Nakon što je književnik Miljenko Jergović u kolumni Jutarnjeg listaImaginarni prijatelj objavio priču o Coci, spominjući i sarajevskog televizijskog voditelja, novinara i publicistu Vehida Gunića i njegovu knjigu Bosanske izreke, strpljen-spašen u kojoj autor tvrdi da je Coco ustvari Husein Coco, telal i dobošar iz Banja Luke, snimim smartfonom taj Jergovićev tekst i preko Vajbera ga pošaljem Vehidu Guniću. Znam da on od dnevnih novina kupuje samo Oslobodjenje, pretpostavljajući da će ga Jergovićeva priča obradovati. Prođe dan-dva, pa i cijela sedmica a Vehid niti se pojavljuje na Vajber mreži niti otvara moju poruku. Onda u sarajevskom naselju Dobrinja, u kome stanujemo, slučajno susretnem Vehidovog dobrog prijatelja Avdu Lemeša, poznatog svirača saza te ga priupitah za Vehida, kojega nisam odavno vidio ni u svakodnevnoj šetnji.
– Vehid je teško bolestan – reče mi prijatelj i onako tužnog izraza lica dodade – Jučer sam bio kod njega u posjeti. Leži u bolnici u Podhrastovima i teško govori.
– A gdje su mu sinovi? – opet moja znatiželja.
– Boravili su ovdje u Sarajevu i kad su ga smjestili u bolnicu, vratili se svojim kućama u inostranstvo, jedan u Norvešku a drugi u Australiju. Vehid u dogovoru sa sinovima odlučio da mu vječni počinak bude na groblju Lav, pored supruge Fatime, koja je za vrijeme opsade Sarajeva, držeći nastavu u učionici, sa još nekoliko učenika, poginula na Alipašinom polju od agresorske granate.
Dobro me potresla ova Avdina priča i dok je moj sagovornik koju sekundu ćutao, ja se sjetih da sam se sa Vehidom posljednji put susreo također u Dobrinji sredinom februara ove godine na dan smrti maestra Esada Arnautalića kad su, povodom ovog tužnog događaja, Avdo i Vehid, Esadovi veliki prijatelji, pa i saradnici, za državnu televiziju davali kraće izjave.
Nisam se dugo zadržao sa Avdom u razgovoru, jer se i njemu a i meni nekuda žurilo. Nakon petnaestak dana telefonom pozovem Avdu Lemeša i ponovo ga pitam za Vehida, a on mi veli da je izašao iz bolnice i nakon što se malo oporavio, iz svog stana na Trgu djece Dobrinje preselio se u starački dom Grin u Hrasnici, gdje je iznajmio apartman i gdje namjerava ostati do kraja života.
Samo desetak dana od ovog razgovora, stigla je neumitna i tužna vijest da je u 76. godini Vehid Gunić preminuo.
Vehida Gunića poznavao sam dugo vremena, najmanje tridesetak godina, ali smo se nakon rata češće susretali u Dobrinji u svakodnevnoj šetnji. Svake godine na dan pogibije njegove supruge Fatime u Oslobođenju objavio bi sjećanje na nju i njene učenike uz kraći tekst o osudi agresora za ubistvo nevine djece i njihove učiteljice, a kada bih ga podsjetio na tu tužnu obavijest, kratko bi mi odgovorio da nikada nije (i neće) prežaliti svoju dragu Fatimu, koja mu je rodila dva prelijepa sina.
U drugim slučajnim susretima, znajući za njegovu narav i tanke živce, nastojao sam lijepim riječima pohvaliti njegovo stvaralaštvo i primijetiti kako sam sa zadovoljstvom gledao njegov televizijski serijal „Meraklije“, u kojem je promovirao i nastojao otrgnuti od zaborava sevdalinku, tu originalnu izvornu narodnu bosansku pjesmu, na šta bi on u znak zahvalnosti za izrečenu pohvalu samo klimnuo glavom. Kada sam ga prije desetak godina zamolio da mu pošaljem svoj rukopis putopisa Šetajući gradovima kako bi ga pročitao i napisao recenziju, kazao je da je prezauzet jer radi neki veliki projekat te da za moj uradak nema vremena, bez molbe sam rukopis predao Željku Ivankoviću koji je napisao briljantnu ocjenu tog mog rada.
