Zemlja je svemirska sudbina.
Ljudski rod je zemaljska sudbina.
Povijest je ljudska sudbina.
*
Nada proizlazi iz neznanja o sudbini.
*
Volja je potvrda sudbine.
*
Zagonetka poznaje sudbinu
ali je ne može promijeniti.
*
I smisao za slobodu
potječe od nepoznavanja sudbine.
Ali sloboda,
budući da je na svoj način sudbina,
ne postoji.
*
Može se nadati sretnoj sudbini.
No vjerujemo li u slutnje
ne preostaje nam do živjeti
bez nade.
“Onda nitko ne bi više činio ništa…”
Pokušajte!
*
Samo okrutna sudbina
može opravdati
okrutnost sudbine.
Ali i suze su sudbina.
*
Razmišljanje o sudbini
ne mijenja sudbinu,
jer
svaka prividna promjena sudbine
jest sudbina.
*
Rođenje je zajednički početak svake sudbine.
Smrt joj je zajednički svršetak.
Što se života tiče,
ili onog racionalnog.
*
Nesretna sudbina
nepopravljiva je sablazan.
*
Sretna sudbina
nesmotreni je blagoslov.
*
Sudbina je globalna činjenica,
i valjalo bi je globalno prosuđivati.
Ljudska slabost često je osuđuje.
*
Sudbini se ne izmiče.
*
Sudbina
u svojim krajnostima
nesavjesnost je i napetost.
*
“Ovo a ne nešto drugo”
moto je sudbine.
*
Sudbina ne podnosi savjete,
no i oni su,
za se,
sudbina.
*
Jednom riječi:
sve je sudbina.
Jer sve bi se moglo dogoditi.
*
Sve ostalo je sudbina.
*
p. s.
Bog ili slučaj određuju sudbinu.
Slučaj se podudara sa sudbinom.
Bog ne.
*
Da kojim slučajem Erri De Luca nije 2011. godine jedan od svojih rukopisa objavio u manjoj izdavačkoj kući u Firenci, ja vjerojatno nikada ne bih doznao tko je Daniel Vogelmann i čime se taj čovjek bavi.
Danas znam da je gospodin Vogelmann ne samo utemeljitelj i vlasnik tvrtke La Giuntina, koja se specijalzirala za izdanja na židovske teme, pa to donekle objašnjava i činjenicu što Erri De Luca svoje Svetice sablazni nije objavio kod svog matičnog izdavača u Milanu.
O tome kako se Daniel Vogelmann (Firenca, 28. 05. 1948.) prometnuo u nakladnika vjerojatno će se više doznati za koji dan upravo ovdje na Ajfelovom mostu. Danas, međutim, podastirem razmišljanja mladoga Vogelmanna o sudbini, objavljena u zasebnoj pjesničkoj zbirci 1974. godine, kada se autor u svojoj dvadeset i šestoj suočava i s očevim odlaskom u nepovrat.
*
S talijanskog izvornika preveo i priredio Tvrtko Klarić
Obaveza
(Dovere)
onome tko će me morati čitati
*
Sve što se zbiva sudbina je.
*
Sudbina je obaveza.
*
Sudbina je pisati o sudbini.
*
Postoje sudbine sretne
i sudbine nesretne.
*
Sudbina je onakva kakvom se prosuđuje.
*
Zemlja je svemirska sudbina.
Ljudski rod je zemaljska sudbina.
Povijest je ljudska sudbina.
*
Nada proizlazi iz neznanja o sudbini.
*
Volja je potvrda sudbine.
*
Zagonetka poznaje sudbinu
ali je ne može promijeniti.
*
I smisao za slobodu
potječe od nepoznavanja sudbine.
Ali sloboda,
budući da je na svoj način sudbina,
ne postoji.
*
Može se nadati sretnoj sudbini.
No vjerujemo li u slutnje
ne preostaje nam do živjeti
bez nade.
“Onda nitko ne bi više činio ništa…”
Pokušajte!
*
Samo okrutna sudbina
može opravdati
okrutnost sudbine.
Ali i suze su sudbina.
*
Razmišljanje o sudbini
ne mijenja sudbinu,
jer
svaka prividna promjena sudbine
jest sudbina.
*
Rođenje je zajednički početak svake sudbine.
Smrt joj je zajednički svršetak.
Što se života tiče,
ili onog racionalnog.
*
Nesretna sudbina
nepopravljiva je sablazan.
*
Sretna sudbina
nesmotreni je blagoslov.
*
Sudbina je globalna činjenica,
i valjalo bi je globalno prosuđivati.
Ljudska slabost često je osuđuje.
*
Sudbini se ne izmiče.
*
Sudbina
u svojim krajnostima
nesavjesnost je i napetost.
*
“Ovo a ne nešto drugo”
moto je sudbine.
*
Sudbina ne podnosi savjete,
no i oni su,
za se,
sudbina.
*
Jednom riječi:
sve je sudbina.
Jer sve bi se moglo dogoditi.
*
Sve ostalo je sudbina.
*
p. s.
Bog ili slučaj određuju sudbinu.
Slučaj se podudara sa sudbinom.
Bog ne.
*
Da kojim slučajem Erri De Luca nije 2011. godine jedan od svojih rukopisa objavio u manjoj izdavačkoj kući u Firenci, ja vjerojatno nikada ne bih doznao tko je Daniel Vogelmann i čime se taj čovjek bavi.
Danas znam da je gospodin Vogelmann ne samo utemeljitelj i vlasnik tvrtke La Giuntina, koja se specijalzirala za izdanja na židovske teme, pa to donekle objašnjava i činjenicu što Erri De Luca svoje Svetice sablazni nije objavio kod svog matičnog izdavača u Milanu.
O tome kako se Daniel Vogelmann (Firenca, 28. 05. 1948.) prometnuo u nakladnika vjerojatno će se više doznati za koji dan upravo ovdje na Ajfelovom mostu. Danas, međutim, podastirem razmišljanja mladoga Vogelmanna o sudbini, objavljena u zasebnoj pjesničkoj zbirci 1974. godine, kada se autor u svojoj dvadeset i šestoj suočava i s očevim odlaskom u nepovrat.
S talijanskog izvornika preveo i priredio Tvrtko Klarić