Umro je Ivica Bednjanec, pedagog, psiholog, antropolog, vjeroučitelj, politički komentator i seksualni savjetnik moje generacije. Ne utvaram si, kako bi kazao Ćiro Blažević, da je bila prva ili jedina, ali je nesumnjivo bila među zadnjima kojoj je strip kao formativni medij obilježio odrastanje. Na kvadratima ispunjenima oblačićima teksta naučili smo sricati prva slova, smještati vojske u povijesne kontekste i markirati zemljopisne toponime – od Ontarija do Manausa. Pripadamo pretposljednjim primjercima izumiruće vrste čitača kojoj je Boro Dežulović u novome Globusu posvetio ironično posmrtno slovo. Kao i većina ovisnika, najprije smo počeli s lakim drogama. Ivica Bednjanec – neka se zna – bio je jedan od krupnijih dilera pisane riječi našeg vremena; jedan od ključnih krivaca za tu bizarnu čitalačku navadu.
Podmukli kriptokomunistički propagandist trovao je mlade Hrvate u najnježnijoj dobi zavodljivim likovima s kojima su se lako poistovjećivali. Zanimljivo je da je svojedobno oboren na prijemnom ispitu na Likovnoj akademiji upravo zbog crtanja stripova koji su u to vrijeme tretirani šundom i kičem, te kapitalističkim izumom za pomućivanje svijesti radničke klase. Kreirao je Lastana, Genija, Osmoškolce: u razredu smo se nemalo puta potukli oko Jasne i Nine, argumentirajući šakama koja je više seksi. Zbog Bednjanca smo zarana postajali Zagrepčani čak i u dalekim primorskim vukojebinama. Kako ni u tragovima nije bio plagijator zapadnjačkih crtačkih trendova, nego nepatvoreno i svakodnevno naš, s njega smo lakše prelazili na usamljene junake pod stetsonom što jašu prerijama, na Politikin zabavnik i porodicu Tarana, Stripoteku, Mandraka, Ripa Kirbyja, Mister No-a, te zavodljivu i opasnu Modesty Blaise… Bilo je to društvo s kojim je i dječja gripa prerastala u neponovljivu avanturu i s kojima se svijet doimao kao zabavnije i pravednije mjesto. Duhanski smotuljci York svojedobno su se reklamirali pod sloganom: “S cigaretom nisi sam”. Epitet je ukraden stripu: s crtanim junacima nikad nisi bio sam. Poput sjenke Petra Pana u stopu su nas pratili kroz školovanje i djetinjstvo, i nikad nisu izdali. Zadnja knjiga koja me je pošteno uzdrmala također je bila strip: legendarni “Maus” Arta Spiegelmana. Njega sam se, ne znam zašto, prvoga sjetio kad sam čuo da je “Nježni” umro i da su definitivno nastupila okrutna vremena.
Moj sin je rođenjem duboko ukorijenjen u kulturu pokretnih slika i koliko god se ja trudio – a nije da nisam –stripom se nije uspio inficirati. Ako je neki junak moje mladosti u međuvremenu zaživio u cyber-svijetu, on ga cijeni i poznaje, vitla njime uz pomoć joysticka i vodi ga do konačne pobjede. Za druge nikad čuo, niti ga je briga. Smrt Pređe Vušovića, međutim, pokosila ga je i zaogrnula nevjericom. Legendarni “Gazda” iz “Bitangi i princeza” njegov je Sir Oliver iz Alana Forda, besmrtna figura čije se replike izgovaraju bez greške čak i kad vas netko probudi u dva u noći. Današnja djeca – koja odmah po rođenju plaču na engleskom, prate isključivo strane serije i pamte u gigabajtima – nezamjenjiv su detektor za prepoznavanje autentičnosti u domaćoj filmskoj produkciji. Na većinu novog televizijskog materijala oni ne troše ni treptaja, a “Gruntovčani” ili “Malo misto” doimaju im se kao Atlantida, kakav davno potopljeni svijet. Pređine uloge bile su posve druga priča. Snimke novih epizoda “Bitangi i princeza” nabavljao sam taze, od scenarista. “Dida” iz “Odmori se, zaslužio si” bio nam je kao član familije, nezaboravni prijatelj iz vojske, kućni ljubimac i kvartovski potepuh.
Ivica Bednjanec i Predrag Vušović: dvije smrti. Dva medija, dva žanra, dvije ikone. Dvije sjajne zvijezde i dvije crne rupe u kulturnim matricama dvaju generacija. Dva nepatvorena tumača svijeta koji se ne da lažirati i koji egzistira sad i ovdje, iza našeg prozora. Dva velika umjetnika u maloj i autodestruktivnoj zemlji; dva cinična razbijača demagoških magli u dva tako različita, a tako slična vremena.
