Odmah nakon što su republikanci srušili vladavinu kralja Francuskom se proširio bizaran običaj. Naime, svakome onome ko je izražavao bilo kakvo neslaganje u mišljenju, novoproglašeni oslobodioci svijeta bez imalo oklijevanja odrubljivali su glavu. Opat Darcy, proćelav i podebeo čovjek, provincijalac koji je već drugu godinu službovao u glavnom gradu, bio je čovjek pomalo prijeke naravi. Počesto je znao neku raspojasanu gospođicu, koja bi došla ispovijedajući grijehe tražiti opravdanje što je s uživanjem vodila nemoralan život, izgrditi na pasja kola, a onda, na nesretnicino zaprepaštenje, izjuriti iz opatije uz najgore psovke koje bi ljudske uši mogle čuti. Baš je taj opat jednom prilikom, u nekakvoj sirotinjskoj krčmi, pripit podrazumijeva se, spominjao jakobinsku diktaturu bez superlativa i s prezrivim izrazom na licu. Nije to bio nikakav zapaljiv politički govor, nikakvo dobro skrojeno a naglas izdeklamovano razmišljanje, već prije gomila ružnih riječi, pogrda i psovki koje je gnjevni crkvenjak izbljuvao iz svoga grla zajedno sa imenima vođa revolucije. Njegove riječi ne promaknuše uvijek budnim ušima dušebrižnika Revolucije i jutro nakon vesele pijanke opat se probudio u hladnoj ćeliji gradske Protekture. Dok je bezuspješno pokušavao shvatiti kako se obreo u tom kamenom ćumezu i odagnati dosadni bol mahmurluka, u njegovu ćeliju upadoše trojica policajaca i uz mnogo sitnih ćuški potjeraše ga u dvoranu gradskog suda.
Gradski sud je tih godina djelovao veoma efikasno. Pravda se u prvim danima Revolucije nije kao danas zamajavala kojekakvim procedurama, zakonskim aktima, amandmanima na ustav i silnim drugim paragrafima. Ne, bila je ona tada slobodna svake nepotrebne stege, djelovala je brzo i bila više nego učinkovita. Na tom sudu pravde opat Darcy je bio osuđen zbog veleizdaje i poticanja na pobunu. Njemu samome, dok je slušao tužiteljev slatkorječiv govor, nije bilo baš jasno šta se događa, ali kada ču sudčeve riječi kojima ga osuđuje na smrt postade mu sve jasno. Ode glava, pomisli u sebi i na sav glas opsova blaženu djevicu Mariju.
Noć prije pogubljena opat Darcy je proveo u molitvi, ali ne blaženoj i spokojnoj već u bdijenju isprekidanom mnogim grlenim uzdasima i promuklim jecajima. Kad svanu i kada tri krvnikova pomoćnika dođoše po snuždenog crkvenjaka, ovaj od duševne iscrpljenosti i preplašenosti nije mogao hodati bez njihove pomoći. U prvim danima Revolucije, morate znati, giljotina, ta kod jakobinaca iznimno popularna sprava, još nije bila uvedena u najširu upotrebu i poslove odsijecanja ljudskih glava još uvijek su vodili zakrabuljeni krvnik i njegova malobrojna pratnja. Zato i nesretnog opata dovedoše ispred golemog čovjeka zamaskiranog lica povezaše mu ruke, sputaše noge, a glavu privezoše za zemlju dugim i namašćenim konopcem. Siroti opat Darcy u tim presudnim trenucima njegovog života uopće nije razmišljao o blagodetima neba i vječnom životu bogobojaznog kršćanina, već je ridao kao kakvo dobro isprebijano derište. A onda, nemilosrdan na suze okrivljenika i potpuno posvećen dužnostima poziva, krvnik zamahnu sjekirom i glava se sirotog opata odvoji od njegovog debelog tijela.
Kao u bezbroj prethodnih slučajeva i obezglavljeno tijelo opata Darcya sluge krvnikove odnesoše službenicima gradskog groblja vjerujući kako će truplo biti dezinficirano i pokopano. Ali, ono što njih trojica nisu znali, a što ih se ako želimo biti pravični nije niti ticalo, bila je odluka premorenih grobara da zbog preobimnog posla i smanjenih prihoda stupe u štrajk odbijajući pokopavati tijela pogubljenih sve dok ih nove vlasti ne isplate do posljednjeg dinara.
