Na naše police s knjigama, početkom šezdesetih, udomaćila se Odesa Isaka Babelja, u prevodu Gustava Krkleca, vjerojatno dar Brne, moje guvernante, s kata naviše. “Djeci nisam nikada poklanjala slikovnice. To je roditeljski posao. Ja im dođem više kao nadgradnja.” – govorila je ona.
Djeca su čekala u redu za nadgradnju. Roditelji imaju prednost, bolje rečeno, jedan roditelj. Majka ju je pročitala, sto posto; otac možda, vjerojatno samo kao partijsku dužnost, zato što je to bila knjiga kolege revolucionara kojeg je pomeo Staljin, a možda i nije, ne znam. Brat je imao posla s njom van mog sjećanja. A ja, hvala na pitanju… Ja sam često uzimao u ruke tu nedebelu knjigu, tvrdo ukoričenu modrim platnom, zaštićenu izvana papirnatim glatkim ovitkom, milovao dlanovima taj sjajan papir, kojeg je moje djetinjstvo kolokvijalno zvalo – popela, listao je, no slova mi se nisu primala. Nešto me odbijalo od nje.
Sjećam se, popela je imala famozno minimalističko grafičko rješenje; podloga naslovnice teget-modra, ime autora, na žućkastoj nepravilnoj formi kao papirnatoj splavi usred te crnomorske modrine, bilo je ispisano istoimenom bojom mornara, uz tu žućkastu nepravilnu formu nadovezivala se jedna crna ista takva, kao sjena splavi ocrtana o dno bistrog mora, dok je sam naslov, u donjoj polovici, bio ispisan žućkasto bljedunjavim verzalom. I ništa više! A štaš više? Takve nekomercijalne naslovnice, kao i naslovnice biblioteke Reč i misao, ostaju vječni parfem u vizuelnoj memoriji. Štivo je bilo prošarano gustim crno-bijelim ilustracijama koje su me, kao i mračan lik Benje Krika pod crnomorskom mjesečinom, tjerale od knjige godinama. Pratila me Odesa i na novoj adresi, ali sam je i dalje držao na sigurnoj udaljenosti police. Crno bijela televizijska slika preuzimala je primat nad slovima u papiru za dušu.
Onda je Josip Kotnik proveo Neila Armstronga Mjesecom, sedamdesete su već ljetovale na obali Mora tišine, primilo me pa izbacilo iz Partije, kao s tamne strane Mjeseca, te lančano i iz Gimnazije. Rebel rebelu! Svratio sam do police s knjigama, zagazio Crnim morem, zapisao se kao član Krikove kontrabande, i tako zakoračio žljezdanom stazom krijumčara života.
Na onom istome c/b teveju, igrala je serija Ognjem i mačem, a u njoj je, našom kućom, na rečenoj novoj adresi (kao pužu, kao čergi, kuća nam je, kao vjera, kao sloboda, kao život, uvijek isti teret, samo se adrese mijenjaju), prošetao apotekar Čurin, Židov iz Odese.
Govorilo se već da smo se mi Ćurini čoporativno jednom dokuferisali iz crnomorske Odese, pa se zagubili ko prtljaga po garderobama ovdašnjim, prepušteni sami sebi, u mraku strmog stepeništa balkanskih krčmi, nakon svih fajrunta. Znači da smo inicijalno Ukrajinci, možebitno odnekud davno i odeski Židovi? Možda me je i zato Беня Крик primio među svoje, možda, no nisu me držali ni mjesto niti etiketa.
U Kinoteci me poljubio Sergei Eizenstein s Potemkina, i unovačio za estetiku, dok su se niz odeske stube nemilosrdno strmopižđivala dječja kolica. Povratka nije bilo. Mamo Na Birinav! Kolektiv, bilo kakvog predznaka, u konačnici ubija. Znakove treba ostaviti pored puta, kad su te već ukrali Cigani i spasili mornari iz izvrnutih kolica, a korake upisati posred puta kojim su me vodili sami mornari, sami Cigani, sama kontrabanda. Grk Zorba, Andrija Maurović, Winsor McCay, Sherwood Anderson, William Saroyan, John Cassavetes, Lee Marvin, Leonard Cohen, Steve McQueen, Jadran Gobbo i Otprilike ovako, Janko Polić Kamov, Van Gogh, Gauguin, De Chirico, Picasso i Garge Herriman, sav moj rod, pronosili su me s ramena na rame. Alem-kamena s ramena. Zvali su me ovako i onako ili nikako. Odazivao sam se svakom njihovom pozivu, i kada ga nije bilo.
