… Kao da je istovremeno u prostoru onoga što je bilo jučer i onoga što je danas. Dvije sobe kroz koje prolazi s jednom osobom i s njom iza sebe u njima ostavlja različite priče… Nastoji ih za stalno useliti u jednu sobu u kojoj zajedno žive prošlost i sadašnjost. Prvoj je ime Jučer, drugoj Danas. Miješaju mu se u tim pričama sadržaji ratnog dnevnika i svakodnevice, dok ih opisuje, hoće ih pod jednim krovom, u jednoj sobi, u kojoj su stalno naseljene samo dvije osobe, njihovi jedini vlasnici…
Danas
Ona uđe u njegovu radnu sobu, obiđe ga na stolici, kad je pri nadahnuću, on to jedva i primijeti. Zaustavi se pred prozorom koji gleda u džamiju Kralj Fahd i trgovke ispred nje. Bez riječi odatle promatra stanare nebodera u njihovoj ulici koji su na klupama od ranog jutra, ljeti i do kasnih večeri. Vraća se nazad u veliku sobu, u kojoj je najčešće sama, čim zaključi da je on, zanesen radom, uopće i ne primjećuje. Ali, dok iza njegovih leđa prolazi, neočekivano, on je u tome razuvjeri kad god se, u povratku, iza njegovih leđa zaustavi da pročita tekst ispisan na ekranu monitora. Progovori glasom u kojemu ima i ljutnje:
– Dosadno ti samoj u velikoj sobi, a meni ovdje baš ugodno. I inspirativno. Zaradim se pa te i ne čujem dok kraj mene prolaziš. Ne radim ništa tajnovito, uvjeri se, čitaj, nije na ekranu za mene ništa što nije i za tebe.
– Znaš da je s mojom žutom mrljom na jednom oku nemoguće čitati tako sitna slova.
– Hoćeš li da ih povećam?
– Ma, neee! Boli me, ovo me strašno boli… Da bar smijem popiti neki aspirin, pa da malo ublažim bol… Niʼko ne zna kako ovo boli. U samoći, u onoj soburini, boli nekako i jače. Strašno me ovo boli.
– Sad ću tamo, napravit ću nam kavu. Samo da završim još nešto.
Ona tek tada iskazuje svoju radoznalost:
– A o čemu to danas pišeš?
– Donijet ću ti u veliku sobu sve na papiru. Isprintano.
– Uopće nisam znala da danas nešto novo pišeš, mislila sam da čitaš svoj ratni dnevnik. Da sam znala da pišeš, ne bih ni ulazila, iako me ovo boli. Kad o ovoj boli s nekim pričam, nekako mi lakše.
– Samo da završim još rečenicu-dvije i ovome što je već napisano dodam koju rečenicu ispred toga. Pišem o onome što sam ti tek u ratu otkrio kao svoju tajnu. O tome smo Jučer prvi put pričali vrlo otvoreno, tada smo o mojoj i tvojoj tajni razgovarali kao o bliznakinjama i srodnim dušama, valjda zato što su pripadale tvojoj baki i mojoj majci.
– Pričali smo jučer i o susjedu Branku, o onome kad nam je u ratu sa svojom Danom navratio na doljevušu, i o tvom čekiću i čavlu… Da, ti si tek tada prvi put progovorio o mojoj baki. Pričali smo i o Jergoviću. Je li i o tome pišeš?
– To je već napisano… Dolazim ti brzo u našu veliku sobu s isprintanim tekstom.
Ona ga napušta, odlazi u kuhinju, umjesto njega, priredit će neskafe s vrelom vodom iz protočnog bojlera. On je ispred monitora opet sam. Završava tekst, onome što je već napisano dodaje naprijed i opis njezina ulaska u njegovu radnu sobu, razgovor s njom, već čeka njegov isprint. Ona, eno, izlazi iz kuhinje s dvije šalice na tacni, korak joj je sitan i oprezan, desna ruka kao da joj podrhtava. Uzima pet stranica isprintanog teksta i žuri prema njoj da joj pomogne, strah ga da ne ispusti tacnu na kojoj su šalice. U veliku sobu ulazi s papirima u jednoj ruci i s tacnom u drugoj. Ona od njega preuzima tekst i sjeda na kauč, a on se smješta u svoju stolicu za odmor.
Neko vrijeme šute oboje, ona čita. On dobro zna što čita, jer pamti svaku riječ izgovorenu pred njom jučer.
Jučer, u istome prostoru
– Rekao sam ti da sam od fra Marka dobio tekst o zaposjedanju Teologije u Nedžarićima.
– Da. A što je to tako važno?
– Od tada sam stalno u dva vremena, čas u prošlosti, čas u sadašnjosti. Tako sam se osjećao i nakon moždanog udara 93.
Nije raspoložena razgovarati o tome, strašno je muče bolovi u desnoj ruci. Odbija svaki razgovor koji nije posvećen njezinim bolovima.
– Ne želim ni o tome više znati ništa. Od bolova sam stalno u prostoru onoga što je bilo jučer i ovoga što je danas. Ovo danas je jače od onoga jučer. Zaposjeli, protjerali, uneredili, napustili, opljačkali, oh, Bože… Vratili se, obnovili, služe Bogu u miru, kao i u Samoboru, to mi je sasvim dosta.