Tijelo sirotog opata Darcya doveženo je u gradsku prosekturu nešto malo prije vremena predviđenog za doručak. Krvnikove sluge istovariše bezglavi leš u praznu prostoriju grobarske službe očekujući da će ostatke opatovog tijela grobari zbrinuti nakon jutarnjeg objeda. Prođe vrijeme za doručak, dođe podne, a uskoro se oglasi i zvonik koji je najavljivao pauzu za ručak, a tijelo je opata Darcya i dalje ležalo nepokopano na drvenoj klupi. Kada ura otkuca šest sati poslijepodne i najavi skori dolazak večeri, bilo je sasvim jasno da se tog dana grobari neće vraćati na posao i da je pred tijelo opata Darcya sudbina postavila težak izbor. Ili će ucrvano ostati smrdjeti u holu zgrade, ili će oživjeti i nastaviti voditi život kako zna i umije. Pošto je otac Darcy i pored mnogobrojnih svojih mana ipak bio uredan i donekle pedantan čovjek, nije dolazilo u obzir da ostavi svoje obezglavljeno tijelo da smradom zagađuje okolinu stoga on, ne konsultirajući svoju glavu prepunu konfuznih misli, oživi, napusti grobaljsku zgradu i zaputi se u Pariz s namjerom da pokrpa svoj sumanuto obezglavljeni život.
Na opšte čuđenje saputnika do grada nije putovao lakim kolima tjeranim snagom mladih konja već je odabrao da se zajedno sa gradskom sirotinjom vozi prenatrpanim taljigama koje je vukao par ostarjelih volova. Nepromišljeno s njegove strane, jer je u prvim danima revolucije svaki crkvenjak koji bi se odvažio miješati sa svetinjom doslovce stavljao glavu u torbu. Opat Darcy, svjestan nezahvalnosti položaja u kojem se obreo, cijelo vrijeme putovanja nije progovorio niti riječi, a nekoliko je puta ćutke morao otrpiti teške poruge na svoj račun svjestan da ga njegova svadljiva narav u takvoj situaciji doslovce može koštati glave.
Čim truckava kola, uz graju nezadovoljnih putnika, dođoše do Palate pravde opat bez pozdrava skoči na kaljužavu cestu i čak pomalo uznosito podignute glave napusti saputnike, za koje bi se svaka trezvena glava pitala šta za Boga miloga ja radim ovdje sa njima. Ali, čestiti opat nikada nije svoju glavu zamarao nepotrebnim glupostima zato i sada postupi onako kako bi i svaki drugi dobro obrazovan i pošten kršćanin na njegovom mjestu; hladne glave i pribranih misli odluči da zaboravi neugodne trenutke provedene na oskudnoj volovskoj kočiji i svu svoju pažnju usmjeri prema budućnosti. Za ono što je mislio izvesti opat je morao biti suzdržan i snishodljiv i zadnje što bi mu trebalo bilo je da pred pravičnosti sklone činovnike Palate dospije nervozan i usijane glave.
Prije nego je ušao u palaču za koju je vjerovao kako svojom prostranošću i monumentalnošću budi u običnom čovjeku osjećaj istinskog strahopoštovanja opat Darcy, gledajući u njeno otrcano pročelje, pomisli kako je arhitekt ovog masivnog čudovišta pravi pravcati glavonja bez trunke mozga i smisla za lijepo. Gonjen nepravdom koja mu je načinjena opat se nije smio previše dugo zadržavati u bespotrebnom umovanju o graditeljskom umijeću revolucionara, ali u ono nekoliko koraka koje je morao napraviti od silaska sa kočije do ulaska u palaču nije mogao ne primijetiti neskladnost građevine u kojoj su od svrgavanja carske vlasti stolovale mudrost i pravda.
Relativni mir pariških ulica bio je u ogromnom protivrječju s gužvom koja je vladala u auli palače i otac Darcy je odmah po ulasku ostao pomalo zatečen grajom i živošću koja je izbijala iz svakog ugla dvorane. Opat se, stojeći tačno na centru dvorane i osvijetljen sunčavom svjetlošću koja je ispunjavala cijelu prostranu unutrašnjost zgrade, osvrnu oko sebe i u tom letimičnom pogledu po nervoznoj svetinji razazna među prisutnim mnoge poznate i izuzetne ličnosti ancien regimea. Natiskivali su se jedni do drugih silni perovi, vojvode, seoski plemići višeg i nižeg ranga, markizi, pariški velikaši s posjedima u Austriji i Pruskoj, a među njima otac Darcy nije mogao ne primijetiti i veliki broj crkvenjaka svih rangova. Najupečatljiviji bio je kardinal Tezzon koji je u svojoj purpurnoj peralini i snužden hodao između nervoznih grupica ljudi nastojeći ne izgledati uplašeno i zabrinuto.
