‘„Ma ja zaista ne razumijem što ti to ne daš u oglase?“, čudi se Akac dubokim glasom.
Kasna je jesen Vilsonovo šetalište obojila oker nijansama. U rijetkim trenutcima kada sam ga uspio nagovoriti da malo prohodamo, Akac se ispravio i dodatno izbacio stomak zabacivši ruke za leđa.
„Ma kakvi oglasi…“, odmahujem rukom.
Onda me uvjerava da ama baš svaka roba ima svog kupca i to ilustrira pričom o nevjerojatnim stvarima koje je uspio prodati. Navodno, uključujući i par potpuno izlizanih auto guma. Neki baštovan ih je kupio za vrtnu dekoraciju.
„Ma taj krevet nam već dugo leži u garaži, ko zna u kakvom je stanju…“, i dalje jadikujem pomalo se, ipak, zagrijavajući za njegov prijedlog.
„Kako ti rekoh – uspio sam prodati potpuno ćelave i bezvrijedne auto gume!“, ponavlja mi Akac pažljivo naglašavajući svaku riječ.
„Okej, staviti ću u oglase…“
„Ma naravno, ništa te ne košta“, zaključuje zadovoljno. „Samo, nemoj stavljati nerealnu cijenu i moraš biti strpljiv.“
U narednim danima sam planirao fotografirati krevet, a onda mu pronašao sliku dok je još bio dio garniture u spavaćoj sobi. Kakva sreća jer puno primamljivije izgleda u tom ambijentu nego umotan u prašnjavi najlon i naslonjen na zid mračne garaže. Oglas sam jednostavno naslovio: ‘Očuvan krevet sa madracem’.
Uskoro se javlja neka starija žena koja u startu zvuči kao ozbiljna mušterija, promišljeno pita stvari koje u oglasu nisam precizirao. Kaže mi da se zove Džemila i dogovaramo se vidjeti naredni dan.
Sutradan je srećem i izgleda tek malo mlađa od moje majke. Mršava i svijetle kose, dobrodušne crte lica dodatno omekšane odmjerenim osmijehom. Prilično sam uvjeren da upoznajem nekada veliku ljepoticu. Otvaram garažu i pokazujem krevet naslonjen na zid, prolazi kroz kosu nemirnim pokretom dok joj oči zabrinuto lutaju po neuglednom komadu namještaja umotanom u prašnjavi najlon.
„To je taj krevet sa slike“, uvjeravam je svjestan da artikl ne izgleda nimalo nalik fotografiji koju je vidjela u oglasima.
„Da li bi mogli malo vidjeti ispod plastike?“
„Naravno…“, odmotavamo ga kao neki ogromni poklon zapakiran u prljavi celofan, gospođa Džemila se naginje i pažljivo njuška madrac nalik lovačkom psu.
„Da vidim je li povukao vlagu“, objašnjava primijetivši da je začuđeno gledam.
„I? Kako vam se čini?“
„Da li bi malo spustili cijenu?“, odgovara mi pitanjem.
Dajem joj pristojan popust, kako ništa ne govori nastavljajući me pronicljivo zagledati – dodajem da nisam voljan dodatno spuštati cijenu. To, zapravo, nije istina i ako zaprijeti odustajanjem od kupovine, traženi iznos ću umanjiti. Uzvraćam pogled nadajući se da će, u ovoj fazi pregovora, moj blef upaliti. Može li se moj potez pokazati onim što teorija igre naziva optimalnom strategijom?
„Dobro, kupujem!“, poslovno pruža ruku prema meni i rukujemo se čvrstim stiskom.
Pakujem krevet nazad u najlon i pitam kada bi ga mogla preuzeti, kaže da će nazvati kćerku da vidi i onda se malo udaljava od mene. Tiho priča na mobitel s nekim koga umiljato zove: ‘Srećo’ i ‘Zlato’. Valjda kćerka? Ponavlja dimenzije kreveta, spominje se i neki komšija Kula koji ima, nisam uspio čuti, kamion ili kombi.
„Sve je dogovoreno“, obavještava me zadovoljno. „Tu su za pola sata“.
Klimam glavom provjeravajući koliko je sati.
„Da možda popijemo kafu? Kafić je odmah tu iza. Da ne stojimo ovdje pred garažom?“, predlažem i ona prihvata moj poziv.
Naručili smo kafe i uvjeravam gospođu Džemilu da je, koliko znam, krevet zaista dobar. Ona mi kaže da bi voljela promijeniti madrac, ali šta da se radi, možda nekada kasnije.
