Dragi Srđane, sigurna sam da ste već naišli na mnoge prepreke, na obećanja koja budu zaboravljena, kad se uglavnom morate osloniti sami na sebe – sve to mislim samo na književni dio života. Što budete dalje išli, neće biti lakše, odnosno, nešto će ići laganije a drugo će se samo odjednom pretvoriti u nemoguće, pa ćete ostati na vjetrometini. Ali, ni tada nema odustajanja, to je moja životna deviza, znam koliko mogu i želim dostići svoj maksimum. Jer, ipak, u svakoj se situaciji nađu ljudi, mimo onih sa kojima računamo, koji žele i hoće pomoći.
Kroz takav nekakav period prolazim zadnjih nekoliko mjeseci. Možda će biti jednog dana prilike razgovarati o tome. Budući da nema Sajma, ne planiram ove zime u Beograd i Novi Sad, ali, tko zna „šta oblaci nose“, ili šta će se dogoditi „u prostoru međuoblaka“, kako imam zapisano u pričama.
Vi ste već jako puno postigli, što potvrđuju Jergović i Bazdulj koji u Vašim knjigama pišu o tim knjigama, to ima veliku težinu i mislim da je važnije od osvrta koji budu naknadno objavljeni, jer potonje će netko vidjeti ili neće, a ovi prvi su sastavni dio knjige. Zato nastojte da Vam uvijek, u budućim knjigama, makar nekoliko rečenica napiše etablirano književno ime, ne popuštajte i ne pristajte ni na kakve kompromise. Iako neće biti lako jer ste startali sa velikim imenima, pa je malo ostalo onih iznad, a previše je onih ispod kojima nemojte dozvoliti da Vas zavedu.
Zbirku „Ugrušak“ doživljavam kao pjesničku kroniku pjesnikovog brzog odrastanja i sazrijevanja, od razbijenog koljena do „boje badema boje metka u glavi nedužne žene“; od pjesme Snatrim u kojoj su sokak, jorgovan, višnje, zelena trava, do jedenja svitka pergamenta kako bi reči postale krv i meso; od može li iko da puca na džem, na dete može al’ na džem, na marmeladu, musavu malu dečiju bradu ne može, do sina koji će u vrijeme prvo ubiti brata.
Sve od – do se provlači kroz pjesme. Čak bih se usudila reći da je početak baš u Ugrušku: nizala su se dešavanja u mojoj glavi, sećanja od malena od prvog kamenja na Kosovu Polju koje sam ugledao i o koje sam stukao koleno, do: ukoričila se njegova riječ u tekst u papir bijeli ili sada već žuti, pri čemu žuti papir doživljavam kao dovoljan vremenski odmak od početka, kao sve ono iskustvo između: u kome će mi neko lizanjem kažiprsta koji okreće stranicu pomoći da moja duša pređe sa lista na dunjaluk.
Vrlo jasno prepoznajem puno slika i situacija, čemu pripomaže moje odrastanje na granici sa Bosnom, druženje s odraslim ljudima iz Bosanske krajine, ali još više sa djecom cigančićima koji su dolazili pokrivenim kolima i okićenim konjem u moju varošicu uoči glinske nadaleko poznate srijede kao sajmenog dana.
Već me prva pjesma nekako razgalila, toliko sličnih riječi, naziva i odnosa kao što ih i sama u nekoj pjesmi na banijskom dijalektu napisah; imam, na primjer: ćaća se ispo na tavan/premeće po kobascama i slanini; selo ne gladuje skidaju se obrazne na bukovni odimljene; Vi: U tefter zapisujem da u vojvođanskim selima rode pohađaju igrališta; J.: U kadar se postavila ptica-roda, na praznom sportskom igralištu, tačno između stativa. Imam priče naslova: Koraci sa mirisom lipe, Nije dud čovjek, a o puževima golaćima, o vodi i ribama da ne govorim, na više mjesta.
Zato ponovo zaključujem da u mojim pričama prepoznajete svoj „povratak doma“. Iako ste premladi za takvo iskustvo, ono je proživljeno, ono je u Vama jer su ga nametnuli, kako prostor tako i ljudi, prije svega, ono „klizi kroz glazuru zlatnog dana“. Mislim da je jako dobro da ste dio proživljenoga prenijeli u riječi, iako tu sigurno nije kraj jer se čovjek uvijek vraća sebi.
Neprocjenjiva je vrijednost Vaših pjesama što nikoga ni za što ne optužujete, ljudima svih vjera i nacija obraćate se samo i jedino kao ljudima s kojima se razumijete, žalite za onima koje ste morali ostaviti i ne govorite o onima koji su se promijenili i nisu možda više onakvi kakvi su ostali u Vašem sjećanju, ali kao da im i to nekako halalite, objašnjenjem da nisu mogli ili znali ili smjeli drugačije.
I upečatljivo je Vaše znanje o važnim običajima i gestama i nazivima za pojedina stanja i odnose u svim religijama, tj. vjeroispovijestima na ovom našem nesretnom prostoru.
Ugodne su oku i uhu riječi poput svetlopisala se ili u ulici tihouhanoj, ili na slikovnici sna, budite sigurni da će ih netko usvojiti i koristiti u nekoj svojoj poeziji ili prozi.
Bogatstvo od pjesama, moj je zaključak.
Budući da ovo pišem samo Vama lično, nisam pazila previše na označavanje citata, Vi razumijete na što se neka misao odnosi.
Ako ima neki konkurs u koji bi se zbirka uklopila samo je pošaljite, zanimljivo je pratiti šta će se događati i iz toga zaključivati.
