Marko Vešović je rođen u Papama, malom selu na sjeveru Crne Gore. Nakon što su mu oca zatukli kao ibeovca, odrasta sa samohranom majkom Darinkom. Kao siroče i sin udovice, osjeća svu surovost rodnog kraja, gdje ga pogrdno nazivaju Udovičićem, kako se poslije u rodnoj domovini i sam potpisuje. Na studije odlazi u Sarajevo i tamo ostaje do danas. Napisao je jedan roman, više od deset zbirki poezije i nekoliko knjiga polemičkih tekstova. Osim toga, poezijom se bavio i kao prevoditelj i kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kad ga pitate o nekoj njegovoj pjesmi, on vam priča o drugim pjesnicima, recituje Brodskog, Bodlera, Remboa, Dikinsonovu. O svom pjesništvu jedino kaže kako vjeruje da je istinsko.
Ja ću se ovdje baviti jednom njegovom pjesmom. Pokušat ću je zajedno sa vama pročitati i pojedine pjesničke slike razigrati. Jer čitanje je igra – kao i pisanje. Ne? Stoga je dobro da osim razuma uključimo i staromodno srce, i da se otmemo stvarnosti koja je u našem slučaju palanačka, koja kao takva ne dopušta poeziji da se ostvaruje i koja je guši kao što drndanje kamiona guši zvuk violine pjegave djevojčice na probi muzičke škole.
Pjesma koju ćemo čitati zove se Grad. Autor ju je objavio 1996. godine u zbirci poezije Kralj i olupina,poslije ju je mijenjao, neke stihove izbacio, neke nove umetnuo, ali pjesma je ostala ista – lijepa i tačna. Pod “tačna” mislim na tačnost pjesničkih slika koje uspješno prenose one stvarne slike i osjećaje koji su pjesnika na pjesmu silile.
Sam naziv pjesme “Grad” u fokus čitatelju stavlja grad kao takav, kao činjenicu, ali u ovom slučaju i kao nešto novo, kao nepoznanicu. Pjesnik godinama poslije oživljava sliku grada kojeg gleda prvi put. Ta slika što u njemu živi je slika iz sna,iako stvarna, ili bolje reći potaknuta stvarnim prizorom kojemu je pjesnik svjedočio vlastitim očima, ona je sada maglovita, pomalo nejasna, jer je vrijeme učinilo svoje i jer je on, sad već dugo, stanovnik tog istog grada – grada u koji, u svojoj pjesmi, ponovo dolazi prvi put. Borges je govorio o sjećanjima, odnosno o slikama koje nosimo kao sjećanja. On kaže da, kad se god sjetimo nekog događaja, da se mi ustvari sjećamo slike tog događaja od jučer i da se ona sa svakim sjećanjem izvitoperuje, poprima nijanse koje je čine lažnom. Ovdje bi se čak moglo reći da je izvitoperivanje stvarne slike put koji pređe pjesnička slika. No, vratimo se pjesmi. U drugom stihu Vešović imenuje grad, to je Sarajevo, a slika je pogled sa Bistrika. Sada je to konkretan grad, pogotovo nama koji ga znamo, ali to ne mijenja mnogo na značenju, bar ne u ovom čitanju. Na stotinu sazvježđa u pomrčinu palo -/ Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo.Gradska svjetla su pjesniku sazviježđa u pomrčini. Sazviježđa su nepojmljiva, ali pjesniku je grad u trenutku kada ga gleda prvi put, ne jedno, nego na stotine sazviježđa. Pomrčina je mrak, sve ono što nije grad, sve što ga okružuje, onaj prsten crnine. S čim da grad usporedi čovjek koji dolazi sa sela? Nema druge – sa zvijezdama! Jer tamo gdje svjetlosti ima tek toliko da jedni druge viljuškama ne ubodu dok večeraju, zvjezdano nebo jedina je metafora. Pjesnik kaže da se zemaljsko i nebesko posve smiješalo. Gdje i kome? Smiješalo se u gradu, tamo gdje je nebo palo, ali i u njegovoj glavi dok gleda u taj pomalo bogohulni prizor. Seoski čovjek je ponizniji i naivniji od čovjeka koji živi u gradu i njemu je nepravedno što je čovjek toliko izmijenio prirodu, što se toliko udaljio od svog izvorišta. Takvom čovjeku je bliža svjetlost dalekih zvijezda, nego svjetlost gradske rasvjete, pa i onda kada mu je na dohvat ruke.
