Umjetnik uvijek traži potvrdu za vlastitu sudbinu, da je na pravom putu, da je netko prije njega prošao onuda kuda je on krenuo. I ne čini to samo u mladosti, već tijekom čitavog života. Ti pojedinci koji mu prethode imaju status dvojnika. Oni su skrivena obitelj nomada, genetski materijal. Umjetnik sam bira svoje pretke, prepoznaje sebe u drugima. A ti drugi često su njegovi suvremenici, pripadaju istoj epohi, dijele isto iskustvo.
Ne sjećam se kada sam i gdje upoznao Nikolu Lorencina, što je pouzdan znak da smo se poznavali oduvijek. Godinama je to ime, baš kao i ime slavne glumice Marije Crnobori, bilo dio istarskog kopna u Beogradu, predstavljalo je teritorij na kojem sam i ja odrastao. U svojoj mladenačkoj uobrazilji tražio sam bizarne znake prepoznavanja. Pa tako, nije bez značaja bio podatak da između Marijinih Banjola i Nikolinog Medulina leži Pomer, mjesto gde su sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća moji roditelji kupili kuću. Tamo sam jedno vrijeme živio dok sam honorarno radio za Glas Istre i tražio sidrište. Put me je kasnije odveo u rodni grad. Ali, i dalje sam, iako rođenjem Beograđanin, sebe doživljavao kao Puležana.
Sve donedavno sam mislio da je Nikola Lorencin rođeni Istrian. Saznanje da na svijet nije došao u Medulinu, nego u Jagodini, samo je potvrdilo moje uvjerenje da je zavičaj tamo gdje odrasteš, a ne tamo gdje se rodiš. Ako nas putevi sudbine kasnije odvedu na neke druge obale, cijelog života pokušavamo se vratiti. A za umjetnika nema veće teme od povratka u zavičaj. Tako je još od vremena Homera i njegovog Odiseja, čiji je otisak u 20. vijeku u obličju trgovačkog putnika Leopolda Bluma stvorio irski pisac James Joyce.
Početkom prošlog stoleća James i njegova Nora su četiri mjeseca bili Puležani. A upravo je njihova kratka pulska epizoda zbližila Nikolu Lorencina i mene u vrijeme kada smo se obojica intezivno bavili irskim piscem. Prije šest godina Nikola je objavio opsežnu knjigu pod neslovom Džejms Džojs i film koja u podnaslovu glasi: Kino-roman sviju boja. To je jedinstvena studija o životu i djelu jednog od najvećih pisaca dvadesetog veka.
Filmski i literarni opus Nikole Lorencina je fascinantan ‒ iskazuje se četvoroznamenkastim brojem djela. Sve dokumentarne filmove snimio je prema vlastitim scenarijima. U tom grandioznom opusu meni je posebno drag serijal jednosatnih dokumentarnih filmova objedinjenih pod naslovom Luna rossa u kojem Nikola prati odiseju svoje porodice, od Medulina do Novog Sada, Jagodine, Beograda i Zemuna. Tijekom jedne noći odgledao sam pet filmova iz tog ciklusa. Cijelo 20. stoljeće se odvijalo preda mnom kroz storiju porodičnog stabla čiji korijeni su u Medulinu, a krošnja se širi na sve strane. Tako sam putovao s istarskim ezulima koji nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije napuštaju Istru i vlakovima bez povratka odlaze i rasipaju se duž tračnica od Zagreba do Beograda, od Novog Sada do Zemuna, Jagodine, Smedereva… Pulski Arsenal je zatvoren, tisuće radnika krenulo je trbuhom za kruhom. Stizali su i do američkih obala. Uskoro se na ekonomske razloge nadovezuju i politički.
Epopeja istarskih ezula i migracije koje su konstanta svake civilizacije čine središte Lorencinovog filmskog opusa. Vrsni dokumentarist, akribični pripovjedač, slikom i tonom opisao je nebrojene sudbine običnih ljudi koji nisu odustajali od svojih ideala.
Možda Nikola sam sebe najbolje objašnjava riječima iz jednog pisma koje mi je nedavno uputio: “Sa Istrom, Pulom i Medulinom koliko gura moje sjećanje, evo, već osamdeset lita, vavik je bivalo ovako ‒ čeznem i očekujem dolazak u daleku Zemlju Istru, a zatim, odlazim i napuštam tek dosegnuto! I tako, godinama, sve dok ispred mene bježi moj život, odnosno ‘životić’, kako bi rekla Marija Crnobori.”