– Nakon čitanja fra Markovog teksta napisao sam i svoj tekst čiji je naslov O prijateljima na čekanju i o samoći. Objavio ga na svom siteu Jergović. Pročitala si ga prije nekoliko dana.
– Vrlo pažljivo. I s velikom radoznalošću.
– Nisam li u njemu, ne daj Bože, nekog svog prijatelja možda uvrijedio?
– Uvrijedio? Ne. Prijatelje si samo spomenuo. Imenom i prezimenom. To nije uvrjedljivo. Joooj, boli! Bože, kako me ovo opet boli.
– Zar te baš toliko boli?
– Boli. Strašno me boli.
– Hoćeš li da ti namažem gelom?
– Ne pomaže.
– Bez prijatelja sam se u ratu osjećao kao nepotpun čovjek… Užasno usamljeno.
– Opet ti o svojim prijateljima u ratu. Opet ti o samoći. Rekla sam ti da ne znam kad ću uzeti u ruke tu tvoju ratnu knjigu, plaši me njezin sadržaj, a ti mene, malo-malo, pa vraćaš baš tim njezinim sadržajima.
– Oprosti.
– Pa, i u poraću smo, čovječe, u ovom gradu, i ti i ja sami, i bez prijatelja. Ti spao samo na mene, ja spala samo na tebe. Meni je to dovoljno.
– I meni. Osobito kad sam na tebi.
– Hajde, šuti. I ti si mi za to u ovim našim godinama. Ne može ni ta šala da me nasmije, toliko me ovo boli.
– Rekla si mi da se i danas sjećaš onog mog pisma upućenog predsjedniku Hrvatskog PEN centra, uvrštenog u moj ratni dnevnik. Sjećaš li se danas još nečega i bez čitanja tog mog dnevnika?
Šutjela je, pogled joj je bio na podu, onda ga je digla s osmijehom i zaustavila na njemu.
Ona i On o onome jučer i o onome danas
… Kao da su istovremeno u prostoru onoga što je bilo jučer i onoga što je danas. Dvije sobe kroz koje prolaze dvije osobe i iza sebe u njima ostavljaju različite priče u različitom vremenu s naslovima Jučer i Danas. Svoju prošlost i sadašnjost žive istovremeno…
– Sjećam se onoga što me i danas potiče i na smijeh i na plač. Ti i susjed Branko iznad nas, koji nam je sa svojom Danom došao na doljevušu od toza jučerašnje kave. Dok miruju ratnici u Nedžarićima, susjed ti uporno tvrdi da su svi vanjski zidovi od betona, ti njemu da nije u pravu. S velikim čavlom i čekićem obilazite sve sobe u našemu stanu. U njemu smo već punih trinaest godina, kao i njih dvoje u svome. Iz njega silazimo u podrum nebrojeno puta, u podrumu gotovo uvijek nailazimo i na njih dvoje. Tvoj čavao i čekić uvjeravaju susjeda da je u stanu vrlo malo betonskih zidova koji mogu odbiti metak i geler ma koje granate. Susjed i susjeda odlaze, nakon sat-dva do nas dopire odjek metka u blizini, Branko na našim vratima. Govori ti na prekide: Ovolika rupa… u zidu kraj prozora… prošao metak kroz nju kao kroz sir… ti si u pravu. Potom dodaje: Samo što sam u spavaćoj sobi na ležaju započeo svoj popodnevni odmor, metak mi prošišao kraj glave, srećom, nije me ni dotakao. Izbezumljen je, drhti, govori opet na prekide da je u svim stanovima u neboderima vrlo malo betonskih zidova. Ubrzo odlazi… Njegovo upozorenje u meni pokreće strah, prvo se smijem, onda plačem. U svom stanu, dakle, najmanje smo sigurni, možemo poginuti i dok spavamo. Jecajima naglašavam i svoju i tvoju nesigurnost, ma gdje se nalazili dok je grad u opsadi. Od tada nesigurnost u stanu osjećamo i kad u njemu sjedimo, i kad smo njegovim sobama hodamo, kad u njemu spavamo, slušamo radio, gledamo tv kad nam uključe struju. Depresija u meni pronalazi svoj konačni dom. Sloboda je i za mene i za tebe od tada ukinuta, luksuz i kazna. Od tada smo oboje u zatvoru u kojemu smo mete skrivenih snajperista i krhotina granata raznih kalibara. Od tada te često pitam zašto nismo otišli dok se još moglo izaći iz grada, tvojima, u Županju, zajedno s mojom majkom? Uvijek si mi na to pitanje odgovarao:
– Tvoja majka je bolesna i stara, odbija putovanja. Ne želi nikud iz Sarajeva.
– Moja majka, moja majka… – ponavljala sam te dvije riječi dok si ti pokušavao da mi kažeš nešto, dugo čuvano u sebi kao neku tajnu. Napokon, izgovorio si:
– Dan prije smrti rekla mi tvoja baka da tvoju majku i tebe… zato sam joj obećao…
– Što si to obećao mojoj baki?
– Bože, što mi bi, ovo ti nisam smio reći… Hvala dragom Bogu da se tvoja baka pridružila mom ocu i majci na vrijeme… Mimoići će ih svetroje zlo koje je tek počelo.
– A što si joj to obećao, pitam. Mnogo mi mucaš i vrludaš, kao da od mene nešto kriješ… Što to od mene kriješ?
– Dao sam joj riječ…
– Hajde, reci, što to od mene kriješ!