Dalje kaže: I pamtim, niz bistričku ulicu, ne znam koju,/ Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju!Kad je grad gomila sazviježđa, onda su krivovrate svjetiljke visibabe u stroju. Zar to nije tačna slika!? Zar svjetiljke ne izgledaju kao visibabe!? Ta njegova težnja da u novom svijetu nađe sličnost sa svijetom iz kojeg dolazi, težnja je svakog čovjeka koji se osmjeli i pođe u tuđinu. A grad je za selo, bez obzira je li odmah tu, iza brda, ili tamo preko okeana, uvijek tuđina. Visibabe su cvijeće koje među prvim raste u proljeće, često i probivši snježni omotač da bi se poklonilo suncu. Cvijet visibabe nikada ne gleda u sunce, već kao dijete kad nešto zgriješi, onako oborene glave, gleda predase. Tada je sunce majka koja ga ruži, ali i neko čije ga riječi griju. I još su svjetiljke, tako okrenute gradu, gradskim ulicama – u stroju. Zamislite prirodu „postrojenu“. Zamislite šumu hrasta u kojoj su stabla na jednakim odstojanjima. Bi li ih uopšte zvali prirodom? To je slika koju pjesnik vidi kao nelogičnu, kao nešto što se ne uklapa u svijet iz kojeg dolazi. Osim toga, visibabe rastu dok je još uvijek hladno, što ovoj slici daje i dodatno značenje, da je možda pjesnik, dok u svjetiljkama vidi visibabe, neko komu je od svega pomalo i zima.
Kasnije u stihovima:Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,/Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznanna neki način sve ovo i potvrđuje. On kaže da je duša iz straha, vidjela i sazviježđa i visibabe i da je s ti znanim svijetom, slikama kraja iz kojeg dolazi, htjela pripitomiti svijet neznan, dakle grad. To je isto kao kad vas na ulici presretnu banditi i traže od vas marku ili će vas prebiti. Vi tada počnete spominjati neke prijatelje čije bi vas ime moglo spasiti od degeneka, ili počnete da pričate nešto na što će se nasilnici sažaliti i pustiti vas. To je upoznavanje, vi se tada nekome ko vam je prijetnja pokušavate približiti, tražite nešto što vam je zajedničko i molite da vas poštede. Tako i ovaj pjesnik pred slikom grada pjeva, umiljava mu se.
Ali on gubi bitku, grad ga ne čuje, baš kao ni vas nasilnici, grad ne razumije njegov jezik, njemu su visibabe smijurija, sazviježđa otrcana, pogotovo ako su u pomrčinu pala. Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:/ Grad je ledena voda u koju ću da skočim.Pjesnik je sad ostao gol, grad ga je razoružao, on nema više ništa što bih moga dati tom nasilniku, tom hrmpaliji kojeg je usporedio sa stotinama sazviježđa. Sad ga je nasilnik natjerao da se skine do gola i da u hladnu vodu skoči. A ta voda je niko drugi, do on, grad. Zamislite kakav je to osjećaj skočiti u hladnu vodu, tek su prve visibabe nikle i još se snijeg nije otopio a vi morate da skočite u Neretvu. Nema povratka, selo mu je daleko, ni tamo više nije dobrodošao, već mora da nastavi dalje, u gradsku hladnoću.
I nije mu samo grad hladna voda, već sve što postoji pod nebeskom kapom. On je sam pred gradom u koji se osmjelio doći, ali on je i pjesnik, a usamljenijih ljudi od pjesnika nema. Ili ih ne bi trebalo biti. Kada je grad pokazao da je imun na njega, da mu je on kao tanana duša, siroče sa sela, neznan i nebitan, za njega se najednom sve u lednu vodu prometnulo. I on shvata u jednom trenu: Grad je toliko velik, da nema mjesta za me! To je savršen stih, na prvu pomalo paradoksalan. Ali i tu je važan svijet iz kojeg pjesnik dolazi i gleda grad, svijet sela, svijet koji je malen i u kojem se svi međusobno poznaju. Ta spoznaja je bolna, pomalo zastrašujuća, kao kad te majka prvi put ostavi u vrtiću. Ili u školi.
