Nedavno je Ranko Risojević na Ajfelovom mostu pisao o mladim pjesnicma koji su se 1966. godine okupili na Sutjesci, razgovarali o poeziji, čitali pjesme i u savremeni pjesnički iskaz donijeli novi, svježiji vjetar koji je ostavio dubok trag u potonjem lirskom stvaralaštvu. O tome najbolje svjedoči almanah pjesama učesnika ovog susreta koji je priredio Duško Trifunović i objavio pod naslovom “Sudbonosni dječaci”.
Kada je od Stevana Tontića iz Novog Sada dobio taj almanah (jer ga nije imao), ponovo je o ovom – s pravom se može reći – fenomenu pisao, nešto opširnije, ovog puta na Facebooku. Za poeziju je vrlo važno što je Risojević svojim razmišljanjima iz almanaha pridodao i svoju odličnu pjesmu “Let pčele”, napisanu prije 54 godine, dosad neuvrštenu ni u jednu njegovu zbirku.
Evo mog skromnog komentara na te tekstove mog vrlog prijatelja:
Gdje li su danas Sudbonosni dječaci?
Gdje li su danas Sudbonosni dječaci, njihove sutjeske, neretve, kozare? Kud li ih raznesoše lirski brzaci, čija sjećanja stihovima zare? Neki zaigraše u kolu klasika, stranice lektire dušom osvježiše. Sad u čitankama moćna lirska slika njihovih pjesama metaforom diše. Zvijezdu vodilju drugi pronađoše podalje od pera i polja hartije, ali u žar srca pjesmu pohraniše, tuđi stih im sada drhtaj duše grije. Sve je više onih što na zlatnoj sceni nebeske plaveti, zajedno sa Duškom, zbore poeziju, mladi i rumeni, mašući krilima i „Zlatnim kuršumom“. A opet svi tu su. Sutjeskom žubore i u ovom času. Ono što je bilo nikad ne prolazi. Stihovi se bore vječnim dječacima da postanu krilo.
O Sudbonosnim dječacima, još jednom
Nedavno je Ranko Risojević na Ajfelovom mostu pisao o mladim pjesnicma koji su se 1966. godine okupili na Sutjesci, razgovarali o poeziji, čitali pjesme i u savremeni pjesnički iskaz donijeli novi, svježiji vjetar koji je ostavio dubok trag u potonjem lirskom stvaralaštvu. O tome najbolje svjedoči almanah pjesama učesnika ovog susreta koji je priredio Duško Trifunović i objavio pod naslovom “Sudbonosni dječaci”.
Kada je od Stevana Tontića iz Novog Sada dobio taj almanah (jer ga nije imao), ponovo je o ovom – s pravom se može reći – fenomenu pisao, nešto opširnije, ovog puta na Facebooku. Za poeziju je vrlo važno što je Risojević svojim razmišljanjima iz almanaha pridodao i svoju odličnu pjesmu “Let pčele”, napisanu prije 54 godine, dosad neuvrštenu ni u jednu njegovu zbirku.
Evo mog skromnog komentara na te tekstove mog vrlog prijatelja:
Gdje li su danas
Sudbonosni dječaci?
Gdje li su danas Sudbonosni dječaci,
njihove sutjeske, neretve, kozare?
Kud li ih raznesoše lirski brzaci,
čija sjećanja stihovima zare?
Neki zaigraše u kolu klasika,
stranice lektire dušom osvježiše.
Sad u čitankama moćna lirska slika
njihovih pjesama metaforom diše.
Zvijezdu vodilju drugi pronađoše
podalje od pera i polja hartije,
ali u žar srca pjesmu pohraniše,
tuđi stih im sada drhtaj duše grije.
Sve je više onih što na zlatnoj sceni
nebeske plaveti, zajedno sa Duškom,
zbore poeziju, mladi i rumeni,
mašući krilima i „Zlatnim kuršumom“.
A opet svi tu su. Sutjeskom žubore
i u ovom času. Ono što je bilo
nikad ne prolazi. Stihovi se bore
vječnim dječacima da postanu krilo.
Banja Luka, 8. 12. 2020.