Potkraj Novog zavjeta, u knjizi Otkrivenja, Isus kaže: „Evo, dolazim brzo.“ Tako je u Šarićevu prijevodu. U Karadžićevu prijevodu Isus kaže: „Doći ću skoro“, na njemačkom je to „Ich komme bald“, a na engleskom „I am coming soon“. Kako god bilo, uvijek mi je to zvučalo kao poruka koju zateknete u kakvoj banci ili općini kad poljubite vrata, dolazeći u žurbi već treći ili četvrti put, i kad ugledate cedulju s riječima: „Vraćam se odmah“. Ne bogohulim uspoređujući Gospodina Isusa Krista s nekim gospodinom službenikom ili nekom gospođom službenicom u nekoj ustanovi: u oba slučaja trebaju nam najdublja vjera i najdulja nada.
* * *
U religijsko-konfesionalnom smislu deklariram se kao „liječeni katolik“, po uzoru na „liječene alkoholičare“ koji mogu svoju bolest zaliječiti, ali je ne mogu do kraja i zauvijek izliječiti. Spletom okolnosti rodio sam se i odrastao u katoličkoj obitelji, prosječnoj u tom smislu. Više tradicije i običaja nego crkve i molitve, više tihe moralne poduke nego glasnih religioznih propovijedi. Ponekad mi je u životu to više značilo, ponekad manje. Manje ili više uspješno, bio sam i predani bogomoljac i radikalni ateist. No katoličanstvo je, izgleda, bilo konstanta. U sebi sam ga počeo primjećivati tek nakon što sam – iz političkih razloga, recimo – dao otkaz Katoličkoj crkvi i riješio se tog tereta, kako sam smatrao. Prošlo je otada skoro četvrt stoljeća, a još uvijek ga primjećujem, kao ožiljke na svojoj slobodi. Ali nije sav trud oko oslobođenja bio uzaludan: na sunčanoj strani te kalvarije otkrio sam kršćanstvo, ono bez strašnoga Boga i Crkve, i počeo sam razlikovati vjeru od religije, i religiju od crkve, i crkvu kao zajednicu ljudi od crkve kao institucije, i teologiju od svega toga, i slobodu od svega toga. Tek katkad sijevne mi pomisao: da nisu ta moja iznašašća samo trik katoličanstva, dugi lanac kojim privezan trčkaram?
* * *
Kad bi barem pandemija koronavirusa, koja je katolicima pokvarila slavlje Uskrsa, minula do Vaskrsa i kad bi se do Vaskrsa ukinulo izvanredno stanje, pa da se pravoslavci obraduju – vjerujem da bi to potpisali i oni katolici koji su ispunjeni nekršćanskom mržnjom prema pravoslavcima.
* * *
Neki zatvorenici, mahom oni koji su robijali zbog vlastitih uvjerenja, tvrdili su u svojim zapisima da ih je zatočeništvo osnažilo kao ličnosti i da su tek tamo iskusili istinsku slobodu, slobodu duha. Premda takvi iskazi ponekad zvuče samo kao odgoda priznanja poraza, osjećam što su htjeli kazati: ministarstvo unutarnjih poslova nema vlast nad mojim unutarnjim poslovima.
* * *
U vrijeme kad se volja grčevito bori s nevoljom i nerijetko zapada u bezvoljnost, treba razmišljati o volji. Kant, Schopenhauer i Nietzsche sigurno nam mogu reći mnogo o tome, ali mene više privlači prizor pod mojim prozorom: cijeli dan, kad god pogledam i kad se zamislim pa dugo gledam, jedna plastična vrećica vrzma se po dvorištu. Njezina me upornost fascinira: leti zrakom gore-dolje, provlači se ispod automobila, sjeda na granu pored dviju ptica, hvata se za grmove trave, miluje šljunak, susreće se s gušterom. Bez obzira na to radi li se o svrhovitom radu ili samo o igri – neka je volja u igri. Kad se prenem, znam da je ta vrećica neživo biće, to jest stvar, i da ne može imati volju. Ali pomislim potom: nije li tu onda posrijedi volja vjetra? Međutim, ni vjetar nije živo biće, štoviše, uopće nije biće. A drvo? Bezumno, lišeno svijeta, nemoćno, kako bi rekli filozofi – ni ono ne bi smjelo imati volju. No bolje je zamišljati da naši plastični, zračni i drveni susjedi imaju volju kao i mi. Nevolje su tako lakše i svijet je tako ljepši.