Ispričat ću priču o mome dedi. Kada smo za vrijeme rata napustili naše selo i otišli u jedno mjesto kao izbjeglice, u jedan gradić, dedo je jednog dana izašao na ulicu i počeo zaustavljati ljude da mu kažu ko su i odakle su. To je bila tužna scena, mene je bilo pomalo stid, imao sam tada osam godina. Zaustavljao ih je po dvoje troje odjednom i sa svima pričao, pitao ih za ime, prezime, ime oca, prezime majke… To je jedna od najbolnijih scena mog ranog djetinjstva, tu sam osjetio liniju koja stoji između grada i sela. Grad je veliko mjesto gdje živi puno ljudi koje ne znamo, a selo je malo mjesto, gdje žive ljudi koje znamo. I koji nas znaju. Zato je pjesniku u gradu hladno i zato on tvrdi da tu za njega mjesta nema. Jer život ljudi sa sela, pogotovo iz Sandžaka odakle je pjesnik Marko Vešović (a to su epski krajevi!) podnošljiv je onoliko koliko je tvoje ime živo u javnom diskursu, odnosno u narodnoj predaji. To skoro da je jedina utjeha takvim životima, da ih neko u pričama ponese kroz povijest. A u velikom gradu, među tolikim ljudima, teško je preživjeti u zajedničkoj memoriji – skoro da su vam šanse nikakve.
Skoro u bolovima, pjesnik pokušava u moru svjetla naći konačište i onda se sjeti sestre kad mu, u krilu, glavu bište. Ta slika je u lednoj vodi grada jedino konačište. Pjesnik svojoj sestri u krilu drži glavu i ona mu je prebire, biska, traži u njoj vaške, uši. To se na selu obično radi ovnoć, kada nema gostiju, kada niko ne može vidjeti tvoju sramotu, jer uši u glavi su sramota – odaju loše higijenske uslove. Pošto se to radi ovnoć, onda se obično sjedi uz šporet, ili uz lampu, da plamen osvijetli glavu. Tada si siguran, prsti sestrine te miluju po glavi, u šporetu pucketa vatra, i svako malo čuješ kako ona, sestra, noktima drobi tijelo bube koju u kosi razabere. To je slika koju pjesnik priziva i koja mu pomaže da preživi, kojom osmišljava svijet koji se počeo od njega udaljavati.
Sad već pomalo sabran, ugrijan slikom svoje glave u sestrinom krilu, ali i rezigniran, pjesnik, prvi dio pjesme završava stihovima:I sam sebi se činim ilegalan ko koza/ Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza.Shvativši svoje slabosti, prihvata svoj strah od tog ogromnog narativa kojem se prepušta i poredi sebe sa kozom koja je nakon drugog svjetskog rata bila zabranjena. Koza je životinja koja se boji i svoje sjenke, ona je i kao takva ilegalna, plašljiva. Tako pjesnik u samoću silazi sa uskotračnog voza – pomalo prepadnut, nesmotren. I nesiguran.
Drugi dio pjesme počinje stihovima: Premalen u metežu, izgubljen usred buke –/Samo saobraćajci k meni su širili ruke.On, pjesnik, ne prestaje da primjećuje grad, pa tako on na rukama saobraćajca, u svom tom metežu i buci, vidi bijele rukave, i njihove ruke mu se čine kao da se šire prema njemu, kako se već šire ruke kad nekoga dočekujete. U gradskom haosu, pjesnik vidi dvije ruke u bijelim rukavima i najradije bi im se bacio u zagrljaj.