„Malo je korišten i mislim da može poslužiti još dugo vremena“, uvjeravam je ozbiljnim glasom. „Već ste ga kupili i nemam vas nikakvog razloga folirati…“
U tom momentu stižu nam kafe i odmah konobaru plaćam da ga poslije ne moram panično tražiti kada kamion zakrči ulicu. Džemila se toliko dugo zahvaljuje na čašćenju kafom da mi postaje neugodno. Kaže da je to lijepa gesta i baš sam velikodušan. Uvjerava me da se na takvim, naizgled, nebitnim sitnicama najbolje vidi nečija širokogrudnost.
„Moja porodica je bila poznata po tome…“, započinje gospođa Džemila.
Nastavlja da nije bilo šanse da gost u njihovoj kući ne bude ponuđen, ne samo kafom i šerbetom kako pristoji, već i ručkom ili večerom. Njeni otac i majka su je tome naučili, a i muževa porodica je bila prilično, što se kaže – džometli. Cijeli život su onda ona i njen rahmetli muž tako postupali, šta su i koliko imali time bi od srca počastili musafire. Nikad im ničega radi toga nije falilo.
„Vjerujem gospođo Džemila, moja mama je ista“, smijem se. „Priprema carske obroke za svakog majstora koji joj u kuću uđe. Nekada mi se čini da više brine je li radnik dobro jeo nego kako je posao uradio.“
„Eh, zet mi nije takav…“, najednom se oneraspoložila i lice joj se smračilo. „Dolazi po krevet pa ćete ga vidjeti i sami.“
Onda mi tvrdi da u životu veću ciciju nije vidjela, ne može vjerovati kako je njena kćerka sa njim završila.
„Ne bi te on počastio nečim kada negdje sjednemo…“, otpuhuje podrugljivo. „Ma taj bi ti ako treba i cijeli dan ostao sjediti, sve dok neko drugi konačno ne plati.“
„Svačeg ima…“, priznajem tek da bi nešto rekao.
Džemila nastavlja, da zet nema para, ne bi joj bilo krivo i nikada ne bi riječi rekla. Ali, on radi kao programer i zarađuje ko lud?! Žali se da je ta njegova osobina posebno upečatljiva kada idu negdje van grada, ne kaže se uzalud da čovjeka istinski upoznaš tek putujući sa njim. Kada se zaustave na benzinskoj pumpi, on uvijek sačeka da svi odu u toalet, pa tek onda brzo otrči samo sebi kupiti kolu.
„Kada nas vidi da prilazimo autu, brže-bolje otvori i otpije kolu, pa tek onda i nas ponudi iz te iste konzerve ili flaše. Računa da će nam se poslije njega gaditi pa nećemo uzeti…“, uzdiše Džemila.
Još jednom ponavlja braneći se, baš kao da je krivim za škrtog zeta, da ni njeni roditelji, a ni ona i njen muž, nikada nisu bili takvi. A nisu, vala, ni kćerku jedinicu tako odgojili. Ne može načuditi kako su oni završili zajedno.
„Suprotnosti se privlače?“, izvaljujem bez razmišljanja jer sam tome, kao po nekom začuđujućem prokletstvu, često sklon doveden u neugodne situacije.
Taman kada bi mi nešto na to odgovorila, spašava me zvono njenog mobitela. Javlja se i kaže da ekipa koju čekamo upravo stiže. Čujem isprekidano brektanje teretnog vozila, brzim pokretom salijevam preostali gutljaj kafe i krećem prema garaži.
Ispostavlja se da komšija Kula ima povelik kombi u koji može bez problema stati krevet, pa ga, srećom, neće biti potrebno rastavljati. Kada vidim njenu kćerku što izgleda kao mlađa verzija majke, shvaćam da sam ranije bio u pravu i Džemila je zaista bila ljepotica. Zet je, opet, nezanimljiv muškarac koji se rukuje mlitavo i osmjehuje neiskreno. Ili ja to sada, poslije svega što mi je Džemila rekla, samo umišljam?!
Krevet je brzo utovaren i gospođa Džemila mi se, okrenuta prema zetu, dugo, glasno i teatralno zahvaljuje na čašćenju kafom. Onda joj zgodna kćerka počinje kolutati velikim plavim očima i nervozno odmahivati rukom. Ulaze u kombi raspravljajući nešto između sebe pa se na kraju ni ne pozdravljamo. Vozilo je na dodavanje gasa poskočilo i oprezno se uključilo u saobraćaj. Neko vrijeme gledam niz ulicu kao da od njih još uvijek nešto očekujem.
Trebam zaključati garažu, prostor izgleda puno veći kako smo izbacili krevet. Ostala je tamna linija prašine na mjestu gdje je ivica ležaja godinama doticala zid. Kao sedimentni zapis u stijeni, ona će me podsjećati na složene odnose u ekosistemu njegovih novih vlasnika.
