Moj otac Schulim Vogelmann rođen je u gradiću Przemyslany daleke 1903. godine. Istini za volju, izgleda da je “rođen u vlaku dok je grad gorio”, kako piše u prvoj rečenici njegovih sjećanja, koja na žalost ostadoše na toj prvoj rečenici, kada se njegovo bolesno srce 1974. umorilo kucati. Ja sam tada imao “samo” dvadeset i šest godina, pa i zbog toga o svom ocu, nažalost, vrlo malo znam.
Ali gdje se Przemyslany nalazio te 1903.? Pa, bio je tamo gdje je i oduvijek, a to znači u istočnoj Galiciji, nedaleko od Trnopolja, nedaleko od Leopolija, to jest Lamberga, to jest Lwówa, to jest Lviva. Još je pripadao Austro-ugraskome carstvu. Zatim će postati poljski, sovjetski, okupirat će ga Nijemci, još jednom sovjetski i napokon ukrajinski. No, prije nego što će, nakon rata postati sovjetski, 23. svibnja 1943. proglašen je judenfrei: svih njegovih šest tisuća Židova zatrli su Nijemci.
Obitelj mog oca u svakom slučaju napustila je Galiciju još početkom Prvog svjetskog rata te se nastanila u Beču, glavnome gradu carstva. Tu je, zbog (danas) banalne upale slijepoga crijeva, umrla moja baka Sissel. Po svršetku rata, moj stric Mordechai otišao je završiti svoje rabinske nauke u Zürichu, dok se djed Nahum s kćeri Miriam vratio u Poljsku. Moj otac Schulim, koji je tada imao tek nešto više od petnaest godina a odvažnosti mu nije nedostajalo, zaigrao je na kartu cionizma te se ukrcao na brod za Palestinu. I o te njegove tri godine u zemlji Izraelovoj znam vrlo malo, osim što je neko vrijeme služio kao kaplar u britanskoj vojsci.
U međuvremenu, jedan drugi poljski Židov, glavni rabin u Firenci Shemuel Zvi Margulies, sreo je moga strica na cionističkom kongresu u Švicarskoj te ga pozvao da dođe u Firencu predavati Talmud u Rabinskome zavodu. Bilo je, dakle, posve prirodno da i moj otac, umoran od cionističkog iskustva, dospije kratko nakon toga u taj grad ljiljanâ. Bila je to 1922. godina, grad je bio prekrasan i prividno miran, bilo je samo jako uzbuđenih odjevenih u crno, ali bjelodano bez budućnosti… Problem za mog oca bio je taj da nađe neki posao koji bi mu omogućio da štuje šabat, u to doba stvar sve prije nego jednostavna. A tu na scenu stupa treći poljski Židov iz ove obiteljske priče: glasoviti knjižar antikvar i nakladnik Leo Samuel Olschki, vlasnik i tiskare Giuntina. Olschki je zaposlio toga mladog suvjernika kao ručnoga slagara, a zatim ga tijekom 1928. imenovao ravnateljem tiskare.
Nakon par godina moj otac oženi Annu Disegni, kćer torinskoga rabina Darija Disegnija, a 1935. par je proslavio rođenje lijepe djevojčice Sissel (što na jidišu znači – slatka). Vedre godine, dakle, ali ajme preveć kratke: tijekom 1938. proglašeni su besramni rasni zakoni, a zatim, kao što znamo, onaj 8. rujna 1943. Nijemci zauzimaju Italiju. Vjerujem da je odsudni datum za mog oca, kao i za tolike talijanske Židove, bio 16. listopada, kada su Nijemci pohapsili više od 1000 Židova u getu u Rimu, poslavši ih u Auschwitz. Shvatilo se tada da sve je istina i da Italija neće biti iznimka. I tako moj otac, Anna i Sissel pokušavaju pobjeći u Švicarsku. Lažni dokumenti naručeni su kod odvjetnika Enrica Doccija, heroja otpora (pogledati wikipediju). Nažalost, na granici ih hapsi fašistička policija. Nikada se nisam usudio pitati svog oca što se dogodilo. Netko je rekao da se možda izdala djevojčica upitavši jesu li već u Švicarskoj. Na što je gorljivi fašist pozvao policiju da ih uhapsi. Kratko nakon toga vraćeni su u Firencu te internirani u vili La Selva, u okolici Firence, a odatle u milanski San Vittore. Napokon 30. siječnja 1944. bijahu otpremljeni sa perona 21 u Poljsku, u Auschwitz. Mama i djevojčica bijahu eliminirane odmah u plinskoj komori, moj je otac bio odveden u logor te postao broj 173484.