Ali tu završava slika dolaska u grad. Dalje u stihovima, Vešović počinje da govori o Sarajevu u kojem je sad već proživio dio svog života. Tu je završila ta iz sna slika kad je Sarajevo prvi put ugledao sa Bistrika i poučen iskustvom tog grada, sad sebi postavlja pitanje: šta mi je taj grad bio? Teško je na to odgovoriti, jer je u tom gradu četvrt stoljeća u sobi prosjedio. Riječ Prosjedioje i posjedio i presjedio. I veličanstvena je u ovom kontekstu, jer označava sve nedaće četvrtine stoljeća koje je on svojim bićem proživio i koje se na njemu otislo njegovom sijedom kosom. On je sve svoje muke prosjedio, ili presjedio u svojoj sobi, zatvoren, zgurnut od svijeta. Ne zna pjesnik šta mu je taj grad bio, odnosno teško je to sada reći, ali činilo se Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,/ Gdje sam se liječio od moje Crne Gore.Njegov dolazak u grad je bio i bijeg, iz jedne druge zemlje, iz njegove Crne Gore. Naspram Crne Gore, ovaj grad mu je u početku bio sanatorij sa pogledom na more, mjesto gdje je trebao zaliječiti svoje rane, traume iz djetinjstva, ali grad to nije bio, on je u njemu četvrt stoljeća u sobi prosjedio. Postavlja se pitanje kakva je onda ta Crna Gora od koje pjesnik bježi, kad mu se grad učinio kao sanatorij sa pogledom na more. On je pobjegao u tuđinu Od Crne Gore u kojoj moja duša je bila/ Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.Nakovanj je najokrutnija površina na čitavom svijetu, najzatvorenija, od udaraca čekićem ta metalna ploča vremenom postane toliko zatvorena da čovjeka prožme jeza svaki put kada je pogleda. Takva je Crna Gora bila za njegovu dušu koja je na nakovnju gnijezdo svila. To je slika pjesnika na svakom pedlju ove planete, mislim na istinskog pjesnika, onog Kjerkegardovog očajnika, ona je svom svojom površinom nakovanj, a pjesnik je zrno žita koje odumire na toj glatkoj i sjajnoj metalnoj površini. To je slika svijeta koji ne dopušta da ga se u njegovoj čahuri dodiruje, to je svijet koji ne prima u sebe pjesnike, njihovu poeziju, to je svijet koji od pjesnika čini najusamljenije duše. Sve je nakovanj, kud god se čovjek okrene, nigdje mjesta nema da se utekne. Tu, na tom nakovnju, gnijezdo je siromašno, ono je sklonište od praznine, ono je deka beskućnika u hladnoj njujorškoj noći, u koju umotan leži pred zatvorenim vratima Appleovog zastupništva. Ta vrata su neprobojna, stakla na njima su ogledala, u kojima je tvoj odraz prekriven nekom metalik patinom i u kojem se vidiš onako kako te drugi gledaju
Iz Crne Gore, pjesnik je pobjegao u Sarajevo, sa sela u grad, ali ništa se promijenilo nije, njegova samoća nije postala podnošljivijom. On je zauvijek ostao raspamećeni dečko sa ibeovskom grbom,sa teretom oca ibeovca, sa stigmom koja se vremenom prometnula u grbu na njegovim leđima. On je grbavac, s kojim palanka ispotiha plače usta, kojeg i sažalijeva i mrzi. Veličanstveno je to kako Vešović teret oca koji je stradao nakon rezolucije IB-ea, u pjesmama predstavlja kao grbu. Malo ko je svjestan pogleda okoline kao grbavac.
Na kraju pjesme, Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,/ I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov, pomirio se sa životom koji je živio. Bio je to poluživot, u gradu polustranu.I on ga jeŽivio ko flauta. Ukoso. I ustranu. Flauta je dijetetu sa sela tuđa, a za vlastiti život koji ti na nju liči, moglo bi se reći i da nije sasvim tvoj.
GRAD
l.
Još uvijek je živa, u meni, iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo.
I pamtim: niz bistričku ulicu, ne znam koju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju!
Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
I spoznaja se diže, iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me.
Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan, ko koza,
Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza.
2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj moja duša je bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso. I ustranu.
