Predgovor za knjigu “Savez duhova” (Gradac, Čačak 2022.)
U ovoj čudnoj i uznemirujućoj knjizi Kukić uglavnom piše o umjetnosti i pisanju, o stvarima duha i o duhu stvari, o zbivanjima na jednoj slici Voje Stanića, od dimu zbilje koji prodire na sliku i o naslikanom dimu koji zadimi zbilju, o zastrašujuće pustom, nigdinovitom dubrovačkom Stradunu također piše, spominjući onoga jednog slučajnog čovjeka, tamo negdje u dubini, dok Basara, pridonoseći istom čudu i nelagodi, piše uglavnom o politici, o vječnoj srpskoj i srbijanskoj tranziciji iz ničega u ništa, o rasapu svijeta i raspadanju država, o tome kako nema velikog smisla ni potrebe da se čovjek bavi vlastitom sudbinom, čak i kada piše o Eri Milivojeviću, nazvavši ga Ničeom konceptualizma, pa mistikom i monahom, Basara piše o politici. Ne biva uvijek tako, u drugim knjigama i na drugim mjestima, ali ovdje je, u ovoj knjizi, baš tako. Ono oko čega se, prilazeći svijetu s dvije strane, ulazeći u grad kroz dvoja suprotna vrata od grada, Kukić i Basara susreću jesu ljudi. Obojica o čemu god da pišu i kako god da krenu, svijet sažimaju u likove i persone. Drugo oko čega se susretnu je zlo. Kukić u Rovinju, na danima posvećenim našemu piscu, razmatra zlo u čuvenoj Kovačevoj priči “Dan i noć”, o kojoj se u doba kada je napisana i objavljenja rječitije u nas šutjelo nego što se govorilo, pa naslućujući “radikalno zlo” u fra Veselku stiže do Junga i one jednako uznemirujuće, koliko i zamamne i opijajuće vragolije njegove o zlu u Boga ili o božanskome porijeklu zla. Basara, pak, kao dalje da provodi misao Jungovu pa Kukićevu, piše da “više nije moguća pojava nekog Hitlera koji bi ličnom harizmom inicirao sublunarne instinkte masa na nekom mitingu”, jer da “svako ko pretenduje da vlada masama danas se mora obraćati preko TV ekrana”. Zlo više nije neposredno, vapi Basara, “ni sabornost u zlu nije moguća”. “Sve je posredovano.” I u toj je posredovanosti klopka iz koje nema izlaza. U posredovanosti i u savršenom individualiziranju svakog pojedinačnog čovjeka pred posredovanim zlom što izbija s televizijskoga i, još unapređenije, kompjutorskog ekrana.
Na dva sam načina, dva puta, a onda još jednom, ispočetka i napreskok, čitao ovu knjigu. Najprije, onako kako je i objavljena, starinski i po redu. Da pročitam što u njoj piše. A zatim, kako sam je čitao u elektronski formatiranom rukopisu, upisujući pojmove koji se u njoj pojavljuju, ili koji čitatelju prvi izbijaju nakon njezina čitanja. Pošao sam, to vidite, od pojma zla, kojim su opsesionirana obojica pisaca. I onda sam od tekstova Kukića i Basare gradio onaj treći tekst, čitateljev hipertekst, koji biva mogućim jer imamo takvo oružje u rukama i pod prstima. Imamo kompjutor. Ali je hipertekst u ovom slučaju dopustiv i privlačan i iz drugog, mnogo starijeg razloga: pred nama su tekstovi bliskih autora. Odvojeno kad govore o zlu, o umjetnosti, o raspadu, o Srbiji – premda Kukić Srbiju poimence samo jednom spomene, i to znakovito, spominjući Pašića i Supila – dvojica pisaca stvaraju strukture koje se doista mogu nadograditi i nastaviti jedna na drugu. Jedno je to od čuda ove čudne knjige: pisala su je dvojica ljudi, a nije pisana ni četveroručno, ni odvojeno. Moglo bi se reći, uz višak zanosa, da je pisana u istom životnom nadahnuću. Ili, uz višak sioranstva, da je pisana u istom životnom očaju.