I u drugim susretima i situacija Vehid Gunić mi je uvijek na indirektan način stavljao do znanja da smo na nekoj vrsti distance i da je u našem razgovoru njegovo mišljenje uvijek starije pa zato i preovlađavajuće. Izuzetak u tom pogledu je bio jedan susret prije tri-četiri godine na Sajmu knjige u sarajevskoj Skenderiji kada mi je u društvu Enesa Kujundžića i Mustafe Smajlovića odao priznanje za rad na genealoškim istraživanjima i uspješnom izdanju portala Rodoslov.
I dok razmišljam o svom 76-godišnjem susjedu Vehidu Guniću, dugogodišnjem univerzalnom novinaru (istovremeno snimao serijale televizijskih emisija, putovao po svijetu promovišući bh. dijaspori svoje putopisne zapise i objavljujući knjige), te voditelju i uredniku u Radio televiziji Sarajevo (kasnije BHRT), prisjećam se i jednog našeg prošlogodišnjeg susreta kad se Vehid vratio sa inozemne turneje pohvalivši se kako je u Skandinaviji imao uspješnu pomociju svoje nove knjige. To je bio razlog da ga priupitam – mada sam znao da ne voli bilokakva potpitanja o onome o čemu priča – s kojom publikacijom je imao najveći uspjeh u dijaspori. Kratko mi je kazao da su to Bosanske izreke, strpljen-spašen koje su doživjele više izdanja te se njihov tiraž broji hiljadama primjeraka.
Napustio nas je zauvijek popularni i omiljeni novinar Vehid Gunić, ali iza njega su ostala nezaboravna djela – mnogobrojne knjige i televizijski serijali.
Odlazak novinara Vehida Gunića (1941. – 2017.)
Nakon što je književnik Miljenko Jergović u kolumni Jutarnjeg lista Imaginarni prijatelj objavio priču o Coci, spominjući i sarajevskog televizijskog voditelja, novinara i publicistu Vehida Gunića i njegovu knjigu Bosanske izreke, strpljen-spašen u kojoj autor tvrdi da je Coco ustvari Husein Coco, telal i dobošar iz Banja Luke, snimim smartfonom taj Jergovićev tekst i preko Vajbera ga pošaljem Vehidu Guniću. Znam da on od dnevnih novina kupuje samo Oslobodjenje, pretpostavljajući da će ga Jergovićeva priča obradovati. Prođe dan-dva, pa i cijela sedmica a Vehid niti se pojavljuje na Vajber mreži niti otvara moju poruku. Onda u sarajevskom naselju Dobrinja, u kome stanujemo, slučajno susretnem Vehidovog dobrog prijatelja Avdu Lemeša, poznatog svirača saza te ga priupitah za Vehida, kojega nisam odavno vidio ni u svakodnevnoj šetnji.
– Vehid je teško bolestan – reče mi prijatelj i onako tužnog izraza lica dodade – Jučer sam bio kod njega u posjeti. Leži u bolnici u Podhrastovima i teško govori.
– A gdje su mu sinovi? – opet moja znatiželja.
– Boravili su ovdje u Sarajevu i kad su ga smjestili u bolnicu, vratili se svojim kućama u inostranstvo, jedan u Norvešku a drugi u Australiju. Vehid u dogovoru sa sinovima odlučio da mu vječni počinak bude na groblju Lav, pored supruge Fatime, koja je za vrijeme opsade Sarajeva, držeći nastavu u učionici, sa još nekoliko učenika, poginula na Alipašinom polju od agresorske granate.