O Vešovićevoj pjesmi “Grad”
Marko Vešović je rođen u Papama, malom selu na sjeveru Crne Gore. Nakon što su mu oca zatukli kao ibeovca, odrasta sa samohranom majkom Darinkom. Kao siroče i sin udovice, osjeća svu surovost rodnog kraja, gdje ga pogrdno nazivaju Udovičićem, kako se poslije u rodnoj domovini i sam potpisuje. Na studije odlazi u Sarajevo i tamo ostaje do danas. Napisao je jedan roman, više od deset zbirki poezije i nekoliko knjiga polemičkih tekstova. Osim toga, poezijom se bavio i kao prevoditelj i kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kad ga pitate o nekoj njegovoj pjesmi, on vam priča o drugim pjesnicima, recituje Brodskog, Bodlera, Remboa, Dikinsonovu. O svom pjesništvu jedino kaže kako vjeruje da je istinsko.
Ja ću se ovdje baviti jednom njegovom pjesmom. Pokušat ću je zajedno sa vama pročitati i pojedine pjesničke slike razigrati. Jer čitanje je igra – kao i pisanje. Ne? Stoga je dobro da osim razuma uključimo i staromodno srce, i da se otmemo stvarnosti koja je u našem slučaju palanačka, koja kao takva ne dopušta poeziji da se ostvaruje i koja je guši kao što drndanje kamiona guši zvuk violine pjegave djevojčice na probi muzičke škole.
Pjesma koju ćemo čitati zove se Grad. Autor ju je objavio 1996. godine u zbirci poezije Kralj i olupina, poslije ju je mijenjao, neke stihove izbacio, neke nove umetnuo, ali pjesma je ostala ista – lijepa i tačna. Pod “tačna” mislim na tačnost pjesničkih slika koje uspješno prenose one stvarne slike i osjećaje koji su pjesnika na pjesmu silile.
Sam naziv pjesme “Grad” u fokus čitatelju stavlja grad kao takav, kao činjenicu, ali u ovom slučaju i kao nešto novo, kao nepoznanicu. Pjesnik godinama poslije oživljava sliku grada kojeg gleda prvi put. Ta slika što u njemu živi je slika iz sna, iako stvarna, ili bolje reći potaknuta stvarnim prizorom kojemu je pjesnik svjedočio vlastitim očima, ona je sada maglovita, pomalo nejasna, jer je vrijeme učinilo svoje i jer je on, sad već dugo, stanovnik tog istog grada – grada u koji, u svojoj pjesmi, ponovo dolazi prvi put. Borges je govorio o sjećanjima, odnosno o slikama koje nosimo kao sjećanja. On kaže da, kad se god sjetimo nekog događaja, da se mi ustvari sjećamo slike tog događaja od jučer i da se ona sa svakim sjećanjem izvitoperuje, poprima nijanse koje je čine lažnom. Ovdje bi se čak moglo reći da je izvitoperivanje stvarne slike put koji pređe pjesnička slika. No, vratimo se pjesmi. U drugom stihu Vešović imenuje grad, to je Sarajevo, a slika je pogled sa Bistrika. Sada je to konkretan grad, pogotovo nama koji ga znamo, ali to ne mijenja mnogo na značenju, bar ne u ovom čitanju. Na stotinu sazvježđa u pomrčinu palo -/ Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo. Gradska svjetla su pjesniku sazviježđa u pomrčini. Sazviježđa su nepojmljiva, ali pjesniku je grad u trenutku kada ga gleda prvi put, ne jedno, nego na stotine sazviježđa. Pomrčina je mrak, sve ono što nije grad, sve što ga okružuje, onaj prsten crnine. S čim da grad usporedi čovjek koji dolazi sa sela? Nema druge – sa zvijezdama! Jer tamo gdje svjetlosti ima tek toliko da jedni druge viljuškama ne ubodu dok večeraju, zvjezdano nebo jedina je metafora. Pjesnik kaže da se zemaljsko i nebesko posve smiješalo. Gdje i kome? Smiješalo se u gradu, tamo gdje je nebo palo, ali i u njegovoj glavi dok gleda u taj pomalo bogohulni prizor. Seoski čovjek je ponizniji i naivniji od čovjeka koji živi u gradu i njemu je nepravedno što je čovjek toliko izmijenio prirodu, što se toliko udaljio od svog izvorišta. Takvom čovjeku je bliža svjetlost dalekih zvijezda, nego svjetlost gradske rasvjete, pa i onda kada mu je na dohvat ruke.
Dalje kaže: I pamtim, niz bistričku ulicu, ne znam koju,/ Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju! Kad je grad gomila sazviježđa, onda su krivovrate svjetiljke visibabe u stroju. Zar to nije tačna slika!? Zar svjetiljke ne izgledaju kao visibabe!? Ta njegova težnja da u novom svijetu nađe sličnost sa svijetom iz kojeg dolazi, težnja je svakog čovjeka koji se osmjeli i pođe u tuđinu. A grad je za selo, bez obzira je li odmah tu, iza brda, ili tamo preko okeana, uvijek tuđina. Visibabe su cvijeće koje među prvim raste u proljeće, često i probivši snježni omotač da bi se poklonilo suncu. Cvijet visibabe nikada ne gleda u sunce, već kao dijete kad nešto zgriješi, onako oborene glave, gleda predase. Tada je sunce majka koja ga ruži, ali i neko čije ga riječi griju. I još su svjetiljke, tako okrenute gradu, gradskim ulicama – u stroju. Zamislite prirodu „postrojenu“. Zamislite šumu hrasta u kojoj su stabla na jednakim odstojanjima. Bi li ih uopšte zvali prirodom? To je slika koju pjesnik vidi kao nelogičnu, kao nešto što se ne uklapa u svijet iz kojeg dolazi. Osim toga, visibabe rastu dok je još uvijek hladno, što ovoj slici daje i dodatno značenje, da je možda pjesnik, dok u svjetiljkama vidi visibabe, neko komu je od svega pomalo i zima.
Kasnije u stihovima: Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,/Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan na neki način sve ovo i potvrđuje. On kaže da je duša iz straha, vidjela i sazviježđa i visibabe i da je s ti znanim svijetom, slikama kraja iz kojeg dolazi, htjela pripitomiti svijet neznan, dakle grad. To je isto kao kad vas na ulici presretnu banditi i traže od vas marku ili će vas prebiti. Vi tada počnete spominjati neke prijatelje čije bi vas ime moglo spasiti od degeneka, ili počnete da pričate nešto na što će se nasilnici sažaliti i pustiti vas. To je upoznavanje, vi se tada nekome ko vam je prijetnja pokušavate približiti, tražite nešto što vam je zajedničko i molite da vas poštede. Tako i ovaj pjesnik pred slikom grada pjeva, umiljava mu se.
Ali on gubi bitku, grad ga ne čuje, baš kao ni vas nasilnici, grad ne razumije njegov jezik, njemu su visibabe smijurija, sazviježđa otrcana, pogotovo ako su u pomrčinu pala. Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:/ Grad je ledena voda u koju ću da skočim. Pjesnik je sad ostao gol, grad ga je razoružao, on nema više ništa što bih moga dati tom nasilniku, tom hrmpaliji kojeg je usporedio sa stotinama sazviježđa. Sad ga je nasilnik natjerao da se skine do gola i da u hladnu vodu skoči. A ta voda je niko drugi, do on, grad. Zamislite kakav je to osjećaj skočiti u hladnu vodu, tek su prve visibabe nikle i još se snijeg nije otopio a vi morate da skočite u Neretvu. Nema povratka, selo mu je daleko, ni tamo više nije dobrodošao, već mora da nastavi dalje, u gradsku hladnoću.
I nije mu samo grad hladna voda, već sve što postoji pod nebeskom kapom. On je sam pred gradom u koji se osmjelio doći, ali on je i pjesnik, a usamljenijih ljudi od pjesnika nema. Ili ih ne bi trebalo biti. Kada je grad pokazao da je imun na njega, da mu je on kao tanana duša, siroče sa sela, neznan i nebitan, za njega se najednom sve u lednu vodu prometnulo. I on shvata u jednom trenu: Grad je toliko velik, da nema mjesta za me! To je savršen stih, na prvu pomalo paradoksalan. Ali i tu je važan svijet iz kojeg pjesnik dolazi i gleda grad, svijet sela, svijet koji je malen i u kojem se svi međusobno poznaju. Ta spoznaja je bolna, pomalo zastrašujuća, kao kad te majka prvi put ostavi u vrtiću. Ili u školi.
Ispričat ću priču o mome dedi. Kada smo za vrijeme rata napustili naše selo i otišli u jedno mjesto kao izbjeglice, u jedan gradić, dedo je jednog dana izašao na ulicu i počeo zaustavljati ljude da mu kažu ko su i odakle su. To je bila tužna scena, mene je bilo pomalo stid, imao sam tada osam godina. Zaustavljao ih je po dvoje troje odjednom i sa svima pričao, pitao ih za ime, prezime, ime oca, prezime majke… To je jedna od najbolnijih scena mog ranog djetinjstva, tu sam osjetio liniju koja stoji između grada i sela. Grad je veliko mjesto gdje živi puno ljudi koje ne znamo, a selo je malo mjesto, gdje žive ljudi koje znamo. I koji nas znaju. Zato je pjesniku u gradu hladno i zato on tvrdi da tu za njega mjesta nema. Jer život ljudi sa sela, pogotovo iz Sandžaka odakle je pjesnik Marko Vešović (a to su epski krajevi!) podnošljiv je onoliko koliko je tvoje ime živo u javnom diskursu, odnosno u narodnoj predaji. To skoro da je jedina utjeha takvim životima, da ih neko u pričama ponese kroz povijest. A u velikom gradu, među tolikim ljudima, teško je preživjeti u zajedničkoj memoriji – skoro da su vam šanse nikakve.
Skoro u bolovima, pjesnik pokušava u moru svjetla naći konačište i onda se sjeti sestre kad mu, u krilu, glavu bište. Ta slika je u lednoj vodi grada jedino konačište. Pjesnik svojoj sestri u krilu drži glavu i ona mu je prebire, biska, traži u njoj vaške, uši. To se na selu obično radi ovnoć, kada nema gostiju, kada niko ne može vidjeti tvoju sramotu, jer uši u glavi su sramota – odaju loše higijenske uslove. Pošto se to radi ovnoć, onda se obično sjedi uz šporet, ili uz lampu, da plamen osvijetli glavu. Tada si siguran, prsti sestrine te miluju po glavi, u šporetu pucketa vatra, i svako malo čuješ kako ona, sestra, noktima drobi tijelo bube koju u kosi razabere. To je slika koju pjesnik priziva i koja mu pomaže da preživi, kojom osmišljava svijet koji se počeo od njega udaljavati.
Sad već pomalo sabran, ugrijan slikom svoje glave u sestrinom krilu, ali i rezigniran, pjesnik, prvi dio pjesme završava stihovima: I sam sebi se činim ilegalan ko koza/ Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza. Shvativši svoje slabosti, prihvata svoj strah od tog ogromnog narativa kojem se prepušta i poredi sebe sa kozom koja je nakon drugog svjetskog rata bila zabranjena. Koza je životinja koja se boji i svoje sjenke, ona je i kao takva ilegalna, plašljiva. Tako pjesnik u samoću silazi sa uskotračnog voza – pomalo prepadnut, nesmotren. I nesiguran.
Drugi dio pjesme počinje stihovima: Premalen u metežu, izgubljen usred buke –/Samo saobraćajci k meni su širili ruke. On, pjesnik, ne prestaje da primjećuje grad, pa tako on na rukama saobraćajca, u svom tom metežu i buci, vidi bijele rukave, i njihove ruke mu se čine kao da se šire prema njemu, kako se već šire ruke kad nekoga dočekujete. U gradskom haosu, pjesnik vidi dvije ruke u bijelim rukavima i najradije bi im se bacio u zagrljaj.
Ali tu završava slika dolaska u grad. Dalje u stihovima, Vešović počinje da govori o Sarajevu u kojem je sad već proživio dio svog života. Tu je završila ta iz sna slika kad je Sarajevo prvi put ugledao sa Bistrika i poučen iskustvom tog grada, sad sebi postavlja pitanje: šta mi je taj grad bio? Teško je na to odgovoriti, jer je u tom gradu četvrt stoljeća u sobi prosjedio. Riječ Prosjedio je i posjedio i presjedio. I veličanstvena je u ovom kontekstu, jer označava sve nedaće četvrtine stoljeća koje je on svojim bićem proživio i koje se na njemu otislo njegovom sijedom kosom. On je sve svoje muke prosjedio, ili presjedio u svojoj sobi, zatvoren, zgurnut od svijeta. Ne zna pjesnik šta mu je taj grad bio, odnosno teško je to sada reći, ali činilo se Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,/ Gdje sam se liječio od moje Crne Gore. Njegov dolazak u grad je bio i bijeg, iz jedne druge zemlje, iz njegove Crne Gore. Naspram Crne Gore, ovaj grad mu je u početku bio sanatorij sa pogledom na more, mjesto gdje je trebao zaliječiti svoje rane, traume iz djetinjstva, ali grad to nije bio, on je u njemu četvrt stoljeća u sobi prosjedio. Postavlja se pitanje kakva je onda ta Crna Gora od koje pjesnik bježi, kad mu se grad učinio kao sanatorij sa pogledom na more. On je pobjegao u tuđinu Od Crne Gore u kojoj moja duša je bila/ Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila. Nakovanj je najokrutnija površina na čitavom svijetu, najzatvorenija, od udaraca čekićem ta metalna ploča vremenom postane toliko zatvorena da čovjeka prožme jeza svaki put kada je pogleda. Takva je Crna Gora bila za njegovu dušu koja je na nakovnju gnijezdo svila. To je slika pjesnika na svakom pedlju ove planete, mislim na istinskog pjesnika, onog Kjerkegardovog očajnika, ona je svom svojom površinom nakovanj, a pjesnik je zrno žita koje odumire na toj glatkoj i sjajnoj metalnoj površini. To je slika svijeta koji ne dopušta da ga se u njegovoj čahuri dodiruje, to je svijet koji ne prima u sebe pjesnike, njihovu poeziju, to je svijet koji od pjesnika čini najusamljenije duše. Sve je nakovanj, kud god se čovjek okrene, nigdje mjesta nema da se utekne. Tu, na tom nakovnju, gnijezdo je siromašno, ono je sklonište od praznine, ono je deka beskućnika u hladnoj njujorškoj noći, u koju umotan leži pred zatvorenim vratima Appleovog zastupništva. Ta vrata su neprobojna, stakla na njima su ogledala, u kojima je tvoj odraz prekriven nekom metalik patinom i u kojem se vidiš onako kako te drugi gledaju
Iz Crne Gore, pjesnik je pobjegao u Sarajevo, sa sela u grad, ali ništa se promijenilo nije, njegova samoća nije postala podnošljivijom. On je zauvijek ostao raspamećeni dečko sa ibeovskom grbom, sa teretom oca ibeovca, sa stigmom koja se vremenom prometnula u grbu na njegovim leđima. On je grbavac, s kojim palanka ispotiha plače usta, kojeg i sažalijeva i mrzi. Veličanstveno je to kako Vešović teret oca koji je stradao nakon rezolucije IB-ea, u pjesmama predstavlja kao grbu. Malo ko je svjestan pogleda okoline kao grbavac.
Na kraju pjesme, Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,/ I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov, pomirio se sa životom koji je živio. Bio je to poluživot, u gradu polustranu. I on ga je Živio ko flauta. Ukoso. I ustranu. Flauta je dijetetu sa sela tuđa, a za vlastiti život koji ti na nju liči, moglo bi se reći i da nije sasvim tvoj.
GRAD
l.
Još uvijek je živa, u meni, iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo.
I pamtim: niz bistričku ulicu, ne znam koju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju!
Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
I spoznaja se diže, iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me.
Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan, ko koza,
Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza.
2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj moja duša je bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso. I ustranu.
Objavljeno na portalu Strane