“Zašto sam se spasio ja a ne moji najdraži, a ne i onih šest milijuna?” – često se pitao moj otac, izjedan tim neopravdanim osjećajem krivnje, premda je znao da nema odgovora. Ili još bolje – da ih je mnogo. Moj otac, kad je interniran, imao je četrdeset godina, bio je kršan, dobro je znao jidiš i njemački te donekle i poljski (bio je prodao pola porcije kruha za poljsku gramatiku, a nadasve je bio Facharbeiter, radnik specijalist, tiskar (dobro je znano kako su završavali beskorisni intelektualci…). Ali temeljni razlog – on je to dobro znao – imao je drugo ime: beskrajna sreća, sudbina…
Upravo kao tiskara Nijemci su ga iskoristili za tiskanje krivotvorenih funti (pogledati film Krivotvoritelj), koje su trebale izazvati krizu engleske banke. Moj je otac govorio da su te funte korištene za plaćanje glasovitoga špijuna – Cicera. Moj se otac tada nalazio u logoru Plaszow.
Istom nakon Spielbergova filma doznadoh da je moj otac bio na glasovitoj Schindlerovoj listi. U to doba na kiosku se mogla naći videokazeta o Schindlerovu životu pa mi je jedan prijetelj rekao i pokazao mi da se tamo nalazi i ime mog oca (no vidjelo se samo ime). Odmah sam pisao Yad Vashemu i jednostavno mi je potvrđeno da se na listi stvarno nalazi Schulim Vogelmann. Tek nakon istraživanja Maura Ansalda (vidjeti Schindlerov talijanski krivotvoritelj) dobio sam konačnu potvrdu da se radi upravo o mom ocu: bilo je zapisano da je bio talijanski Židov i da je rođen baš 28. 4. 1903. Schindlerovi Židovi nalazili su se upravo u Plaszowu, a moj otac mora da je uspio upasti na popis, ali ne znam kako. I tako se spasio.
Zatim se moj otac vratio u Firencu, bez supruge, bez kćerkice, a jedina koja ga je čekala bila je vjerna tiskara Giuntina, kojoj se – i da ne bi mislio – posvetio dušom i tijelom. Na koncu je postao i njezinim vlasnikom, a našao je snage i da se opet oženi, s Albanom Mondolfi, udovom Raffaella Passiglija i majkom osmogodišnjega dječaka Guidobalda. Oni su se spasili skriveni u jednom samostanu. A 1948. rodih se ja. Kao što možete shvatiti, moje rođenje za moje roditelje nije bila samo prirodna činjenica, a ja, vjerojatno, odmah sam to osjetio, u dobru ili u zlu: s jedne strane, rodivši se, dao sam sve od sebe i odmah sam mogao živjeti na lovorikama; s druge strane, upravo zato što moje rođenje nije bilo nešto samorazumljivo, moje postojanje moralo je apsolutno imati značenje i za mene: odatle možda moja neizmjerna ljubav prema životu i moje goleme muke uklapanja u svijet, u ovaj svijet. Vjerujem da su moji roditelji nesvjesno smatrali moje rođenje nekom vrsti čuda koje se, poput svih čuda, gasilo u času kad bi se dogodilo. Zbog čega su se, više manje bezbrižno, mogli posvetiti poslu i svakodnevnom životu, kada – znano je – naročito tih godina, djeca građanskih obitelji nisu imala toliko prostora pa su mirno ostavljana tetama/dadiljama. U mom slučaju nezaboravnoj Gildi.
O svom logoraškom iskustvu moj je otac malo govorio, možda i da me ne bi uznemirio. Pa ipak, nešto je u me ulazilo šutke: strah od bližnjega? osjećaj apsurda? neosnovanost sudbine? Od toga da se po svemu normalnom ja nisam trebao roditi, kakvog je smisla imao moj život, što bih trebao učiniti da ga opravdam i, nadasve, što bih trebao učinit da budem dostojan jednog takvog oca? Međutim, nije ovo mjesto da se govori o velikim poteškoćama na koje sam nailazio da bih našao svoj put, život djeteta preživjeloga u logorima smrti, jednog takozvanog sina Shoa, nikad nije lak. S dvadeset godina htjedoh postati pisac, ali mi je pošlo za rukom objaviti tek nekoliko zbirčica (sveščića) poezije. Zatim sam i ja ušao u tiskaru, ali mi nije uspijevalo prilagoditi se: tiskarski zanat, premda vrlo plemenit, nije bio za me. Priznajem da sam bio poprilično očajan, ali – za divno čudo – baš taj moj očaj mi je pomogao da nađem kompromis: ako mi nije polazilo za rukom, ako nisam mogao biti tiskar, postat ću izdavač.