“Gledanje je najteži oblik slepila”, piše Basara, nastavljajući misao o posredovanosti zla, “ono nikako nije sinonim viđenja, osim u kolokvijalnom govoru.” Gleda se prema van, zaključuje, a vidi se prema unutra. Osim što imaju idejnu i misaonu konzistentnost, pa će onda brojnom čitateljstvu zvučati kao svojevrsna post-filozofijska proza, Basarini tekstovi lirski su očuđeni, zvuče kao poezija, rastvaraju se poput prve rečenice velikoga epskog romana. U tom je fikcijsko-fakcijskom spoju, vjerojatno, i ključ za razumijevanje i dekonstrukciju Basarina romanesknog niza iz drugog i s početka trećeg desetljeća ovoga vijeka, za rastavljanje te nečuvene mašine na najmanje dijelove. Onako kako piše svoje romane – kroz koje, uzgred budi rečeno, Kukić promakne kao aktivan statist, anđeo svakodnevice – tako Basara ispisuje eseje iz ove knjige. Stvarnost se i mimo piščeve volje i namjere pretvorila u fikciju, premda nije prestala biti stvarnost…
Basara jedan je od najmoćnijih stilista suvremenih naših književnosti. Pjesnik bez pjesničkog opusa, raspsovani Krležin nećak, sentimentalni sioranovac, nježni prokletnik one zatajene srpske književnosti, koja mnogo veća je od najveće velike Srbije, što raste poput tumora u imaginaciji nacionalne elite. Kada o Srbiji govori, Basara prelazi u viši stupanj stilizacije, riječi same zapjevaju, kao u onim himnama Srbiji Oskara Daviča, i to onda ovako zvuči: “Konačno, nije li Srbija Sinajska pustinja postmodernog sveta? Nije li ona mesto najstrašnijih iskušenja gde je odsustvo evropskih ideoloških holograma istovremeno i nesreća i prednost? Nije li to zemlja kojoj preti realna opasnost pridruživanja Komonveltu izmišljenih država, sa koje već otpadaju ogromni komadi teritorije? Zemlja po čijim se kasapnicama širi svečana tišina opskurnog kulta mesa i masti, dok crkve ispunjavaju žamor, dobacivanje, kašljucanje i češkanje po dupetima!”
Kukić, pak, usamljenik u Srbiji, pjesnik i esejist po onome što ga u svijet goni, urednik, menadžer, kustos i graditelj jedne povelike biblioteke, sasvim apartne unutar srpske i svih naših kultura i književnosti, nasukane u nigdini poput one Fitzcarraldove opere u prašumama Amazonije,opsesivno brani diferenciranost pojedinca u odnosu na ljudske mase, čovjeka brani pred narodom, često i po cijenu nerazumijevanja. Najzaneseniji je, i najuvjereniji, kada piše o književnosti, o tekstu i o junaku u tekstu, naprimjer o Malcolmu Lowryju, o historiji i alkoholu: “Te patnje duše i tela, te obmane i opsene koje nam igraju pred očima, ta izmaglica pred životom, ta halucinantna igra sa osećanjima, taj kolaps razuma, svet u splinu, ti agoni i agonije izazvani uživanjem – šta su oni do negacija istorije, te knjige ljudskih nesreća? ‘Čitaj istoriju. Vrati se hiljadu godina unatrag. Kakva je korist od mešanja u njen bezvredni, glupi tok?’ – pita se Lauri. Istorija je senka porazâ, lanac gubitaka na svim planovima ljudskih pokušaja i težnji. To je oduvek tako, jer čovekov poraz u svakom trenutku sadašnjosti nadjačava buku optimizma, radosti i sreće. Mi živimo usred delirijuma života. A čime je taj delirijum izazvan – tugom, bolom ili alkoholom – sasvim je nevažno. ‘Neko zavrljači crknutog psa za njim u jarugu.’ Ovim se prizorom završava roman Ispod vulkana, kao opomenom da vreme radi protiv čovekovog bića.”
Ali: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” I onda još jednom Lowryjevim riječima: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” Premda bi, čini mi se, kukićevskim jezikom govoreći, na ovome mjestu umjesto riječi ponos bolje pristajala riječ dostojanstvo.
“Savez duhova” knjiga je dvojice nečuveno darovitih odmetnika. Ono od čega su se, nezavisno jedan od drugoga, odmetnuli, neslavno je propalo. Naši životi protječu, i na kraju će i isteći, u dugom odjeku te propasti. Basara govoreći o onome što je propalo govori o Srbiji. Ili o svijetu i svemu što je u svijetu ljudsko. Neki bi njegovi čitatelji toj propasti nadjenuli ime Jugoslavije. Ili nekog još starijeg imperija, nekog davno prije ukinutog cirkusa, iz kojeg su se razbježale životinje, dok je akrobate upropastio strah od visine. Kukićevo i Basarino odmetništvo svoj kontekst i smisao nalazi u imaginacijama svakoga pojedinog svojeg čitatelja. U tom savezu duhova nema nikakvog programa. Nema ničega što bi vodilo novim kolektivima. Vođeni samilošću i pristojnošću ljudi nastavljaju sami.
Odmetnici
Predgovor za knjigu “Savez duhova” (Gradac, Čačak 2022.)
