Tragom dodjele stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2019. i 2020. godini, koje je ove godine Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske odlučilo organizirati tako da piscima uputi poziv s prijavnicom za sudjelovanje, umjesto da vrijednost njihovog djela procjenjuje stručno neovisno tijelo, osjećam potrebu napisati nekoliko rečenica i objasniti zašto ovo smatram nemoralnim.
Ministarstvo kulture postavilo je kriterij kojim od pisaca traži da prebroje svaku kritiku svog djela, svaku nagradu ili pojavljivanje na festivalu, te da ih uvrste u bodovnu tablicu i pošalju Ministarstvu kulture na uvid. Iako odbijam sudjelovati u ovom igrokazu, rezimirat ću navedene godine kroz svoj spisateljski rad.
S romanom “Pacijent iz sobe 19” bio sam finalist Tportalove književne nagrade, finalist nagrade Fric, nominiran sam za Međunarodnu književnu nagradu Meša Selimović, a po glasovima čitatelja dobitnik sam nagrade Fran Galović 2019. Iako ta nagrada na žalost po kriterijima Ministarstva kulture ne znači ništa, jer u propozicijama stoji kako s 20 i 30 bodova boduju one romane koji su se našli u širem izboru te nagrade, dok nagrađeni roman ne boduju uopće, što je tek jedna od nelogičnosti ovog šlampavo složenog poziva.
Također roman “Pacijent iz sobe 19” tiskan je u Srbiji kao prvi roman hrvatskog pisca koji tematizira Domovinski rat, a koji je objavljen u toj državi, no ne znam gleda li Ministarstvo kulture na ovo kao na uspjeh i ako gleda, koliko to bodova vrijedi?
O romanu recenzije su pisali; 24 sata, Globus, Slobodna Dalmacija, Glas Istre, Večernji list, dva puta Jutarnji list, dva puta Express, dva puta Novi list, Hrvatski radio, Hrvatska Televizija te gomila portala iz Hrvatske i regije koje ne mogu prebrojati iz jednostavnog razloga zato što nemam angažiranu PR agenciju koja bi skupljala svaki javno publicirani tekst koji se tiče mog rada.
Roman “Pacijent iz sobe 19” također je priređen i kao radio roman i u više navrata je emitiran na Hrvatskom radiju.
Za zbirku priča “Kaleidoskop” recenzije su pisali Večernji, Glas Istre, dva puta Novi list te dva puta Jutarnji list, dok su za grafičku novelu “Vožnja unatrag” koju sam radio s ilustratoricom Valentinom Briški recenzije pisali Novi list i Jutarnji list.
Bio sam pozivan na književne festivale što Ministarstvo kulture također boduje, no nisam im prisustvovao zato što sam posljednje četiri godine živio 2000 km daleko od Hrvatske. Žao mi što se zbog tog detalja gubi znatan dio bodova, no i bez toga vidljivo je da udovoljavam kriteriju Ministarstva kulture za ulazak u 20 najzapaženijih autora zbog čega bi mi trebao pripasti poticaj od 15,000 kn.
Predviđeni novac rado bih vidio na svom računu, samo kad za takvo što ne bih po kriteriju koje je Ministarstvo kulture ove godine osmislilo, morao sam sebe kandidirati, umjesto da to učine oni sami ili neko povjerenstvo koje bi u to ime bilo oformljeno.
Neprihvatljivo je nuditi piscima da sebe vide i doživljavaju kao jednog od 20 najboljih. Ja recimo, sebe ne doživljavam boljim od svojih kolega, što je po mehanizmu Ministarstva kulture, čini se moj problem, no s druge strane problem Ministarstva kulture je taj što ovako postavljenim kriterijem pisce ne doživljava uopće.
Zbog svega navedenog, ne pada mi na pamet skupljati novinske članke i web adrese na kojima su u posljednje dvije godine objavljeni tekstovi o mojim knjigama, nemam namjeru tražiti potvrde organizatora književnih nagrada o tome koja je moja knjiga došla do finala, a koja je dobila kakvo priznanje, a svakako odbijam izračunavati koliko koja od recenzija mojih knjiga nosi bodova, pogotovo ne po kriteriju Ministarstva kulture po kojem osvrt u Jutarnjem listu vrijedi 10, dok onaj u Novom listu vrijedi 7 bodova, i sve to uvrštavati u tablice. Odbijam birokratsku igru Ministarstva kulture koje me prisiljava da sebe doživljavam posebnim među kolegama, a svoje knjige boljima od njihovih knjiga i da s tom idejom apliciram za novčano priznanje. Ovako postavljenim stvarima Ministarstvo kulture predstavlja se kao pučka kuhinja za pisce, a piscima oduzima dostojanstvo prisijavajući ih da im za novčanu stimulaciju u iznosu jednomjesečnog minimalca u zemljama Europske unije, dostavlja “potrebne papire”.
Svi potrebni papiri s moje su strane ispisani, otisnuti i ukoričeni i tu moj posao kao književnika koji participira u kreiranju hrvatskog kulturnog identiteta prestaje. Valorizacija mog pisanja ne spada u moj djelokrug rada, to je posao Ministarstva kulture. Žao mi je što to moram naglašavati, no ne pišemo moje kolege pisci i ja zato što postoji Ministarstvo kulture, već Ministarstvo kulture postoji između ostaloga, zato što mi pišemo.
