Od prizemnog do božanskog

O pjesništvu srpskih pjesnika Tadića, Rakitića i Pavlovića

 

     Na poziv gvardijana samostana Svetog Ante u Beogradu, doživio sam u srpskoj prijestolnici, gdje sam prije četiri desetljeća diplomirao na Filozofskom fakultetu, proljetnu radost krsne slave u društvu mrtvih pjesnika. Naime, bio sam pozvan da na javnoj tribini progovorim o „životu kao pjesmi“, što me potaklo na razmišljanje o nezaboravnim susretima i druženju s trojicom srpskih pjesnika koji su u mom beogradskom razdoblju ostavili na mene dubok utisak. Odlučio sam govoriti o pjesništvu Novice Tadića (1949.-2011), Slobodana Rakitića (1940.- 2013.) i Miodraga Pavlovića (1928.-2014), što je gvardijan samostana prihvatio s neskrivenim oduševljenjem.

U naličju života

     Novicu Tadića upoznao sam jednog rujanskog prijepodneva davne 1977. godine u redakciji Knjževne reči te prijateljevao s njim nepune dvije godine. Bio je rodom iz malog crnogorskog sela Smriječno kod Plužina. Upoznao sam ga kao kolegu s Filozofskog fakulteta u Čika Ljubinoj ulici. Često bismo poslije predavanja odlazili u „Kolarac“, jednu od najstarijih boemskih kavana koja je nosila ime po velikom dobrotvoru i prosvjetitelju Iliji Kolarcu. Tu bismo uz domaću lincuru i pitu zeljanicu davali oduška svojim pjesničkim počecima. Sjećam se kako je Novica često znao ponavljati: „Mоја је mаšta mračna, moje su emocije tamne, moja se intuicija umrsila sa prisilnim idejama i zlim pomislima“. Govorio je kako svakodnevno vidi oko sebe napasti i nakaze: na ulici i u susjedstvu, u prolazima, na trgovima, u kavanama, na fakultetu, u redakcijama. Stoga se još kao student počeo povlačiti u sebe i obračunavati se, ironijski i groteskno, sa svim silama koje iznutra slamaju čovjekovo biće. Prikazivao je groteskni svijet obezličenih ljudi i nakaznih stvorenja, apsurdnu fantastiku svakodnevice koja se oglašavala poganim jezikom. Pisao je iz neke duboke unutarnje potrebe koja je na beogradskim ulicama prerastala u dramu i očaj svjesnog boema ili slobodnjaka. U naličju gradskog života pronalazio je teme i motive pomoću kojih se kroz patnju uzdizao od prizemnog do božanskog. Apsolvirao je filozofiju, radio kao urednik brojnih časopisa, a najduže kao glavni i odgovorni urednik u izdavačkoj kući Rad. Objavio je dvadesetak knjiga poezije, dobio brojne nagrade, a 2008. dodijeljena mu je u blagovaonici manastira Žiče povelja Duhovnog sabora Preobraženje „Žička hrisovulja“ (povelja) na kojoj je upisano: „Za poeziju što svedoči i svetli iz tame čoveka i sveta“.