– Dan prije smrti bili smo u kuhinji tvoja baka i ja sami. Nije izgledalo da će sutradan umrijeti, dva dana poslije sahranili smo je na Barama.
– To znam. A što si joj obećao?
– Ah, što… ne bih smio… Na to sam joj se zakleo…
– Sam si počeo, sad i završi.
Uzdahnuo si, neko vrijeme šutio, onda si mi sve detaljno opisao:
– Tvoja baka me tada zamolila da tvoju majku i tebe pazim sve dok sam živ, ma u kakvoj krizi bio naš brak. Zamolila me da tebe i tvoju majku nikad ne napuštam. Rekla mi je kako je ustanovila da ste vas dvije samo sa mnom sigurne i zadovoljne. Neće ti biti lako s njima, obje su na svoju ruku, rekla je, ali, izdrži. Vrlo su ranjive, preosjetljive, svoja stajališta uporno brane. U duši su obje plemenite i dobronamjerne, ali nekako su obje nesretne, nesreću donose same sebi. Brza im riječ, brzoplet postupak. Jedna rano ostala bez muža, druga rano ostala bez oca. Tuga golema. Dvostruka. Svaki dan kao srčika prisutna u dvije osobe… u tri, ako računamo i mene. Stradali živci, stradalo i srce. Ponovila mi je više puta da tvoja majka i ti, osim mene i nje, nemate u Sarajevu nikoga svog, a doći će i dan kada ćete ti i tvoja majka ostati i bez nje. Kad ona umre, imat ćete samo mene.
– Baš sve ti je to rekla moja baka dan prije smrti?
– Sve to. Od riječi do riječi.
– A zašto si tu molbu moje bake od mene tako dugo krio? Ovo je 2018. godina, mjesec je rujan, danas je 27. Moja baka je umrla 1976. Zašto si to tako dugo krio?
– Ne znam zašto sam ti to sada uopće i spomenuo.
– Ni meni nije jasno.
– Trebalo je da s tom tajnom umrem, zakleo sam se tvojoj baki da neću prekršiti dano obećanje i da o njemu pred vama dvjema nikada neću ni jednu riječ… I sad se izlanuh. Baš sam blesav. Toliko dugo to čuvam kao svoju veliku tajnu, sad me je baš sram… Ali, zar sam tako dugo još uvijek samo s tobom?
Vidio je suze na njezinim obrazima, ali, ne trepćući, njezine su ga oči uporno gledale kao da se ne kupaju u njima.
– Draga moja baka… I posljednjih minuta života mislila je na mene.
– Zaklela me da ti o tome ne govorim, a ja se izlanuh, i to u ratu, nikad u miru …
– Spetljao si se, ušeprtljio… zafrcale su mi suze, bilo mi te žao, a sjetila sam se svoje dobre bake… Volio si je i ti koliko i ja. Svi su moju baku voljeli.
– Kajem se.
– Ja ti opraštam, a hoće li i ona, gore, ne znam …
– I rekla mi je tvoja baka prije smrti i ovo: Znam da ti nije lako s njom, niti je njoj s majkom i s tobom, jer si i ti jogunast, kao i njih dvije, ali nemoj da ih napuštaš, ma u kakvu kušnju i muku zapao u braku.
Tad se naglo trgla i brzo preselila u posve novo stanje:
– Ali, čekaj! Ti si tu zakletvu kršio i prije? Više puta. A ja ti uvijek praštala. Još dok je moja majka bila živa, jednom si od mene pokušao i pobjeći! Nakon jedne žestoke svađe… svađa se nismo odrekli ni u ovom ratu.
– Izgleda da su naše svađe i danas samo naša duhovna i intelektualna vježba. Potvrda ljubavi. One najbolje govore da se još uvijek navikavamo na brak, da je on još uvijek mlad i živ.
Jučer
U dvorištu je odjeknula nova granata, čuo je vrisku u hodniku, jeku koraka niz stepenice prema podrumu. Ona je bila na kauču u velikoj sobi, držala je desnu ruku na grudima, činilo mu se da je ostala bez zraka, da ga krupnim udisajima i izdisajima u pluća bezuspješno nastoji da vrati. Glasno je zajecala i zamolila:
– Moja depresija, ne da mi da dišem. Neću u podrum, u njemu mi se vraćaju strah i depresija, dođi da me zagrliš. Samo me zagrli…
Skočio je sa stolice na kojoj se odmarao, zagrlio je i rekao:
– Ne boj se, neću ni ja u podrum, pa što nam bude. I zapamti jednom zauvijek, sve dok si sa mnom, ne boj se ni granata ni snajperista, nećeš u podrum.
– Toliko dugo smo zajedno, znam ja, nije ti sa mnom nimalo lako. U ovom ratu posebno ti je teško. Granate su mi vratile i strah i depresiju. Nije ti sa mnom lako.
– Kao ni tebi sa mnom. Kao da i nisam oženjen s tobom, već s problemom kako da opišem sve što nam se događa… Opsjednut time, ponekad ne čujem ni granate, ni vebeerove, ni snajperiste. Više sam u društvu s bilješkama za svoj ratni dnevnik, s kojekakvim idejama za priče, romane, pjesme, nego li s tobom. I u ovom ratu. Tko zna hoćemo li i doživjeti mir.
