O Sudbonosnim dječacima, još jednom

Nedavno je Ranko Risojević na Ajfelovom mostu pisao o mladim pjesnicma koji su se 1966. godine okupili na Sutjesci, razgovarali o poeziji, čitali pjesme i u savremeni pjesnički iskaz donijeli novi, svježiji vjetar koji je ostavio dubok trag u potonjem lirskom stvaralaštvu. O tome najbolje svjedoči almanah pjesama učesnika ovog susreta koji je priredio Duško Trifunović i objavio pod naslovom “Sudbonosni dječaci”.

Kada je od Stevana Tontića iz Novog Sada dobio taj almanah (jer ga nije imao), ponovo je o ovom – s pravom se može reći – fenomenu pisao, nešto opširnije, ovog puta na Facebooku. Za poeziju je vrlo važno što je Risojević svojim razmišljanjima iz almanaha pridodao i svoju odličnu pjesmu “Let pčele”, napisanu prije 54 godine, dosad neuvrštenu ni u jednu njegovu zbirku.

Evo mog skromnog komentara na te tekstove mog vrlog prijatelja:

 

Gdje li su danas
Sudbonosni dječaci?


Gdje li su danas Sudbonosni dječaci,
njihove sutjeske, neretve, kozare?
Kud li ih raznesoše lirski brzaci,
čija sjećanja stihovima zare?

Neki zaigraše u kolu klasika,
stranice lektire dušom osvježiše.
Sad u čitankama moćna lirska slika
njihovih pjesama metaforom diše.

Zvijezdu vodilju drugi pronađoše
podalje od pera i polja hartije,
ali u žar srca pjesmu pohraniše,
tuđi stih im sada drhtaj duše grije.

Sve je više onih što na zlatnoj sceni
nebeske plaveti, zajedno sa Duškom,
zbore poeziju, mladi i rumeni,
mašući krilima i „Zlatnim kuršumom“.

A opet svi tu su. Sutjeskom žubore
i u ovom času. Ono što je bilo
nikad ne prolazi. Stihovi se bore
vječnim dječacima da postanu krilo.  

                                Banja Luka, 8. 12. 2020.

Ranko Pavlović 22. 12. 2020.