi smo srednja Evropa. Ne – Balkan.), nema osjećanja raznolikosti. Nema skliskih, kontinuirano mijenjajućih, transformirajućih identiteta. Nema osjećaja pripadanja za one koji su “izdvojeni”, za one koji su “drugi”. Seksualno ili ekonomski, etnički ili politički – uvijek “drugi”. No, osjećam da bi dvojica malih ubojica mogli isto tako lako biti dječaci ovog društva koje se- isto kao i ona „neprijateljsko“- odbija suočiti sa zločinima počinjenim u njegovo ime. I tako živimo sa odsutnim u zemlji konspirativne šutnje i nestalog građanskog morala i odgovornosti, odsutnosti tolerancije i suosjećanja, odsutnosti otpora i solidarnosti. Odsutnosti osjećaja kako se nešto – ipak – može promijeniti.
Sve ovo pišem jer ne mogu podnijeti činjenicu što sam u noći tog strašnog 7. decembra 1991., u mračnoj šumi nalik na šumu iz bajke, tamo negdje blizu Adolfovca i ja bio prisutan kada su ubili A.Z.. Pišem ove riječi znajući da iskupljenja nema. Postoji samo suočenje sa zločinom, pokušaj da se odsutnima oduži sviješću o vlastitoj odgovornosti. Ali sve što vidim je praznina. Ono čega ne može i nikad neće biti. Da li je ovom društvu i ljudima koji ga vode jasno da odlažući suočenje sa tim strašnim 7. decembrom 1991. godine, odlažu neminovno. Jedna je hrvatska spisateljica napisala kako je ubojstvo A.Z. postalo opće mjesto u povijesti domovinskog rata. Kako nešto tako neponovljivo, jedinstveno i strašno može postati općim mjestom? Kada će se društvo s kojim udišem isti zrak probuditi iz opijenosti vlastitim pravedništvom? Kada će se neka osnovna škola ili ulica nazvati imenom ubijene djevojčice? Kada će se ovo duboko kršćansko društvo umoriti od prkosa i relativizacije krivnje? Kada će raskoljnikovski kleknuti i “urbi et orbi” objaviti – mi smo to učinili. Mi smo krivi što A.Z. danas nema. Svi smo mi krivi što je 8. decembra učiteljica A.Z. u dnevnik upisala izostanak. Kada će shvatiti kako nešto ovako bešćutno i strašno treba postati dio kolektivnog sjećanja a ne kolektivnog zaborava. Kada će shvatiti da dok god dozvoljavaju odsutnost A.Z. iz naših života pripremaju teren za nove rafalne uspavanke? Kada će shvatiti kako smo sačinjeni i od onog čega se želimo sjećati i od onog što želimo zaboraviti. Kada će shvatiti da ono odsutno određuje ono prisutno.
Zašto, gotovo četvrt stoljeća kasnije, pišem o jednom ubojstvu, jednoj maloj smrti kada su se dogodile desetine, stotine tisuća? Zašto pokušavam riječima prizvati one kojih više nema? Zašto? Jer je odstranjeno, nestalo i usahlo ono što osjećam svojim, ono u čemu se prepoznajem. Jer su odsutne sve odlike građanskog društva. Možda bih trebao pjevati o “Oblaku u hlačama”, možda o “srcu što se smije“, ali nisam sposoban da pjevam o nikome drugom osim o onima što su odsutni – tuđom ili svojom voljom. Osjećam odgovornost zbog njihovog nestanka. Osjećam ih kao amputirani ud. Osjećam njihovu bol. I sve dok se ovaj grad i ovo društvo ne prisjeti odsutnih, sve dok ih pokušava zaboraviti – oni će poput gnojnog čira rasti u kolektivnoj (pod)svijesti i jednog dana eksplodirati krvavožutim gnojem nečiste savjesti. Ali tada će biti kasno. Kada pogledam u vreli vir svemira u pogledu vlastite kćeri poželim da ju odvedem negdje daleko, što dalje – najdalje.
I dok čitavo društvo umire tiho, pretvoreno u naviku, treba se suočiti sa činjenicom da koliko god nepredvidiva i besmislena izgledala razlika između naših želja i stvarnog života, na kraju uvijek stižemo do zadanog, nepromjenjivog, nevidljivog cilja.