Živnula sam i isplovila u prostor optimizma koji sam također zalila svojim suzama:
– Hoćemo. Nešto slično toj tvojoj tajni s mojom bakom nedavno sam i ja ispunila tvojoj majci. To će nam sigurno u ovome ratu sačuvati živu glavu. Na nebu imamo svoja dva anđela čuvara: moju baku i tvoju majku. Nećemo iz ove sobe u podrum pa što nam ovdje bude zajedno. Ispunjavamo njihove želje, bakine od 76, tvoje majke od 93. Tad je bilo naše crkveno vjenčanje.
– Naše crkveno vjenčanje… A možda smo mogli i bez njega …
– Nismo. Rekla sam ti: Da nisam posljednju želju tvoje majke ispunila, osjećala bih krivnju do smrti. A moja baka je dobro ocijenila: samo s tobom u ovome gradu nisam potpuno sama, samo sam s tobom u njemu sigurna i u ovom prokletom ratu. Bez tebe bih u ovom ratu i u ovome gradu, kao rođena Sarajka, bila potpuno izgubljena.
– Kao i ja bez tebe.
Danas
… Kao da je iz ledene sobe prešao u toplu, osunčanu, u kojoj ga dočekuje najdraža osoba s kojom je prebrodio sve ratne strahote, i još se pita je li u tome i uspio. Ne vjeruje da je još uvijek živ …
… U toploj, osunčanoj sobi nastavlja oblikovati ono što još nije oblikovao kao treba:
– Svi moji prijatelji su još uvijek na čekanju, kad će da se ponovno vrate u svoj radni status, nitko ne zna. Eto, to me je i ponukalo da napišem tekst O prijateljima na čekanju i o samoći koji je objavio Jergović.
Kao da se iznenada probudila iz nekog sna i vratila u stvarnost čijim je grubostima prezasićena:
– Ma, neću ja više ni o tome. Napisao, pročitala, Miljenko objavio …
Ona u stanci preispituje svoj sud, on smišlja odgovor za njegovu oštrinu. Dvoji hoće li joj ga uopće priopćiti.
– Taj Jergović! – izgovara nekim poluglasom i uklanja kontrolu nad svojom dvojbom.
– Pa šta?
Ne odgovara joj odmah. Kao da se šutke kaje što je kao i na primjeru zakletve dane njezinoj baki ponovno izdao ono što se ni pred kim ne izgovara glasno.
– Pa što? – ona ponavlja svoje pitanje.
– Lumen. Pratim ga od prvih novinskih tekstova i prve pjesničke zbirke Opservatorija Varšava, u poraću posebno. Sve melje, prosijava naše gluposti kao što je i Krleža. Nekako mekše, s punom dušom. Istina je, ponekad nepravedno i ujeda. Bez razlike, sve.
– Pa šta?
– I tada cijenim svaku njegovu riječ, uvijek je dobro motivirana, svaki njegov tekst govori stotinu jezika. Uvjerljiv je, polemičan. Ako bude pravde, odavno pričaju neki njegovi obožavatelji, među kojima sam i ja, bit će i nagrađena, doživjet ćemo tu nagradu možda i nas dvoje za svojih života. Iako je naše živote tvoja baka odavno čvrsto vezala u samrtnički čvor. Razvezat ga može samo naša smrt.
– Neće ni smrt. Zahvaljujući meni.
– Zahvaljujući tebi?
– Zahvaljujući meni kupili smo na vrijeme zajedničku grobnicu u Svetom Mihovilu … Ti si se tome dugo opirao. A što ćemo to doživjeti? I zar je Jergović baš toliko dobar?
– Toliko. Preskočili Krležu, valjda neće i njega. Ali, tko zna…
– A što ćemo to doživjeti?
– S Lovrenovićem je u onaj ratni bogoslovijski kafić uvijek dolazio s crnim šeširom velikog oboda. To sam ti pričao… Kao papa, kao i Krleža, nije me ni primjećivao. Ako! Taj Jergović! Sve čita, sve komentira, gotovo u svim žanrovima je ostvaren… Lumen… Naš papa u književnosti…
Od datuma prijema fra Markova teksta do datuma primjetnijeg oporavka bolesnice, stranicama svog ratnog dnevnika nije se mogao niti jednog dana potpuno posvetiti. Sa svojim najdramatičnijim sadržajima još uvijek živjele u njegovim sjećanjima, s njegovom svakodnevicom, u jednoj sobi. Kopirane i spremljene u računalo davno, davno, otvarao ih je i čitao samo onda kad je bolesnici osiguravao sve što je svakodnevno morala imati u njezi i kad su u stanu svi poslovi bili obavljeni. Premoren nakon svega toga, najčešće je iščitavao sadržaje raznih portala i korespondirao s prijateljima na facebooku.
… Tako on, otkako je 93. preživio moždani udar, dok ona od veljače boluje u 2018. godini, svakodnevno ratuje s vremenom, onim iz ratnog dnevnika i onim koje živi danas… Kao da je istovremeno stalno u prostoru onoga što je bilo Jučer i onoga što je Danas. Dok ih iz dvije sobe preseljava u jednu, u kojoj su dvije osobe, čiji su jedini vlasnici, i nakon oblikovanja njihovih sadržaja, osjeća se kao u tajnama bliznakinja i njihovih srodnih duša.
(Poglavlje novog romana A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu)
O tajnama kao o bliznakinjama i srodnim dušama
3.