O Ugrušku
Dragi Srđane, sigurna sam da ste već naišli na mnoge prepreke, na obećanja koja budu zaboravljena, kad se uglavnom morate osloniti sami na sebe – sve to mislim samo na književni dio života. Što budete dalje išli, neće biti lakše, odnosno, nešto će ići laganije a drugo će se samo odjednom pretvoriti u nemoguće, pa ćete ostati na vjetrometini. Ali, ni tada nema odustajanja, to je moja životna deviza, znam koliko mogu i želim dostići svoj maksimum. Jer, ipak, u svakoj se situaciji nađu ljudi, mimo onih sa kojima računamo, koji žele i hoće pomoći.
Kroz takav nekakav period prolazim zadnjih nekoliko mjeseci. Možda će biti jednog dana prilike razgovarati o tome. Budući da nema Sajma, ne planiram ove zime u Beograd i Novi Sad, ali, tko zna „šta oblaci nose“, ili šta će se dogoditi „u prostoru međuoblaka“, kako imam zapisano u pričama.
Vi ste već jako puno postigli, što potvrđuju Jergović i Bazdulj koji u Vašim knjigama pišu o tim knjigama, to ima veliku težinu i mislim da je važnije od osvrta koji budu naknadno objavljeni, jer potonje će netko vidjeti ili neće, a ovi prvi su sastavni dio knjige. Zato nastojte da Vam uvijek, u budućim knjigama, makar nekoliko rečenica napiše etablirano književno ime, ne popuštajte i ne pristajte ni na kakve kompromise. Iako neće biti lako jer ste startali sa velikim imenima, pa je malo ostalo onih iznad, a previše je onih ispod kojima nemojte dozvoliti da Vas zavedu.
Zbirku „Ugrušak“ doživljavam kao pjesničku kroniku pjesnikovog brzog odrastanja i sazrijevanja, od razbijenog koljena do „boje badema boje metka u glavi nedužne žene“; od pjesme Snatrim u kojoj su sokak, jorgovan, višnje, zelena trava, do jedenja svitka pergamenta kako bi reči postale krv i meso; od može li iko da puca na džem, na dete može al’ na džem, na marmeladu, musavu malu dečiju bradu ne može, do sina koji će u vrijeme prvo ubiti brata.
Sve od – do se provlači kroz pjesme. Čak bih se usudila reći da je početak baš u Ugrušku: nizala su se dešavanja u mojoj glavi, sećanja od malena od prvog kamenja na Kosovu Polju koje sam ugledao i o koje sam stukao koleno, do: ukoričila se njegova riječ u tekst u papir bijeli ili sada već žuti, pri čemu žuti papir doživljavam kao dovoljan vremenski odmak od početka, kao sve ono iskustvo između: u kome će mi neko lizanjem kažiprsta koji okreće stranicu pomoći da moja duša pređe sa lista na dunjaluk.
Vrlo jasno prepoznajem puno slika i situacija, čemu pripomaže moje odrastanje na granici sa Bosnom, druženje s odraslim ljudima iz Bosanske krajine, ali još više sa djecom cigančićima koji su dolazili pokrivenim kolima i okićenim konjem u moju varošicu uoči glinske nadaleko poznate srijede kao sajmenog dana.
Već me prva pjesma nekako razgalila, toliko sličnih riječi, naziva i odnosa kao što ih i sama u nekoj pjesmi na banijskom dijalektu napisah; imam, na primjer: ćaća se ispo na tavan/premeće po kobascama i slanini; selo ne gladuje skidaju se obrazne na bukovni odimljene; Vi: U tefter zapisujem da u vojvođanskim selima rode pohađaju igrališta; J.: U kadar se postavila ptica-roda, na praznom sportskom igralištu, tačno između stativa. Imam priče naslova: Koraci sa mirisom lipe, Nije dud čovjek, a o puževima golaćima, o vodi i ribama da ne govorim, na više mjesta.
Zato ponovo zaključujem da u mojim pričama prepoznajete svoj „povratak doma“. Iako ste premladi za takvo iskustvo, ono je proživljeno, ono je u Vama jer su ga nametnuli, kako prostor tako i ljudi, prije svega, ono „klizi kroz glazuru zlatnog dana“. Mislim da je jako dobro da ste dio proživljenoga prenijeli u riječi, iako tu sigurno nije kraj jer se čovjek uvijek vraća sebi.
Neprocjenjiva je vrijednost Vaših pjesama što nikoga ni za što ne optužujete, ljudima svih vjera i nacija obraćate se samo i jedino kao ljudima s kojima se razumijete, žalite za onima koje ste morali ostaviti i ne govorite o onima koji su se promijenili i nisu možda više onakvi kakvi su ostali u Vašem sjećanju, ali kao da im i to nekako halalite, objašnjenjem da nisu mogli ili znali ili smjeli drugačije.
I upečatljivo je Vaše znanje o važnim običajima i gestama i nazivima za pojedina stanja i odnose u svim religijama, tj. vjeroispovijestima na ovom našem nesretnom prostoru.
Ugodne su oku i uhu riječi poput svetlopisala se ili u ulici tihouhanoj, ili na slikovnici sna, budite sigurni da će ih netko usvojiti i koristiti u nekoj svojoj poeziji ili prozi.
Bogatstvo od pjesama, moj je zaključak.
Budući da ovo pišem samo Vama lično, nisam pazila previše na označavanje citata, Vi razumijete na što se neka misao odnosi.
Ako ima neki konkurs u koji bi se zbirka uklopila samo je pošaljite, zanimljivo je pratiti šta će se događati i iz toga zaključivati.
Puno pozdrava,
Jagoda
U Glini, 1. 11. 2021.