U ovoj čudnoj i uznemirujućoj knjizi Kukić uglavnom piše o umjetnosti i pisanju, o stvarima duha i o duhu stvari, o zbivanjima na jednoj slici Voje Stanića, od dimu zbilje koji prodire na sliku i o naslikanom dimu koji zadimi zbilju, o zastrašujuće pustom, nigdinovitom dubrovačkom Stradunu također piše, spominjući onoga jednog slučajnog čovjeka, tamo negdje u dubini, dok Basara, pridonoseći istom čudu i nelagodi, piše uglavnom o politici, o vječnoj srpskoj i srbijanskoj tranziciji iz ničega u ništa, o rasapu svijeta i raspadanju država, o tome kako nema velikog smisla ni potrebe da se čovjek bavi vlastitom sudbinom, čak i kada piše o Eri Milivojeviću, nazvavši ga Ničeom konceptualizma, pa mistikom i monahom, Basara piše o politici. Ne biva uvijek tako, u drugim knjigama i na drugim mjestima, ali ovdje je, u ovoj knjizi, baš tako. Ono oko čega se, prilazeći svijetu s dvije strane, ulazeći u grad kroz dvoja suprotna vrata od grada, Kukić i Basara susreću jesu ljudi. Obojica o čemu god da pišu i kako god da krenu, svijet sažimaju u likove i persone. Drugo oko čega se susretnu je zlo. Kukić u Rovinju, na danima posvećenim našemu piscu, razmatra zlo u čuvenoj Kovačevoj priči “Dan i noć”, o kojoj se u doba kada je napisana i objavljenja rječitije u nas šutjelo nego što se govorilo, pa naslućujući “radikalno zlo” u fra Veselku stiže do Junga i one jednako uznemirujuće, koliko i zamamne i opijajuće vragolije njegove o zlu u Boga ili o božanskome porijeklu zla. Basara, pak, kao dalje da provodi misao Jungovu pa Kukićevu, piše da “više nije moguća pojava nekog Hitlera koji bi ličnom harizmom inicirao sublunarne instinkte masa na nekom mitingu”, jer da “svako ko pretenduje da vlada masama danas se mora obraćati preko TV ekrana”. Zlo više nije neposredno, vapi Basara, “ni sabornost u zlu nije moguća”. “Sve je posredovano.” I u toj je posredovanosti klopka iz koje nema izlaza. U posredovanosti i u savršenom individualiziranju svakog pojedinačnog čovjeka pred posredovanim zlom što izbija s televizijskoga i, još unapređenije, kompjutorskog ekrana.
Na dva sam načina, dva puta, a onda još jednom, ispočetka i napreskok, čitao ovu knjigu. Najprije, onako kako je i objavljena, starinski i po redu. Da pročitam što u njoj piše. A zatim, kako sam je čitao u elektronski formatiranom rukopisu, upisujući pojmove koji se u njoj pojavljuju, ili koji čitatelju prvi izbijaju nakon njezina čitanja. Pošao sam, to vidite, od pojma zla, kojim su opsesionirana obojica pisaca. I onda sam od tekstova Kukića i Basare gradio onaj treći tekst, čitateljev hipertekst, koji biva mogućim jer imamo takvo oružje u rukama i pod prstima. Imamo kompjutor. Ali je hipertekst u ovom slučaju dopustiv i privlačan i iz drugog, mnogo starijeg razloga: pred nama su tekstovi bliskih autora. Odvojeno kad govore o zlu, o umjetnosti, o raspadu, o Srbiji – premda Kukić Srbiju poimence samo jednom spomene, i to znakovito, spominjući Pašića i Supila – dvojica pisaca stvaraju strukture koje se doista mogu nadograditi i nastaviti jedna na drugu. Jedno je to od čuda ove čudne knjige: pisala su je dvojica ljudi, a nije pisana ni četveroručno, ni odvojeno. Moglo bi se reći, uz višak zanosa, da je pisana u istom životnom nadahnuću. Ili, uz višak sioranstva, da je pisana u istom životnom očaju.