… Kao da je istovremeno u prostoru onoga što je bilo jučer i onoga što je danas. Dvije sobe kroz koje prolazi s jednom osobom i s njom iza sebe u njima ostavlja različite priče… Nastoji ih za stalno useliti u jednu sobu u kojoj zajedno žive prošlost i sadašnjost. Prvoj je ime Jučer, drugoj Danas. Miješaju mu se u tim pričama sadržaji ratnog dnevnika i svakodnevice, dok ih opisuje, hoće ih pod jednim krovom, u jednoj sobi, u kojoj su stalno naseljene samo dvije osobe, njihovi jedini vlasnici…
Danas
Ona uđe u njegovu radnu sobu, obiđe ga na stolici, kad je pri nadahnuću, on to jedva i primijeti. Zaustavi se pred prozorom koji gleda u džamiju Kralj Fahd i trgovke ispred nje. Bez riječi odatle promatra stanare nebodera u njihovoj ulici koji su na klupama od ranog jutra, ljeti i do kasnih večeri. Vraća se nazad u veliku sobu, u kojoj je najčešće sama, čim zaključi da je on, zanesen radom, uopće i ne primjećuje. Ali, dok iza njegovih leđa prolazi, neočekivano, on je u tome razuvjeri kad god se, u povratku, iza njegovih leđa zaustavi da pročita tekst ispisan na ekranu monitora. Progovori glasom u kojemu ima i ljutnje:
– Dosadno ti samoj u velikoj sobi, a meni ovdje baš ugodno. I inspirativno. Zaradim se pa te i ne čujem dok kraj mene prolaziš. Ne radim ništa tajnovito, uvjeri se, čitaj, nije na ekranu za mene ništa što nije i za tebe.
– Znaš da je s mojom žutom mrljom na jednom oku nemoguće čitati tako sitna slova.
– Hoćeš li da ih povećam?
– Ma, neee! Boli me, ovo me strašno boli… Da bar smijem popiti neki aspirin, pa da malo ublažim bol… Niʼko ne zna kako ovo boli. U samoći, u onoj soburini, boli nekako i jače. Strašno me ovo boli.
– Sad ću tamo, napravit ću nam kavu. Samo da završim još nešto.
Ona tek tada iskazuje svoju radoznalost:
– A o čemu to danas pišeš?
– Donijet ću ti u veliku sobu sve na papiru. Isprintano.
– Uopće nisam znala da danas nešto novo pišeš, mislila sam da čitaš svoj ratni dnevnik. Da sam znala da pišeš, ne bih ni ulazila, iako me ovo boli. Kad o ovoj boli s nekim pričam, nekako mi lakše.
– Samo da završim još rečenicu-dvije i ovome što je već napisano dodam koju rečenicu ispred toga. Pišem o onome što sam ti tek u ratu otkrio kao svoju tajnu. O tome smo Jučer prvi put pričali vrlo otvoreno, tada smo o mojoj i tvojoj tajni razgovarali kao o bliznakinjama i srodnim dušama, valjda zato što su pripadale tvojoj baki i mojoj majci.
– Pričali smo jučer i o susjedu Branku, o onome kad nam je u ratu sa svojom Danom navratio na doljevušu, i o tvom čekiću i čavlu… Da, ti si tek tada prvi put progovorio o mojoj baki. Pričali smo i o Jergoviću. Je li i o tome pišeš?
– To je već napisano… Dolazim ti brzo u našu veliku sobu s isprintanim tekstom.
Ona ga napušta, odlazi u kuhinju, umjesto njega, priredit će neskafe s vrelom vodom iz protočnog bojlera. On je ispred monitora opet sam. Završava tekst, onome što je već napisano dodaje naprijed i opis njezina ulaska u njegovu radnu sobu, razgovor s njom, već čeka njegov isprint. Ona, eno, izlazi iz kuhinje s dvije šalice na tacni, korak joj je sitan i oprezan, desna ruka kao da joj podrhtava. Uzima pet stranica isprintanog teksta i žuri prema njoj da joj pomogne, strah ga da ne ispusti tacnu na kojoj su šalice. U veliku sobu ulazi s papirima u jednoj ruci i s tacnom u drugoj. Ona od njega preuzima tekst i sjeda na kauč, a on se smješta u svoju stolicu za odmor.
Neko vrijeme šute oboje, ona čita. On dobro zna što čita, jer pamti svaku riječ izgovorenu pred njom jučer.
Jučer, u istome prostoru
– Rekao sam ti da sam od fra Marka dobio tekst o zaposjedanju Teologije u Nedžarićima.
– Da. A što je to tako važno?
– Od tada sam stalno u dva vremena, čas u prošlosti, čas u sadašnjosti. Tako sam se osjećao i nakon moždanog udara 93.
Nije raspoložena razgovarati o tome, strašno je muče bolovi u desnoj ruci. Odbija svaki razgovor koji nije posvećen njezinim bolovima.
– Ne želim ni o tome više znati ništa. Od bolova sam stalno u prostoru onoga što je bilo jučer i ovoga što je danas. Ovo danas je jače od onoga jučer. Zaposjeli, protjerali, uneredili, napustili, opljačkali, oh, Bože… Vratili se, obnovili, služe Bogu u miru, kao i u Samoboru, to mi je sasvim dosta.