Očuvan krevet sa madracem
‘„Ma ja zaista ne razumijem što ti to ne daš u oglase?“, čudi se Akac dubokim glasom.
Kasna je jesen Vilsonovo šetalište obojila oker nijansama. U rijetkim trenutcima kada sam ga uspio nagovoriti da malo prohodamo, Akac se ispravio i dodatno izbacio stomak zabacivši ruke za leđa.
„Ma kakvi oglasi…“, odmahujem rukom.
Onda me uvjerava da ama baš svaka roba ima svog kupca i to ilustrira pričom o nevjerojatnim stvarima koje je uspio prodati. Navodno, uključujući i par potpuno izlizanih auto guma. Neki baštovan ih je kupio za vrtnu dekoraciju.
„Ma taj krevet nam već dugo leži u garaži, ko zna u kakvom je stanju…“, i dalje jadikujem pomalo se, ipak, zagrijavajući za njegov prijedlog.
„Kako ti rekoh – uspio sam prodati potpuno ćelave i bezvrijedne auto gume!“, ponavlja mi Akac pažljivo naglašavajući svaku riječ.
„Okej, staviti ću u oglase…“
„Ma naravno, ništa te ne košta“, zaključuje zadovoljno. „Samo, nemoj stavljati nerealnu cijenu i moraš biti strpljiv.“
U narednim danima sam planirao fotografirati krevet, a onda mu pronašao sliku dok je još bio dio garniture u spavaćoj sobi. Kakva sreća jer puno primamljivije izgleda u tom ambijentu nego umotan u prašnjavi najlon i naslonjen na zid mračne garaže. Oglas sam jednostavno naslovio: ‘Očuvan krevet sa madracem’.
Uskoro se javlja neka starija žena koja u startu zvuči kao ozbiljna mušterija, promišljeno pita stvari koje u oglasu nisam precizirao. Kaže mi da se zove Džemila i dogovaramo se vidjeti naredni dan.
Sutradan je srećem i izgleda tek malo mlađa od moje majke. Mršava i svijetle kose, dobrodušne crte lica dodatno omekšane odmjerenim osmijehom. Prilično sam uvjeren da upoznajem nekada veliku ljepoticu. Otvaram garažu i pokazujem krevet naslonjen na zid, prolazi kroz kosu nemirnim pokretom dok joj oči zabrinuto lutaju po neuglednom komadu namještaja umotanom u prašnjavi najlon.
„To je taj krevet sa slike“, uvjeravam je svjestan da artikl ne izgleda nimalo nalik fotografiji koju je vidjela u oglasima.
„Da li bi mogli malo vidjeti ispod plastike?“
„Naravno…“, odmotavamo ga kao neki ogromni poklon zapakiran u prljavi celofan, gospođa Džemila se naginje i pažljivo njuška madrac nalik lovačkom psu.
„Da vidim je li povukao vlagu“, objašnjava primijetivši da je začuđeno gledam.
„I? Kako vam se čini?“
„Da li bi malo spustili cijenu?“, odgovara mi pitanjem.
Dajem joj pristojan popust, kako ništa ne govori nastavljajući me pronicljivo zagledati – dodajem da nisam voljan dodatno spuštati cijenu. To, zapravo, nije istina i ako zaprijeti odustajanjem od kupovine, traženi iznos ću umanjiti. Uzvraćam pogled nadajući se da će, u ovoj fazi pregovora, moj blef upaliti. Može li se moj potez pokazati onim što teorija igre naziva optimalnom strategijom?
„Dobro, kupujem!“, poslovno pruža ruku prema meni i rukujemo se čvrstim stiskom.
Pakujem krevet nazad u najlon i pitam kada bi ga mogla preuzeti, kaže da će nazvati kćerku da vidi i onda se malo udaljava od mene. Tiho priča na mobitel s nekim koga umiljato zove: ‘Srećo’ i ‘Zlato’. Valjda kćerka? Ponavlja dimenzije kreveta, spominje se i neki komšija Kula koji ima, nisam uspio čuti, kamion ili kombi.
„Sve je dogovoreno“, obavještava me zadovoljno. „Tu su za pola sata“.
Klimam glavom provjeravajući koliko je sati.
„Da možda popijemo kafu? Kafić je odmah tu iza. Da ne stojimo ovdje pred garažom?“, predlažem i ona prihvata moj poziv.
Naručili smo kafe i uvjeravam gospođu Džemilu da je, koliko znam, krevet zaista dobar. Ona mi kaže da bi voljela promijeniti madrac, ali šta da se radi, možda nekada kasnije.