Ruske su konje iz Rubljova, iza platna, osedlali Ugari, a ovima ih je ukrao ravničarski Benja Krik, ne Židov, već ukrajinski (tako se onda govorilo, danas bi se reklo moldavski) Rom, ako Romi pripadaju ijednoj adresi osim vedrom nebu, imenom Lojko Zobar, sin Maksima Gorkog, rođenog iz usta Makar Čudre, na obali Crnoga mora. Moj igrač, moj brat. Imao sam s kim hodati valovima i jedriti na konjskim sapama.
Zobar i prelijepa Rada, preponosni Romi da bi pripadali ikome, pa i jedno drugom, odlaze u nebo. Malo kasnije, za njima će i drug Tito. U izlozima knjižara primijećena je knjiga, neugledne i komercijalne vanjštine i oslobođena od ilustracija, Babeljeva Crvena konjica / Odeske priče, u ediciji 10 ruskih romana, izdavač Liber. Teget-modra Odesa ostala je u meni pod beskrajnim nebom otočke izolacije, dok sam kroz crteže sanjao horizonte. Krenule su osamdesete. Ukrao sam formulu života, prokrijumčario je iskustvom starog rebela, i postao otac.
Da upišem, dakle, Hrvat?! – bila je više nego sigurna popisivačica stanovništva, okružena sve samim mojim ukućanima Hrvatima. Trebalo me obilježiti, žigosati za neka buduća vremena. O tempora, o mores! O teget-modra, o more! Prigrli me daljino, jedino tamo pripadam!
Već sam zajebao, u zadnjih desetak godina, sve velike i sigurne Kalupe Kolektiva, kao što su Partija, Diploma/e, JNA, Dug Domovini, u produžecima ili na penale, sve isto. Dres pobjednika nije mi se skidalo.
Pitao sam i Grka Zorbu i Andriju Maurovića, Winsora McCaya, Sherwooda Andersona i Williama Saroyana i Johna Cassavetesa, Lee Marvina i Janka Polića Kamova, Steve McQueena, Leonarda Cohena i Van Gogha, Gauguina, De Chirica i Picassa i Gargea Herrimana, pitao sam i Isaka Babelja i Benju Krika i Lojka Zobara, Jadrana Gobba i Otprilike ovako, Princa Valijanta i Rasti Rajlija, Den Derija i Zavišu, Polaganu Smrt, pitao sam Život, netom rođeno dijete, od kojeg sam nanovo učio govoriti jezikom zvijezda, pitao sam zvijezde, pitao sam more, svoje taget-modre vene, pitao sam maslinu, pitao sam ih, i molio ih u istom nek mi oproste na vlastitoj rupi u obrazovanju, pitao – koje su nacionalnosti. To ne postoji, glasio je odgovor likova bez adrese. Ako su te spasili mornari i ukrali Cigani, imaš zvjezdanu kuću i jastuk od mašte, vjetar u koraku, more u venama, glad u miljama i oblake u imenu – tebe ne ljubi nijedna zastava niti ijedna slična pornografija života, rekli su.
U izlogu od oblaka nad dimnjacima konc-logora, izabrao sam Porajmos, onaj koji nema spomenika ni broja, ali ne odričući se i talenta apotekara i Benje Krika i izgubljene zvečke nad odeskim stepeništem, i tako se ponosno upisao u spisak, žigošući sebe kao moguće gorivo i loživo nekim potencijalnim pripadnicima ljudskog smeća, nacionalistima i fašistima, podastirući se svim budućim ložačima ljudskosti i ljudmesa, da im jebem sve po spisku. Od 1981., u smiješnoj i tužnoj rubrici ljudske gluposti, nacionalnost, pored mojeg imena stoji – Ukrajinski Rom!