– Nakon čitanja fra Markovog teksta napisao sam i svoj tekst čiji je naslov O prijateljima na čekanju i o samoći. Objavio ga na svom siteu Jergović. Pročitala si ga prije nekoliko dana.
– Vrlo pažljivo. I s velikom radoznalošću.
– Nisam li u njemu, ne daj Bože, nekog svog prijatelja možda uvrijedio?
– Uvrijedio? Ne. Prijatelje si samo spomenuo. Imenom i prezimenom. To nije uvrjedljivo. Joooj, boli! Bože, kako me ovo opet boli.
– Zar te baš toliko boli?
– Boli. Strašno me boli.
– Hoćeš li da ti namažem gelom?
– Ne pomaže.
– Bez prijatelja sam se u ratu osjećao kao nepotpun čovjek… Užasno usamljeno.
– Opet ti o svojim prijateljima u ratu. Opet ti o samoći. Rekla sam ti da ne znam kad ću uzeti u ruke tu tvoju ratnu knjigu, plaši me njezin sadržaj, a ti mene, malo-malo, pa vraćaš baš tim njezinim sadržajima.
– Oprosti.
– Pa, i u poraću smo, čovječe, u ovom gradu, i ti i ja sami, i bez prijatelja. Ti spao samo na mene, ja spala samo na tebe. Meni je to dovoljno.
– I meni. Osobito kad sam na tebi.
– Hajde, šuti. I ti si mi za to u ovim našim godinama. Ne može ni ta šala da me nasmije, toliko me ovo boli.
– Rekla si mi da se i danas sjećaš onog mog pisma upućenog predsjedniku Hrvatskog PEN centra, uvrštenog u moj ratni dnevnik. Sjećaš li se danas još nečega i bez čitanja tog mog dnevnika?
Šutjela je, pogled joj je bio na podu, onda ga je digla s osmijehom i zaustavila na njemu.
Ona i On o onome jučer i o onome danas
… Kao da su istovremeno u prostoru onoga što je bilo jučer i onoga što je danas. Dvije sobe kroz koje prolaze dvije osobe i iza sebe u njima ostavljaju različite priče u različitom vremenu s naslovima Jučer i Danas. Svoju prošlost i sadašnjost žive istovremeno…
– Sjećam se onoga što me i danas potiče i na smijeh i na plač. Ti i susjed Branko iznad nas, koji nam je sa svojom Danom došao na doljevušu od toza jučerašnje kave. Dok miruju ratnici u Nedžarićima, susjed ti uporno tvrdi da su svi vanjski zidovi od betona, ti njemu da nije u pravu. S velikim čavlom i čekićem obilazite sve sobe u našemu stanu. U njemu smo već punih trinaest godina, kao i njih dvoje u svome. Iz njega silazimo u podrum nebrojeno puta, u podrumu gotovo uvijek nailazimo i na njih dvoje. Tvoj čavao i čekić uvjeravaju susjeda da je u stanu vrlo malo betonskih zidova koji mogu odbiti metak i geler ma koje granate. Susjed i susjeda odlaze, nakon sat-dva do nas dopire odjek metka u blizini, Branko na našim vratima. Govori ti na prekide: Ovolika rupa… u zidu kraj prozora… prošao metak kroz nju kao kroz sir… ti si u pravu. Potom dodaje: Samo što sam u spavaćoj sobi na ležaju započeo svoj popodnevni odmor, metak mi prošišao kraj glave, srećom, nije me ni dotakao. Izbezumljen je, drhti, govori opet na prekide da je u svim stanovima u neboderima vrlo malo betonskih zidova. Ubrzo odlazi… Njegovo upozorenje u meni pokreće strah, prvo se smijem, onda plačem. U svom stanu, dakle, najmanje smo sigurni, možemo poginuti i dok spavamo. Jecajima naglašavam i svoju i tvoju nesigurnost, ma gdje se nalazili dok je grad u opsadi. Od tada nesigurnost u stanu osjećamo i kad u njemu sjedimo, i kad smo njegovim sobama hodamo, kad u njemu spavamo, slušamo radio, gledamo tv kad nam uključe struju. Depresija u meni pronalazi svoj konačni dom. Sloboda je i za mene i za tebe od tada ukinuta, luksuz i kazna. Od tada smo oboje u zatvoru u kojemu smo mete skrivenih snajperista i krhotina granata raznih kalibara. Od tada te često pitam zašto nismo otišli dok se još moglo izaći iz grada, tvojima, u Županju, zajedno s mojom majkom? Uvijek si mi na to pitanje odgovarao:
– Tvoja majka je bolesna i stara, odbija putovanja. Ne želi nikud iz Sarajeva.
– Moja majka, moja majka… – ponavljala sam te dvije riječi dok si ti pokušavao da mi kažeš nešto, dugo čuvano u sebi kao neku tajnu. Napokon, izgovorio si:
– Dan prije smrti rekla mi tvoja baka da tvoju majku i tebe… zato sam joj obećao…
– Što si to obećao mojoj baki?
– Bože, što mi bi, ovo ti nisam smio reći… Hvala dragom Bogu da se tvoja baka pridružila mom ocu i majci na vrijeme… Mimoići će ih svetroje zlo koje je tek počelo.
– A što si joj to obećao, pitam. Mnogo mi mucaš i vrludaš, kao da od mene nešto kriješ… Što to od mene kriješ?