I tako uz pomoć moga brata i supruge mi Vanne pokrenuo sam 1980. nakladu La Giuntina (danas je to izdavačka kuća La Giuntina), specijaliziravši se odmah na početku za židovske teme. Odakle tako ekskluzivan izbor? U napasti sam da odgovorim jednom jidiš poslovicom: “I nikakav izbor je nekakav izbor”. Kada sam početkom 1980. još uvijek imao nejasne i drhtave ideje o mogućnosti da postanem izdavač, makar i mali, uđoh u jednu od knjižara u Firenci i na polici s knjigama s popustom zatekoh gdje me čeka Noć Elie Wiesela, dapače La nuit, jer se radilo o francuskom izvorniku (iz 1958.). Već sam čuo da se spominje Elie Wiesel, tada nepoznat u Italiji, ali sam godinama izbjegavao čitati knjige ne temu Shoaha, u strahu da ću previše patiti. Kupih tu knjigu. Otiđoh kući i odmah se dadoh da je prevedem (pomažući se rječnikom, jer francuski nikad nisam učio). Nakon nekoliko stranica, učinilo mi se da se nalazim pred remek-djelom, pred najmučnijim svjedočanstvom o paklu logorâ za uništenje. Kako je napisao François Mauriac u predgovoru te knjige, radi se o priči “Božjeg odabranika. Živjelo je [dijete u Wieselovu romanu], otkako pamti za sebe, samo za Boga, hranjeno Talmudom, žudeći da se uputi u Kabalu, da se zavjetuje Vječnomu. Jesmo li ikada pomislili – nastavlja Mauriac – na tu posljedicu manje vidljiva užasa, manje upadljivu od drugih strahota, ipak najgoru od svih, nama koji imamo vjeru: smrt Boga u toj dječjoj duši koja u jednom hipu otkriva apsolutno zlo?”1 (I moj je otac u Auschwitzu izgubio vjeru u Boga Izraelova, pravednoga, svemogućega i milosrdnoga.) Tada rekoh sebi: Pa, ovo bi mogla biti prva knjiga maklade La Giuntina, prva knjiga u bibliotečnom nizu “Schulim Vogelmann”, posvećena evo uspomeni mog oca. I bî tako. I tako sam nastavio, knjiga za knjigom (od Agnon do Zevi).
Nakon objave Noći shvatio sam da ima mnoštvo knjiga na židovske teme koje čekaju na mene da budu prevedene i objavljene u Italiji te da ne bi imalo previše smisla, čak i s gospodarske točke gledišta, pokušati konkurirati onome tko je, u zemlji malobrojnih čitatelja, objavljivao sve. Na taj način postadoh takozvani nakladnik u niši, specijaliziran upravo za djela na židovske teme.
Na početku sam uspijevao nalaziti i objavljivati tek dvije ili tri knjige godišnje, a da uštedim prevodio sam ih sam. Danas, međutim, postavši prilično poznat, dobivam brojne prijedloge, naročito od izdavača iz inozemstva, a uz pomoć supruge koja je – osim što prevodi s francuskoga – izvrsna urednica, a zahvaljujući izvrsnim prevoditeljima objavljujem tridesetak novih naslova godišnje, premda ne znam kako dugo ću moći nastaviti ovim ritmom. Pa i zbog toga što, makar se može računati na malobrojne najvjernije čitatelje, prodaja je i dalje na žalost skromna, što je lako za pretpostaviti. Na stranu dvije ili tri knjige koje mogu smatrati svojim bestselerima, među kojima upravo Noć, ta moja prva knjiga koja me vjerno prati svih ovih godina.