“Gledanje je najteži oblik slepila”, piše Basara, nastavljajući misao o posredovanosti zla, “ono nikako nije sinonim viđenja, osim u kolokvijalnom govoru.” Gleda se prema van, zaključuje, a vidi se prema unutra. Osim što imaju idejnu i misaonu konzistentnost, pa će onda brojnom čitateljstvu zvučati kao svojevrsna post-filozofijska proza, Basarini tekstovi lirski su očuđeni, zvuče kao poezija, rastvaraju se poput prve rečenice velikoga epskog romana. U tom je fikcijsko-fakcijskom spoju, vjerojatno, i ključ za razumijevanje i dekonstrukciju Basarina romanesknog niza iz drugog i s početka trećeg desetljeća ovoga vijeka, za rastavljanje te nečuvene mašine na najmanje dijelove. Onako kako piše svoje romane – kroz koje, uzgred budi rečeno, Kukić promakne kao aktivan statist, anđeo svakodnevice – tako Basara ispisuje eseje iz ove knjige. Stvarnost se i mimo piščeve volje i namjere pretvorila u fikciju, premda nije prestala biti stvarnost…
Basara jedan je od najmoćnijih stilista suvremenih naših književnosti. Pjesnik bez pjesničkog opusa, raspsovani Krležin nećak, sentimentalni sioranovac, nježni prokletnik one zatajene srpske književnosti, koja mnogo veća je od najveće velike Srbije, što raste poput tumora u imaginaciji nacionalne elite. Kada o Srbiji govori, Basara prelazi u viši stupanj stilizacije, riječi same zapjevaju, kao u onim himnama Srbiji Oskara Daviča, i to onda ovako zvuči: “Konačno, nije li Srbija Sinajska pustinja postmodernog sveta? Nije li ona mesto najstrašnijih iskušenja gde je odsustvo evropskih ideoloških holograma istovremeno i nesreća i prednost? Nije li to zemlja kojoj preti realna opasnost pridruživanja Komonveltu izmišljenih država, sa koje već otpadaju ogromni komadi teritorije? Zemlja po čijim se kasapnicama širi svečana tišina opskurnog kulta mesa i masti, dok crkve ispunjavaju žamor, dobacivanje, kašljucanje i češkanje po dupetima!”
Kukić, pak, usamljenik u Srbiji, pjesnik i esejist po onome što ga u svijet goni, urednik, menadžer, kustos i graditelj jedne povelike biblioteke, sasvim apartne unutar srpske i svih naših kultura i književnosti, nasukane u nigdini poput one Fitzcarraldove opere u prašumama Amazonije, opsesivno brani diferenciranost pojedinca u odnosu na ljudske mase, čovjeka brani pred narodom, često i po cijenu nerazumijevanja. Najzaneseniji je, i najuvjereniji, kada piše o književnosti, o tekstu i o junaku u tekstu, naprimjer o Malcolmu Lowryju, o historiji i alkoholu: “Te patnje duše i tela, te obmane i opsene koje nam igraju pred očima, ta izmaglica pred životom, ta halucinantna igra sa osećanjima, taj kolaps razuma, svet u splinu, ti agoni i agonije izazvani uživanjem – šta su oni do negacija istorije, te knjige ljudskih nesreća? ‘Čitaj istoriju. Vrati se hiljadu godina unatrag. Kakva je korist od mešanja u njen bezvredni, glupi tok?’ – pita se Lauri. Istorija je senka porazâ, lanac gubitaka na svim planovima ljudskih pokušaja i težnji. To je oduvek tako, jer čovekov poraz u svakom trenutku sadašnjosti nadjačava buku optimizma, radosti i sreće. Mi živimo usred delirijuma života. A čime je taj delirijum izazvan – tugom, bolom ili alkoholom – sasvim je nevažno. ‘Neko zavrljači crknutog psa za njim u jarugu.’ Ovim se prizorom završava roman Ispod vulkana, kao opomenom da vreme radi protiv čovekovog bića.”
Ali: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” I onda još jednom Lowryjevim riječima: “Čoveku nije oduzeto ono najdragocenije – ponos u vlastitoj tragediji.” Premda bi, čini mi se, kukićevskim jezikom govoreći, na ovome mjestu umjesto riječi ponos bolje pristajala riječ dostojanstvo.
“Savez duhova” knjiga je dvojice nečuveno darovitih odmetnika. Ono od čega su se, nezavisno jedan od drugoga, odmetnuli, neslavno je propalo. Naši životi protječu, i na kraju će i isteći, u dugom odjeku te propasti. Basara govoreći o onome što je propalo govori o Srbiji. Ili o svijetu i svemu što je u svijetu ljudsko. Neki bi njegovi čitatelji toj propasti nadjenuli ime Jugoslavije. Ili nekog još starijeg imperija, nekog davno prije ukinutog cirkusa, iz kojeg su se razbježale životinje, dok je akrobate upropastio strah od visine. Kukićevo i Basarino odmetništvo svoj kontekst i smisao nalazi u imaginacijama svakoga pojedinog svojeg čitatelja. U tom savezu duhova nema nikakvog programa. Nema ničega što bi vodilo novim kolektivima. Vođeni samilošću i pristojnošću ljudi nastavljaju sami.