Dobro me potresla ova Avdina priča i dok je moj sagovornik koju sekundu ćutao, ja se sjetih da sam se sa Vehidom posljednji put susreo također u Dobrinji sredinom februara ove godine na dan smrti maestra Esada Arnautalića kad su, povodom ovog tužnog događaja, Avdo i Vehid, Esadovi veliki prijatelji, pa i saradnici, za državnu televiziju davali kraće izjave.
Nisam se dugo zadržao sa Avdom u razgovoru, jer se i njemu a i meni nekuda žurilo. Nakon petnaestak dana telefonom pozovem Avdu Lemeša i ponovo ga pitam za Vehida, a on mi veli da je izašao iz bolnice i nakon što se malo oporavio, iz svog stana na Trgu djece Dobrinje preselio se u starački dom Grin u Hrasnici, gdje je iznajmio apartman i gdje namjerava ostati do kraja života.
Samo desetak dana od ovog razgovora, stigla je neumitna i tužna vijest da je u 76. godini Vehid Gunić preminuo.
Vehida Gunića poznavao sam dugo vremena, najmanje tridesetak godina, ali smo se nakon rata češće susretali u Dobrinji u svakodnevnoj šetnji. Svake godine na dan pogibije njegove supruge Fatime u Oslobođenju objavio bi sjećanje na nju i njene učenike uz kraći tekst o osudi agresora za ubistvo nevine djece i njihove učiteljice, a kada bih ga podsjetio na tu tužnu obavijest, kratko bi mi odgovorio da nikada nije (i neće) prežaliti svoju dragu Fatimu, koja mu je rodila dva prelijepa sina.
U drugim slučajnim susretima, znajući za njegovu narav i tanke živce, nastojao sam lijepim riječima pohvaliti njegovo stvaralaštvo i primijetiti kako sam sa zadovoljstvom gledao njegov televizijski serijal „Meraklije“, u kojem je promovirao i nastojao otrgnuti od zaborava sevdalinku, tu originalnu izvornu narodnu bosansku pjesmu, na šta bi on u znak zahvalnosti za izrečenu pohvalu samo klimnuo glavom. Kada sam ga prije desetak godina zamolio da mu pošaljem svoj rukopis putopisa Šetajući gradovima kako bi ga pročitao i napisao recenziju, kazao je da je prezauzet jer radi neki veliki projekat te da za moj uradak nema vremena, bez molbe sam rukopis predao Željku Ivankoviću koji je napisao briljantnu ocjenu tog mog rada.
I u drugim susretima i situacija Vehid Gunić mi je uvijek na indirektan način stavljao do znanja da smo na nekoj vrsti distance i da je u našem razgovoru njegovo mišljenje uvijek starije pa zato i preovlađavajuće. Izuzetak u tom pogledu je bio jedan susret prije tri-četiri godine na Sajmu knjige u sarajevskoj Skenderiji kada mi je u društvu Enesa Kujundžića i Mustafe Smajlovića odao priznanje za rad na genealoškim istraživanjima i uspješnom izdanju portala Rodoslov.
I dok razmišljam o svom 76-godišnjem susjedu Vehidu Guniću, dugogodišnjem univerzalnom novinaru (istovremeno snimao serijale televizijskih emisija, putovao po svijetu promovišući bh. dijaspori svoje putopisne zapise i objavljujući knjige), te voditelju i uredniku u Radio televiziji Sarajevo (kasnije BHRT), prisjećam se i jednog našeg prošlogodišnjeg susreta kad se Vehid vratio sa inozemne turneje pohvalivši se kako je u Skandinaviji imao uspješnu pomociju svoje nove knjige. To je bio razlog da ga priupitam – mada sam znao da ne voli bilokakva potpitanja o onome o čemu priča – s kojom publikacijom je imao najveći uspjeh u dijaspori. Kratko mi je kazao da su to Bosanske izreke, strpljen-spašen koje su doživjele više izdanja te se njihov tiraž broji hiljadama primjeraka.
Napustio nas je zauvijek popularni i omiljeni novinar Vehid Gunić, ali iza njega su ostala nezaboravna djela – mnogobrojne knjige i televizijski serijali.