Jedna druga među prvim knjigama za mene naročito važna bijaše Djeca holokausta Helen Epstein. Otkrio sam tada, pomalo iznenađen, da ja nisam jedino dijete nekog preživjelog koje ima ozbiljnih psiholoških smetnji, već da imam brojnu braću i sestre s istim problemima kao i ja, takozvane druge generacije. Nažalost, bili su daleko, u Sjedinjenim Državama ili u Izraelu… A onda, što bih im rekao? Na koji bi način mogli pomoći? Jedino što smo mogli učiniti jest da zajedno plačemo. Zatim je i u Italiji nikla udruga “Djeca Shoe”, koja se brine nadasve da prenosi sjećanje onoga što se dogodilo. Tako sam mogao susresti i druge pripadnike te druge generacije, i kao što sam predvidio – rasplakali smo se, napokon.
Ako sam, dakle, naročito prvih godina, objavljivao brojne knjige na temu Shoaha i antisemitizma, koji na žalost nikako ne umire, kasnije sam odlučio, kako već rekoh, posvetiti se cijeloj planeti židovstva: od prave pravcate religije do povijesti židovskoga naroda, od mlade izraelske književnosti do glazbe i teatra, psihologije i hebrejskog jezika. “Sad mi ne preostaje” – napisao sam prije nekoliko godina – “ništa drugo do poželjeti da uzmognem nastaviti tako još mnogo godina, te predam štafetu svome sinu Shulimu, koji se zove kao i moj otac (bez onog c), i koji je, barem za sada, krenuo drugim putem a možda i boljim od ovog moga: a taj je da živi u Jeruzalemu”.
A onda se moj sin Shulim vratio u Firencu, oženio je lijepu i divnu Židovku imenom Ines i ima dvije prekrasne djevojčice: Almu i Shiru. Shulim radi sa mnom u Giuntini, gdje je napisao i objavio svoje “izraelske uspomene” (Dok je grad gorio, podsjećajući na djedovu rečenicu) te je za La Giuntinu otvorio novi bibliotečni niz – “Israeliana”, posvećen izraelskoj prozi, gdje je već objavljeno tridesetak knjiga.
I tako, knjiga po knjiga, La Giuntina je dospjela da u katalogu ima više od 600 naslova, koji pokrivaju gotovo pa čitav židovski svijet, od književnosti do esejistike, od religije do poezije, od glazbe do teatra, od kuharicâ do onih o povijesti talijanskih Židova…
Prošlo je, dakle, više od trideset godina od početka te moje izdavačke pustolovine, pa je došlo vrijeme za prvo svođenje računa, koje ne može biti do pozitivno, bilo da se gleda subjektivno, bilo pak – vjerujem – i objektivno.
Subjektivno, uspjelo mi je dati smisao svome životu i osloboditi se, barem djelomično, “osjećaja krivnje” što sam rođen, budući da se – gledano “normalno” – nisam trebao roditi… Objektivno, držim da sam i ja pridonio ciglicu u gradnji boljega poznavanja onog neobičnog i “tajnovitog” univerzuma što ga čine Židovi i židovstvo, budući da u svijetu u kojem antisemitizam (često maskiran anticionizmom), rasizam i netolerancija još uvijek pružaju ružnu sliku, vjerujem da ponuditi niz tekstova kakve nudi La Giuntina ne može drugo do pridonijeti da čitatelje (bili oni malobrojni ili mnogobrojni) učini tolerantnijima i otvorenijima za istinski dijalog, temeljen na međusobnom poštovanju i na traganju za istinom, traganju koje bi uvijek moralo upravljati djelima nas potencijalno ljudskih bića a koja se jedina može boriti protiv fanatizma.
A za kraj – par riječi o imenu mog oca i mog sina.
S(c)hulim je aškenaski izgovor, zapravo galicijski izgovor hebrejskoga shalom (što, kako je svima vama znano, znači “mir”). Moj otac, kao austrijski podanik, pisao ga je s c, dok ga moj sin piše bez toga c, po enleski. Osim toga, u ona doba ime mog oca pisalo se na hebrejskom םולש (zdesna ulijevo: shin, lamed, vav, mem) te se izgovaralo Schulim, dok danas, u Izrealu, da bi se moglo izgovoriti Shulim treba pisati שולים (shin, vav, lamed, yod, mem), inače bi se izgovaralo shalom. Priča o gradovima, dakle, i priča o imenima: od Przemyslanyja do Firence i od Firence do Jeruzalema, preko Auschwitza. I, nadasve, od Schulima do Shulima, preko Daniela.