Lastan i Pređo
Umro je Ivica Bednjanec, pedagog, psiholog, antropolog, vjeroučitelj, politički komentator i seksualni savjetnik moje generacije. Ne utvaram si, kako bi kazao Ćiro Blažević, da je bila prva ili jedina, ali je nesumnjivo bila među zadnjima kojoj je strip kao formativni medij obilježio odrastanje. Na kvadratima ispunjenima oblačićima teksta naučili smo sricati prva slova, smještati vojske u povijesne kontekste i markirati zemljopisne toponime – od Ontarija do Manausa. Pripadamo pretposljednjim primjercima izumiruće vrste čitača kojoj je Boro Dežulović u novome Globusu posvetio ironično posmrtno slovo. Kao i većina ovisnika, najprije smo počeli s lakim drogama. Ivica Bednjanec – neka se zna – bio je jedan od krupnijih dilera pisane riječi našeg vremena; jedan od ključnih krivaca za tu bizarnu čitalačku navadu.
Podmukli kriptokomunistički propagandist trovao je mlade Hrvate u najnježnijoj dobi zavodljivim likovima s kojima su se lako poistovjećivali. Zanimljivo je da je svojedobno oboren na prijemnom ispitu na Likovnoj akademiji upravo zbog crtanja stripova koji su u to vrijeme tretirani šundom i kičem, te kapitalističkim izumom za pomućivanje svijesti radničke klase. Kreirao je Lastana, Genija, Osmoškolce: u razredu smo se nemalo puta potukli oko Jasne i Nine, argumentirajući šakama koja je više seksi. Zbog Bednjanca smo zarana postajali Zagrepčani čak i u dalekim primorskim vukojebinama. Kako ni u tragovima nije bio plagijator zapadnjačkih crtačkih trendova, nego nepatvoreno i svakodnevno naš, s njega smo lakše prelazili na usamljene junake pod stetsonom što jašu prerijama, na Politikin zabavnik i porodicu Tarana, Stripoteku, Mandraka, Ripa Kirbyja, Mister No-a, te zavodljivu i opasnu Modesty Blaise… Bilo je to društvo s kojim je i dječja gripa prerastala u neponovljivu avanturu i s kojima se svijet doimao kao zabavnije i pravednije mjesto. Duhanski smotuljci York svojedobno su se reklamirali pod sloganom: “S cigaretom nisi sam”. Epitet je ukraden stripu: s crtanim junacima nikad nisi bio sam. Poput sjenke Petra Pana u stopu su nas pratili kroz školovanje i djetinjstvo, i nikad nisu izdali. Zadnja knjiga koja me je pošteno uzdrmala također je bila strip: legendarni “Maus” Arta Spiegelmana. Njega sam se, ne znam zašto, prvoga sjetio kad sam čuo da je “Nježni” umro i da su definitivno nastupila okrutna vremena.
Moj sin je rođenjem duboko ukorijenjen u kulturu pokretnih slika i koliko god se ja trudio – a nije da nisam –stripom se nije uspio inficirati. Ako je neki junak moje mladosti u međuvremenu zaživio u cyber-svijetu, on ga cijeni i poznaje, vitla njime uz pomoć joysticka i vodi ga do konačne pobjede. Za druge nikad čuo, niti ga je briga. Smrt Pređe Vušovića, međutim, pokosila ga je i zaogrnula nevjericom. Legendarni “Gazda” iz “Bitangi i princeza” njegov je Sir Oliver iz Alana Forda, besmrtna figura čije se replike izgovaraju bez greške čak i kad vas netko probudi u dva u noći. Današnja djeca – koja odmah po rođenju plaču na engleskom, prate isključivo strane serije i pamte u gigabajtima – nezamjenjiv su detektor za prepoznavanje autentičnosti u domaćoj filmskoj produkciji. Na većinu novog televizijskog materijala oni ne troše ni treptaja, a “Gruntovčani” ili “Malo misto” doimaju im se kao Atlantida, kakav davno potopljeni svijet. Pređine uloge bile su posve druga priča. Snimke novih epizoda “Bitangi i princeza” nabavljao sam taze, od scenarista. “Dida” iz “Odmori se, zaslužio si” bio nam je kao član familije, nezaboravni prijatelj iz vojske, kućni ljubimac i kvartovski potepuh.
Ivica Bednjanec i Predrag Vušović: dvije smrti. Dva medija, dva žanra, dvije ikone. Dvije sjajne zvijezde i dvije crne rupe u kulturnim matricama dvaju generacija. Dva nepatvorena tumača svijeta koji se ne da lažirati i koji egzistira sad i ovdje, iza našeg prozora. Dva velika umjetnika u maloj i autodestruktivnoj zemlji; dva cinična razbijača demagoških magli u dva tako različita, a tako slična vremena.