„Malo je korišten i mislim da može poslužiti još dugo vremena“, uvjeravam je ozbiljnim glasom. „Već ste ga kupili i nemam vas nikakvog razloga folirati…“
U tom momentu stižu nam kafe i odmah konobaru plaćam da ga poslije ne moram panično tražiti kada kamion zakrči ulicu. Džemila se toliko dugo zahvaljuje na čašćenju kafom da mi postaje neugodno. Kaže da je to lijepa gesta i baš sam velikodušan. Uvjerava me da se na takvim, naizgled, nebitnim sitnicama najbolje vidi nečija širokogrudnost.
„Moja porodica je bila poznata po tome…“, započinje gospođa Džemila.
Nastavlja da nije bilo šanse da gost u njihovoj kući ne bude ponuđen, ne samo kafom i šerbetom kako pristoji, već i ručkom ili večerom. Njeni otac i majka su je tome naučili, a i muževa porodica je bila prilično, što se kaže – džometli. Cijeli život su onda ona i njen rahmetli muž tako postupali, šta su i koliko imali time bi od srca počastili musafire. Nikad im ničega radi toga nije falilo.
„Vjerujem gospođo Džemila, moja mama je ista“, smijem se. „Priprema carske obroke za svakog majstora koji joj u kuću uđe. Nekada mi se čini da više brine je li radnik dobro jeo nego kako je posao uradio.“
„Eh, zet mi nije takav…“, najednom se oneraspoložila i lice joj se smračilo. „Dolazi po krevet pa ćete ga vidjeti i sami.“
Onda mi tvrdi da u životu veću ciciju nije vidjela, ne može vjerovati kako je njena kćerka sa njim završila.
„Ne bi te on počastio nečim kada negdje sjednemo…“, otpuhuje podrugljivo. „Ma taj bi ti ako treba i cijeli dan ostao sjediti, sve dok neko drugi konačno ne plati.“
„Svačeg ima…“, priznajem tek da bi nešto rekao.
Džemila nastavlja, da zet nema para, ne bi joj bilo krivo i nikada ne bi riječi rekla. Ali, on radi kao programer i zarađuje ko lud?! Žali se da je ta njegova osobina posebno upečatljiva kada idu negdje van grada, ne kaže se uzalud da čovjeka istinski upoznaš tek putujući sa njim. Kada se zaustave na benzinskoj pumpi, on uvijek sačeka da svi odu u toalet, pa tek onda brzo otrči samo sebi kupiti kolu.
„Kada nas vidi da prilazimo autu, brže-bolje otvori i otpije kolu, pa tek onda i nas ponudi iz te iste konzerve ili flaše. Računa da će nam se poslije njega gaditi pa nećemo uzeti…“, uzdiše Džemila.
Još jednom ponavlja braneći se, baš kao da je krivim za škrtog zeta, da ni njeni roditelji, a ni ona i njen muž, nikada nisu bili takvi. A nisu, vala, ni kćerku jedinicu tako odgojili. Ne može načuditi kako su oni završili zajedno.
„Suprotnosti se privlače?“, izvaljujem bez razmišljanja jer sam tome, kao po nekom začuđujućem prokletstvu, često sklon doveden u neugodne situacije.
Taman kada bi mi nešto na to odgovorila, spašava me zvono njenog mobitela. Javlja se i kaže da ekipa koju čekamo upravo stiže. Čujem isprekidano brektanje teretnog vozila, brzim pokretom salijevam preostali gutljaj kafe i krećem prema garaži.
Ispostavlja se da komšija Kula ima povelik kombi u koji može bez problema stati krevet, pa ga, srećom, neće biti potrebno rastavljati. Kada vidim njenu kćerku što izgleda kao mlađa verzija majke, shvaćam da sam ranije bio u pravu i Džemila je zaista bila ljepotica. Zet je, opet, nezanimljiv muškarac koji se rukuje mlitavo i osmjehuje neiskreno. Ili ja to sada, poslije svega što mi je Džemila rekla, samo umišljam?!
Krevet je brzo utovaren i gospođa Džemila mi se, okrenuta prema zetu, dugo, glasno i teatralno zahvaljuje na čašćenju kafom. Onda joj zgodna kćerka počinje kolutati velikim plavim očima i nervozno odmahivati rukom. Ulaze u kombi raspravljajući nešto između sebe pa se na kraju ni ne pozdravljamo. Vozilo je na dodavanje gasa poskočilo i oprezno se uključilo u saobraćaj. Neko vrijeme gledam niz ulicu kao da od njih još uvijek nešto očekujem.
Trebam zaključati garažu, prostor izgleda puno veći kako smo izbacili krevet. Ostala je tamna linija prašine na mjestu gdje je ivica ležaja godinama doticala zid. Kao sedimentni zapis u stijeni, ona će me podsjećati na složene odnose u ekosistemu njegovih novih vlasnika.