* * *
Jedni kažu da je ova pandemija Božja kazna, a drugi da je Božja nagrada. Neki, pak, kažu da je razmišljanje i djelovanje po principu kazne i nagrade, pogotovo onih Božjih, znak intelektualne i moralne nezrelosti. A virusima je svejedno: jesu i putuju. Kad bismo se manje bavili vrednovanjem neutralnog i kad bismo se manje kažnjavali i nagrađivali, a više živjeli učeći od prirode – sazorili bismo.
* * *
Nije problem u virusima, nego u ljudima i njihovom načinu života. Ljudima će suditi povijest ili Onaj koji će, rekoše, suditi mrtvima i živima. Za viruse, o kojima biologija kaže da nisu ni neživi ni živi, ne vrijede naša historiografija i naša teologija.
* * *
Na igralištu pored naše zgrade mladići igraju nogomet. Ne brine ih skori smak svijeta, ni raspad društva, ni ekonomska kriza, ni imunološko-epidemiološka situacija. Zabranu okupljanja u javnom prostoru očito ne poštuju, a poštuju li preporuku o „socijalnoj distanci“ i je li razmak među njima dva metra – teško je reći, tako se brzo i spretno kreću. Vjerujem da to neće zbuniti samo mene, nego i viruse.
* * *
Kažem joj: ovo je takvo doba godine da možeš vidjeti čovjeka u zimskoj jakni pored čovjeka u majici kratkih rukava, a obojica su u pravu po pitanju odijevanja. Ona mi kaže: „To je samo tvoja filozofska izlika da tako zimogrozan nosiš zimsku jaknu i ljeti.“ Kao i obično, gruba teorija zavjere u sekundi je porazila profinjeni znanstveni uvid.
* * *
Ubi me prejaka tehnologija, iako radim na tome da je tako spasonosnu beatificiram. Nikako da se oduševim njezinim čudesnim mogućnostima, iako po cijele dane pritišćem tipke i raspetljavam kablove. – Ako se dobro sjećam iz osnovne škole, jedna od historijskih definicija socijalizma bila je: elektrifikacija plus industrijalizacija. Oboje smo uspješno odradili; štoviše, na višem levelu ove video-igrice koju zovemo životom, sve što je elektrificirano i industrijalizirano pride je još digitalizirano i virtualizirano. Ali socijalizma još nema. Nešto, očito, fali. Možda to što se ničemu više ne teži i ni u što se više ne vjeruje, nego nam se sve samo nekim čudom događa u bestežinskom stanju i bez vjere da sve može biti drugačije i bolje?
* * *
Presrela me u parku televizijska ekipa. Pitaju me: „Što mislite o krpeljima i komarcima?“ Stručnjak za te živine nisam, a ni kao građanin-prolaznik nisam imao što reći, pa sam im zahvalio na pažnji i produžio dalje. Načas sam pomislio kako je bizarno i smiješno da se usred pandemijske katastrofe novinari bave takvim neznatnostima, ali sam začas shvatio da je to ipak veliki napredak, jer se već mjesecima bavimo virusima, bićima neizmjerno manjim od krpelja i komaraca. A ako ćemo pravo, oduvijek i zauvijek bavimo se isključivo ljudima koje jednako more virusi kao i krpelji i komarci.
* * *
Kad nas je 22. ožujka, usred pandemije virusa, zadesio potres, zavirio sam u svete knjige ne bih li saznao što je sve naviještano za dane uoči Kijameta, Sudnjega dana. Zaključio sam da imamo još vremena jer nas ni izbliza još nisu snašle sve pošasti, ali 24. ožujka snijeg pade na behar, na voće, a 27. ožujka zapahnu nas oblak pustinjskog pijeska iz Karakuma. Kad je i to minulo i kad je virus opet postao glavni glumac u ovoj biblijskoj sagi, nije nam trebalo više od sedmice dana da se naviknemo živjeti s tim jednim zlom, pa smo se opustili i prepustili proljeću koje je trčalo u zagrljaj ljetu. Popodneva 13. travnja još smo se pod milosnim suncem izležavali na toplom travnjaku, a jutro 14. travnja osvanulo je pod teškom kišom – kao iz one pjesme Boba Dylana, „gdje otrovne kapi bujicom silno naviru, gdje dom i tamnica gadna jedno kraj drugog stoje“ – a zavjesu kiše protkale su i pahulje snijega, sasvim ozbiljne, zimske. To nisu bila samo dva različita dana, dva pobrkana godišnja doba i dva duga mjeseca; vidim u tome – dva boga. Na djelu više nije onaj „nevidljiv i svirep Bog“, kojeg je kao „Boga-mučitelja“ opjevao Antun Branko Šimić, onaj starozavjetni Jahve koji, prema proroku Jeremiji, vojuje protiv ljudi „rukom podignutom, mišicom jakom, gnjevom, jarošću i žestinom velikom“ te udara „stanovnike toga grada, ljude i stoku, kugom velikom, da izginu“. Sva je prilika da je sad na djelu onaj Bog kojeg je Ivan Golub – fini čovo, pjesnik i teolog – zvao „Deus ludens“, Bog koji se igra. Bog-šaljivdžija, takoreći.