Vođen nekom nevidljivom silom koja je upravljala njegovim nesigurnim pokretima opat se nesvjesno približi grupici ljudi koja je među sobom nešto tiho šaputala. Kada ugledaše ckvenjaka zašutiše samo na tren, a onda nastaviše voditi netom prekinuti razgovor. Iz njihovog došaptavanja opat doznade kako su svi u Palaču pravde došli iz iste pobude kao i on. Svi su, izgleda, doživjeli neku nepravdu i sada su očekivali da će mudre sudijske glave ispraviti nanešene im nepravde. Shvativši kako nije jedini kojem je nanesena skoro pa nepopravljiva šteta, siroti se opat obradova i oraspoloži siguran kako će u ovoj zgradi uspjeti objasniti kako je bio žrtva nepovoljnih okolnosti i mržnje nerazumnih ljudi.
Isprva je opat samo slušao kako se ljudi u njegovom malom krugu žale, kako nabrajaju nedaće kroz koje su prošli, kako pominju imena onih zlonamjernih ljudi za koje su vjerovali da su glavni krivci u njihovoj ličnoj tragediji i kada jedan ugojeni i podbuhli markiz završi sa svojom jadikovkom ohrabri se da otvori svoje srce pred tim nepoznatim ljudima s kojim ga je spojila sama providnost. I tako on poče izlagati povijest svoga slučaja prepričavajući zgodu iz krčme koja ga je otjerala prvo u tamnicu, a zatim i na stratište. A onda, sasvim uživljen u svoju priču, potreseno i uz suze poče kuditi sujetljive grobare koji su baš na dan kada je on trebao biti pokopan odlučili stupiti u štrajk i sada on zbog njihove nesmotrenosti za sebe pravdu mora tražiti u ovoj zgradi ponižavajući se da za razumijevanje moli nekog jakobinskog sudiju. Posljednje dvije riječi opat izgovori sa opetovanim gnušanjem neskrivajući koliko mu je zapravo taj novi režim mrzak i odbojan. Onda promrmlja još nekoliko polurazumljivih rečenica iz kojih su prisutni mogli samo razaznati imena Robespierre i Danton nakon kojih je slijedila bujica odlično sročenih psovki.
Kada završi svoju jadikovku primijeti kako su znatiželjni pogledi njegovih sagovornika još uvijek bili prikovani za njegovu neobičnu pojavu. Pažnja mu je godila jednako koliko i spoznaja da ovi nesretni ljudi savršeno razumiju u koliko teškom položaju se nalazi i zato je opat sada možda i više nego je to zaista bilo potrebno hinio kako je potresen sopstvenom tragedijom i njezinim skoro pa biblijskim razmjerama. I baš kada je očekivao da bude zasut toplim riječima razumijevanja i utjehe opat doživi veliku neprijatnost.
Jedan grof visokog ranga, s jakim pariškim naglaskom, obučen u iznosani plavi frak, koji je na glavi imao navučenu raskošnu novu vlasulju, s tonom punim ljutnje obrecnu se na opata i njegovo neumjesno lamentiranje nad vlastitom sudbinom.“Kažete izgubili ste glavu i došli ste da od ovog nekršćanskog suda molite za pravdu, kažete da je ono što vam je učinjeno akt najbrutalnijeg nasilja koji mora biti sankcionisan“, obraćao mu se jetko i piskutavim glasom grof, „kažete da je vaš gubitak nenadoknadivo velik“, sada je već grmio razjareni grof. „E pa vidite“, nastavljao je tonom punim prijezira i poruge, „to što ste vi izgubili, ili što su vam, kako sami kažete oduzeli, jedno je veliko ništa, dragi opate, u usporedbi sa onim što smo izgubili mi ostali. Ja lično sam, sada je grofov glas već bio ledeno prijekoran, izgubio dvorac u Parizu i dvorac na selu, imanje na moru i sve posjede koje sam imao uz obalu Sene. Oduzete su mi lične stvari, novac, nakit i vrijednosni papiri, a danas sam u ovoj prokletoj zgradi doznao da su mi konfiskovani i svi posjedi u kolonijama. I vi mislite da ste oštećeni u ovoj revoluciji samo zato što vam je neko skinuo glavu s ramena. Pa vaš je gubitak sitnica u odnosu na nepravdu koja je nama učinjena, grmio je sada grof punim plućima uz razjareno odobravanje ljudi koji su ga okruživali, a na očito opatovo zgražanje. I da se nije, sasvim nesvjesno, opat udaljio prema sredini aule nastojeći izbjeći užarene grofove riječi koje su se urezivale u njegovo nepostojeće lice bio bi prinuđen čuti još i mnoge druge teške riječi izgovorene na njegov račun; toliko teške i optužujuće da bi mu se sigurno lice, kojeg više nije imao, zacrvenilo od stida.
Čudnom igrom nepovezanih slučajeva opat se i ne znajući sam kako, prije nego je to želio, i sasvim nepripremljen našao pred čovjekom obučenim u sudijsku halju. Neprijatnost isprovocirana oštrim grofovim riječima izbijala je iz svakog dijela njegovog tijela, a nelagodu koju je osjećao nije mogao sakriti čak ni onda kada su ga snažne ruke redara posjele na drvenu stolicu postavljenu ispred stola za kojim je sjedio revolucionarni sudac i njegov osobni bilježnik. Mucajući, nesiguran u ispravnost onoga što čini, opat iznese pred sudiju razlog zbog kojeg se došao tužiti. U jednom trenutku osjetio je toliku slabost povezanu s jakim grizodušjem da je poželio, poput kakvog zaljubljenog očajnika, nasloniti glavu na ruke i tako se barem malo osloboditi nepodnošljive muke. Ali, siroti opat nije mogao sebi priuštiti čak niti taj bezvrjedni luksuz, a baš mu se ta toliko očita bespomoćnost učinila kao nešto što, bez obzira koliko naprezao svoje moždane vijuge, nikada neće moći razumjeti. Sjedio je u stolici onemoćao i razočaran, a jedina dobra stvar, činilo mu se, cijelog tog dana bila je što ga nije mučila glavobolja koja bi se uvijek javljala kada bi bio prinuđen objašnjavati nešto za šta je dobro znao da će slušaocu ostati nejasno. Instinkt ga nije prevario ni ovog puta i to je bio jedini razlog što nije bio iznenađen kada ga je sudija, inače jedan veoma enrgičan čovjek, otpravio uz riječi iskrenog zaprepaštenja. Dok se uplašen udaljavao od sudije i stola za kojim je u nevjerici sjedio siroti opat nije mogao da ne čuje kako je ovaj svom bilježniku revoltirano rekao kako nikada nije vidio veće budale i kako se uvijek začudi kada shvati kako neki ljudi uporno ne žele koristiti svoju glavu.
Da je kojim slučajem, pri izlasku iz Palate, opat Darcy imao glavu, sigurno bi je toliko pognuo da bi bradom mogao dodirnuti grudi. Protrčao je kroz zajapurenu svetinju ne gledajući ni lijevo ni desno vodeći računa da se ne dovede u situaciju da na kakvo kurtoazno skidanje šešira mora uzvratiti istom mjerom. Na ulici, udahnuo je duboko upijajući poslijepodnevnu svježinu žarom utopljenika, a onda se sav smućen i obezglavljen zaputio prema Parizu bez jasne ideje šta mu je dalje činiti. Kada se primakao omalenom parku smještenom odmah uz samu obalu Sene, odluči da se malo odmori i predahne. Nađe slobodno mjesto na jednoj klupi i sjede s takvim olakšanjem da se doimalo kako je iza njega dan u kojem je jedva izvukao živu glavu. Na tom mjestu dočeka noć i naredno jutro koje je bilo vedro i hladno. Sjedeći nepomično na klupi naprezao je misli do granice usijanja nastojeći shvatiti šta mu se desilo, ali što je više pokušavao shvatiti uzroke svoje kalvarije, to su mu razlozi patnje kroz koju je prolazio bili mutniji i nejasniji. Znao je da nakon neuspjeha u Palati više nema kome da se obrati za pomoć, kući se nije smio vraćati, a odlazak u Pariz sada mu se činio potpuno izlišan. Preostalo mu je samo da sjedi na klupi i čeka rasplet događaja uz nadu da će nekada neko imati razumjevanja za ono šta on traži.
Bio je početak novembra kada je opat Darcy odlučio da sjedeći na klupi sačeka da se revolucija okonča. Već krajem istog mjeseca, kada je Dantonov teror dosegnuo neviđene razmjere i kada je oholi Robespierre mislio kako će na vlasti ostati zauvijek, poče padati jak snijeg. Za nekoliko dana napada ga toliko da je u cijelosti prekrio klupu i sirotog opata koji je sjedio na njoj. Te godine zima je bila duga i hladna, a prvi znaci proljetnog otopljavanja javiše se tek koncem marta. Kada se snijeg u aprilu sasvim otopio, u malom parku na samoj obali Sene pojavi se klupa koja je cijele zime od velikog snijega bila nevidljiva. Ali prazna, bez opata Darcya koji je još u novembru, obezglavljen, sjeo na nju da razmisli šta mu je dalje činiti sa životom.
Obezglavljeni čovjek
Odmah nakon što su republikanci srušili vladavinu kralja Francuskom se proširio bizaran običaj. Naime, svakome onome ko je izražavao bilo kakvo neslaganje u mišljenju, novoproglašeni oslobodioci svijeta bez imalo oklijevanja odrubljivali su glavu. Opat Darcy, proćelav i podebeo čovjek, provincijalac koji je već drugu godinu službovao u glavnom gradu, bio je čovjek pomalo prijeke naravi. Počesto je znao neku raspojasanu gospođicu, koja bi došla ispovijedajući grijehe tražiti opravdanje što je s uživanjem vodila nemoralan život, izgrditi na pasja kola, a onda, na nesretnicino zaprepaštenje, izjuriti iz opatije uz najgore psovke koje bi ljudske uši mogle čuti. Baš je taj opat jednom prilikom, u nekakvoj sirotinjskoj krčmi, pripit podrazumijeva se, spominjao jakobinsku diktaturu bez superlativa i s prezrivim izrazom na licu. Nije to bio nikakav zapaljiv politički govor, nikakvo dobro skrojeno a naglas izdeklamovano razmišljanje, već prije gomila ružnih riječi, pogrda i psovki koje je gnjevni crkvenjak izbljuvao iz svoga grla zajedno sa imenima vođa revolucije. Njegove riječi ne promaknuše uvijek budnim ušima dušebrižnika Revolucije i jutro nakon vesele pijanke opat se probudio u hladnoj ćeliji gradske Protekture. Dok je bezuspješno pokušavao shvatiti kako se obreo u tom kamenom ćumezu i odagnati dosadni bol mahmurluka, u njegovu ćeliju upadoše trojica policajaca i uz mnogo sitnih ćuški potjeraše ga u dvoranu gradskog suda.
Gradski sud je tih godina djelovao veoma efikasno. Pravda se u prvim danima Revolucije nije kao danas zamajavala kojekakvim procedurama, zakonskim aktima, amandmanima na ustav i silnim drugim paragrafima. Ne, bila je ona tada slobodna svake nepotrebne stege, djelovala je brzo i bila više nego učinkovita. Na tom sudu pravde opat Darcy je bio osuđen zbog veleizdaje i poticanja na pobunu. Njemu samome, dok je slušao tužiteljev slatkorječiv govor, nije bilo baš jasno šta se događa, ali kada ču sudčeve riječi kojima ga osuđuje na smrt postade mu sve jasno. Ode glava, pomisli u sebi i na sav glas opsova blaženu djevicu Mariju.
Noć prije pogubljena opat Darcy je proveo u molitvi, ali ne blaženoj i spokojnoj već u bdijenju isprekidanom mnogim grlenim uzdasima i promuklim jecajima. Kad svanu i kada tri krvnikova pomoćnika dođoše po snuždenog crkvenjaka, ovaj od duševne iscrpljenosti i preplašenosti nije mogao hodati bez njihove pomoći. U prvim danima Revolucije, morate znati, giljotina, ta kod jakobinaca iznimno popularna sprava, još nije bila uvedena u najširu upotrebu i poslove odsijecanja ljudskih glava još uvijek su vodili zakrabuljeni krvnik i njegova malobrojna pratnja. Zato i nesretnog opata dovedoše ispred golemog čovjeka zamaskiranog lica povezaše mu ruke, sputaše noge, a glavu privezoše za zemlju dugim i namašćenim konopcem. Siroti opat Darcy u tim presudnim trenucima njegovog života uopće nije razmišljao o blagodetima neba i vječnom životu bogobojaznog kršćanina, već je ridao kao kakvo dobro isprebijano derište. A onda, nemilosrdan na suze okrivljenika i potpuno posvećen dužnostima poziva, krvnik zamahnu sjekirom i glava se sirotog opata odvoji od njegovog debelog tijela.
Kao u bezbroj prethodnih slučajeva i obezglavljeno tijelo opata Darcya sluge krvnikove odnesoše službenicima gradskog groblja vjerujući kako će truplo biti dezinficirano i pokopano. Ali, ono što njih trojica nisu znali, a što ih se ako želimo biti pravični nije niti ticalo, bila je odluka premorenih grobara da zbog preobimnog posla i smanjenih prihoda stupe u štrajk odbijajući pokopavati tijela pogubljenih sve dok ih nove vlasti ne isplate do posljednjeg dinara.
Tijelo sirotog opata Darcya doveženo je u gradsku prosekturu nešto malo prije vremena predviđenog za doručak. Krvnikove sluge istovariše bezglavi leš u praznu prostoriju grobarske službe očekujući da će ostatke opatovog tijela grobari zbrinuti nakon jutarnjeg objeda. Prođe vrijeme za doručak, dođe podne, a uskoro se oglasi i zvonik koji je najavljivao pauzu za ručak, a tijelo je opata Darcya i dalje ležalo nepokopano na drvenoj klupi. Kada ura otkuca šest sati poslijepodne i najavi skori dolazak večeri, bilo je sasvim jasno da se tog dana grobari neće vraćati na posao i da je pred tijelo opata Darcya sudbina postavila težak izbor. Ili će ucrvano ostati smrdjeti u holu zgrade, ili će oživjeti i nastaviti voditi život kako zna i umije. Pošto je otac Darcy i pored mnogobrojnih svojih mana ipak bio uredan i donekle pedantan čovjek, nije dolazilo u obzir da ostavi svoje obezglavljeno tijelo da smradom zagađuje okolinu stoga on, ne konsultirajući svoju glavu prepunu konfuznih misli, oživi, napusti grobaljsku zgradu i zaputi se u Pariz s namjerom da pokrpa svoj sumanuto obezglavljeni život.
Na opšte čuđenje saputnika do grada nije putovao lakim kolima tjeranim snagom mladih konja već je odabrao da se zajedno sa gradskom sirotinjom vozi prenatrpanim taljigama koje je vukao par ostarjelih volova. Nepromišljeno s njegove strane, jer je u prvim danima revolucije svaki crkvenjak koji bi se odvažio miješati sa svetinjom doslovce stavljao glavu u torbu. Opat Darcy, svjestan nezahvalnosti položaja u kojem se obreo, cijelo vrijeme putovanja nije progovorio niti riječi, a nekoliko je puta ćutke morao otrpiti teške poruge na svoj račun svjestan da ga njegova svadljiva narav u takvoj situaciji doslovce može koštati glave.
Čim truckava kola, uz graju nezadovoljnih putnika, dođoše do Palate pravde opat bez pozdrava skoči na kaljužavu cestu i čak pomalo uznosito podignute glave napusti saputnike, za koje bi se svaka trezvena glava pitala šta za Boga miloga ja radim ovdje sa njima. Ali, čestiti opat nikada nije svoju glavu zamarao nepotrebnim glupostima zato i sada postupi onako kako bi i svaki drugi dobro obrazovan i pošten kršćanin na njegovom mjestu; hladne glave i pribranih misli odluči da zaboravi neugodne trenutke provedene na oskudnoj volovskoj kočiji i svu svoju pažnju usmjeri prema budućnosti. Za ono što je mislio izvesti opat je morao biti suzdržan i snishodljiv i zadnje što bi mu trebalo bilo je da pred pravičnosti sklone činovnike Palate dospije nervozan i usijane glave.
Prije nego je ušao u palaču za koju je vjerovao kako svojom prostranošću i monumentalnošću budi u običnom čovjeku osjećaj istinskog strahopoštovanja opat Darcy, gledajući u njeno otrcano pročelje, pomisli kako je arhitekt ovog masivnog čudovišta pravi pravcati glavonja bez trunke mozga i smisla za lijepo. Gonjen nepravdom koja mu je načinjena opat se nije smio previše dugo zadržavati u bespotrebnom umovanju o graditeljskom umijeću revolucionara, ali u ono nekoliko koraka koje je morao napraviti od silaska sa kočije do ulaska u palaču nije mogao ne primijetiti neskladnost građevine u kojoj su od svrgavanja carske vlasti stolovale mudrost i pravda.
Relativni mir pariških ulica bio je u ogromnom protivrječju s gužvom koja je vladala u auli palače i otac Darcy je odmah po ulasku ostao pomalo zatečen grajom i živošću koja je izbijala iz svakog ugla dvorane. Opat se, stojeći tačno na centru dvorane i osvijetljen sunčavom svjetlošću koja je ispunjavala cijelu prostranu unutrašnjost zgrade, osvrnu oko sebe i u tom letimičnom pogledu po nervoznoj svetinji razazna među prisutnim mnoge poznate i izuzetne ličnosti ancien regimea. Natiskivali su se jedni do drugih silni perovi, vojvode, seoski plemići višeg i nižeg ranga, markizi, pariški velikaši s posjedima u Austriji i Pruskoj, a među njima otac Darcy nije mogao ne primijetiti i veliki broj crkvenjaka svih rangova. Najupečatljiviji bio je kardinal Tezzon koji je u svojoj purpurnoj peralini i snužden hodao između nervoznih grupica ljudi nastojeći ne izgledati uplašeno i zabrinuto.
Vođen nekom nevidljivom silom koja je upravljala njegovim nesigurnim pokretima opat se nesvjesno približi grupici ljudi koja je među sobom nešto tiho šaputala. Kada ugledaše ckvenjaka zašutiše samo na tren, a onda nastaviše voditi netom prekinuti razgovor. Iz njihovog došaptavanja opat doznade kako su svi u Palaču pravde došli iz iste pobude kao i on. Svi su, izgleda, doživjeli neku nepravdu i sada su očekivali da će mudre sudijske glave ispraviti nanešene im nepravde. Shvativši kako nije jedini kojem je nanesena skoro pa nepopravljiva šteta, siroti se opat obradova i oraspoloži siguran kako će u ovoj zgradi uspjeti objasniti kako je bio žrtva nepovoljnih okolnosti i mržnje nerazumnih ljudi.
Isprva je opat samo slušao kako se ljudi u njegovom malom krugu žale, kako nabrajaju nedaće kroz koje su prošli, kako pominju imena onih zlonamjernih ljudi za koje su vjerovali da su glavni krivci u njihovoj ličnoj tragediji i kada jedan ugojeni i podbuhli markiz završi sa svojom jadikovkom ohrabri se da otvori svoje srce pred tim nepoznatim ljudima s kojim ga je spojila sama providnost. I tako on poče izlagati povijest svoga slučaja prepričavajući zgodu iz krčme koja ga je otjerala prvo u tamnicu, a zatim i na stratište. A onda, sasvim uživljen u svoju priču, potreseno i uz suze poče kuditi sujetljive grobare koji su baš na dan kada je on trebao biti pokopan odlučili stupiti u štrajk i sada on zbog njihove nesmotrenosti za sebe pravdu mora tražiti u ovoj zgradi ponižavajući se da za razumijevanje moli nekog jakobinskog sudiju. Posljednje dvije riječi opat izgovori sa opetovanim gnušanjem neskrivajući koliko mu je zapravo taj novi režim mrzak i odbojan. Onda promrmlja još nekoliko polurazumljivih rečenica iz kojih su prisutni mogli samo razaznati imena Robespierre i Danton nakon kojih je slijedila bujica odlično sročenih psovki.
Kada završi svoju jadikovku primijeti kako su znatiželjni pogledi njegovih sagovornika još uvijek bili prikovani za njegovu neobičnu pojavu. Pažnja mu je godila jednako koliko i spoznaja da ovi nesretni ljudi savršeno razumiju u koliko teškom položaju se nalazi i zato je opat sada možda i više nego je to zaista bilo potrebno hinio kako je potresen sopstvenom tragedijom i njezinim skoro pa biblijskim razmjerama. I baš kada je očekivao da bude zasut toplim riječima razumijevanja i utjehe opat doživi veliku neprijatnost.
Jedan grof visokog ranga, s jakim pariškim naglaskom, obučen u iznosani plavi frak, koji je na glavi imao navučenu raskošnu novu vlasulju, s tonom punim ljutnje obrecnu se na opata i njegovo neumjesno lamentiranje nad vlastitom sudbinom.“Kažete izgubili ste glavu i došli ste da od ovog nekršćanskog suda molite za pravdu, kažete da je ono što vam je učinjeno akt najbrutalnijeg nasilja koji mora biti sankcionisan“, obraćao mu se jetko i piskutavim glasom grof, „kažete da je vaš gubitak nenadoknadivo velik“, sada je već grmio razjareni grof. „E pa vidite“, nastavljao je tonom punim prijezira i poruge, „to što ste vi izgubili, ili što su vam, kako sami kažete oduzeli, jedno je veliko ništa, dragi opate, u usporedbi sa onim što smo izgubili mi ostali. Ja lično sam, sada je grofov glas već bio ledeno prijekoran, izgubio dvorac u Parizu i dvorac na selu, imanje na moru i sve posjede koje sam imao uz obalu Sene. Oduzete su mi lične stvari, novac, nakit i vrijednosni papiri, a danas sam u ovoj prokletoj zgradi doznao da su mi konfiskovani i svi posjedi u kolonijama. I vi mislite da ste oštećeni u ovoj revoluciji samo zato što vam je neko skinuo glavu s ramena. Pa vaš je gubitak sitnica u odnosu na nepravdu koja je nama učinjena, grmio je sada grof punim plućima uz razjareno odobravanje ljudi koji su ga okruživali, a na očito opatovo zgražanje. I da se nije, sasvim nesvjesno, opat udaljio prema sredini aule nastojeći izbjeći užarene grofove riječi koje su se urezivale u njegovo nepostojeće lice bio bi prinuđen čuti još i mnoge druge teške riječi izgovorene na njegov račun; toliko teške i optužujuće da bi mu se sigurno lice, kojeg više nije imao, zacrvenilo od stida.