1987. godine, iz Odese mi se dobri Nenad Kage Gattin javio kartolinom. Mira i on putovali su Ukrajinom, da mu objektiv vidi puta. Bio je to loš tajming, za oboje. Najveća Brežnjev-Potemkinova laž razotkrila se godinu dana ranije u Černobilu. Posljedice su ih dočekale i nisu nikad napustile. Na kartolini, jednoj od dražih uspomena na njih dvoje, još i sada piše:
Cigo, bija si u pravu, Odesa je puna Čurina!
Pa je dodao, jer Kage je svakog vraga znao, a to je najbolje pamtio njegov razvijač:
Gelem, gelem, lungone dromensa
Maladilem bakhtale Romensa.
A Romale katar tumen aven,
E tsarensa bahtale dromensa?
A Romale, A Chavale!
Sine man yekh bari familiya,
Murdadas la i kali legiya,
Aven mansa sa lumniake Roma,
Kai putardile e romane droma
Ake vriama, usti Rom akana,
Men khutasa misto kai kerasa
*
A Romale, A Chavale!
(Lutao sam, gutali me drumovi daleki
Kadli nasred puta veseo Rom neki.
O Rome, odakle tebe tako sretna,
A samo ti šator na cesti i noga spretna?
O Rome, o romska mladosti!
Bila jednom u mene obitelj vela i vesela,
Dok Crna legija nije došla ubijati izdaleka.
Hrlite za mnom Romi iz svijeta cijela,
Za Rome drumovi su otvoreni dovijeka.
Vrijeme je na tvojoj strani,
Sada možeš, Rome, ustani
Visoko, do sunca što prži,
Nek se Rom uz Roma drži.
O Rome, o romska mladosti!)
Ja sam, hvala na pitanju, još na nekoj od mojih bezbrojnih adresa, osluškujući ubojice svoje.
p.s.
Ako slučajno na YouTube potražite film Emila Loteanua Табор уходит в небо / Cigani idu u nebo, dočekat će vas ova licemjerna poruka – “Videozapis koji ste zatražili ocijenjen je ocjenom N+ V i može imati sadržaj koji je neprikladan za obitelj. Registrirajte se“, i sve to zbog par sisa glavne glumice, dok su ustaški i četnički i ini fašistoidni pamfleti blagoobiteljski prikladni, pak su registracija i adresa suvišne.
Odeska b.b.
Na naše police s knjigama, početkom šezdesetih, udomaćila se Odesa Isaka Babelja, u prevodu Gustava Krkleca, vjerojatno dar Brne, moje guvernante, s kata naviše. “Djeci nisam nikada poklanjala slikovnice. To je roditeljski posao. Ja im dođem više kao nadgradnja.” – govorila je ona.
Djeca su čekala u redu za nadgradnju. Roditelji imaju prednost, bolje rečeno, jedan roditelj. Majka ju je pročitala, sto posto; otac možda, vjerojatno samo kao partijsku dužnost, zato što je to bila knjiga kolege revolucionara kojeg je pomeo Staljin, a možda i nije, ne znam. Brat je imao posla s njom van mog sjećanja. A ja, hvala na pitanju… Ja sam često uzimao u ruke tu nedebelu knjigu, tvrdo ukoričenu modrim platnom, zaštićenu izvana papirnatim glatkim ovitkom, milovao dlanovima taj sjajan papir, kojeg je moje djetinjstvo kolokvijalno zvalo – popela, listao je, no slova mi se nisu primala. Nešto me odbijalo od nje.
Sjećam se, popela je imala famozno minimalističko grafičko rješenje; podloga naslovnice teget-modra, ime autora, na žućkastoj nepravilnoj formi kao papirnatoj splavi usred te crnomorske modrine, bilo je ispisano istoimenom bojom mornara, uz tu žućkastu nepravilnu formu nadovezivala se jedna crna ista takva, kao sjena splavi ocrtana o dno bistrog mora, dok je sam naslov, u donjoj polovici, bio ispisan žućkasto bljedunjavim verzalom. I ništa više! A štaš više? Takve nekomercijalne naslovnice, kao i naslovnice biblioteke Reč i misao, ostaju vječni parfem u vizuelnoj memoriji. Štivo je bilo prošarano gustim crno-bijelim ilustracijama koje su me, kao i mračan lik Benje Krika pod crnomorskom mjesečinom, tjerale od knjige godinama. Pratila me Odesa i na novoj adresi, ali sam je i dalje držao na sigurnoj udaljenosti police. Crno bijela televizijska slika preuzimala je primat nad slovima u papiru za dušu.
Onda je Josip Kotnik proveo Neila Armstronga Mjesecom, sedamdesete su već ljetovale na obali Mora tišine, primilo me pa izbacilo iz Partije, kao s tamne strane Mjeseca, te lančano i iz Gimnazije. Rebel rebelu! Svratio sam do police s knjigama, zagazio Crnim morem, zapisao se kao član Krikove kontrabande, i tako zakoračio žljezdanom stazom krijumčara života.
Na onom istome c/b teveju, igrala je serija Ognjem i mačem, a u njoj je, našom kućom, na rečenoj novoj adresi (kao pužu, kao čergi, kuća nam je, kao vjera, kao sloboda, kao život, uvijek isti teret, samo se adrese mijenjaju), prošetao apotekar Čurin, Židov iz Odese.
Govorilo se već da smo se mi Ćurini čoporativno jednom dokuferisali iz crnomorske Odese, pa se zagubili ko prtljaga po garderobama ovdašnjim, prepušteni sami sebi, u mraku strmog stepeništa balkanskih krčmi, nakon svih fajrunta. Znači da smo inicijalno Ukrajinci, možebitno odnekud davno i odeski Židovi? Možda me je i zato Беня Крик primio među svoje, možda, no nisu me držali ni mjesto niti etiketa.
U Kinoteci me poljubio Sergei Eizenstein s Potemkina, i unovačio za estetiku, dok su se niz odeske stube nemilosrdno strmopižđivala dječja kolica. Povratka nije bilo. Mamo Na Birinav! Kolektiv, bilo kakvog predznaka, u konačnici ubija. Znakove treba ostaviti pored puta, kad su te već ukrali Cigani i spasili mornari iz izvrnutih kolica, a korake upisati posred puta kojim su me vodili sami mornari, sami Cigani, sama kontrabanda. Grk Zorba, Andrija Maurović, Winsor McCay, Sherwood Anderson, William Saroyan, John Cassavetes, Lee Marvin, Leonard Cohen, Steve McQueen, Jadran Gobbo i Otprilike ovako, Janko Polić Kamov, Van Gogh, Gauguin, De Chirico, Picasso i Garge Herriman, sav moj rod, pronosili su me s ramena na rame. Alem-kamena s ramena. Zvali su me ovako i onako ili nikako. Odazivao sam se svakom njihovom pozivu, i kada ga nije bilo.
Ruske su konje iz Rubljova, iza platna, osedlali Ugari, a ovima ih je ukrao ravničarski Benja Krik, ne Židov, već ukrajinski (tako se onda govorilo, danas bi se reklo moldavski) Rom, ako Romi pripadaju ijednoj adresi osim vedrom nebu, imenom Lojko Zobar, sin Maksima Gorkog, rođenog iz usta Makar Čudre, na obali Crnoga mora. Moj igrač, moj brat. Imao sam s kim hodati valovima i jedriti na konjskim sapama.
Zobar i prelijepa Rada, preponosni Romi da bi pripadali ikome, pa i jedno drugom, odlaze u nebo. Malo kasnije, za njima će i drug Tito. U izlozima knjižara primijećena je knjiga, neugledne i komercijalne vanjštine i oslobođena od ilustracija, Babeljeva Crvena konjica / Odeske priče, u ediciji 10 ruskih romana, izdavač Liber. Teget-modra Odesa ostala je u meni pod beskrajnim nebom otočke izolacije, dok sam kroz crteže sanjao horizonte. Krenule su osamdesete. Ukrao sam formulu života, prokrijumčario je iskustvom starog rebela, i postao otac.
Da upišem, dakle, Hrvat?! – bila je više nego sigurna popisivačica stanovništva, okružena sve samim mojim ukućanima Hrvatima. Trebalo me obilježiti, žigosati za neka buduća vremena. O tempora, o mores! O teget-modra, o more! Prigrli me daljino, jedino tamo pripadam!
Već sam zajebao, u zadnjih desetak godina, sve velike i sigurne Kalupe Kolektiva, kao što su Partija, Diploma/e, JNA, Dug Domovini, u produžecima ili na penale, sve isto. Dres pobjednika nije mi se skidalo.