* * *
U pjesmi naslovljenoj „Into my arms“ Nick Cave, uz diskretni klavir, pjeva: „Ne vjerujem u Boga-intervencionista, ali znam, draga, da ti vjeruješ. No, da sam vjerovao, kleknuo bih i zamolio Ga da ne intervenira u tvom slučaju, da ti ni dlaku na glavi ne pomakne, da te ostavi takvu kakva jesi. A ako bi baš htio da te usmjerava, da te usmjeri u moje naručje.“ – Jedna anegdota kaže da je fizičar Niels Bohr, na pitanje kolege i prijatelja Wernera Heisenberga zašto je iznad kućnih vrata okačio potkovu za sreću, zar doista u to vjeruje, odgovorio: „Ne, naravno da ne vjerujem. Ali, znaš, trebalo bi pomagati i ako se ne vjeruje u to.“ – – Caveova mi pjesma, svaki put kad je slušam, tjera suze na oči. Kad god se sjetim anegdote o Bohru, nasmijem se. A obojica su govorila o istom.
* * *
Često mi posljednjih dana, em zbog virusa, em zbog potresa, u misli navraća rat, onaj proživljeni. Toliko su valjda slični ono i ovo okruženje i okuženje, neizmjernost i neizvjesnost, strah i tjeskoba. Ali toliko sam valjda okupiran tim prisjećanjima na rat da je moje pamćenje previdjelo sličnost proljeća dvije hiljade dvadesete godine s proljećem godine hiljadu devetsto osamdeset šeste. Černobil, 1986., havarija nuklearne elektrane. Sasvim hladnoratovski, radijacija je svijetom putovala brže od vijesti, a do nas je vijest došla dok smo se pripremali za prvomajski komšijski roštilj. Čega se sjećam? Napada nevidljivog neprijatelja kojeg je teško shvatiti ozbiljno i zabrinutosti koju su odrasli rastjerivali šalama i smijehom. Tranzistora i televizora oko kojih se sjedi u napetoj tišini dok znanstvenici objašnjavaju što nam se zbiva, sa strogim političarima iza njih. Međutim, nisu mi Černobil i 1986. danas pali na pamet zbog razmišljanja o pandemiji 2020., nego zato što mi je pao na pamet jedan drugi događaj iz te godine: lansiranje svemirskog broda „Challenger“ i njegova eksplozija iznad Amerike i svijeta. To sam dobro zapamtio, bolje nego neka druga čuda iz vremena mog djetinjstva. A toga sam se sjetio dok sam satima pratio kako građevinci, vojnici i alpinisti rade na tornju zagrebačke katedrale, da bi ga, narušenog nedavnim potresom, maknuli prije nego što se sam sruši: slika rakete – onomad svemirske, sad crkvene – koja se zabada u nebesku plavet, i ono iščekivanje uspjeha ili katastrofe: da se želje i nade uzdignu u nebo ili sastave sa zemljom.
* * *
U televizijskoj reportaži o otkazivanju takmičenja u tucanju uskršnjim jajima u Oglađenovcu kod Valjeva, organizator naglašava da se „Tucijada“ zapravo ne otkazuje, nego se samo, zbog vanrednog stanja, odgađa za jesen. Još se ne zna kada će se upriličiti, ali sigurno je da će se to zbiti jedne nedjelje. A seoski prota, veseo i utješan, dodaje da je za pobožne i bogomoljne hrišćane svaka nedjelja, ma svaki dan, mali Vaskrs. Eto, to dijeli pravu nevjeru od prave vjere, religiozne ili kakve druge: svaki je dan kao zadnji ili prvi, s radošću koju nosi svaki početak i svaki kraj.