– Dao sam joj riječ…
– Hajde, reci, što to od mene kriješ!
– Dan prije smrti bili smo u kuhinji tvoja baka i ja sami. Nije izgledalo da će sutradan umrijeti, dva dana poslije sahranili smo je na Barama.
– To znam. A što si joj obećao?
– Ah, što… ne bih smio… Na to sam joj se zakleo…
– Sam si počeo, sad i završi.
Uzdahnuo si, neko vrijeme šutio, onda si mi sve detaljno opisao:
– Tvoja baka me tada zamolila da tvoju majku i tebe pazim sve dok sam živ, ma u kakvoj krizi bio naš brak. Zamolila me da tebe i tvoju majku nikad ne napuštam. Rekla mi je kako je ustanovila da ste vas dvije samo sa mnom sigurne i zadovoljne. Neće ti biti lako s njima, obje su na svoju ruku, rekla je, ali, izdrži. Vrlo su ranjive, preosjetljive, svoja stajališta uporno brane. U duši su obje plemenite i dobronamjerne, ali nekako su obje nesretne, nesreću donose same sebi. Brza im riječ, brzoplet postupak. Jedna rano ostala bez muža, druga rano ostala bez oca. Tuga golema. Dvostruka. Svaki dan kao srčika prisutna u dvije osobe… u tri, ako računamo i mene. Stradali živci, stradalo i srce. Ponovila mi je više puta da tvoja majka i ti, osim mene i nje, nemate u Sarajevu nikoga svog, a doći će i dan kada ćete ti i tvoja majka ostati i bez nje. Kad ona umre, imat ćete samo mene.
– Baš sve ti je to rekla moja baka dan prije smrti?
– Sve to. Od riječi do riječi.
– A zašto si tu molbu moje bake od mene tako dugo krio? Ovo je 2018. godina, mjesec je rujan, danas je 27. Moja baka je umrla 1976. Zašto si to tako dugo krio?
– Ne znam zašto sam ti to sada uopće i spomenuo.
– Ni meni nije jasno.
– Trebalo je da s tom tajnom umrem, zakleo sam se tvojoj baki da neću prekršiti dano obećanje i da o njemu pred vama dvjema nikada neću ni jednu riječ… I sad se izlanuh. Baš sam blesav. Toliko dugo to čuvam kao svoju veliku tajnu, sad me je baš sram… Ali, zar sam tako dugo još uvijek samo s tobom?
Vidio je suze na njezinim obrazima, ali, ne trepćući, njezine su ga oči uporno gledale kao da se ne kupaju u njima.
– Draga moja baka… I posljednjih minuta života mislila je na mene.
– Zaklela me da ti o tome ne govorim, a ja se izlanuh, i to u ratu, nikad u miru …
– Spetljao si se, ušeprtljio… zafrcale su mi suze, bilo mi te žao, a sjetila sam se svoje dobre bake… Volio si je i ti koliko i ja. Svi su moju baku voljeli.
– Kajem se.
– Ja ti opraštam, a hoće li i ona, gore, ne znam …
– I rekla mi je tvoja baka prije smrti i ovo: Znam da ti nije lako s njom, niti je njoj s majkom i s tobom, jer si i ti jogunast, kao i njih dvije, ali nemoj da ih napuštaš, ma u kakvu kušnju i muku zapao u braku.
Tad se naglo trgla i brzo preselila u posve novo stanje:
– Ali, čekaj! Ti si tu zakletvu kršio i prije? Više puta. A ja ti uvijek praštala. Još dok je moja majka bila živa, jednom si od mene pokušao i pobjeći! Nakon jedne žestoke svađe… svađa se nismo odrekli ni u ovom ratu.
– Izgleda da su naše svađe i danas samo naša duhovna i intelektualna vježba. Potvrda ljubavi. One najbolje govore da se još uvijek navikavamo na brak, da je on još uvijek mlad i živ.
Jučer
U dvorištu je odjeknula nova granata, čuo je vrisku u hodniku, jeku koraka niz stepenice prema podrumu. Ona je bila na kauču u velikoj sobi, držala je desnu ruku na grudima, činilo mu se da je ostala bez zraka, da ga krupnim udisajima i izdisajima u pluća bezuspješno nastoji da vrati. Glasno je zajecala i zamolila:
– Moja depresija, ne da mi da dišem. Neću u podrum, u njemu mi se vraćaju strah i depresija, dođi da me zagrliš. Samo me zagrli…
Skočio je sa stolice na kojoj se odmarao, zagrlio je i rekao:
– Ne boj se, neću ni ja u podrum, pa što nam bude. I zapamti jednom zauvijek, sve dok si sa mnom, ne boj se ni granata ni snajperista, nećeš u podrum.
– Toliko dugo smo zajedno, znam ja, nije ti sa mnom nimalo lako. U ovom ratu posebno ti je teško. Granate su mi vratile i strah i depresiju. Nije ti sa mnom lako.
– Kao ni tebi sa mnom. Kao da i nisam oženjen s tobom, već s problemom kako da opišem sve što nam se događa… Opsjednut time, ponekad ne čujem ni granate, ni vebeerove, ni snajperiste. Više sam u društvu s bilješkama za svoj ratni dnevnik, s kojekakvim idejama za priče, romane, pjesme, nego li s tobom. I u ovom ratu. Tko zna hoćemo li i doživjeti mir.
