Obrazovanje i znanje

Totalna reorganizacija života u doba pandemije koronavirusa može se promatrati i kao laboratorijsko ispitivanje otuđenja u svim sferama ljudskog života, pa tako i u sferi obrazovanja. Tvrdnje koje je Karl Marx iznio u klasičnoj analizi problema otuđenja u „Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz 1844.“ mogu se primijeniti ne samo na rad, radnike, proizvodnju i proizvod rada, što je Marx ponudio, nego i na obrazovanje, učenike, učenje i znanje: 

„Otuđenje se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, unutar same proizvodne djelatnosti. (…) Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljenje, ospoljenje djelatnosti, djelatnost ospoljenja. (…) U čemu se dakle sastoji ospoljenje rada? Prvo, da je rad radniku spoljašnji rad, tj. da ne pripada njegovoj suštini, da se on stoga u svom radu ne potvrđuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropaštava svoj duh. Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prisilan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tuđost jasno se pokazuje u tome da se rad izbjegava kao kuga, čim ne postoji fizička ili druga prisila.“

To znaju ili barem osjećaju svi oni koji su u proljeće 2020. godine ubačeni u „black box“ takozvane „nastave na daljinu“ ili „online-nastave“: nastavnici u školama i na fakultetima, roditelji koji prate kako im se djeca razobrazuju (deformiraju) dok se obrazuju (formiraju), a da ne mogu ništa poduzeti protiv toga, te ponajprije učenici i studenti koji su više nego ikad angažirani oko školovanja, a manje nego ikad polučuju nešto iz toga. Ako jedni, drugi i treći to znaju, tj. ako su to osvijestili, onda mogu artikulirati kritiku, premda i dalje malo toga mogu promijeniti. A ako je to sasvim neosviješteno, što je kod većine zapravo slučaj, onda nesvjesni uvid rovari po svijesti i, riječima Sigmunda Freuda iz spisa „Nelagodnost u kulturi“, „pojavljuje se kao nelagodnost, nezadovoljstvo za koje tražimo druge motivacije“. A to je, frojdovski, uvod u neurozu. 

No bilo bi naivno misliti da je tek pandemija dovela do toga. U podlozi toga je dugotrajni proces „modernizacije“ obrazovanja kao „informatizacije“ i „digitalizacije“ poučavanja i učenja, a u podlozi toga je, pak, nikada obesnaženi model represivnog i manipulativnog obrazovanja, kojemu je digitalizacija samo novi alat za postizanje davno postavljenih ciljeva. Usprkos euforičnim proklamacijama, u službi toga je i hrvatska „cjelovita kurikularna reforma“ i njezina avangarda, „Škola za život“, koja obećava da će učenici „učiti kako kritički misliti i rješavati probleme, a ne bubati činjenice“, odnosno „svaki učenik dobit će svoj tablet za učenje i tako se pripremati za snalaženje u digitalnom dobu“. Hoće li se (i kako će se) „kritičko mišljenje“ pomiriti s korištenjem „tableta za učenje“ i „snalaženjem u digitalnom dobu“, to je skroz nejasno, pogotovo ako to čitamo paralelno s upozorenjima kao što su ona Jacquesa Ellula koji je, u djelu „Tehnika“, rekao: 

„Ništa se ne može natjecati s tehničkim sredstvima. Izbor je napravljen unaprijed. Nije u moći pojedinca ili grupe da odluče slijediti neku drugu metodu, osim tehničke. Pojedinac je u dilemi: ili će odlučiti da sačuva slobodu izbora i koristi tradicionalna, osobna, moralna ili empirijska sredstva i tako uđe u nadmetanje sa silom protiv koje nema efikasne obrane i koja će ga nužno poraziti; ili će prihvatiti tehničku nužnost, gdje će on sam biti pobjednik, ali samo tako što će sebe nepovratno baciti u tehničko ropstvo. U suštini, on nema slobodu izbora.“ 

Kad je, u skladu s pandemijsko-policijskim mjerama, proces poučavanja i učenja većinom prebačen u sferu virtualnosti, „škola za život“ preobrazila se u „školu za životarenje“, gdje se, Marxovim riječima, „sam život pojavljuje samo kao sredstvo za život“. 

Ne radi se o podilaženju autonomnim dječjim željama i potrebama, kako su neki površno kritizirali tabletizirajuću „Školu za život“, nego o prijetvornom udovoljavanju dječjim željama i potrebama koje su proizveli isti oni koji sada obećavaju da će ih zadovoljiti. Ključna manipulacija krije se u tome što se metode discipliniranja i kontrole sada predstavlja kao nešto što se samoj djeci sviđa i što samoj djeci ide na ruku, kao da su ta djeca izabrala ili stvorila taj manipulativni sistem u koji su usađena, što se često zaključuje zbog dječje sposobnosti brzog savladavanja tehničkih postupaka i spretne upotrebe tehničkih sredstava. Informacijsko-komunikacijske tehnologije (lukavo programirane na ovisnost), i masovni mediji (lukavo programirani na anesteziranje ili zaglupljivanje), mnogo su efikasnije sredstvo kontrole i manipulacije nego vojno-policijska represija – to je već davno shvaćeno, mnogo prije interneta, mobilne telefonije i društvenih mreža.

Radikalna i ekstremna digitalizacija, koja nas je uz pandemiju zadesila preko noći, iako se dugo vremena pripremala, mnogima je isprva bila privlačna. Nekima zbog lijenosti, nekima zbog određenog psihoemotivnog zazora spram socijalnih kontakata. No ona ima razorne učinke na svijest i na život, i to ne samo kod djece i mladih nego i kod onih koji su veći dio života proživjeli bez sada raspoloživih informacijsko-komunikacijskih sredstava. U obrazovnoj perspektivi zanimaju nas, naravno, prije svega djeca i mladi. Stoga bismo se trebali truditi da spasimo što više dječje duše i što više dječjih duša od virtualnog tehno-moloha, a ne da gadžetima začepimo i zadnje pukotine kroz koje djeca mogu dospjeti do digitalno neposredovanog svijeta, u kojem ljubav i mržnja, prihvaćanje i neprihvaćanje, nježnost i okrutnost, i druge bitne značajke ljudskosti, žive drugačijim životom nego među hladnim i proračunatim bitovima. 

Ali što se uopće djeci i mladima može ponuditi? U obrazovanju – što drugo nego znanje; znanje koje, da parafraziram Marxa, neće biti „otuđeno“, „tuđe biće“, „sila nezavisna od učenika“. Kad bi danas još bilo takvog znanja. Znanje je danas reducirano iznutra kao i izvana: pojam znanja kao i proizvodnja i distribuiranje znanja. Ideološko, kurikularno i naposljetku financijsko naglašavanje STEM-područja (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika) nauštrb humanističkih i društvenih znanosti nije samo promicanje određene vizije znanosti i obrazovanja, nego govori i o određenoj viziji društva, koja je, kako stvari stoje, više distopijska negoli utopijska, jer je mehanicističko-tehnička i lišena je šire socijalne i dublje humanističke refleksije. 

Reorijentiranje znanosti i obrazovanja na „ishode“, „rezultate“ i „učinke“ (sve one „keywords“ i „buzzwords“ kao što su „outcomes“, „outputs“ i „impacts“) povezano je s ubrzanim reduciranjem pojma znanja: reduciranjem znanja na informacije, što se produžava u reduciranje informacija na podatke. Veličina i veličanstvenost ljudskog znanja – kao povijesnog projekta u kojemu je participirao svaki čovjek, znalac i neznalica, bez iznimke – ironično se svodi na „big data“, „velike podatke“ koje prikupljaju i procesuiraju strojevi. Znanje je sve dalje, a mudrost – kao življeno znanje i kao smisao znanja u cjelini ispunjenog ljudskog života, individualnog i zajedničkog – već je sasvim zastarjela ideja. Ni taj proces nije nov, ali dok se do prije nekoliko desetljeća zbivao ispod površine, gdje su nagrizana korijenja tisućljetnih stabala, sada se odvija na površini, gdje teška mehanizacija ruši oslabjela stabla. 

Još je Thomas Stearns Eliot u „Zborovima iz ‘Stijene’“, stihovima starim devedesetak godina, kukao: 

O, svijete proljeća i jeseni, rađanja i umiranja!
Beskrajno kruženje idejā i djelā,
Beskrajno izumljivanje, beskrajno eksperimentiranje,
Donosi nam znanje o kretanju, ali ne i o mirovanju;
Znanje o govoru, ali ne i o tišini;
Znanje o riječima i nepoznavanje Riječi.
Sve naše znanje približava nas našem neznanju,
Sve naše neznanje približava nas smrti,
Ali bliskost smrti ne približava nas Bogu.
Gdje je Život koji izgubismo u življenju?
Gdje je mudrost koju izgubismo u znanju?
Gdje je znanje koje izgubismo u informacijama?

(Thomas Stearns Eliot, „Choruses from ‘The Rock’“, u: Thomas Stearns Eliot, Collected Poems 1909–1962, New York: Harcourt, Brace & World Inc., 1963., str. 147.)

No daleko od toga da reduciranje mudrosti na znanje, znanja na informacije i informacija na podatke nije „korisno“. Svakako je korisno (jer da nije, ne bi se sustavno provodilo), ali pitanje je: kome? I tu opet pozivam Marxa koji je pitao: „Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tuđa iznuđena djelatnost, kome onda pripada?“

Znanjem se oduvijek manipuliralo; ono je oduvijek bilo i predmet manipulacija i sredstvo manipuliranja. Isto vrijedi i za informacije, a u slučaju podataka manipulacija se vrši gotovo bez ikakvih prepreka. Najviše i najuspješnije manipuliraju oni koji su ekonomski, politički i socijalno najmoćniji, a primarni teren manipulacija je obrazovanje, odnosno obrazovni sistem. 

Uz unutrašnje restrikcije znanja – na koje sam naputio upregnuvši T. S. Eliota – važne su, dakle, i izvanjske restrikcije znanja, koje sam također naznačio, a o kojima se pitao i američki pjesnik William Carlos Williams u legendarnoj poemi „Paterson“, objavljenoj u pet dijelova između 1946. i 1958., koja se u naše dane proslavila zahvaljujući istoimenom filmu Jima Jarmuscha iz 2016. godine. Knjigu – koju mi je svojevremeno poštom poslao stari prijatelj Michael George iz kanadskoga Frederictona, a na putu je pokisla, papir se izvitoperio i tekst gdjegdje razlio – dugo sam čitao i tek u suludoj 2020. godini dočitao, te mogu reći da spada među najzahtjevnija djela koja sam ikad čitao i nikada iščitao do zadnjega atoma, poput Kantove „Kritike čistoga uma“, Hegelove „Fenomenologije duha“ ili Husserlovih „Ideja“. U izabranom  odlomku iz Williamsova „Patersona“ sažima se moj osvrt na problematiku obrazovanja i znanja danas: 

Tko ograničava znanje? Neki kažu
da je propadanje srednje klase
ono što stvara neprelazan jarak između visokoga
i niskoga, gdje je
život nekoć bujao . . znanje
avenijā informacijā –
tako da ne znamo (na vrijeme)
gdje se zbiva zastoj. A ako to nisu
obrazovani idioti, univerzitet,
barem bi oni koji nisu dobavljači
trebali izumiti sredstva
pomoću kojih će se preskočiti jaz. Ulazi? Vanjske
krinke posebnih interesa
koji produžuju zastoj i čine ga
profitabilnim. 

Oni sprečavaju oslobađanje
koje bi trebalo donijeti pročišćenje i pretpostaviti
povlastice kao privatnu naknadu.
Drugi su također krivi zato što
ne čine ništa.

(William Carlos Williams, Paterson, Harmondsworth: Penguin Books, 1983., str. 34.)

Ako nismo „oni“ koje Williams markira, nego smo „drugi“ koje on proziva: što bismo uopće mogli činiti u tom pogledu, što bi se uopće moglo učiniti, recimo, u obrazovanju kao kristalizaciji znanja? Svakako: reforme, kurikularne i ine. Ali u čemu i, još važnije, prema čemu? Što i, naposljetku, kako? Neka to ovdje ostane otvorenim pitanjem. Ali zadovoljiti se pitanjem, u nedostatku instantnih i jasnih odgovora, ne mora nužno biti znak poraza, pogotovo ako su okolnosti takve da su i pitanja sve rjeđa. U povijesnom intermecu, rečena pjesnička riječ može biti poticaj za pitanja, a i filozofi mogu biti dobri savjetnici; primjerice, Jean-Jacques Rousseau čiji je savjet, iz djela „Emile ili O odgoju“, danas koristan kao i 1762. godine: „Idite putem suprotnim od utabanog i gotovo uvijek ćete dobro postupiti.“

 

Hrvoje Jurić 06. 12. 2020.