Od Uskrsa do Vaskrsa
Meditationes theologico-virologicae A. D. 2020
Potkraj Novog zavjeta, u knjizi Otkrivenja, Isus kaže: „Evo, dolazim brzo.“ Tako je u Šarićevu prijevodu. U Karadžićevu prijevodu Isus kaže: „Doći ću skoro“, na njemačkom je to „Ich komme bald“, a na engleskom „I am coming soon“. Kako god bilo, uvijek mi je to zvučalo kao poruka koju zateknete u kakvoj banci ili općini kad poljubite vrata, dolazeći u žurbi već treći ili četvrti put, i kad ugledate cedulju s riječima: „Vraćam se odmah“. Ne bogohulim uspoređujući Gospodina Isusa Krista s nekim gospodinom službenikom ili nekom gospođom službenicom u nekoj ustanovi: u oba slučaja trebaju nam najdublja vjera i najdulja nada.
* * *
U religijsko-konfesionalnom smislu deklariram se kao „liječeni katolik“, po uzoru na „liječene alkoholičare“ koji mogu svoju bolest zaliječiti, ali je ne mogu do kraja i zauvijek izliječiti. Spletom okolnosti rodio sam se i odrastao u katoličkoj obitelji, prosječnoj u tom smislu. Više tradicije i običaja nego crkve i molitve, više tihe moralne poduke nego glasnih religioznih propovijedi. Ponekad mi je u životu to više značilo, ponekad manje. Manje ili više uspješno, bio sam i predani bogomoljac i radikalni ateist. No katoličanstvo je, izgleda, bilo konstanta. U sebi sam ga počeo primjećivati tek nakon što sam – iz političkih razloga, recimo – dao otkaz Katoličkoj crkvi i riješio se tog tereta, kako sam smatrao. Prošlo je otada skoro četvrt stoljeća, a još uvijek ga primjećujem, kao ožiljke na svojoj slobodi. Ali nije sav trud oko oslobođenja bio uzaludan: na sunčanoj strani te kalvarije otkrio sam kršćanstvo, ono bez strašnoga Boga i Crkve, i počeo sam razlikovati vjeru od religije, i religiju od crkve, i crkvu kao zajednicu ljudi od crkve kao institucije, i teologiju od svega toga, i slobodu od svega toga. Tek katkad sijevne mi pomisao: da nisu ta moja iznašašća samo trik katoličanstva, dugi lanac kojim privezan trčkaram?
* * *
Kad bi barem pandemija koronavirusa, koja je katolicima pokvarila slavlje Uskrsa, minula do Vaskrsa i kad bi se do Vaskrsa ukinulo izvanredno stanje, pa da se pravoslavci obraduju – vjerujem da bi to potpisali i oni katolici koji su ispunjeni nekršćanskom mržnjom prema pravoslavcima.
* * *
Neki zatvorenici, mahom oni koji su robijali zbog vlastitih uvjerenja, tvrdili su u svojim zapisima da ih je zatočeništvo osnažilo kao ličnosti i da su tek tamo iskusili istinsku slobodu, slobodu duha. Premda takvi iskazi ponekad zvuče samo kao odgoda priznanja poraza, osjećam što su htjeli kazati: ministarstvo unutarnjih poslova nema vlast nad mojim unutarnjim poslovima.
* * *
U vrijeme kad se volja grčevito bori s nevoljom i nerijetko zapada u bezvoljnost, treba razmišljati o volji. Kant, Schopenhauer i Nietzsche sigurno nam mogu reći mnogo o tome, ali mene više privlači prizor pod mojim prozorom: cijeli dan, kad god pogledam i kad se zamislim pa dugo gledam, jedna plastična vrećica vrzma se po dvorištu. Njezina me upornost fascinira: leti zrakom gore-dolje, provlači se ispod automobila, sjeda na granu pored dviju ptica, hvata se za grmove trave, miluje šljunak, susreće se s gušterom. Bez obzira na to radi li se o svrhovitom radu ili samo o igri – neka je volja u igri. Kad se prenem, znam da je ta vrećica neživo biće, to jest stvar, i da ne može imati volju. Ali pomislim potom: nije li tu onda posrijedi volja vjetra? Međutim, ni vjetar nije živo biće, štoviše, uopće nije biće. A drvo? Bezumno, lišeno svijeta, nemoćno, kako bi rekli filozofi – ni ono ne bi smjelo imati volju. No bolje je zamišljati da naši plastični, zračni i drveni susjedi imaju volju kao i mi. Nevolje su tako lakše i svijet je tako ljepši.