Pitao sam i Grka Zorbu i Andriju Maurovića, Winsora McCaya, Sherwooda Andersona i Williama Saroyana i Johna Cassavetesa, Lee Marvina i Janka Polića Kamova, Steve McQueena, Leonarda Cohena i Van Gogha, Gauguina, De Chirica i Picassa i Gargea Herrimana, pitao sam i Isaka Babelja i Benju Krika i Lojka Zobara, Jadrana Gobba i Otprilike ovako, Princa Valijanta i Rasti Rajlija, Den Derija i Zavišu, Polaganu Smrt, pitao sam Život, netom rođeno dijete, od kojeg sam nanovo učio govoriti jezikom zvijezda, pitao sam zvijezde, pitao sam more, svoje taget-modre vene, pitao sam maslinu, pitao sam ih, i molio ih u istom nek mi oproste na vlastitoj rupi u obrazovanju, pitao – koje su nacionalnosti. To ne postoji, glasio je odgovor likova bez adrese. Ako su te spasili mornari i ukrali Cigani, imaš zvjezdanu kuću i jastuk od mašte, vjetar u koraku, more u venama, glad u miljama i oblake u imenu – tebe ne ljubi nijedna zastava niti ijedna slična pornografija života, rekli su.
U izlogu od oblaka nad dimnjacima konc-logora, izabrao sam Porajmos, onaj koji nema spomenika ni broja, ali ne odričući se i talenta apotekara i Benje Krika i izgubljene zvečke nad odeskim stepeništem, i tako se ponosno upisao u spisak, žigošući sebe kao moguće gorivo i loživo nekim potencijalnim pripadnicima ljudskog smeća, nacionalistima i fašistima, podastirući se svim budućim ložačima ljudskosti i ljudmesa, da im jebem sve po spisku. Od 1981., u smiješnoj i tužnoj rubrici ljudske gluposti, nacionalnost, pored mojeg imena stoji – Ukrajinski Rom!
1987. godine, iz Odese mi se dobri Nenad Kage Gattin javio kartolinom. Mira i on putovali su Ukrajinom, da mu objektiv vidi puta. Bio je to loš tajming, za oboje. Najveća Brežnjev-Potemkinova laž razotkrila se godinu dana ranije u Černobilu. Posljedice su ih dočekale i nisu nikad napustile. Na kartolini, jednoj od dražih uspomena na njih dvoje, još i sada piše:
Cigo, bija si u pravu, Odesa je puna Čurina!
Pa je dodao, jer Kage je svakog vraga znao, a to je najbolje pamtio njegov razvijač:
Gelem, gelem, lungone dromensa
Maladilem bakhtale Romensa.
A Romale katar tumen aven,
E tsarensa bahtale dromensa?
A Romale, A Chavale!
Sine man yekh bari familiya,
Murdadas la i kali legiya,
Aven mansa sa lumniake Roma,
Kai putardile e romane droma
Ake vriama, usti Rom akana,
Men khutasa misto kai kerasa
*
A Romale, A Chavale!
(Lutao sam, gutali me drumovi daleki
Kadli nasred puta veseo Rom neki.
O Rome, odakle tebe tako sretna,
A samo ti šator na cesti i noga spretna?
O Rome, o romska mladosti!
Bila jednom u mene obitelj vela i vesela,
Dok Crna legija nije došla ubijati izdaleka.
Hrlite za mnom Romi iz svijeta cijela,
Za Rome drumovi su otvoreni dovijeka.
Vrijeme je na tvojoj strani,
Sada možeš, Rome, ustani
Visoko, do sunca što prži,
Nek se Rom uz Roma drži.
O Rome, o romska mladosti!)
Ja sam, hvala na pitanju, još na nekoj od mojih bezbrojnih adresa, osluškujući ubojice svoje.
p.s.
Ako slučajno na YouTube potražite film Emila Loteanua Табор уходит в небо / Cigani idu u nebo, dočekat će vas ova licemjerna poruka – “Videozapis koji ste zatražili ocijenjen je ocjenom N+ V i može imati sadržaj koji je neprikladan za obitelj. Registrirajte se“, i sve to zbog par sisa glavne glumice, dok su ustaški i četnički i ini fašistoidni pamfleti blagoobiteljski prikladni, pak su registracija i adresa suvišne.