     Čitajući Tadićeve knjige bivao sam duhovno očaran ekspresivnošću slika demonskog lica svijeta, dubinom ponora koju je ovaj pjesnik naslućivao, a najviše snažnom čežnjom za nečim što je po svojoj prirodi i porijeklu božansko. Bio je jedinstven u svemu što je činio, živio je za poeziju i pjesničkim je životom potvrđivao svoje stihove. Na dodjeli nagrade za zbirku pjesama Neznan, koja je proglašena najboljom knjigom 2006. godine, Novica je svoje mišljenje o poeziji i pjesniku izrazio sljedećim riječima:  “Poezija nije za pompu. Ona je slična molitvi. Ne molimo se bučno, tako i ne pišemo bučno. Pesnik je čovek margine. Ali, to što se ponaša marginalno, ne znači da njegova dela treba da se tretiraju marginalno.“ Iz vlastitog, izvornog života crpio je originalne ideje i misli vodilje kroz život i umjetnost. Osjećanje sebe i drugih zasnivao je na rijetkoj duhovnoj osjetljivosti, pa čak i preosjetljivosti, kao izvoru nesporazuma, egzistencijalne drame i stradanja. Živio je u hotimičnoj neimaštini, ne pomišljajući da se obrati za osnovnu pomoć ma kome, pa ni bliskom rođaku Borisu Tadiću, predsjedniku Republike Srbije. Svoje iscrpljeno tijelo i zdravlje posve je zanemario. Kao patnik, koji se nikad nije žalio, domogao se autentične nade i priznanja: „Kroz patnju se stiže do očišćenja i vere. Nekad proklinjem svoj život, zbog onog što mi se sve izdogađalo, a ipak, mislim da mi je to Gospod poslao da uvidim svoja ogrešenja.”

Religiozno i patriotsko

     Slobodan Rakitić bio je davne 1977. sekretar uredništva književnog časopisa Savremenik. Pamtim ga kao vrlo susretljiva sugovornika kojemu sam ponudio za objavljivanje odlomak iz rukopisa svog prvog romana Traganje za samim sobom. Mjesecima sam čekao njegov odgovor, a kad me primio na razgovor najprije se ispričavao zbog obveza koje je kao urednik katedre za književnost i jezik imao na Kolarčevom narodnom univerzitetu, a onda mi suradnički pružio ruku i priopćio da je uredništvo jednoglasno prihvatilo moj prilog.

     Rakitić pripada pjesnicima koji nastavljaju tradiciju subjektivnog lirizma od prve srspke pjesnikinje, monahinje Jefimije, naovamo. Svoju permanentnu ozarenost duhovnim miljeom davnog doba iskazuje ovim riječima: „Svetlost srednjeg veka me oduvek privlačila, iako je vladajuća ideologija o srednjem veku govorila kao o mračnom veku“. Kao mlad pjesnik promišljao je tajne svijeta i života na neizvjesnoj plovidbi kojoj se ne može dokučiti smisao, početak i kraj. Bavio se egzistencijalnim i metafizičkim fenomenima koji su se ponekad dramatično prelamali u njegovoj duši. Pjevao je o prolaznom i vječnom, o uzvišenom i efemernom, o životu i smrti, o stvarnosti i snovima, o ljubavi i ženi, o zebnji i strahu, o iskušenjima duše kad se nađe na brisanom prostoru. U njegovoj poeziji svjetlost je prisutna kao metafizički i duhovni fenomen. Poticajne uzore tražio je kod srpskih srednjovjekovnih pjesnika koji su pjevali о „nebeskoj svetlosti kojoj početak ne počinje, ni kraj ne iščezava“, dakle, o nebeskoj svjetlosti kao „luči božanskoj“.  Pjevao je o srpskim hramovima, kupolama i freskama, svecima i anđelima, slavnim precima i potomcima; o onome što iz davnih vjekova svijetli i svjedoči. Smisao svoje oslonjenosti na davne pretke pojašnjava ovim riječima: „Zapitanost pred najvećim tajnama sveta, ali i treperenje onostranog. Svaka velika pesma, premda ne daje odgovore na ključna pitanja, istovremeno je i otkrovenje, jer nas približava istini i ispunjava nadom. A nada je put ka – otkrovenju“. Poetski i ljudski odnos Slobodana Rakitića prema religioznom i duhovnom, u koje utkiva i patriotsko osjećanje, iskren je i dubok, utemeljen na izvornom, religioznom iskustvu kao najvišem stupnju ljudskog duhovnog uspona.