Odiseja Nikole Lorencina
Umjetnik uvijek traži potvrdu za vlastitu sudbinu, da je na pravom putu, da je netko prije njega prošao onuda kuda je on krenuo. I ne čini to samo u mladosti, već tijekom čitavog života. Ti pojedinci koji mu prethode imaju status dvojnika. Oni su skrivena obitelj nomada, genetski materijal. Umjetnik sam bira svoje pretke, prepoznaje sebe u drugima. A ti drugi često su njegovi suvremenici, pripadaju istoj epohi, dijele isto iskustvo.
Ne sjećam se kada sam i gdje upoznao Nikolu Lorencina, što je pouzdan znak da smo se poznavali oduvijek. Godinama je to ime, baš kao i ime slavne glumice Marije Crnobori, bilo dio istarskog kopna u Beogradu, predstavljalo je teritorij na kojem sam i ja odrastao. U svojoj mladenačkoj uobrazilji tražio sam bizarne znake prepoznavanja. Pa tako, nije bez značaja bio podatak da između Marijinih Banjola i Nikolinog Medulina leži Pomer, mjesto gde su sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća moji roditelji kupili kuću. Tamo sam jedno vrijeme živio dok sam honorarno radio za Glas Istre i tražio sidrište. Put me je kasnije odveo u rodni grad. Ali, i dalje sam, iako rođenjem Beograđanin, sebe doživljavao kao Puležana.
Sve donedavno sam mislio da je Nikola Lorencin rođeni Istrian. Saznanje da na svijet nije došao u Medulinu, nego u Jagodini, samo je potvrdilo moje uvjerenje da je zavičaj tamo gdje odrasteš, a ne tamo gdje se rodiš. Ako nas putevi sudbine kasnije odvedu na neke druge obale, cijelog života pokušavamo se vratiti. A za umjetnika nema veće teme od povratka u zavičaj. Tako je još od vremena Homera i njegovog Odiseja, čiji je otisak u 20. vijeku u obličju trgovačkog putnika Leopolda Bluma stvorio irski pisac James Joyce.
Početkom prošlog stoleća James i njegova Nora su četiri mjeseca bili Puležani. A upravo je njihova kratka pulska epizoda zbližila Nikolu Lorencina i mene u vrijeme kada smo se obojica intezivno bavili irskim piscem. Prije šest godina Nikola je objavio opsežnu knjigu pod neslovom Džejms Džojs i film koja u podnaslovu glasi: Kino-roman sviju boja. To je jedinstvena studija o životu i djelu jednog od najvećih pisaca dvadesetog veka.
Filmski i literarni opus Nikole Lorencina je fascinantan ‒ iskazuje se četvoroznamenkastim brojem djela. Sve dokumentarne filmove snimio je prema vlastitim scenarijima. U tom grandioznom opusu meni je posebno drag serijal jednosatnih dokumentarnih filmova objedinjenih pod naslovom Luna rossa u kojem Nikola prati odiseju svoje porodice, od Medulina do Novog Sada, Jagodine, Beograda i Zemuna. Tijekom jedne noći odgledao sam pet filmova iz tog ciklusa. Cijelo 20. stoljeće se odvijalo preda mnom kroz storiju porodičnog stabla čiji korijeni su u Medulinu, a krošnja se širi na sve strane. Tako sam putovao s istarskim ezulima koji nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije napuštaju Istru i vlakovima bez povratka odlaze i rasipaju se duž tračnica od Zagreba do Beograda, od Novog Sada do Zemuna, Jagodine, Smedereva… Pulski Arsenal je zatvoren, tisuće radnika krenulo je trbuhom za kruhom. Stizali su i do američkih obala. Uskoro se na ekonomske razloge nadovezuju i politički.
Epopeja istarskih ezula i migracije koje su konstanta svake civilizacije čine središte Lorencinovog filmskog opusa. Vrsni dokumentarist, akribični pripovjedač, slikom i tonom opisao je nebrojene sudbine običnih ljudi koji nisu odustajali od svojih ideala.
Možda Nikola sam sebe najbolje objašnjava riječima iz jednog pisma koje mi je nedavno uputio: “Sa Istrom, Pulom i Medulinom koliko gura moje sjećanje, evo, već osamdeset lita, vavik je bivalo ovako ‒ čeznem i očekujem dolazak u daleku Zemlju Istru, a zatim, odlazim i napuštam tek dosegnuto! I tako, godinama, sve dok ispred mene bježi moj život, odnosno ‘životić’, kako bi rekla Marija Crnobori.”