Živnula sam i isplovila u prostor optimizma koji sam također zalila svojim suzama:
– Hoćemo. Nešto slično toj tvojoj tajni s mojom bakom nedavno sam i ja ispunila tvojoj majci. To će nam sigurno u ovome ratu sačuvati živu glavu. Na nebu imamo svoja dva anđela čuvara: moju baku i tvoju majku. Nećemo iz ove sobe u podrum pa što nam ovdje bude zajedno. Ispunjavamo njihove želje, bakine od 76, tvoje majke od 93. Tad je bilo naše crkveno vjenčanje.
– Naše crkveno vjenčanje… A možda smo mogli i bez njega …
– Nismo. Rekla sam ti: Da nisam posljednju želju tvoje majke ispunila, osjećala bih krivnju do smrti. A moja baka je dobro ocijenila: samo s tobom u ovome gradu nisam potpuno sama, samo sam s tobom u njemu sigurna i u ovom prokletom ratu. Bez tebe bih u ovom ratu i u ovome gradu, kao rođena Sarajka, bila potpuno izgubljena.
– Kao i ja bez tebe.
Danas
… Kao da je iz ledene sobe prešao u toplu, osunčanu, u kojoj ga dočekuje najdraža osoba s kojom je prebrodio sve ratne strahote, i još se pita je li u tome i uspio. Ne vjeruje da je još uvijek živ …
… U toploj, osunčanoj sobi nastavlja oblikovati ono što još nije oblikovao kao treba:
– Svi moji prijatelji su još uvijek na čekanju, kad će da se ponovno vrate u svoj radni status, nitko ne zna. Eto, to me je i ponukalo da napišem tekst O prijateljima na čekanju i o samoći koji je objavio Jergović.
Kao da se iznenada probudila iz nekog sna i vratila u stvarnost čijim je grubostima prezasićena:
– Ma, neću ja više ni o tome. Napisao, pročitala, Miljenko objavio …
Ona u stanci preispituje svoj sud, on smišlja odgovor za njegovu oštrinu. Dvoji hoće li joj ga uopće priopćiti.
– Taj Jergović! – izgovara nekim poluglasom i uklanja kontrolu nad svojom dvojbom.
– Pa šta?
Ne odgovara joj odmah. Kao da se šutke kaje što je kao i na primjeru zakletve dane njezinoj baki ponovno izdao ono što se ni pred kim ne izgovara glasno.
– Pa što? – ona ponavlja svoje pitanje.
– Lumen. Pratim ga od prvih novinskih tekstova i prve pjesničke zbirke Opservatorija Varšava, u poraću posebno. Sve melje, prosijava naše gluposti kao što je i Krleža. Nekako mekše, s punom dušom. Istina je, ponekad nepravedno i ujeda. Bez razlike, sve.
– Pa šta?
– I tada cijenim svaku njegovu riječ, uvijek je dobro motivirana, svaki njegov tekst govori stotinu jezika. Uvjerljiv je, polemičan. Ako bude pravde, odavno pričaju neki njegovi obožavatelji, među kojima sam i ja, bit će i nagrađena, doživjet ćemo tu nagradu možda i nas dvoje za svojih života. Iako je naše živote tvoja baka odavno čvrsto vezala u samrtnički čvor. Razvezat ga može samo naša smrt.
– Neće ni smrt. Zahvaljujući meni.
– Zahvaljujući tebi?
– Zahvaljujući meni kupili smo na vrijeme zajedničku grobnicu u Svetom Mihovilu … Ti si se tome dugo opirao. A što ćemo to doživjeti? I zar je Jergović baš toliko dobar?
– Toliko. Preskočili Krležu, valjda neće i njega. Ali, tko zna…
– A što ćemo to doživjeti?
– S Lovrenovićem je u onaj ratni bogoslovijski kafić uvijek dolazio s crnim šeširom velikog oboda. To sam ti pričao… Kao papa, kao i Krleža, nije me ni primjećivao. Ako! Taj Jergović! Sve čita, sve komentira, gotovo u svim žanrovima je ostvaren… Lumen… Naš papa u književnosti…
Od datuma prijema fra Markova teksta do datuma primjetnijeg oporavka bolesnice, stranicama svog ratnog dnevnika nije se mogao niti jednog dana potpuno posvetiti. Sa svojim najdramatičnijim sadržajima još uvijek živjele u njegovim sjećanjima, s njegovom svakodnevicom, u jednoj sobi. Kopirane i spremljene u računalo davno, davno, otvarao ih je i čitao samo onda kad je bolesnici osiguravao sve što je svakodnevno morala imati u njezi i kad su u stanu svi poslovi bili obavljeni. Premoren nakon svega toga, najčešće je iščitavao sadržaje raznih portala i korespondirao s prijateljima na facebooku.
… Tako on, otkako je 93. preživio moždani udar, dok ona od veljače boluje u 2018. godini, svakodnevno ratuje s vremenom, onim iz ratnog dnevnika i onim koje živi danas… Kao da je istovremeno stalno u prostoru onoga što je bilo Jučer i onoga što je Danas. Dok ih iz dvije sobe preseljava u jednu, u kojoj su dvije osobe, čiji su jedini vlasnici, i nakon oblikovanja njihovih sadržaja, osjeća se kao u tajnama bliznakinja i njihovih srodnih duša.
(Poglavlje novog romana A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu)