Za Maura Calvija i njegovu knjigu „Obrisi mašte“ sam prvi put čuo na seminaru o upotrebi novih medija. Tokom pauze između sesija u neobaveznom razgovoru spomenuo ga je jedan od predavača – zvao se Stefan ili Stefano, prezimena se, iskreno, ne sjećam. Italijan kratke crne kose, gustih obrva, tamnih okruglih očiju i izrazito bijelih zuba mi je, onako usput, rekao da je njegov sunarodnjak Mauro Calvi napisao, kreirao – ne znam koji je prikladan glagol za takvo nešto – multimedijalnu knjigu koja je osim teksta sadržavala zvuk, video materijal i „svašta još nešto“. Govorio je o tome dosta euforično, ali i s očiglednim nedostatkom informacija, obzirom da na moja pitanja nije imao konkretne odgovore, već se uz opasku da su „detalji“ nebitni, oduševljeno vraćao na samu ideju i njene buduće „nepojmljive“ posljedice. Moram priznati da je njegova euforičnost bila iskrena, pa vjerovatno zbog toga i zarazna.
Mene, pak, brojne stvari na prvu zainteresiraju, ali me isto tako i brzo prođu, naročito ako kompletnu informaciju, saznanje ili odgovor ne mogu dobiti jednostavno i brzo, jer čovjek je po svojoj prirodi znatiželjan, ali ujedno i lijen i površan. Zato, valjda, samog sebe uvjeri da ga neke stvari ne interesuju, ili povjeruje u prvi dostupan odgovor, ili jednostavno izmisli odgovor. Mnogo je lakše uvjeriti samog sebe u nebitnost ili vlastitu istinu, nego tragati za istinom. Možda zato što znamo da ta potraga podrazumijeva mukotrpan rad koji je, nerijetko, osuđen na neuspjeh.
Ovaj put je, iznenađujuće, bilo drugačije: odmah sam se, kao i uvijek, zainteresirao za ono što je moj um sklon pretjerivanju označio kao književnost budućnosti, ali nisam, kao inače, odustao nakon što sam naišao na prvi zid koji je trebalo preskočiti ili zaobići. U početku nisam saznao mnogo, ali je sve što sam polako otkrivao o Mauru Calviju i njegovoj knjizi okupiralo moju znatiželju te sam sljedeće dvije godine strpljivo i sporadično iščitavao rijetke tekstove koji bi se pojavili na engleskom jeziku, a one na italijanskom nosio na prevod osobi čije ime ne želim otkriti. Kako sam s vremenom otkrivao sve više, odnosno kako je priča postajala kompleksnija i nevjerovatnija tako je i moja znatiželja rasla, pa sam čak neznancima slao e-mailove tražeći dodatne odgovore, te sam u konačnici iskoristio i jednu studijsku posjetu medijskoj grupaciji RAI da, ne bez stida, upitam za Calvija i neposredno razgovaram s novinarom koji ga je poznavao. Do samog Calvija nikada nisam uspio doći, s jedne strane jer se činilo nemogućim, a s druge strane, što su me oni koji su ga poznavali, skoro agresivno, odgovarali od toga.
Danas se, pak, sa zebnjom usuđujem prvi put pisati o onome što sam prethodnih godina saznao o Calviju i njegovom nepoznatom, ali velikom i umalo slavnom neuspjehu. Uzrok mog straha nije tajanstvenost koja je obavila Calvijevo djelo, i njega kao osobu, već vlastita nesigurnost u obim, sveobuhvatnost i istinitost informacija koje sam prikupio. Možda mi je, a sigurno jeste, mnogo toga promaklo, a možda u mnogo toga ima i nešto važno. Pa ipak, poprilično sam uvjeren da imam sasvim dovoljno da ispričam priču o obrisima mašte koje je usnio i sanjao Mauro Calvi; priču koja zbog svoje naravi, nažalost, neće biti lišena esejističkog stila pisanja.
Mauro Calvi rođen je u Veroni gdje je kao relativno poznat samouki informatički „geek“, iznenadio poznanike upisavši studij književnosti i to, kako je tvrdio, iz ljubavi prema univerzalnosti književnog izričaja i jezika. Već kao mladi student bio je pobornik ideje da su sve priče dio jedne velike priče, što znači i da su sve knjige zapravo samo dio jedne nezavršene knjige. Nije to toliko nepoznata ideja, ali ono što će nama ostati nepoznato jeste da li ga je ona motivirala na pisanje knjige, ili se zapravo pozivao na tu ideju kako bi opravdao svoju knjigu. Kako god, Calvi je na četvrtoj godini studija u 23. godini života napisao svoj prvi i jedini roman „Obrisi mašte“ koji je u pojedinim medijima pompezno najavljen kao multimedijalna elektronska ili skraćeno e-knjiga. Kako je objašnjeno na njenom predstavljanju, ili bolje rečeno prezentaciji, tekst prate zvukovi i muzika, a Calvi je napravio i informatički kod, algoritam koji na osnovu skrolanja teksta prepoznaje koliko brzo čitatelj čita kako bi određeni dio teksta pratili pažljivo odabrani zvukovi ili muzika. Također, u nekim dijelovima teksta su se riječi pojavljivale jedna za drugom kako bi se kontrolirao ritam i naglašavalo značenje. Po istom principu su se u pozadini ekrana ispod teksta mijenjale boje, slike i video materijali, što je podrazumijevalo i mijenjanje boja slova u ovisnosti od pozadine, a sve kako bi se u čitatelju pojačali doživljaji atmosfere i napetosti. Treba naglasiti da zvukovi, muzika i video podloga nisu kontinuirano pratili tekst kao na muzičkim YouTube klipovima, jer bi to bilo preintenzivno za knjigu, nego je sva ta „dodana vrijednost“ bila pažljivo izrežirana, to jest u ovom slučaju, isprogramirana uz samu priču. Calvi je tvrdio da takva vrsta podražaja u savršeno montiranom smjenjivanju boje, slika, zvuka i teksta čitatelju angažira skoro sva osjetila, potpuno ga zaokuplja, stvara utisak višedimenzionalnosti i pruža do tad nedoživljeno, skoro transcendentno, iskustvo. Čak je tvrdio da bi za „samo nekoliko godina“, kada to tehnološki bude moguće, upotrijebio odnosno dodao i hemikalije za stvaranje mirisa, te tako angažirao još jedno vrlo bitno čulo, obzirom da je centar za prepoznavanje mirisa u mozgu povezan s centrom za emocionalno pamćenje: zato nas pojedini mirisi podsjećaju na specifične etape ili događaje iz života, kao i uz njih vezane emocije, što u nama izaziva melankoliju, sjetu ili ugodu. Po sličnom modelu, namjeravao je uključiti i čulo dodira, kroz zagrijavanje ili hlađenje uređaja s kojeg se knjiga čita, ili prskanja vode po uzoru na takozvane 9D projekcije.
Međutim, to je samo početak nekonvencionalnosti Calvijevog djela: knjiga, ako se to uopće više može zvati knjigom, zamišljena je kao hipertekst. Pojedine riječi ili rečenice su bile označene i jednim klikom pružale objašnjenja referenci iz teksta na druge tekstove, stvarne osobe ili događaje, pojašnjavale pojedine poglavlja, nudila mogućnost prelaska ili odlaska na druge tekstove, te otvarale prethodno učitana vizuelna „putovanja“ kroz Google Earth do mjesta na ovom planetu u kojima se radnja u knjizi odvijala.
Prezentacija djela je sama po sebi bila zanimljiva: uključivala je prikazivanje jednog segmenta teksta uz video i zvučnu podlogu – onako kako bi to u suštini i trebalo izgledati – a cjelokupnu atmosferu je pojačalo fizičko odsustvo autora koji se posjetiocima mistično obraćao isključivo putem razglasa. Ideju o skrivanju vizualnog identiteta Calvi je najvjerovatnije preuzeo iz TV serije „Mladi papa“ Paola Sorrentinija, a da bi ideja funkcionirala u stvarnosti Calvi je prethodno povukao sve svoje fotografije s Interneta. Nekoliko dana poslije njegov vizualni identitet je reotkriven, ali je izrežirana tajnovitost trajala dovoljno dugo da zainteresira medije, što je bio dio osmišljenog PR-a.
Međutim, osnovni problem je bio u tome što knjiga nije bila ni blizu šire dostupnosti. Calvi je, kao informatički genije, sve isprogramirao, ali nije imao platformu za njenu realizaciju; pojednostavljeno, imao je softver, ali ne i hardver. Nijedan e-book reader na tržištu nije podržavao njegov softver, knjiga nije bila niti prilagođena niti prvobitno zamišljena da se konzumira na personalnim kompjuterima, te je za njeno čitanje, doživljaj, bilo neophodno napraviti ono što digitalni starosjedioci – milenijalci – zovu „gadget“, a digitalni imigranti, koji su iskusili život i prije Interneta, zovu „sprava“. Međutim, sama ideja i vrhunska prezentacija su bili više nego dovoljni da novinare motiviraju na senzacionalističke naslove i izazovu reakcije u javnosti.