* * *
Jedni kažu da je ova pandemija Božja kazna, a drugi da je Božja nagrada. Neki, pak, kažu da je razmišljanje i djelovanje po principu kazne i nagrade, pogotovo onih Božjih, znak intelektualne i moralne nezrelosti. A virusima je svejedno: jesu i putuju. Kad bismo se manje bavili vrednovanjem neutralnog i kad bismo se manje kažnjavali i nagrađivali, a više živjeli učeći od prirode – sazorili bismo.
* * *
Nije problem u virusima, nego u ljudima i njihovom načinu života. Ljudima će suditi povijest ili Onaj koji će, rekoše, suditi mrtvima i živima. Za viruse, o kojima biologija kaže da nisu ni neživi ni živi, ne vrijede naša historiografija i naša teologija.
* * *
Na igralištu pored naše zgrade mladići igraju nogomet. Ne brine ih skori smak svijeta, ni raspad društva, ni ekonomska kriza, ni imunološko-epidemiološka situacija. Zabranu okupljanja u javnom prostoru očito ne poštuju, a poštuju li preporuku o „socijalnoj distanci“ i je li razmak među njima dva metra – teško je reći, tako se brzo i spretno kreću. Vjerujem da to neće zbuniti samo mene, nego i viruse.
* * *
Kažem joj: ovo je takvo doba godine da možeš vidjeti čovjeka u zimskoj jakni pored čovjeka u majici kratkih rukava, a obojica su u pravu po pitanju odijevanja. Ona mi kaže: „To je samo tvoja filozofska izlika da tako zimogrozan nosiš zimsku jaknu i ljeti.“ Kao i obično, gruba teorija zavjere u sekundi je porazila profinjeni znanstveni uvid.
* * *
Ubi me prejaka tehnologija, iako radim na tome da je tako spasonosnu beatificiram. Nikako da se oduševim njezinim čudesnim mogućnostima, iako po cijele dane pritišćem tipke i raspetljavam kablove. – Ako se dobro sjećam iz osnovne škole, jedna od historijskih definicija socijalizma bila je: elektrifikacija plus industrijalizacija. Oboje smo uspješno odradili; štoviše, na višem levelu ove video-igrice koju zovemo životom, sve što je elektrificirano i industrijalizirano pride je još digitalizirano i virtualizirano. Ali socijalizma još nema. Nešto, očito, fali. Možda to što se ničemu više ne teži i ni u što se više ne vjeruje, nego nam se sve samo nekim čudom događa u bestežinskom stanju i bez vjere da sve može biti drugačije i bolje?
* * *
Presrela me u parku televizijska ekipa. Pitaju me: „Što mislite o krpeljima i komarcima?“ Stručnjak za te živine nisam, a ni kao građanin-prolaznik nisam imao što reći, pa sam im zahvalio na pažnji i produžio dalje. Načas sam pomislio kako je bizarno i smiješno da se usred pandemijske katastrofe novinari bave takvim neznatnostima, ali sam začas shvatio da je to ipak veliki napredak, jer se već mjesecima bavimo virusima, bićima neizmjerno manjim od krpelja i komaraca. A ako ćemo pravo, oduvijek i zauvijek bavimo se isključivo ljudima koje jednako more virusi kao i krpelji i komarci.
* * *
Kad nas je 22. ožujka, usred pandemije virusa, zadesio potres, zavirio sam u svete knjige ne bih li saznao što je sve naviještano za dane uoči Kijameta, Sudnjega dana. Zaključio sam da imamo još vremena jer nas ni izbliza još nisu snašle sve pošasti, ali 24. ožujka snijeg pade na behar, na voće, a 27. ožujka zapahnu nas oblak pustinjskog pijeska iz Karakuma. Kad je i to minulo i kad je virus opet postao glavni glumac u ovoj biblijskoj sagi, nije nam trebalo više od sedmice dana da se naviknemo živjeti s tim jednim zlom, pa smo se opustili i prepustili proljeću koje je trčalo u zagrljaj ljetu. Popodneva 13. travnja još smo se pod milosnim suncem izležavali na toplom travnjaku, a jutro 14. travnja osvanulo je pod teškom kišom – kao iz one pjesme Boba Dylana, „gdje otrovne kapi bujicom silno naviru, gdje dom i tamnica gadna jedno kraj drugog stoje“ – a zavjesu kiše protkale su i pahulje snijega, sasvim ozbiljne, zimske. To nisu bila samo dva različita dana, dva pobrkana godišnja doba i dva duga mjeseca; vidim u tome – dva boga. Na djelu više nije onaj „nevidljiv i svirep Bog“, kojeg je kao „Boga-mučitelja“ opjevao Antun Branko Šimić, onaj starozavjetni Jahve koji, prema proroku Jeremiji, vojuje protiv ljudi „rukom podignutom, mišicom jakom, gnjevom, jarošću i žestinom velikom“ te udara „stanovnike toga grada, ljude i stoku, kugom velikom, da izginu“. Sva je prilika da je sad na djelu onaj Bog kojeg je Ivan Golub – fini čovo, pjesnik i teolog – zvao „Deus ludens“, Bog koji se igra. Bog-šaljivdžija, takoreći.