Odbijam birokratsku igru Ministarstva kulture
Tragom dodjele stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2019. i 2020. godini, koje je ove godine Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske odlučilo organizirati tako da piscima uputi poziv s prijavnicom za sudjelovanje, umjesto da vrijednost njihovog djela procjenjuje stručno neovisno tijelo, osjećam potrebu napisati nekoliko rečenica i objasniti zašto ovo smatram nemoralnim.
Ministarstvo kulture postavilo je kriterij kojim od pisaca traži da prebroje svaku kritiku svog djela, svaku nagradu ili pojavljivanje na festivalu, te da ih uvrste u bodovnu tablicu i pošalju Ministarstvu kulture na uvid. Iako odbijam sudjelovati u ovom igrokazu, rezimirat ću navedene godine kroz svoj spisateljski rad.
S romanom “Pacijent iz sobe 19” bio sam finalist Tportalove književne nagrade, finalist nagrade Fric, nominiran sam za Međunarodnu književnu nagradu Meša Selimović, a po glasovima čitatelja dobitnik sam nagrade Fran Galović 2019. Iako ta nagrada na žalost po kriterijima Ministarstva kulture ne znači ništa, jer u propozicijama stoji kako s 20 i 30 bodova boduju one romane koji su se našli u širem izboru te nagrade, dok nagrađeni roman ne boduju uopće, što je tek jedna od nelogičnosti ovog šlampavo složenog poziva.
Također roman “Pacijent iz sobe 19” tiskan je u Srbiji kao prvi roman hrvatskog pisca koji tematizira Domovinski rat, a koji je objavljen u toj državi, no ne znam gleda li Ministarstvo kulture na ovo kao na uspjeh i ako gleda, koliko to bodova vrijedi?
O romanu recenzije su pisali; 24 sata, Globus, Slobodna Dalmacija, Glas Istre, Večernji list, dva puta Jutarnji list, dva puta Express, dva puta Novi list, Hrvatski radio, Hrvatska Televizija te gomila portala iz Hrvatske i regije koje ne mogu prebrojati iz jednostavnog razloga zato što nemam angažiranu PR agenciju koja bi skupljala svaki javno publicirani tekst koji se tiče mog rada.
Roman “Pacijent iz sobe 19” također je priređen i kao radio roman i u više navrata je emitiran na Hrvatskom radiju.
Za zbirku priča “Kaleidoskop” recenzije su pisali Večernji, Glas Istre, dva puta Novi list te dva puta Jutarnji list, dok su za grafičku novelu “Vožnja unatrag” koju sam radio s ilustratoricom Valentinom Briški recenzije pisali Novi list i Jutarnji list.
Bio sam pozivan na književne festivale što Ministarstvo kulture također boduje, no nisam im prisustvovao zato što sam posljednje četiri godine živio 2000 km daleko od Hrvatske. Žao mi što se zbog tog detalja gubi znatan dio bodova, no i bez toga vidljivo je da udovoljavam kriteriju Ministarstva kulture za ulazak u 20 najzapaženijih autora zbog čega bi mi trebao pripasti poticaj od 15,000 kn.
Predviđeni novac rado bih vidio na svom računu, samo kad za takvo što ne bih po kriteriju koje je Ministarstvo kulture ove godine osmislilo, morao sam sebe kandidirati, umjesto da to učine oni sami ili neko povjerenstvo koje bi u to ime bilo oformljeno.
Neprihvatljivo je nuditi piscima da sebe vide i doživljavaju kao jednog od 20 najboljih. Ja recimo, sebe ne doživljavam boljim od svojih kolega, što je po mehanizmu Ministarstva kulture, čini se moj problem, no s druge strane problem Ministarstva kulture je taj što ovako postavljenim kriterijem pisce ne doživljava uopće.
Zbog svega navedenog, ne pada mi na pamet skupljati novinske članke i web adrese na kojima su u posljednje dvije godine objavljeni tekstovi o mojim knjigama, nemam namjeru tražiti potvrde organizatora književnih nagrada o tome koja je moja knjiga došla do finala, a koja je dobila kakvo priznanje, a svakako odbijam izračunavati koliko koja od recenzija mojih knjiga nosi bodova, pogotovo ne po kriteriju Ministarstva kulture po kojem osvrt u Jutarnjem listu vrijedi 10, dok onaj u Novom listu vrijedi 7 bodova, i sve to uvrštavati u tablice. Odbijam birokratsku igru Ministarstva kulture koje me prisiljava da sebe doživljavam posebnim među kolegama, a svoje knjige boljima od njihovih knjiga i da s tom idejom apliciram za novčano priznanje. Ovako postavljenim stvarima Ministarstvo kulture predstavlja se kao pučka kuhinja za pisce, a piscima oduzima dostojanstvo prisijavajući ih da im za novčanu stimulaciju u iznosu jednomjesečnog minimalca u zemljama Europske unije, dostavlja “potrebne papire”.
Svi potrebni papiri s moje su strane ispisani, otisnuti i ukoričeni i tu moj posao kao književnika koji participira u kreiranju hrvatskog kulturnog identiteta prestaje. Valorizacija mog pisanja ne spada u moj djelokrug rada, to je posao Ministarstva kulture. Žao mi je što to moram naglašavati, no ne pišemo moje kolege pisci i ja zato što postoji Ministarstvo kulture, već Ministarstvo kulture postoji između ostaloga, zato što mi pišemo.