“Mladenka kostonoga” je roman jedne epohe, ove u kojoj upravo živimo, smješten u jednu prethodnu epohu, u dalmatinsko zaleđe, Hercegovinu, Liku, Krajinu, općenito u južnoslavenske krajeve, te u naš južnoslavenski Beč. Priča govori o Gili, a kako smo u dobu koje vjeruje u vještice, priča govori o vještici Gili. Ona je svojevrsna naša vlaška i hrvatska superjunakinja, pobunjenica u fazi emancipacije, koja pomaže ljudima, služeći se njihovim praznovjerjem. Želimir Periš je prije ovog romana široj hrvatskoj i južnoslavenskoj publici bio slabije poznat pisac, čitali su ga samo vrlo pomni i vrlo upućeni čitatelji dobre i ozbiljne književnosti, ali je s “Mladenkom kostonogom” silovito istupio na glavnu scenu, gruhnuo je na pozornicu kao rasni pripovjedač, koji vješto i moćno izmjenjuje pripovjedne registre, slobodno prelazi iz jednoga u drugi glas, iz jednoga u drugo vrijeme, iz roda u rod, iz spola u spol, pišući kao netko tko je istovremeno suvremenik i zemljak, bliski rođak vrlo raznolikih pisaca, u rasponu od Salmana Rushdieja do Sime Matavulja. Periš je istodobno moderan pripovjedač i guslar. Svako od pedesetak poglavlja “Mladenke kostonoge” najavljeno je deseteračkim distisima guslara Periša, kojima se najavljuju zbivanja i slave njihovi junaci. I čitatelj nikad ne može biti siguran koliko je pisac Želimir Periš u svemu tome smrtno ozbiljan, koliko se šali na svoj račun, i na račun epohe, ali jedno je sigurno: ovo je veliki, vještičji, emancipatorski, revolucionaran roman, koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas, štiti nas od uroka, izmišljenih i stvarnih. Petar Kočić bi se u grobu obveselio jednoj ovakvoj knjizi i jednome ovakvom piscu, koji kao da je i sam ponikao sa Zmijanja.
Obrazloženje za dodjelu Kočićeva pera Želimiru Perišu
“Mladenka kostonoga” je roman jedne epohe, ove u kojoj upravo živimo, smješten u jednu prethodnu epohu, u dalmatinsko zaleđe, Hercegovinu, Liku, Krajinu, općenito u južnoslavenske krajeve, te u naš južnoslavenski Beč. Priča govori o Gili, a kako smo u dobu koje vjeruje u vještice, priča govori o vještici Gili. Ona je svojevrsna naša vlaška i hrvatska superjunakinja, pobunjenica u fazi emancipacije, koja pomaže ljudima, služeći se njihovim praznovjerjem. Želimir Periš je prije ovog romana široj hrvatskoj i južnoslavenskoj publici bio slabije poznat pisac, čitali su ga samo vrlo pomni i vrlo upućeni čitatelji dobre i ozbiljne književnosti, ali je s “Mladenkom kostonogom” silovito istupio na glavnu scenu, gruhnuo je na pozornicu kao rasni pripovjedač, koji vješto i moćno izmjenjuje pripovjedne registre, slobodno prelazi iz jednoga u drugi glas, iz jednoga u drugo vrijeme, iz roda u rod, iz spola u spol, pišući kao netko tko je istovremeno suvremenik i zemljak, bliski rođak vrlo raznolikih pisaca, u rasponu od Salmana Rushdieja do Sime Matavulja. Periš je istodobno moderan pripovjedač i guslar. Svako od pedesetak poglavlja “Mladenke kostonoge” najavljeno je deseteračkim distisima guslara Periša, kojima se najavljuju zbivanja i slave njihovi junaci. I čitatelj nikad ne može biti siguran koliko je pisac Želimir Periš u svemu tome smrtno ozbiljan, koliko se šali na svoj račun, i na račun epohe, ali jedno je sigurno: ovo je veliki, vještičji, emancipatorski, revolucionaran roman, koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas, štiti nas od uroka, izmišljenih i stvarnih. Petar Kočić bi se u grobu obveselio jednoj ovakvoj knjizi i jednome ovakvom piscu, koji kao da je i sam ponikao sa Zmijanja.