* * *
U pjesmi naslovljenoj „Into my arms“ Nick Cave, uz diskretni klavir, pjeva: „Ne vjerujem u Boga-intervencionista, ali znam, draga, da ti vjeruješ. No, da sam vjerovao, kleknuo bih i zamolio Ga da ne intervenira u tvom slučaju, da ti ni dlaku na glavi ne pomakne, da te ostavi takvu kakva jesi. A ako bi baš htio da te usmjerava, da te usmjeri u moje naručje.“ – Jedna anegdota kaže da je fizičar Niels Bohr, na pitanje kolege i prijatelja Wernera Heisenberga zašto je iznad kućnih vrata okačio potkovu za sreću, zar doista u to vjeruje, odgovorio: „Ne, naravno da ne vjerujem. Ali, znaš, trebalo bi pomagati i ako se ne vjeruje u to.“ – – Caveova mi pjesma, svaki put kad je slušam, tjera suze na oči. Kad god se sjetim anegdote o Bohru, nasmijem se. A obojica su govorila o istom.
* * *
Često mi posljednjih dana, em zbog virusa, em zbog potresa, u misli navraća rat, onaj proživljeni. Toliko su valjda slični ono i ovo okruženje i okuženje, neizmjernost i neizvjesnost, strah i tjeskoba. Ali toliko sam valjda okupiran tim prisjećanjima na rat da je moje pamćenje previdjelo sličnost proljeća dvije hiljade dvadesete godine s proljećem godine hiljadu devetsto osamdeset šeste. Černobil, 1986., havarija nuklearne elektrane. Sasvim hladnoratovski, radijacija je svijetom putovala brže od vijesti, a do nas je vijest došla dok smo se pripremali za prvomajski komšijski roštilj. Čega se sjećam? Napada nevidljivog neprijatelja kojeg je teško shvatiti ozbiljno i zabrinutosti koju su odrasli rastjerivali šalama i smijehom. Tranzistora i televizora oko kojih se sjedi u napetoj tišini dok znanstvenici objašnjavaju što nam se zbiva, sa strogim političarima iza njih. Međutim, nisu mi Černobil i 1986. danas pali na pamet zbog razmišljanja o pandemiji 2020., nego zato što mi je pao na pamet jedan drugi događaj iz te godine: lansiranje svemirskog broda „Challenger“ i njegova eksplozija iznad Amerike i svijeta. To sam dobro zapamtio, bolje nego neka druga čuda iz vremena mog djetinjstva. A toga sam se sjetio dok sam satima pratio kako građevinci, vojnici i alpinisti rade na tornju zagrebačke katedrale, da bi ga, narušenog nedavnim potresom, maknuli prije nego što se sam sruši: slika rakete – onomad svemirske, sad crkvene – koja se zabada u nebesku plavet, i ono iščekivanje uspjeha ili katastrofe: da se želje i nade uzdignu u nebo ili sastave sa zemljom.
* * *
U televizijskoj reportaži o otkazivanju takmičenja u tucanju uskršnjim jajima u Oglađenovcu kod Valjeva, organizator naglašava da se „Tucijada“ zapravo ne otkazuje, nego se samo, zbog vanrednog stanja, odgađa za jesen. Još se ne zna kada će se upriličiti, ali sigurno je da će se to zbiti jedne nedjelje. A seoski prota, veseo i utješan, dodaje da je za pobožne i bogomoljne hrišćane svaka nedjelja, ma svaki dan, mali Vaskrs. Eto, to dijeli pravu nevjeru od prave vjere, religiozne ili kakve druge: svaki je dan kao zadnji ili prvi, s radošću koju nosi svaki početak i svaki kraj.