Čudnom igrom nepovezanih slučajeva opat se i ne znajući sam kako, prije nego je to želio, i sasvim nepripremljen našao pred čovjekom obučenim u sudijsku halju. Neprijatnost isprovocirana oštrim grofovim riječima izbijala je iz svakog dijela njegovog tijela, a nelagodu koju je osjećao nije mogao sakriti čak ni onda kada su ga snažne ruke redara posjele na drvenu stolicu postavljenu ispred stola za kojim je sjedio revolucionarni sudac i njegov osobni bilježnik. Mucajući, nesiguran u ispravnost onoga što čini, opat iznese pred sudiju razlog zbog kojeg se došao tužiti. U jednom trenutku osjetio je toliku slabost povezanu s jakim grizodušjem da je poželio, poput kakvog zaljubljenog očajnika, nasloniti glavu na ruke i tako se barem malo osloboditi nepodnošljive muke. Ali, siroti opat nije mogao sebi priuštiti čak niti taj bezvrjedni luksuz, a baš mu se ta toliko očita bespomoćnost učinila kao nešto što, bez obzira koliko naprezao svoje moždane vijuge, nikada neće moći razumjeti. Sjedio je u stolici onemoćao i razočaran, a jedina dobra stvar, činilo mu se, cijelog tog dana bila je što ga nije mučila glavobolja koja bi se uvijek javljala kada bi bio prinuđen objašnjavati nešto za šta je dobro znao da će slušaocu ostati nejasno. Instinkt ga nije prevario ni ovog puta i to je bio jedini razlog što nije bio iznenađen kada ga je sudija, inače jedan veoma enrgičan čovjek, otpravio uz riječi iskrenog zaprepaštenja. Dok se uplašen udaljavao od sudije i stola za kojim je u nevjerici sjedio siroti opat nije mogao da ne čuje kako je ovaj svom bilježniku revoltirano rekao kako nikada nije vidio veće budale i kako se uvijek začudi kada shvati kako neki ljudi uporno ne žele koristiti svoju glavu.
Da je kojim slučajem, pri izlasku iz Palate, opat Darcy imao glavu, sigurno bi je toliko pognuo da bi bradom mogao dodirnuti grudi. Protrčao je kroz zajapurenu svetinju ne gledajući ni lijevo ni desno vodeći računa da se ne dovede u situaciju da na kakvo kurtoazno skidanje šešira mora uzvratiti istom mjerom. Na ulici, udahnuo je duboko upijajući poslijepodnevnu svježinu žarom utopljenika, a onda se sav smućen i obezglavljen zaputio prema Parizu bez jasne ideje šta mu je dalje činiti. Kada se primakao omalenom parku smještenom odmah uz samu obalu Sene, odluči da se malo odmori i predahne. Nađe slobodno mjesto na jednoj klupi i sjede s takvim olakšanjem da se doimalo kako je iza njega dan u kojem je jedva izvukao živu glavu. Na tom mjestu dočeka noć i naredno jutro koje je bilo vedro i hladno. Sjedeći nepomično na klupi naprezao je misli do granice usijanja nastojeći shvatiti šta mu se desilo, ali što je više pokušavao shvatiti uzroke svoje kalvarije, to su mu razlozi patnje kroz koju je prolazio bili mutniji i nejasniji. Znao je da nakon neuspjeha u Palati više nema kome da se obrati za pomoć, kući se nije smio vraćati, a odlazak u Pariz sada mu se činio potpuno izlišan. Preostalo mu je samo da sjedi na klupi i čeka rasplet događaja uz nadu da će nekada neko imati razumjevanja za ono šta on traži.
Bio je početak novembra kada je opat Darcy odlučio da sjedeći na klupi sačeka da se revolucija okonča. Već krajem istog mjeseca, kada je Dantonov teror dosegnuo neviđene razmjere i kada je oholi Robespierre mislio kako će na vlasti ostati zauvijek, poče padati jak snijeg. Za nekoliko dana napada ga toliko da je u cijelosti prekrio klupu i sirotog opata koji je sjedio na njoj. Te godine zima je bila duga i hladna, a prvi znaci proljetnog otopljavanja javiše se tek koncem marta. Kada se snijeg u aprilu sasvim otopio, u malom parku na samoj obali Sene pojavi se klupa koja je cijele zime od velikog snijega bila nevidljiva. Ali prazna, bez opata Darcya koji je još u novembru, obezglavljen, sjeo na nju da razmisli šta mu je dalje činiti sa životom.