Život i svijet kao divno čudo

     U listopadu 1977. došao je na Beogradski internacionalni teatarski festival moj ljubljanski urednik Veno Taufer sa suprugom Jasnom i sjećam se kako smo na mansardi nove zgrade blizu Kalemegdana više od tri sata razgovarali o predstavama, beogradskim urednicima, prevođenju i mom rukopisu Traganje za samim sobom kojeg sam ponudio redakciji Prosvete, a Veno je rekao da će me preporučiti uredniku Miodragu Pavloviću. Nekoliko dana kasnije primio sam od njega radosnu vijest: „Prije svega želim Vas obavijestiti  da je Miodrag Pavlović potražio sve što ste napisali i objavili, sve pročitao i bio oduševljen, a posebno su ga oduševili Vaši dnevnički zapisi. Želi Vas što prije osobno upoznati.“ Početkom prosinca Miodrag Pavlović, pjesnik koji je svojom prvom zbirkom pjesama označio definitivan raskid s estetskim i ideološkim dogmama socrealizma, primio me očinski srdačno. U nazočnosti urednice Svetlane Velmar Janković i urednika Vidosava Stevanovića pohvalno se izjasnio o mom rukopisu, čestitao mi na objavljenim prijevodima sa slovenskog jezika, ohrabrio me da nastavim s traganjem za samim sobom, jer je to nešto najuzvišenije, ustao sa stolice i čvrsto mi stisnuo ruku, što sam smjesta protumačio u svoju korist, da će rukopis biti uvršten u izdavački plan.

     Miodrag Pavlović promišljao je svijet kao cjelinu, kao zagonetno i čudesno božansko djelo. Njegova putovanja po dalekim i bliskim zemljama dio su neutažive piščeve znatiželje da se otkriju neke više spoznaje i suštine, da se u mjeri mogućeg dokuče beskrajne moći i tajne vrhovnog Tvorca. U tom pogledu posebno značenje imala su njegova zadržavanja na sakralnim mjestima, kao što je Sveta Gora na grčkom poluotoku Atosu, poznata po brojnim manastirima koji čine središte pravoslavnog svijeta. Tu je Pavlović zasnovao prepoznatljivu duhovnu poetiku u kojoj hram zauzima središnje mjesto Božanske ozarenosti i duhovne okrijepe na zemlji. Stoga nije nimalo čudno da su u njegovoj čuvenoj Antologiji srpskog pesništva (1964) sasvim prirodno mjesto zauzeli srpski srednjovjekovni pjesnici i duhovnici za koje kaže da su «bili dorasli za jednu avanturu visoke duhovnosti“. Među njima je i slavni despot i pjesnik Stefan Lazarević, sin kneza Lazara i kneginje Milice, sa svojim pjesničkim draguljem Slovo ljubavi, poetskom poslanicom vjerojatno upućenom bratu Vuku kao poziv na pomirenje. Pavlović u predgovoru piše da pod Despotom Stefanom «nastaje privremeno proleće», «pesnička reč je opet bodra», pjevaju se «rane pesme radosti», te da je pjevanje o ljubavi «bila jedina pobjeda koju je naš narod u tim vremenima zabeležio». Pjesničke tragove iz tih davnih vremena nalazimo u brojnim Pavlovićevim pjesmama. Na tim se tragovima život i svijet prepoznaju kao divno čudo.

***

     Navečer smo u blagovaonici franjevačkog samostana dugo pričali o duhovnosti koja nije ni katolička ni pravoslavna, koja nadilazi kategorije istoka i zapada, koja se očituje kao očaranost životom i žeđ za božanskim. Takvu duhovnost zorno predstavlja i sama crkva sv. Ante na beogradskom Crvenom krstu, remek djelo slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Ta monumentalna kružna građevina, impresivna po svojim dimenzijama i formi, s apsidom na istoku i ulaznim trijemom na zapadu te cilindričnim zvonikom na jugoistoku, odlikuje se svojom vanjskom impozantnošću te skladnim, prostranim, preglednim i dobro osvijetljenim jedinstvenim prostorom svoje unutrašnjosti. Unutrašnjosti kakvu čovjek može sebi samo poželjeti na usponu od prizemnog do božanskog.

Hum na Sutli, 21. 2. 2022.

Božidar Brezinščak Bagola 21. 02. 2022.