*
1 Naveden je prijevod Mate Marasa iz Elie Wiesel, Noć, izd. Znanje, Zagreb 2011.
Od Przemyslanyja do Firence
Od Schulima do Shulima
jedna židovska priča
*
Moj otac Schulim Vogelmann rođen je u gradiću Przemyslany daleke 1903. godine. Istini za volju, izgleda da je “rođen u vlaku dok je grad gorio”, kako piše u prvoj rečenici njegovih sjećanja, koja na žalost ostadoše na toj prvoj rečenici, kada se njegovo bolesno srce 1974. umorilo kucati. Ja sam tada imao “samo” dvadeset i šest godina, pa i zbog toga o svom ocu, nažalost, vrlo malo znam.
Ali gdje se Przemyslany nalazio te 1903.? Pa, bio je tamo gdje je i oduvijek, a to znači u istočnoj Galiciji, nedaleko od Trnopolja, nedaleko od Leopolija, to jest Lamberga, to jest Lwówa, to jest Lviva. Još je pripadao Austro-ugraskome carstvu. Zatim će postati poljski, sovjetski, okupirat će ga Nijemci, još jednom sovjetski i napokon ukrajinski. No, prije nego što će, nakon rata postati sovjetski, 23. svibnja 1943. proglašen je judenfrei: svih njegovih šest tisuća Židova zatrli su Nijemci.
Obitelj mog oca u svakom slučaju napustila je Galiciju još početkom Prvog svjetskog rata te se nastanila u Beču, glavnome gradu carstva. Tu je, zbog (danas) banalne upale slijepoga crijeva, umrla moja baka Sissel. Po svršetku rata, moj stric Mordechai otišao je završiti svoje rabinske nauke u Zürichu, dok se djed Nahum s kćeri Miriam vratio u Poljsku. Moj otac Schulim, koji je tada imao tek nešto više od petnaest godina a odvažnosti mu nije nedostajalo, zaigrao je na kartu cionizma te se ukrcao na brod za Palestinu. I o te njegove tri godine u zemlji Izraelovoj znam vrlo malo, osim što je neko vrijeme služio kao kaplar u britanskoj vojsci.
U međuvremenu, jedan drugi poljski Židov, glavni rabin u Firenci Shemuel Zvi Margulies, sreo je moga strica na cionističkom kongresu u Švicarskoj te ga pozvao da dođe u Firencu predavati Talmud u Rabinskome zavodu. Bilo je, dakle, posve prirodno da i moj otac, umoran od cionističkog iskustva, dospije kratko nakon toga u taj grad ljiljanâ. Bila je to 1922. godina, grad je bio prekrasan i prividno miran, bilo je samo jako uzbuđenih odjevenih u crno, ali bjelodano bez budućnosti… Problem za mog oca bio je taj da nađe neki posao koji bi mu omogućio da štuje šabat, u to doba stvar sve prije nego jednostavna. A tu na scenu stupa treći poljski Židov iz ove obiteljske priče: glasoviti knjižar antikvar i nakladnik Leo Samuel Olschki, vlasnik i tiskare Giuntina. Olschki je zaposlio toga mladog suvjernika kao ručnoga slagara, a zatim ga tijekom 1928. imenovao ravnateljem tiskare.
Nakon par godina moj otac oženi Annu Disegni, kćer torinskoga rabina Darija Disegnija, a 1935. par je proslavio rođenje lijepe djevojčice Sissel (što na jidišu znači – slatka). Vedre godine, dakle, ali ajme preveć kratke: tijekom 1938. proglašeni su besramni rasni zakoni, a zatim, kao što znamo, onaj 8. rujna 1943. Nijemci zauzimaju Italiju. Vjerujem da je odsudni datum za mog oca, kao i za tolike talijanske Židove, bio 16. listopada, kada su Nijemci pohapsili više od 1000 Židova u getu u Rimu, poslavši ih u Auschwitz. Shvatilo se tada da sve je istina i da Italija neće biti iznimka. I tako moj otac, Anna i Sissel pokušavaju pobjeći u Švicarsku. Lažni dokumenti naručeni su kod odvjetnika Enrica Doccija, heroja otpora (pogledati wikipediju). Nažalost, na granici ih hapsi fašistička policija. Nikada se nisam usudio pitati svog oca što se dogodilo. Netko je rekao da se možda izdala djevojčica upitavši jesu li već u Švicarskoj. Na što je gorljivi fašist pozvao policiju da ih uhapsi. Kratko nakon toga vraćeni su u Firencu te internirani u vili La Selva, u okolici Firence, a odatle u milanski San Vittore. Napokon 30. siječnja 1944. bijahu otpremljeni sa perona 21 u Poljsku, u Auschwitz. Mama i djevojčica bijahu eliminirane odmah u plinskoj komori, moj je otac bio odveden u logor te postao broj 173484.