Laici su instinktivno bili oduševljeni ili zgroženi i svoje su stavove vrlo srčano ispoljavali na društvenim mrežama; pojedinci iz digitalnog svijeta su ili pozdravljali ideju, ili smatrali da hipertekst ne podnosi obim romana i da tako koncipiran neće funkcionirati; istinski ili prividni hakeri su govorili da Calvi insistira na novom, jedinstvenom uređaju isključivo radi monopola i profita, te da bi bolje bilo da je kod otvoren i široko dostupan na svim uređajima; dok su književni kritičari i pokoji pisac uglavnom s prezirom komentirali da njegov „poduhvat“, koji uključuje zvukove, videa, stvarne slike i pojašnjenja unutar samog teksta, eliminira imaginaciju te uništava individualnost i neponovljivost procesa čitanja kao dijela stvaranja. Uostalom, kako su tvrdili, to nije i ne može biti književnost. Calvi se mudro nije obazirao na komentare laika, ali jeste s dosta žara odgovarao ostalima. One koji su tvrdili da roman ne može biti osnova hiperteksta jer je preobiman podsjetio je na to da hipertekst u svojoj osnovi nije dovršena, završena forma i da zapravo nije ni forma nego platforma za stalnu nadogradnju, pa je samim tim mnogo širi i veći od „običnog“ romana. S druge strane, „književnim puritancima“, kako ih je nazivao, poručio je da uključivanje drugih medija u tekst, pa čak i prikazivanje realnih slika ili videa koji prate radnju, ne ukida već rasplamsava imaginaciju i ljudsku maštu, podcrtavajući da su spoznaja i percepcija čak i najbanalnijih stvari na ovom ili bilo kojem drugom svijetu itekako individualna stvar, obojena vlastitim predrasudama, znanjem, kulturom, očima, bićem.
„Vi, ja, svih sedam milijardi ljudi na svijetu na sedam milijardi različitih načina percipiramo i doživljavamo jednu pjesmu, šugavog psa na ulici, riječ pas koja ga označava, barsku stolicu, konzervu tunjevine ili Fausta. Ni u ovom slučaju nije ništa drugačije“, govorio je Calvi.
Kritika koja ga jeste pogodila i s kojom se mučio je bila optužba da kroz izradu posebnog uređaja za čitanje njegove knjige pokušava stvoriti monopol na tržištu. Objašnjavao je poprilično emotivno, a samim tim i nemušto, da nijedna postojeća platforma ne podržava softver za njegovu knjigu, da je to jedini razlog insistiranja na novom uređaju, i da će dati sve od sebe da taj uređaj bude što jeftiniji; štaviše to će biti njegov uvjet u razgovorima s potencijalnim proizvođačima.
Mauro Calvi i „Obrisi mašte“ su, kao i sve priče, nakon pet-šest dana prestali biti tema u medijima i na društvenim mrežama, ali je informacija o objavi multimedijalne knjige ostala u podsvijesti nemalog broja Italijana – poput Stefana koji ju je meni spomenuo – te su to povremeno znali spomenuti kao činjenicu, iako knjigu niko nikad nije vidio, niti pročitao. Narativ se postepeno prelio i u medije ili je pak iz medija i potekao: novinari su prilikom razgovora s piscima, književnim kritičarima i teoretičarima nerijetko znali postaviti direktno pitanje o „Obrisima mašte“, ili priču o Calviju i njegovom djelu spomenuti unutar pitanja usmjerenog na to „kuda književnost ide“. Međutim, u oba slučaja su govorili o tome koristeći rečenice tipa „kako je izdat/izašao prvi italijanski multimedijalni roman“, te oko tako koncipirane tvrdnje, skoro pa aksioma, gradili dalju raspravu. Širenju narativa sasvim sigurno su doprinijeli i sami sagovornici koji su upadali u zamku i iznosili svoje mišljenje o obrisima nečega što se naziralo, ali niko nije vidio. Zanimljiv odgovor na jedno od takvih pitanja, koji valja izdvojiti, dala je ugledna profesorica Claudia Dandini s Univerziteta u Sieni koja je na početku replike naglasila da „koliko zna knjiga nije izdata“, na šta se novinar nije niti trznuo, niti ispravio, te potom rekla da bi eventualno mogla prokomentirati ideju, iako je i to nezahvalno „jer bez obzira da li je ideja dobra ili ne, povijest nas uči da ideja može biti pogrešno percipirana, ili iskorištena za pogrešne ciljeve i postati nešto što sam autor sigurno nije želio“. Na potpitanje na šta tačno misli, Dandini je odgovorila da Orvel pišući o Velikom bratu („Big Brother“) u distopijskom romanu „1984“ sigurno nije želio „dati ideju televizijskim producentima za kreiranje rijaliti programa, pa me tako pomalo strah u šta bi se mogla pretvoriti, ili u šta bi neko mogao pretvoriti ideju o književnosti kao digitalnom multimedijalnom hipertekstu“.
Za to vrijeme sam Calvi je iščeznuo iz medija; obilazio je, kako postojeće, tako i druge moguće proizvođače e-book readera, kao i potencijalne investitore u uređaj koji bi njegovu knjigu napokon oživio. Međutim, njegovi napori u tom pravcu su, bez obzira na atraktivnost same prezentacije, bili bezuspješni. On je to, naknadno, objašnjavao time da proizvođači i investitori koji su vidjeli samo mali djelić njegove knjige nisu mogli zamisliti cjelinu, pa samim tim nisu ni željeli uložiti novac u nešto, za njih, toliko apstraktno. Istovremeno, šira javnost u kojoj se i dalje, doduše rijetko, spominjala njegova multimedijalna knjiga kao nešto što već postoji, što je fakat, nije znala za njegov neuspjeh kod investitora, niti je bila svjesna da priča o multimedijalnom romanu ne samo da nije gotova, nego nije, kako treba, ni počela. Zato je valjda Calvijevo iznenadno pojavljivanje u popularnoj emisiji „Quante storie“ na RAI televiziji u kojoj je iznio nove informacije i zamisli nakon skoro godinu dana od prve prezentacije ovaj put poprilično loše dočekano.
Tokom tog medijskog nastupa Calvi je obznanio dvije važne stvari: prva je da je odustao od izrade novog posebnog e-readera i da radi na informatičkoj prilagodbi svoje knjige za personalne kompjutere, i to na Linuxu, kako bi, prije svega, bila slobodna za sve korisnike. Druga važna stvar ticala se osnovne prvobitne ideje cijelog projekta koju je namjerno prešutio prilikom već poznate prezentacije koja je zakotrljala priču o neobičnoj multimedijalnoj knjizi. Naime, Calvi je tada prvi put javno izrekao da „Obrisi mašte“ od početka nisu bili zamišljeni kao uobičajeni hipertekst nego univerzalni hipertekst s tendencijom – o kako hrabra i heretička izjava je to bila – da postane jedini tekst. Kako je ustvrdio, on je već napisao nekoliko drugačijih verzija „Obrisa mašte“, ne samo u smislu mijenjanja samog kraja knjige, već je u različitim dijelovima teksta pronalazio prelomne tačke iz kojih je gradio nove fabule, alternativne razvoje priče, ili pravio potpuno nove priče o sporednim likovima koji su se pojavljivali u prvobitnoj verziji. Iza skoro svake rečenice ili odlomka, rekao je, moguće je preusmjeriti fabulu u drugom pravcu i onda iz svakog novog pravca opet pronalaziti druge, nove smjerove, unedogled, u beskonačnost kombinacija. Međutim, njegov cilj nije bio da ponudi što više sopstvenih različitih verzija, već da u njihovu kreaciju, u beskonačnost alternativa, uključi čitatelje i pretvori ih u pisce. Pojasnio je da je to moguće na dva načina: prvi je poprilično konvencionalan i podrazumijevao je mogućnost da čitatelj na bilo kojem mjestu teksta krene u drugom pravcu i sam piše novu priču. Drugi način je zvučao mnogo radikalnije i, iskreno rečeno, nevjerovatnije. Calvi je rekao da je pri kraju izrade kompjuterskog algoritma koji će korisniku, čitatelju, piscu omogućiti da kroz unos ključnih riječi napravi novi odlomak knjige ili cijelu knjigu u pravcu u kojem on želi da se priča razvija. Dovoljno je da se unesu imena likova, odnos koji želi da se uspostavi između njih (primjera radi, korisnik ukuca „svađa“, pa onda, ukoliko želi, doda riječ koja objašnjava razlog svađe, riječ koja opisuje emocije kroz koje likovi prolaze, pa riječ koja označava kako bi se svađa mogla završiti itd.), mjesto i vrijeme radnje (što više detalja, to bolje) i onda algoritam ponudi literarnu verziju zamišljene scene. I to ne jednu, nego bezbroj verzija, iz kojih korisnik, čitatelj, pisac odabira onu koja mu se sviđa, s mogućnošću da je u detaljima izmjeni, promijeni ili doradi. A pošto se radi o multimedijalnoj knjizi, onda po istom principu na tekst dodaje zvukovnu, odnosno muzičku, kao i video podlogu, opet unoseći ključne riječi ili jednostavno ime pjesme, ako se radi o muzici. To je, rekao je Calvi, jedna beskonačna slagalica u kojoj svako od nas ne traži već isklesane puzzle koje se međusobno uklapaju u unaprijed zamišljenu i ograničenu cjelinu, nego mijenja oblik svake pojedinačne puzzle kako bi gradio jedan fantastični oksimoron – beskonačnu cjelinu.
„Vjerujem u to da nas čitanje knjiga može učiniti boljim ljudima. Istinski vjerujem u to, ali čitanje je u izumiranju iz bezbroj razloga. Pored toga, čitanje s vremenom, barem u mom slučaju, postaje frustrirajuće. Ne zbog onoga što sam pročitao, već zbog onoga što nisam pročitao. A toliko je toga, previše toga, i svaka ta priča ima svoju vrijednost, svaka je važna, ako ni zbog čega drugog, a možda i najviše upravo zbog tog drugog, to jest zbog osobe koja je tu priču doživjela ili stvorila što je u suštini jedno te isto. Zato mi se dogodilo da sam, što sam više čitao, postajao očajniji, sve više u saznanju da nemam vremena. Tada sam počeo pisati te na kraju i napisao svoj prvi roman „Obrisi mašte“. Ne znam koliko je i da li je uopće dobar, najvećim dijelom to je i nebitno, ali znam da je iskustvo pisanja, stvaranja, oprostite mi što to u ovom trenutku ne znam elegantnije reći, najljepša i najdublja stvar koju sam doživio i osjetio u svom životu. Pisanje u isto vrijeme pruža ekstatično iskustvo stvaralaštva, ali i iskustvo samospoznaje i empatije. Strpljivo i teško gradeći jedan mogući svijet koji se nikada bitno ne razlikuje od našeg, bez obzira koliko čudan i nadrealan bio; stvarajući likove, postavljajući ih u odnose koji im utječu na sudbinu; gurajući ih u nepoznato, gurajući ih u strah, patnju i smrt, ili u strah, neizvjesnost i ljubav, vi zapravo vrlo emotivno i iznimno blisko proživljavate taj svijet i sudbine likova, to jest ljudi u njemu. Počnete promišljati njihovu sudbinu, a kad promišljate tuđe, onda promišljate i svoju sudbinu, svoju sopstvenost, svoje biće kojeg smo toliko nesvjesni, i na kraju svoj odnos prema drugim ljudima i svijetu u kojem živimo. Ako nas čitanje može učiniti boljim ljudima, pisanje nas sasvim sigurno čini boljim ljudima upravo zbog toga što kroz stvaranje jednog svijeta počnete promišljati i istinski doživljavati svijet u kojem živite. Mi se ne trebamo boriti da ljudi više čitaju knjige, mi se trebamo boriti da apsolutno svaki čovjek napiše knjigu. Tako, i samo tako, ćemo svijet učiniti ljepšim i boljim mjestom. Moja e-knjiga po svojoj strukturi jeste roman, ali je suštinski platforma, metaforička prva pomoć za svakog pojedinca na ovom svijetu da se uključi u pisanje, u kreiranje svjetova, u maštu koja je stvarnija od stvarnosti jer je doživljava, osjeća i duboko promišlja. Pisanje ili stvaranje, kako hoćete, mogućnost je za svakog od nas da stupi u kontakt sa samim sobom, a potom i ostalima. Ući u svijet pisanja nije lako, pogotovo početi i boriti se s formom, ali upravo zato moja e-knjiga nudi pomoć uz algoritam kao alat koji ih neće odbiti, nego uvući u kreaciju, koji će ih zaigrati, i koji će iz njih izvući ono što oni zaista jesu. Ja govorim o univerzalnosti stvaranja, ja nudim platformu za jednu priču koju ćemo graditi zajedno i koja će se račvati u beskonačnim smjerovima“.
Uprkos interesantnosti njegovih ideja i cjelokupnog intervjua, ovaj put Calvijevo pojavljivanje u medijima, kao što sam već i rekao, ne da nije prošlo dobro, nego je izazvalo izrazito burne i negativne reakcije koje su se razmnožavale nevjerovatnom brzinom. Možemo naslutiti pojedine razloge za takvu reakciju, neke i znamo, neke i ne znamo, ali ono što je sigurno jeste da je tome doprinijela PR priča s početka. Obzirom na narativ o tome kako su „Obrisi mašte“ završena i objavljena multimedijalna knjiga, koji se ranije proširio i ukorijenio u onome što nazivamo javnost, Calvijevo pojavljivanje skoro godinu poslije s pričom kako mijenja informatičku platformu za objavljivanje svog rada, kako njegova knjiga želi da bude mnogo više od knjige, i kako u suštini još ništa nije privedeno kraju – a oni su (u)mislili da jeste – ovaj put je kod sviju, uključujući i laike, izazvalo mnogo više od razočarenja. Izazvalo je revolt i mržnju te je rafalanje iz svih oružja moglo početi.
Laici su ga ovaj put nazivali prevarantom koji je prvo rekao da je izdao knjigu, a sad odjednom govori kako tek treba da je izda i da uopće nije završena. To nije bilo istina, jer Calvi to nikada nije rekao, niti je taj narativ krenuo od njega, uostalom nije rekao ni da njegova knjiga nije završena nego da je platforma za druge, njihove tekstove. Ali koga briga šta je istina i šta je neko rekao. Na ono što je bilo rezultat njihove površnosti uzvratili su površnošću u najgorem obliku. Vrlo brzo je okarakterisan kao varalica, prevarant i lažov, ali i to je bio samo početak.
Dio društvenih mreža na kojima je dominirao italijanski jezik vrio je kao u digitalnoj košnici koja nije proizvodila med, već mržnju: nakon što je prvo proglašen i označen kao lažov, okrenuli su se prema njegovoj „novoj platformi“ – Linuxu. Gradili su priču kako Linux u svojoj osnovi i teoriji jeste slobodan operativni sistem, ali većini nije dostupan, jer ga većina ne zna koristiti, a onda su udarili tamo gdje je najranjiviji: ispleli su priču kako tobože želi da knjiga bude svima slobodno i besplatno dostupna, ali i da istovremeno poziva uključivanje cijelog svijeta u nju kroz njegov algoritam, što opet znači globalni monopol – „Calvi je bolesno pohlepan“. Razvijali su i stvarali razne teorije zavjere o kontroli putem koda i mašina, digitalnim masonima i ko zna više čemu i narativ je nezaustavljivo rastao poput balona u koji su upuhuje zrak. Naravno, ni to nije bila istina, jer bi kod na Linuxu bio slobodan i otvoren za nadogradnju, kao što bi „Obrisi mašte“ bili otvoreni i slobodni za nadogradnju – Calvi je pokušavao integrirati programski i književni jezik – ali kao što rekoh, koga briga šta je istina. Prije nego što će balon pod pritiskom upuhanog zraka eksplodirati, nasilnici na tastaturama su počeli problematizirati kako je uopće takav lažov, prevarant, gad, lopov dobio prostor u medijima i u kakvoj su mediji sprezi s njim i njegovim „nevidljivim nalogodavcima“. Mediji su se osjetili ugroženim pa su brže-bolje počeli da peru ruke od Calvija tako što su preuzeli narativ s društvenih mreža i svoj prostor nudili svakome koje imao bilo kakvu želju da ga diskreditira i pljuje. Ako je nekome i palo na pamet da ga brani ili podrži, ili jednostavno na pristojan način raspravlja o njegovim idejama, nije se usudio jer bi to bilo prizivanje gnjeva i opće hajke na samog sebe. Zato su, pak, oni drugi bili ohrabreni pa su na sve načine dosipali sol na otvorenu ranu koja je sve više krvarila i sve više bila inficirana. Književni kritičari i teoretičari su svoj gnjev usmjerili na heretičku ideju da mašine stvaraju literarne radove, drugi su govorili o ni na čemu utemeljenom luđačkom egu da njegova priča bude polazna osnova za sve priče svijeta, treći da ideja njegove multimedijalne knjige nema veze s književnošću već je parodija kino projekcija – jeftini šou, a četvrti se kroz povijest prisjećali pisaca-zlotvora komentirajući Calvijevu ideju o pisanju kao samospoznaji, izgradnji boljih ljudi i boljeg svijeta, nazivajući je djetinjasto smiješnom i priglupom.
Posljednji ekser u Calvijev kovčeg nenamjerno je zakucao Roberto Redi, ugledni teoretičar medija i profesor na Univerzitetu u Rimu. Redi je u, istina, ozbiljnom tekstu lišenom emocija i predrasuda, i u kojem je Calvi bio samo povod, ali ne i tema, studiozno pisao o hipertekstu kao formi i njenom utjecaju na čovjekov centralni nervni sistem. Pozivajući se, između ostalog, na knjigu Nicholasa Carra iz 2010., „The Shallows“ koja objedinjuje istraživanje koje pokazuje što Internet čini našem mozgu, Redi je naglasio da čitanje knjiga i čitanje hiperteksta na mreži izaziva elektrohemijsko “paljenje” neurona u različitim regijama mozga. Čitanje knjiga aktivira regije odgovorne za govor, pamćenje i obradu vizualnih informacija, dok čitanje, ako se to uopće može nazvati čitanjem, hiperteksta aktivira regije mozga odgovorne za rješavanje problema i donošenje odluka. Redi je u svojoj raspravi spominjao i studiju rađenu na UCLA-u, gdje su snimci magnetne rezonance pokazali “značajno veću aktivaciju u dijelovima nagrađivanja mozga” kod tinejdžera kada vide “lajkove” odnosno reakcije na njihovim slikama ili objavama. Jednostavnije, mozak u tim trenucima dobiva minimalnu dozu dopamina, te nas želja da dobijemo još jednu dozu drži na mreži i zapravo povećava vrijeme koje ljudi provode na Internetu. Redi je dalje raspravljao o tome kako to s jedne strane pozitivno utječe na profit internetskih platformi, a s druge na to da moralni principi digitalnog svijeta ljude nagrađuju zbog onoga što jesu, a ne zbog onog što rade kao u fizičkom svijetu: njihovo je samo da budu prisutni na Mreži i klikaju. Redi završava tekst citirajući Andrey Mira i njegov članak „The Medium Is the Menace“: „U fizičkom svijetu ljudi se natječu kroz intenzitet napora, kroz ono što rade, a u novom digitalnom svijetu se natječu po intenzitetu prisutnosti. Otuda i kretanje prema ekstremnim mišljenjima, bijes na društvenim mrežama i politička polarizacija, sasvim prirodno u društvu koje lakše nagrađuje intenzitet samoidentifikacije nego što nagrađuje trud“.
Kao i sve ostalo i ovaj tekst je pogrešno shvaćen pa su površni Calvijevi protivnici na svojim zlostavljačkim mašinama nastavili s njegovim demoniziranjem dodajući da je Redijev tekst „raskrinkao sve zle Calvijeve namjere prema njihovoj djeci“.
On je, pak, na sve te napade, vidljivo uznemiren i povrijeđen, reagirao najlošije što je mogao: pokušavao je stalnim pojašnjenjima odgovarati na sva prozivanja, zlobne komentare i monstruozne konstrukcije. Prvo putem medija, a kako su mu oni sve više uskraćivali prostor, onda i direktno na društvenim mrežama, čak i na tuđim profilima. Time je, potpuno se izgubivši u već iskonstruiranom narativu, samo dao više materijala za nastavak napada koji je stigao do posljednjeg čina predstave. Calvi se počeo prikazivati ne više kao lukavi lažov, prevarant ili zlikovac, već obična budala koja se raspravlja s nepoznatim ljudima na Facebooku. Balon više nije mogao primiti upuhani zrak ispunjen molekulama neznanja i zlobe i konačno je pukao.
Calvi je označen kao luđak koji je na trenutak uspio „prodati“ svoju budalastu maštariju italijanskoj javnosti i zbog toga je morao što prije biti zaboravljen. Sva vrata, i fizička i digitalna, su za njega od tog trenutka bila zatvorena, potpuno je izbrisan iz kolektivnog pamćenja, te na svim mjestima na kojima se pokušao pojaviti ignoriran kao da nikada nije ni postojao. Niko ga više nije napadao, niko ga više nije spominjao, on jednostavno više nije postojao. Bio je to kraj za momka u sredini dvadesetih godina. Bio je to umalo slavan neuspjeh, a završilo se kao neslavan, zaboravljen promašaj.
Svjestan da je izgubio, Calvi je navodno poslao ogroman posljednji e-mail svim medijskim redakcijama u kojem je nadugo i naširoko sve ponovo objasnio i ko zna šta još napisao, ili u attachmentu poslao, ali niko njegovu ispovijest nije objavio. Od tada za Maura Calvija i njegove „Obrise mašte“ više niko ništa nije čuo.
U mom skromnom istraživanju, kopanju za velikom pričom koja nikada nije postala priča, a pogotovo ne velika, za dvije stvari posebno žalim: nigdje nisam uspio pronaći tekst romana „Obrisi mašte“ što me, naravno, nije iznenadilo jer ga koliko znam niko nije ni vidio, pa je samim tim upitno i njegovo postojanje; druga je što nisam uspio pronaći ni Calvijev posljednji e-mail. Novinar RAI-ja kojeg sam upoznao tokom studijske posjete Rimu mi je rekao da ga je izbrisao, a nakon više mojih molbi i upita gdje bi se to eventualno moglo pronaći, zovnuo je jednog kolegu koji mu je rekao da je i on „obrisao mail te budale“. Vidjevši moje razočarenje koje mu nije bilo jasno, kao što mu nije bilo jasno moje interesovanje prema Calviju i njegovoj priči rekao je da ipak ima nešto za mene: integralni snimak prve prezentacije „Obrisa mašte“.
Nekoliko dana poslije vratio sam se kući – nisam to želio gledati na laptopu po hotelskim sobama, iako je bilo teško ne popustiti pod znatiželjom – i u miru svoje dnevne sobe, potpuno fokusiran, pustio snimak. Ljudi su sjedili u dvorani, a pred njima se nalazio veliki video zid. Metalni Calvijev glas s razglasa im je rekao da će vidjeti odlomak iz knjige koji se dešava nakon što glavni lik – nije mu rekao ime – nakon cjelodnevnog emotivnog rastrojstva ipak uspije utonuti u san. Svjetla u sali su se ugasila, a na video zidu je krenuo magijski nadrealni snimak koji je teško riječima prepričati, i sad kad to kažem, pomislim da je Calvi možda od samog početka bio upravu. Ali, svejedno ću – jer je to moj teret – pokušati objasniti šta se vidjelo, to jest, šta sam ja vidio. Očigledno se radilo o vizuelnom prikazu sna u koji smo kroz objektiv kamere ušli gledajući iz perspektive lika koji sanja. Nalazio se u prostoriji u kojoj je vladala intenzivna, skoro neonska modroplava boja. Iako je prostorija izgledala kristalno čisto i uredno s nevidljivog plafona su se prostirale mreže guste paučine srebrne boje. U sredini prostorije je stajala žena širokog lica, sitnih očiju i tankih crvenim karminom obojenih usana s ogromnim šeširom na glavi koji se prelamao pod svojom težinom. U ruci koja je do iznad lakta bila prekrivena uskom crnom rukavicom je držala cigaretu ubačenu u dugačku muštiklu i neprestano mrmljala nešto na nepoznatom jeziku. Pored nje je bila bijela veš-mašina na čijem se središnjem poklopcu okretala slika neprepoznatljivog ljudskog lica ili je to lice bilo unutar mašine. U ćošku je sjedio stariji ćelav muškarac izbuljenih očiju koje se nisu pomicale. Dijelovi ekrana su bili zamagljeni, drugi pak maksimalno izoštreni što je pojačavalo iracionalnost scene. Lik je pokušavao zaobići ženu, ali kako god se on, odnosno kamera kretala ona je uvijek bila na istom fokusiranom mjestu u odnosu na posmatrača. Htio ju je zaobići, doći do zagonetnog čovjeka, bolje ga vidjeti, ali uzalud, ona je uvijek bila u fokusu i nerazumljivo mrmljala. Dim iz njene cigarete je postajao sve gušći, a paučina se sve više spuštala, kamera se okrenula prema podu, ogromni žohari boje ebanovine su protrčali, kamera se podigla, žena se sklonila i odjednom smo pred čovjekom u ćošku. Toliko nepomično gleda u jednu tačku da nismo sigurni da li je lutka, čovjek ili prikaza. Odjednom žena koju više ne vidimo prestaje da priča, čovjek podiže pogled i gleda pravo u nas, a glas koji se prolama s razglasa iznenađeno i sa strahom u glasu govori: „To sam ja“. Čitav prikaz odjednom blijedi u sve svjetliju plavu boju dok se ne izgubi u snježnobijeloj iz koje izlazi crnilo koje boji ekran i na toj crnoj podlozi se odjednom, ali polako i u ritmu muzike koju čujemo, ali koje nismo ni svjesni, pojavljuju riječi jedna za drugom:
U snu sam vidio obrise mašte. Ali, ne, to nije bila moja mašta. Ono što sam vidio je proizvod podsvijesti, a podsvijest nije moja. Ja je ne kontroliram. Tu podsvijest oblikuje svijet oko mene, tako da ona i ne može biti moja, nego je svačija i ničija. Ne, nisam vidio obrise svoje mašte. Vidio sam obrise vaše mašte. Vidio sam univerzalnu maštu koja tvori svijet oko mene.
Obrisi mašte
Za Maura Calvija i njegovu knjigu „Obrisi mašte“ sam prvi put čuo na seminaru o upotrebi novih medija. Tokom pauze između sesija u neobaveznom razgovoru spomenuo ga je jedan od predavača – zvao se Stefan ili Stefano, prezimena se, iskreno, ne sjećam. Italijan kratke crne kose, gustih obrva, tamnih okruglih očiju i izrazito bijelih zuba mi je, onako usput, rekao da je njegov sunarodnjak Mauro Calvi napisao, kreirao – ne znam koji je prikladan glagol za takvo nešto – multimedijalnu knjigu koja je osim teksta sadržavala zvuk, video materijal i „svašta još nešto“. Govorio je o tome dosta euforično, ali i s očiglednim nedostatkom informacija, obzirom da na moja pitanja nije imao konkretne odgovore, već se uz opasku da su „detalji“ nebitni, oduševljeno vraćao na samu ideju i njene buduće „nepojmljive“ posljedice. Moram priznati da je njegova euforičnost bila iskrena, pa vjerovatno zbog toga i zarazna.
Mene, pak, brojne stvari na prvu zainteresiraju, ali me isto tako i brzo prođu, naročito ako kompletnu informaciju, saznanje ili odgovor ne mogu dobiti jednostavno i brzo, jer čovjek je po svojoj prirodi znatiželjan, ali ujedno i lijen i površan. Zato, valjda, samog sebe uvjeri da ga neke stvari ne interesuju, ili povjeruje u prvi dostupan odgovor, ili jednostavno izmisli odgovor. Mnogo je lakše uvjeriti samog sebe u nebitnost ili vlastitu istinu, nego tragati za istinom. Možda zato što znamo da ta potraga podrazumijeva mukotrpan rad koji je, nerijetko, osuđen na neuspjeh.
Ovaj put je, iznenađujuće, bilo drugačije: odmah sam se, kao i uvijek, zainteresirao za ono što je moj um sklon pretjerivanju označio kao književnost budućnosti, ali nisam, kao inače, odustao nakon što sam naišao na prvi zid koji je trebalo preskočiti ili zaobići. U početku nisam saznao mnogo, ali je sve što sam polako otkrivao o Mauru Calviju i njegovoj knjizi okupiralo moju znatiželju te sam sljedeće dvije godine strpljivo i sporadično iščitavao rijetke tekstove koji bi se pojavili na engleskom jeziku, a one na italijanskom nosio na prevod osobi čije ime ne želim otkriti. Kako sam s vremenom otkrivao sve više, odnosno kako je priča postajala kompleksnija i nevjerovatnija tako je i moja znatiželja rasla, pa sam čak neznancima slao e-mailove tražeći dodatne odgovore, te sam u konačnici iskoristio i jednu studijsku posjetu medijskoj grupaciji RAI da, ne bez stida, upitam za Calvija i neposredno razgovaram s novinarom koji ga je poznavao. Do samog Calvija nikada nisam uspio doći, s jedne strane jer se činilo nemogućim, a s druge strane, što su me oni koji su ga poznavali, skoro agresivno, odgovarali od toga.
Danas se, pak, sa zebnjom usuđujem prvi put pisati o onome što sam prethodnih godina saznao o Calviju i njegovom nepoznatom, ali velikom i umalo slavnom neuspjehu. Uzrok mog straha nije tajanstvenost koja je obavila Calvijevo djelo, i njega kao osobu, već vlastita nesigurnost u obim, sveobuhvatnost i istinitost informacija koje sam prikupio. Možda mi je, a sigurno jeste, mnogo toga promaklo, a možda u mnogo toga ima i nešto važno. Pa ipak, poprilično sam uvjeren da imam sasvim dovoljno da ispričam priču o obrisima mašte koje je usnio i sanjao Mauro Calvi; priču koja zbog svoje naravi, nažalost, neće biti lišena esejističkog stila pisanja.
Mauro Calvi rođen je u Veroni gdje je kao relativno poznat samouki informatički „geek“, iznenadio poznanike upisavši studij književnosti i to, kako je tvrdio, iz ljubavi prema univerzalnosti književnog izričaja i jezika. Već kao mladi student bio je pobornik ideje da su sve priče dio jedne velike priče, što znači i da su sve knjige zapravo samo dio jedne nezavršene knjige. Nije to toliko nepoznata ideja, ali ono što će nama ostati nepoznato jeste da li ga je ona motivirala na pisanje knjige, ili se zapravo pozivao na tu ideju kako bi opravdao svoju knjigu. Kako god, Calvi je na četvrtoj godini studija u 23. godini života napisao svoj prvi i jedini roman „Obrisi mašte“ koji je u pojedinim medijima pompezno najavljen kao multimedijalna elektronska ili skraćeno e-knjiga. Kako je objašnjeno na njenom predstavljanju, ili bolje rečeno prezentaciji, tekst prate zvukovi i muzika, a Calvi je napravio i informatički kod, algoritam koji na osnovu skrolanja teksta prepoznaje koliko brzo čitatelj čita kako bi određeni dio teksta pratili pažljivo odabrani zvukovi ili muzika. Također, u nekim dijelovima teksta su se riječi pojavljivale jedna za drugom kako bi se kontrolirao ritam i naglašavalo značenje. Po istom principu su se u pozadini ekrana ispod teksta mijenjale boje, slike i video materijali, što je podrazumijevalo i mijenjanje boja slova u ovisnosti od pozadine, a sve kako bi se u čitatelju pojačali doživljaji atmosfere i napetosti. Treba naglasiti da zvukovi, muzika i video podloga nisu kontinuirano pratili tekst kao na muzičkim YouTube klipovima, jer bi to bilo preintenzivno za knjigu, nego je sva ta „dodana vrijednost“ bila pažljivo izrežirana, to jest u ovom slučaju, isprogramirana uz samu priču. Calvi je tvrdio da takva vrsta podražaja u savršeno montiranom smjenjivanju boje, slika, zvuka i teksta čitatelju angažira skoro sva osjetila, potpuno ga zaokuplja, stvara utisak višedimenzionalnosti i pruža do tad nedoživljeno, skoro transcendentno, iskustvo. Čak je tvrdio da bi za „samo nekoliko godina“, kada to tehnološki bude moguće, upotrijebio odnosno dodao i hemikalije za stvaranje mirisa, te tako angažirao još jedno vrlo bitno čulo, obzirom da je centar za prepoznavanje mirisa u mozgu povezan s centrom za emocionalno pamćenje: zato nas pojedini mirisi podsjećaju na specifične etape ili događaje iz života, kao i uz njih vezane emocije, što u nama izaziva melankoliju, sjetu ili ugodu. Po sličnom modelu, namjeravao je uključiti i čulo dodira, kroz zagrijavanje ili hlađenje uređaja s kojeg se knjiga čita, ili prskanja vode po uzoru na takozvane 9D projekcije.
Međutim, to je samo početak nekonvencionalnosti Calvijevog djela: knjiga, ako se to uopće više može zvati knjigom, zamišljena je kao hipertekst. Pojedine riječi ili rečenice su bile označene i jednim klikom pružale objašnjenja referenci iz teksta na druge tekstove, stvarne osobe ili događaje, pojašnjavale pojedine poglavlja, nudila mogućnost prelaska ili odlaska na druge tekstove, te otvarale prethodno učitana vizuelna „putovanja“ kroz Google Earth do mjesta na ovom planetu u kojima se radnja u knjizi odvijala.
Prezentacija djela je sama po sebi bila zanimljiva: uključivala je prikazivanje jednog segmenta teksta uz video i zvučnu podlogu – onako kako bi to u suštini i trebalo izgledati – a cjelokupnu atmosferu je pojačalo fizičko odsustvo autora koji se posjetiocima mistično obraćao isključivo putem razglasa. Ideju o skrivanju vizualnog identiteta Calvi je najvjerovatnije preuzeo iz TV serije „Mladi papa“ Paola Sorrentinija, a da bi ideja funkcionirala u stvarnosti Calvi je prethodno povukao sve svoje fotografije s Interneta. Nekoliko dana poslije njegov vizualni identitet je reotkriven, ali je izrežirana tajnovitost trajala dovoljno dugo da zainteresira medije, što je bio dio osmišljenog PR-a.
Međutim, osnovni problem je bio u tome što knjiga nije bila ni blizu šire dostupnosti. Calvi je, kao informatički genije, sve isprogramirao, ali nije imao platformu za njenu realizaciju; pojednostavljeno, imao je softver, ali ne i hardver. Nijedan e-book reader na tržištu nije podržavao njegov softver, knjiga nije bila niti prilagođena niti prvobitno zamišljena da se konzumira na personalnim kompjuterima, te je za njeno čitanje, doživljaj, bilo neophodno napraviti ono što digitalni starosjedioci – milenijalci – zovu „gadget“, a digitalni imigranti, koji su iskusili život i prije Interneta, zovu „sprava“. Međutim, sama ideja i vrhunska prezentacija su bili više nego dovoljni da novinare motiviraju na senzacionalističke naslove i izazovu reakcije u javnosti.
Laici su instinktivno bili oduševljeni ili zgroženi i svoje su stavove vrlo srčano ispoljavali na društvenim mrežama; pojedinci iz digitalnog svijeta su ili pozdravljali ideju, ili smatrali da hipertekst ne podnosi obim romana i da tako koncipiran neće funkcionirati; istinski ili prividni hakeri su govorili da Calvi insistira na novom, jedinstvenom uređaju isključivo radi monopola i profita, te da bi bolje bilo da je kod otvoren i široko dostupan na svim uređajima; dok su književni kritičari i pokoji pisac uglavnom s prezirom komentirali da njegov „poduhvat“, koji uključuje zvukove, videa, stvarne slike i pojašnjenja unutar samog teksta, eliminira imaginaciju te uništava individualnost i neponovljivost procesa čitanja kao dijela stvaranja. Uostalom, kako su tvrdili, to nije i ne može biti književnost. Calvi se mudro nije obazirao na komentare laika, ali jeste s dosta žara odgovarao ostalima. One koji su tvrdili da roman ne može biti osnova hiperteksta jer je preobiman podsjetio je na to da hipertekst u svojoj osnovi nije dovršena, završena forma i da zapravo nije ni forma nego platforma za stalnu nadogradnju, pa je samim tim mnogo širi i veći od „običnog“ romana. S druge strane, „književnim puritancima“, kako ih je nazivao, poručio je da uključivanje drugih medija u tekst, pa čak i prikazivanje realnih slika ili videa koji prate radnju, ne ukida već rasplamsava imaginaciju i ljudsku maštu, podcrtavajući da su spoznaja i percepcija čak i najbanalnijih stvari na ovom ili bilo kojem drugom svijetu itekako individualna stvar, obojena vlastitim predrasudama, znanjem, kulturom, očima, bićem.
„Vi, ja, svih sedam milijardi ljudi na svijetu na sedam milijardi različitih načina percipiramo i doživljavamo jednu pjesmu, šugavog psa na ulici, riječ pas koja ga označava, barsku stolicu, konzervu tunjevine ili Fausta. Ni u ovom slučaju nije ništa drugačije“, govorio je Calvi.
Kritika koja ga jeste pogodila i s kojom se mučio je bila optužba da kroz izradu posebnog uređaja za čitanje njegove knjige pokušava stvoriti monopol na tržištu. Objašnjavao je poprilično emotivno, a samim tim i nemušto, da nijedna postojeća platforma ne podržava softver za njegovu knjigu, da je to jedini razlog insistiranja na novom uređaju, i da će dati sve od sebe da taj uređaj bude što jeftiniji; štaviše to će biti njegov uvjet u razgovorima s potencijalnim proizvođačima.
Mauro Calvi i „Obrisi mašte“ su, kao i sve priče, nakon pet-šest dana prestali biti tema u medijima i na društvenim mrežama, ali je informacija o objavi multimedijalne knjige ostala u podsvijesti nemalog broja Italijana – poput Stefana koji ju je meni spomenuo – te su to povremeno znali spomenuti kao činjenicu, iako knjigu niko nikad nije vidio, niti pročitao. Narativ se postepeno prelio i u medije ili je pak iz medija i potekao: novinari su prilikom razgovora s piscima, književnim kritičarima i teoretičarima nerijetko znali postaviti direktno pitanje o „Obrisima mašte“, ili priču o Calviju i njegovom djelu spomenuti unutar pitanja usmjerenog na to „kuda književnost ide“. Međutim, u oba slučaja su govorili o tome koristeći rečenice tipa „kako je izdat/izašao prvi italijanski multimedijalni roman“, te oko tako koncipirane tvrdnje, skoro pa aksioma, gradili dalju raspravu. Širenju narativa sasvim sigurno su doprinijeli i sami sagovornici koji su upadali u zamku i iznosili svoje mišljenje o obrisima nečega što se naziralo, ali niko nije vidio. Zanimljiv odgovor na jedno od takvih pitanja, koji valja izdvojiti, dala je ugledna profesorica Claudia Dandini s Univerziteta u Sieni koja je na početku replike naglasila da „koliko zna knjiga nije izdata“, na šta se novinar nije niti trznuo, niti ispravio, te potom rekla da bi eventualno mogla prokomentirati ideju, iako je i to nezahvalno „jer bez obzira da li je ideja dobra ili ne, povijest nas uči da ideja može biti pogrešno percipirana, ili iskorištena za pogrešne ciljeve i postati nešto što sam autor sigurno nije želio“. Na potpitanje na šta tačno misli, Dandini je odgovorila da Orvel pišući o Velikom bratu („Big Brother“) u distopijskom romanu „1984“ sigurno nije želio „dati ideju televizijskim producentima za kreiranje rijaliti programa, pa me tako pomalo strah u šta bi se mogla pretvoriti, ili u šta bi neko mogao pretvoriti ideju o književnosti kao digitalnom multimedijalnom hipertekstu“.
Za to vrijeme sam Calvi je iščeznuo iz medija; obilazio je, kako postojeće, tako i druge moguće proizvođače e-book readera, kao i potencijalne investitore u uređaj koji bi njegovu knjigu napokon oživio. Međutim, njegovi napori u tom pravcu su, bez obzira na atraktivnost same prezentacije, bili bezuspješni. On je to, naknadno, objašnjavao time da proizvođači i investitori koji su vidjeli samo mali djelić njegove knjige nisu mogli zamisliti cjelinu, pa samim tim nisu ni željeli uložiti novac u nešto, za njih, toliko apstraktno. Istovremeno, šira javnost u kojoj se i dalje, doduše rijetko, spominjala njegova multimedijalna knjiga kao nešto što već postoji, što je fakat, nije znala za njegov neuspjeh kod investitora, niti je bila svjesna da priča o multimedijalnom romanu ne samo da nije gotova, nego nije, kako treba, ni počela. Zato je valjda Calvijevo iznenadno pojavljivanje u popularnoj emisiji „Quante storie“ na RAI televiziji u kojoj je iznio nove informacije i zamisli nakon skoro godinu dana od prve prezentacije ovaj put poprilično loše dočekano.
Tokom tog medijskog nastupa Calvi je obznanio dvije važne stvari: prva je da je odustao od izrade novog posebnog e-readera i da radi na informatičkoj prilagodbi svoje knjige za personalne kompjutere, i to na Linuxu, kako bi, prije svega, bila slobodna za sve korisnike. Druga važna stvar ticala se osnovne prvobitne ideje cijelog projekta koju je namjerno prešutio prilikom već poznate prezentacije koja je zakotrljala priču o neobičnoj multimedijalnoj knjizi. Naime, Calvi je tada prvi put javno izrekao da „Obrisi mašte“ od početka nisu bili zamišljeni kao uobičajeni hipertekst nego univerzalni hipertekst s tendencijom – o kako hrabra i heretička izjava je to bila – da postane jedini tekst. Kako je ustvrdio, on je već napisao nekoliko drugačijih verzija „Obrisa mašte“, ne samo u smislu mijenjanja samog kraja knjige, već je u različitim dijelovima teksta pronalazio prelomne tačke iz kojih je gradio nove fabule, alternativne razvoje priče, ili pravio potpuno nove priče o sporednim likovima koji su se pojavljivali u prvobitnoj verziji. Iza skoro svake rečenice ili odlomka, rekao je, moguće je preusmjeriti fabulu u drugom pravcu i onda iz svakog novog pravca opet pronalaziti druge, nove smjerove, unedogled, u beskonačnost kombinacija. Međutim, njegov cilj nije bio da ponudi što više sopstvenih različitih verzija, već da u njihovu kreaciju, u beskonačnost alternativa, uključi čitatelje i pretvori ih u pisce. Pojasnio je da je to moguće na dva načina: prvi je poprilično konvencionalan i podrazumijevao je mogućnost da čitatelj na bilo kojem mjestu teksta krene u drugom pravcu i sam piše novu priču. Drugi način je zvučao mnogo radikalnije i, iskreno rečeno, nevjerovatnije. Calvi je rekao da je pri kraju izrade kompjuterskog algoritma koji će korisniku, čitatelju, piscu omogućiti da kroz unos ključnih riječi napravi novi odlomak knjige ili cijelu knjigu u pravcu u kojem on želi da se priča razvija. Dovoljno je da se unesu imena likova, odnos koji želi da se uspostavi između njih (primjera radi, korisnik ukuca „svađa“, pa onda, ukoliko želi, doda riječ koja objašnjava razlog svađe, riječ koja opisuje emocije kroz koje likovi prolaze, pa riječ koja označava kako bi se svađa mogla završiti itd.), mjesto i vrijeme radnje (što više detalja, to bolje) i onda algoritam ponudi literarnu verziju zamišljene scene. I to ne jednu, nego bezbroj verzija, iz kojih korisnik, čitatelj, pisac odabira onu koja mu se sviđa, s mogućnošću da je u detaljima izmjeni, promijeni ili doradi. A pošto se radi o multimedijalnoj knjizi, onda po istom principu na tekst dodaje zvukovnu, odnosno muzičku, kao i video podlogu, opet unoseći ključne riječi ili jednostavno ime pjesme, ako se radi o muzici. To je, rekao je Calvi, jedna beskonačna slagalica u kojoj svako od nas ne traži već isklesane puzzle koje se međusobno uklapaju u unaprijed zamišljenu i ograničenu cjelinu, nego mijenja oblik svake pojedinačne puzzle kako bi gradio jedan fantastični oksimoron – beskonačnu cjelinu.
„Vjerujem u to da nas čitanje knjiga može učiniti boljim ljudima. Istinski vjerujem u to, ali čitanje je u izumiranju iz bezbroj razloga. Pored toga, čitanje s vremenom, barem u mom slučaju, postaje frustrirajuće. Ne zbog onoga što sam pročitao, već zbog onoga što nisam pročitao. A toliko je toga, previše toga, i svaka ta priča ima svoju vrijednost, svaka je važna, ako ni zbog čega drugog, a možda i najviše upravo zbog tog drugog, to jest zbog osobe koja je tu priču doživjela ili stvorila što je u suštini jedno te isto. Zato mi se dogodilo da sam, što sam više čitao, postajao očajniji, sve više u saznanju da nemam vremena. Tada sam počeo pisati te na kraju i napisao svoj prvi roman „Obrisi mašte“. Ne znam koliko je i da li je uopće dobar, najvećim dijelom to je i nebitno, ali znam da je iskustvo pisanja, stvaranja, oprostite mi što to u ovom trenutku ne znam elegantnije reći, najljepša i najdublja stvar koju sam doživio i osjetio u svom životu. Pisanje u isto vrijeme pruža ekstatično iskustvo stvaralaštva, ali i iskustvo samospoznaje i empatije. Strpljivo i teško gradeći jedan mogući svijet koji se nikada bitno ne razlikuje od našeg, bez obzira koliko čudan i nadrealan bio; stvarajući likove, postavljajući ih u odnose koji im utječu na sudbinu; gurajući ih u nepoznato, gurajući ih u strah, patnju i smrt, ili u strah, neizvjesnost i ljubav, vi zapravo vrlo emotivno i iznimno blisko proživljavate taj svijet i sudbine likova, to jest ljudi u njemu. Počnete promišljati njihovu sudbinu, a kad promišljate tuđe, onda promišljate i svoju sudbinu, svoju sopstvenost, svoje biće kojeg smo toliko nesvjesni, i na kraju svoj odnos prema drugim ljudima i svijetu u kojem živimo. Ako nas čitanje može učiniti boljim ljudima, pisanje nas sasvim sigurno čini boljim ljudima upravo zbog toga što kroz stvaranje jednog svijeta počnete promišljati i istinski doživljavati svijet u kojem živite. Mi se ne trebamo boriti da ljudi više čitaju knjige, mi se trebamo boriti da apsolutno svaki čovjek napiše knjigu. Tako, i samo tako, ćemo svijet učiniti ljepšim i boljim mjestom. Moja e-knjiga po svojoj strukturi jeste roman, ali je suštinski platforma, metaforička prva pomoć za svakog pojedinca na ovom svijetu da se uključi u pisanje, u kreiranje svjetova, u maštu koja je stvarnija od stvarnosti jer je doživljava, osjeća i duboko promišlja. Pisanje ili stvaranje, kako hoćete, mogućnost je za svakog od nas da stupi u kontakt sa samim sobom, a potom i ostalima. Ući u svijet pisanja nije lako, pogotovo početi i boriti se s formom, ali upravo zato moja e-knjiga nudi pomoć uz algoritam kao alat koji ih neće odbiti, nego uvući u kreaciju, koji će ih zaigrati, i koji će iz njih izvući ono što oni zaista jesu. Ja govorim o univerzalnosti stvaranja, ja nudim platformu za jednu priču koju ćemo graditi zajedno i koja će se račvati u beskonačnim smjerovima“.
Uprkos interesantnosti njegovih ideja i cjelokupnog intervjua, ovaj put Calvijevo pojavljivanje u medijima, kao što sam već i rekao, ne da nije prošlo dobro, nego je izazvalo izrazito burne i negativne reakcije koje su se razmnožavale nevjerovatnom brzinom. Možemo naslutiti pojedine razloge za takvu reakciju, neke i znamo, neke i ne znamo, ali ono što je sigurno jeste da je tome doprinijela PR priča s početka. Obzirom na narativ o tome kako su „Obrisi mašte“ završena i objavljena multimedijalna knjiga, koji se ranije proširio i ukorijenio u onome što nazivamo javnost, Calvijevo pojavljivanje skoro godinu poslije s pričom kako mijenja informatičku platformu za objavljivanje svog rada, kako njegova knjiga želi da bude mnogo više od knjige, i kako u suštini još ništa nije privedeno kraju – a oni su (u)mislili da jeste – ovaj put je kod sviju, uključujući i laike, izazvalo mnogo više od razočarenja. Izazvalo je revolt i mržnju te je rafalanje iz svih oružja moglo početi.
Laici su ga ovaj put nazivali prevarantom koji je prvo rekao da je izdao knjigu, a sad odjednom govori kako tek treba da je izda i da uopće nije završena. To nije bilo istina, jer Calvi to nikada nije rekao, niti je taj narativ krenuo od njega, uostalom nije rekao ni da njegova knjiga nije završena nego da je platforma za druge, njihove tekstove. Ali koga briga šta je istina i šta je neko rekao. Na ono što je bilo rezultat njihove površnosti uzvratili su površnošću u najgorem obliku. Vrlo brzo je okarakterisan kao varalica, prevarant i lažov, ali i to je bio samo početak.
Dio društvenih mreža na kojima je dominirao italijanski jezik vrio je kao u digitalnoj košnici koja nije proizvodila med, već mržnju: nakon što je prvo proglašen i označen kao lažov, okrenuli su se prema njegovoj „novoj platformi“ – Linuxu. Gradili su priču kako Linux u svojoj osnovi i teoriji jeste slobodan operativni sistem, ali većini nije dostupan, jer ga većina ne zna koristiti, a onda su udarili tamo gdje je najranjiviji: ispleli su priču kako tobože želi da knjiga bude svima slobodno i besplatno dostupna, ali i da istovremeno poziva uključivanje cijelog svijeta u nju kroz njegov algoritam, što opet znači globalni monopol – „Calvi je bolesno pohlepan“. Razvijali su i stvarali razne teorije zavjere o kontroli putem koda i mašina, digitalnim masonima i ko zna više čemu i narativ je nezaustavljivo rastao poput balona u koji su upuhuje zrak. Naravno, ni to nije bila istina, jer bi kod na Linuxu bio slobodan i otvoren za nadogradnju, kao što bi „Obrisi mašte“ bili otvoreni i slobodni za nadogradnju – Calvi je pokušavao integrirati programski i književni jezik – ali kao što rekoh, koga briga šta je istina. Prije nego što će balon pod pritiskom upuhanog zraka eksplodirati, nasilnici na tastaturama su počeli problematizirati kako je uopće takav lažov, prevarant, gad, lopov dobio prostor u medijima i u kakvoj su mediji sprezi s njim i njegovim „nevidljivim nalogodavcima“. Mediji su se osjetili ugroženim pa su brže-bolje počeli da peru ruke od Calvija tako što su preuzeli narativ s društvenih mreža i svoj prostor nudili svakome koje imao bilo kakvu želju da ga diskreditira i pljuje. Ako je nekome i palo na pamet da ga brani ili podrži, ili jednostavno na pristojan način raspravlja o njegovim idejama, nije se usudio jer bi to bilo prizivanje gnjeva i opće hajke na samog sebe. Zato su, pak, oni drugi bili ohrabreni pa su na sve načine dosipali sol na otvorenu ranu koja je sve više krvarila i sve više bila inficirana. Književni kritičari i teoretičari su svoj gnjev usmjerili na heretičku ideju da mašine stvaraju literarne radove, drugi su govorili o ni na čemu utemeljenom luđačkom egu da njegova priča bude polazna osnova za sve priče svijeta, treći da ideja njegove multimedijalne knjige nema veze s književnošću već je parodija kino projekcija – jeftini šou, a četvrti se kroz povijest prisjećali pisaca-zlotvora komentirajući Calvijevu ideju o pisanju kao samospoznaji, izgradnji boljih ljudi i boljeg svijeta, nazivajući je djetinjasto smiješnom i priglupom.
Posljednji ekser u Calvijev kovčeg nenamjerno je zakucao Roberto Redi, ugledni teoretičar medija i profesor na Univerzitetu u Rimu. Redi je u, istina, ozbiljnom tekstu lišenom emocija i predrasuda, i u kojem je Calvi bio samo povod, ali ne i tema, studiozno pisao o hipertekstu kao formi i njenom utjecaju na čovjekov centralni nervni sistem. Pozivajući se, između ostalog, na knjigu Nicholasa Carra iz 2010., „The Shallows“ koja objedinjuje istraživanje koje pokazuje što Internet čini našem mozgu, Redi je naglasio da čitanje knjiga i čitanje hiperteksta na mreži izaziva elektrohemijsko “paljenje” neurona u različitim regijama mozga. Čitanje knjiga aktivira regije odgovorne za govor, pamćenje i obradu vizualnih informacija, dok čitanje, ako se to uopće može nazvati čitanjem, hiperteksta aktivira regije mozga odgovorne za rješavanje problema i donošenje odluka. Redi je u svojoj raspravi spominjao i studiju rađenu na UCLA-u, gdje su snimci magnetne rezonance pokazali “značajno veću aktivaciju u dijelovima nagrađivanja mozga” kod tinejdžera kada vide “lajkove” odnosno reakcije na njihovim slikama ili objavama. Jednostavnije, mozak u tim trenucima dobiva minimalnu dozu dopamina, te nas želja da dobijemo još jednu dozu drži na mreži i zapravo povećava vrijeme koje ljudi provode na Internetu. Redi je dalje raspravljao o tome kako to s jedne strane pozitivno utječe na profit internetskih platformi, a s druge na to da moralni principi digitalnog svijeta ljude nagrađuju zbog onoga što jesu, a ne zbog onog što rade kao u fizičkom svijetu: njihovo je samo da budu prisutni na Mreži i klikaju. Redi završava tekst citirajući Andrey Mira i njegov članak „The Medium Is the Menace“: „U fizičkom svijetu ljudi se natječu kroz intenzitet napora, kroz ono što rade, a u novom digitalnom svijetu se natječu po intenzitetu prisutnosti. Otuda i kretanje prema ekstremnim mišljenjima, bijes na društvenim mrežama i politička polarizacija, sasvim prirodno u društvu koje lakše nagrađuje intenzitet samoidentifikacije nego što nagrađuje trud“.
Kao i sve ostalo i ovaj tekst je pogrešno shvaćen pa su površni Calvijevi protivnici na svojim zlostavljačkim mašinama nastavili s njegovim demoniziranjem dodajući da je Redijev tekst „raskrinkao sve zle Calvijeve namjere prema njihovoj djeci“.
On je, pak, na sve te napade, vidljivo uznemiren i povrijeđen, reagirao najlošije što je mogao: pokušavao je stalnim pojašnjenjima odgovarati na sva prozivanja, zlobne komentare i monstruozne konstrukcije. Prvo putem medija, a kako su mu oni sve više uskraćivali prostor, onda i direktno na društvenim mrežama, čak i na tuđim profilima. Time je, potpuno se izgubivši u već iskonstruiranom narativu, samo dao više materijala za nastavak napada koji je stigao do posljednjeg čina predstave. Calvi se počeo prikazivati ne više kao lukavi lažov, prevarant ili zlikovac, već obična budala koja se raspravlja s nepoznatim ljudima na Facebooku. Balon više nije mogao primiti upuhani zrak ispunjen molekulama neznanja i zlobe i konačno je pukao.
Calvi je označen kao luđak koji je na trenutak uspio „prodati“ svoju budalastu maštariju italijanskoj javnosti i zbog toga je morao što prije biti zaboravljen. Sva vrata, i fizička i digitalna, su za njega od tog trenutka bila zatvorena, potpuno je izbrisan iz kolektivnog pamćenja, te na svim mjestima na kojima se pokušao pojaviti ignoriran kao da nikada nije ni postojao. Niko ga više nije napadao, niko ga više nije spominjao, on jednostavno više nije postojao. Bio je to kraj za momka u sredini dvadesetih godina. Bio je to umalo slavan neuspjeh, a završilo se kao neslavan, zaboravljen promašaj.
Svjestan da je izgubio, Calvi je navodno poslao ogroman posljednji e-mail svim medijskim redakcijama u kojem je nadugo i naširoko sve ponovo objasnio i ko zna šta još napisao, ili u attachmentu poslao, ali niko njegovu ispovijest nije objavio. Od tada za Maura Calvija i njegove „Obrise mašte“ više niko ništa nije čuo.
U mom skromnom istraživanju, kopanju za velikom pričom koja nikada nije postala priča, a pogotovo ne velika, za dvije stvari posebno žalim: nigdje nisam uspio pronaći tekst romana „Obrisi mašte“ što me, naravno, nije iznenadilo jer ga koliko znam niko nije ni vidio, pa je samim tim upitno i njegovo postojanje; druga je što nisam uspio pronaći ni Calvijev posljednji e-mail. Novinar RAI-ja kojeg sam upoznao tokom studijske posjete Rimu mi je rekao da ga je izbrisao, a nakon više mojih molbi i upita gdje bi se to eventualno moglo pronaći, zovnuo je jednog kolegu koji mu je rekao da je i on „obrisao mail te budale“. Vidjevši moje razočarenje koje mu nije bilo jasno, kao što mu nije bilo jasno moje interesovanje prema Calviju i njegovoj priči rekao je da ipak ima nešto za mene: integralni snimak prve prezentacije „Obrisa mašte“.
Nekoliko dana poslije vratio sam se kući – nisam to želio gledati na laptopu po hotelskim sobama, iako je bilo teško ne popustiti pod znatiželjom – i u miru svoje dnevne sobe, potpuno fokusiran, pustio snimak. Ljudi su sjedili u dvorani, a pred njima se nalazio veliki video zid. Metalni Calvijev glas s razglasa im je rekao da će vidjeti odlomak iz knjige koji se dešava nakon što glavni lik – nije mu rekao ime – nakon cjelodnevnog emotivnog rastrojstva ipak uspije utonuti u san. Svjetla u sali su se ugasila, a na video zidu je krenuo magijski nadrealni snimak koji je teško riječima prepričati, i sad kad to kažem, pomislim da je Calvi možda od samog početka bio upravu. Ali, svejedno ću – jer je to moj teret – pokušati objasniti šta se vidjelo, to jest, šta sam ja vidio. Očigledno se radilo o vizuelnom prikazu sna u koji smo kroz objektiv kamere ušli gledajući iz perspektive lika koji sanja. Nalazio se u prostoriji u kojoj je vladala intenzivna, skoro neonska modroplava boja. Iako je prostorija izgledala kristalno čisto i uredno s nevidljivog plafona su se prostirale mreže guste paučine srebrne boje. U sredini prostorije je stajala žena širokog lica, sitnih očiju i tankih crvenim karminom obojenih usana s ogromnim šeširom na glavi koji se prelamao pod svojom težinom. U ruci koja je do iznad lakta bila prekrivena uskom crnom rukavicom je držala cigaretu ubačenu u dugačku muštiklu i neprestano mrmljala nešto na nepoznatom jeziku. Pored nje je bila bijela veš-mašina na čijem se središnjem poklopcu okretala slika neprepoznatljivog ljudskog lica ili je to lice bilo unutar mašine. U ćošku je sjedio stariji ćelav muškarac izbuljenih očiju koje se nisu pomicale. Dijelovi ekrana su bili zamagljeni, drugi pak maksimalno izoštreni što je pojačavalo iracionalnost scene. Lik je pokušavao zaobići ženu, ali kako god se on, odnosno kamera kretala ona je uvijek bila na istom fokusiranom mjestu u odnosu na posmatrača. Htio ju je zaobići, doći do zagonetnog čovjeka, bolje ga vidjeti, ali uzalud, ona je uvijek bila u fokusu i nerazumljivo mrmljala. Dim iz njene cigarete je postajao sve gušći, a paučina se sve više spuštala, kamera se okrenula prema podu, ogromni žohari boje ebanovine su protrčali, kamera se podigla, žena se sklonila i odjednom smo pred čovjekom u ćošku. Toliko nepomično gleda u jednu tačku da nismo sigurni da li je lutka, čovjek ili prikaza. Odjednom žena koju više ne vidimo prestaje da priča, čovjek podiže pogled i gleda pravo u nas, a glas koji se prolama s razglasa iznenađeno i sa strahom u glasu govori: „To sam ja“. Čitav prikaz odjednom blijedi u sve svjetliju plavu boju dok se ne izgubi u snježnobijeloj iz koje izlazi crnilo koje boji ekran i na toj crnoj podlozi se odjednom, ali polako i u ritmu muzike koju čujemo, ali koje nismo ni svjesni, pojavljuju riječi jedna za drugom:
U snu sam vidio obrise mašte.
Ali, ne, to nije bila moja mašta.
Ono što sam vidio je proizvod podsvijesti, a podsvijest nije moja.
Ja je ne kontroliram.
Tu podsvijest oblikuje svijet oko mene, tako da ona i ne može biti moja, nego je svačija i ničija.
Ne, nisam vidio obrise svoje mašte.
Vidio sam obrise vaše mašte.
Vidio sam univerzalnu maštu koja tvori svijet oko mene.