“Zašto sam se spasio ja a ne moji najdraži, a ne i onih šest milijuna?” – često se pitao moj otac, izjedan tim neopravdanim osjećajem krivnje, premda je znao da nema odgovora. Ili još bolje – da ih je mnogo. Moj otac, kad je interniran, imao je četrdeset godina, bio je kršan, dobro je znao jidiš i njemački te donekle i poljski (bio je prodao pola porcije kruha za poljsku gramatiku, a nadasve je bio Facharbeiter, radnik specijalist, tiskar (dobro je znano kako su završavali beskorisni intelektualci…). Ali temeljni razlog – on je to dobro znao – imao je drugo ime: beskrajna sreća, sudbina…
Upravo kao tiskara Nijemci su ga iskoristili za tiskanje krivotvorenih funti (pogledati film Krivotvoritelj), koje su trebale izazvati krizu engleske banke. Moj je otac govorio da su te funte korištene za plaćanje glasovitoga špijuna – Cicera. Moj se otac tada nalazio u logoru Plaszow.
Istom nakon Spielbergova filma doznadoh da je moj otac bio na glasovitoj Schindlerovoj listi. U to doba na kiosku se mogla naći videokazeta o Schindlerovu životu pa mi je jedan prijetelj rekao i pokazao mi da se tamo nalazi i ime mog oca (no vidjelo se samo ime). Odmah sam pisao Yad Vashemu i jednostavno mi je potvrđeno da se na listi stvarno nalazi Schulim Vogelmann. Tek nakon istraživanja Maura Ansalda (vidjeti Schindlerov talijanski krivotvoritelj) dobio sam konačnu potvrdu da se radi upravo o mom ocu: bilo je zapisano da je bio talijanski Židov i da je rođen baš 28. 4. 1903. Schindlerovi Židovi nalazili su se upravo u Plaszowu, a moj otac mora da je uspio upasti na popis, ali ne znam kako. I tako se spasio.
Zatim se moj otac vratio u Firencu, bez supruge, bez kćerkice, a jedina koja ga je čekala bila je vjerna tiskara Giuntina, kojoj se – i da ne bi mislio – posvetio dušom i tijelom. Na koncu je postao i njezinim vlasnikom, a našao je snage i da se opet oženi, s Albanom Mondolfi, udovom Raffaella Passiglija i majkom osmogodišnjega dječaka Guidobalda. Oni su se spasili skriveni u jednom samostanu. A 1948. rodih se ja. Kao što možete shvatiti, moje rođenje za moje roditelje nije bila samo prirodna činjenica, a ja, vjerojatno, odmah sam to osjetio, u dobru ili u zlu: s jedne strane, rodivši se, dao sam sve od sebe i odmah sam mogao živjeti na lovorikama; s druge strane, upravo zato što moje rođenje nije bilo nešto samorazumljivo, moje postojanje moralo je apsolutno imati značenje i za mene: odatle možda moja neizmjerna ljubav prema životu i moje goleme muke uklapanja u svijet, u ovaj svijet. Vjerujem da su moji roditelji nesvjesno smatrali moje rođenje nekom vrsti čuda koje se, poput svih čuda, gasilo u času kad bi se dogodilo. Zbog čega su se, više manje bezbrižno, mogli posvetiti poslu i svakodnevnom životu, kada – znano je – naročito tih godina, djeca građanskih obitelji nisu imala toliko prostora pa su mirno ostavljana tetama/dadiljama. U mom slučaju nezaboravnoj Gildi.
O svom logoraškom iskustvu moj je otac malo govorio, možda i da me ne bi uznemirio. Pa ipak, nešto je u me ulazilo šutke: strah od bližnjega? osjećaj apsurda? neosnovanost sudbine? Od toga da se po svemu normalnom ja nisam trebao roditi, kakvog je smisla imao moj život, što bih trebao učiniti da ga opravdam i, nadasve, što bih trebao učinit da budem dostojan jednog takvog oca? Međutim, nije ovo mjesto da se govori o velikim poteškoćama na koje sam nailazio da bih našao svoj put, život djeteta preživjeloga u logorima smrti, jednog takozvanog sina Shoa, nikad nije lak. S dvadeset godina htjedoh postati pisac, ali mi je pošlo za rukom objaviti tek nekoliko zbirčica (sveščića) poezije. Zatim sam i ja ušao u tiskaru, ali mi nije uspijevalo prilagoditi se: tiskarski zanat, premda vrlo plemenit, nije bio za me. Priznajem da sam bio poprilično očajan, ali – za divno čudo – baš taj moj očaj mi je pomogao da nađem kompromis: ako mi nije polazilo za rukom, ako nisam mogao biti tiskar, postat ću izdavač.
I tako uz pomoć moga brata i supruge mi Vanne pokrenuo sam 1980. nakladu La Giuntina (danas je to izdavačka kuća La Giuntina), specijaliziravši se odmah na početku za židovske teme. Odakle tako ekskluzivan izbor? U napasti sam da odgovorim jednom jidiš poslovicom: “I nikakav izbor je nekakav izbor”. Kada sam početkom 1980. još uvijek imao nejasne i drhtave ideje o mogućnosti da postanem izdavač, makar i mali, uđoh u jednu od knjižara u Firenci i na polici s knjigama s popustom zatekoh gdje me čeka Noć Elie Wiesela, dapače La nuit, jer se radilo o francuskom izvorniku (iz 1958.). Već sam čuo da se spominje Elie Wiesel, tada nepoznat u Italiji, ali sam godinama izbjegavao čitati knjige ne temu Shoaha, u strahu da ću previše patiti. Kupih tu knjigu. Otiđoh kući i odmah se dadoh da je prevedem (pomažući se rječnikom, jer francuski nikad nisam učio). Nakon nekoliko stranica, učinilo mi se da se nalazim pred remek-djelom, pred najmučnijim svjedočanstvom o paklu logorâ za uništenje. Kako je napisao François Mauriac u predgovoru te knjige, radi se o priči “Božjeg odabranika. Živjelo je [dijete u Wieselovu romanu], otkako pamti za sebe, samo za Boga, hranjeno Talmudom, žudeći da se uputi u Kabalu, da se zavjetuje Vječnomu. Jesmo li ikada pomislili – nastavlja Mauriac – na tu posljedicu manje vidljiva užasa, manje upadljivu od drugih strahota, ipak najgoru od svih, nama koji imamo vjeru: smrt Boga u toj dječjoj duši koja u jednom hipu otkriva apsolutno zlo?”1 (I moj je otac u Auschwitzu izgubio vjeru u Boga Izraelova, pravednoga, svemogućega i milosrdnoga.) Tada rekoh sebi: Pa, ovo bi mogla biti prva knjiga maklade La Giuntina, prva knjiga u bibliotečnom nizu “Schulim Vogelmann”, posvećena evo uspomeni mog oca. I bî tako. I tako sam nastavio, knjiga za knjigom (od Agnon do Zevi).
Nakon objave Noći shvatio sam da ima mnoštvo knjiga na židovske teme koje čekaju na mene da budu prevedene i objavljene u Italiji te da ne bi imalo previše smisla, čak i s gospodarske točke gledišta, pokušati konkurirati onome tko je, u zemlji malobrojnih čitatelja, objavljivao sve. Na taj način postadoh takozvani nakladnik u niši, specijaliziran upravo za djela na židovske teme.
Na početku sam uspijevao nalaziti i objavljivati tek dvije ili tri knjige godišnje, a da uštedim prevodio sam ih sam. Danas, međutim, postavši prilično poznat, dobivam brojne prijedloge, naročito od izdavača iz inozemstva, a uz pomoć supruge koja je – osim što prevodi s francuskoga – izvrsna urednica, a zahvaljujući izvrsnim prevoditeljima objavljujem tridesetak novih naslova godišnje, premda ne znam kako dugo ću moći nastaviti ovim ritmom. Pa i zbog toga što, makar se može računati na malobrojne najvjernije čitatelje, prodaja je i dalje na žalost skromna, što je lako za pretpostaviti. Na stranu dvije ili tri knjige koje mogu smatrati svojim bestselerima, među kojima upravo Noć, ta moja prva knjiga koja me vjerno prati svih ovih godina.
Jedna druga među prvim knjigama za mene naročito važna bijaše Djeca holokausta Helen Epstein. Otkrio sam tada, pomalo iznenađen, da ja nisam jedino dijete nekog preživjelog koje ima ozbiljnih psiholoških smetnji, već da imam brojnu braću i sestre s istim problemima kao i ja, takozvane druge generacije. Nažalost, bili su daleko, u Sjedinjenim Državama ili u Izraelu… A onda, što bih im rekao? Na koji bi način mogli pomoći? Jedino što smo mogli učiniti jest da zajedno plačemo. Zatim je i u Italiji nikla udruga “Djeca Shoe”, koja se brine nadasve da prenosi sjećanje onoga što se dogodilo. Tako sam mogao susresti i druge pripadnike te druge generacije, i kao što sam predvidio – rasplakali smo se, napokon.
Ako sam, dakle, naročito prvih godina, objavljivao brojne knjige na temu Shoaha i antisemitizma, koji na žalost nikako ne umire, kasnije sam odlučio, kako već rekoh, posvetiti se cijeloj planeti židovstva: od prave pravcate religije do povijesti židovskoga naroda, od mlade izraelske književnosti do glazbe i teatra, psihologije i hebrejskog jezika. “Sad mi ne preostaje” – napisao sam prije nekoliko godina – “ništa drugo do poželjeti da uzmognem nastaviti tako još mnogo godina, te predam štafetu svome sinu Shulimu, koji se zove kao i moj otac (bez onog c), i koji je, barem za sada, krenuo drugim putem a možda i boljim od ovog moga: a taj je da živi u Jeruzalemu”.
A onda se moj sin Shulim vratio u Firencu, oženio je lijepu i divnu Židovku imenom Ines i ima dvije prekrasne djevojčice: Almu i Shiru. Shulim radi sa mnom u Giuntini, gdje je napisao i objavio svoje “izraelske uspomene” (Dok je grad gorio, podsjećajući na djedovu rečenicu) te je za La Giuntinu otvorio novi bibliotečni niz – “Israeliana”, posvećen izraelskoj prozi, gdje je već objavljeno tridesetak knjiga.
I tako, knjiga po knjiga, La Giuntina je dospjela da u katalogu ima više od 600 naslova, koji pokrivaju gotovo pa čitav židovski svijet, od književnosti do esejistike, od religije do poezije, od glazbe do teatra, od kuharicâ do onih o povijesti talijanskih Židova…
Prošlo je, dakle, više od trideset godina od početka te moje izdavačke pustolovine, pa je došlo vrijeme za prvo svođenje računa, koje ne može biti do pozitivno, bilo da se gleda subjektivno, bilo pak – vjerujem – i objektivno.
Subjektivno, uspjelo mi je dati smisao svome životu i osloboditi se, barem djelomično, “osjećaja krivnje” što sam rođen, budući da se – gledano “normalno” – nisam trebao roditi… Objektivno, držim da sam i ja pridonio ciglicu u gradnji boljega poznavanja onog neobičnog i “tajnovitog” univerzuma što ga čine Židovi i židovstvo, budući da u svijetu u kojem antisemitizam (često maskiran anticionizmom), rasizam i netolerancija još uvijek pružaju ružnu sliku, vjerujem da ponuditi niz tekstova kakve nudi La Giuntina ne može drugo do pridonijeti da čitatelje (bili oni malobrojni ili mnogobrojni) učini tolerantnijima i otvorenijima za istinski dijalog, temeljen na međusobnom poštovanju i na traganju za istinom, traganju koje bi uvijek moralo upravljati djelima nas potencijalno ljudskih bića a koja se jedina može boriti protiv fanatizma.
A za kraj – par riječi o imenu mog oca i mog sina.
S(c)hulim je aškenaski izgovor, zapravo galicijski izgovor hebrejskoga shalom (što, kako je svima vama znano, znači “mir”). Moj otac, kao austrijski podanik, pisao ga je s c, dok ga moj sin piše bez toga c, po enleski. Osim toga, u ona doba ime mog oca pisalo se na hebrejskom םולש (zdesna ulijevo: shin, lamed, vav, mem) te se izgovaralo Schulim, dok danas, u Izrealu, da bi se moglo izgovoriti Shulim treba pisati שולים (shin, vav, lamed, yod, mem), inače bi se izgovaralo shalom. Priča o gradovima, dakle, i priča o imenima: od Przemyslanyja do Firence i od Firence do Jeruzalema, preko Auschwitza. I, nadasve, od Schulima do Shulima, preko Daniela.
*
1 Naveden je prijevod Mate Marasa iz Elie Wiesel, Noć, izd. Znanje, Zagreb 2011.