Izložba radova prve četiri generacije profesora i suradnika Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu autora prof. dr. emeritusa Ibrahima Krzovića u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, 03.11.-21.12.2022.
U vrijeme kada je u Sarajevu osnovana Akademija likovnih umjetnosti (1972.) imao sam 32 godine. Prije toga u Sarajevu sam studirao pravo (dvije godine), a diplomirao na VPŠ likovnu umjetnost 1968. godine. Od mjeseca srpnja u kojem sam rođen, punu godinu prije sam u braku, prvo podstanar u sustanarskom stanu u ulici Kralja Tvrtka 16, kod bake i majke svoje supruge, nešto kasnije podstanar u jednom memljivom sobičku u Dobrovoljačkoj, tek od 1974. u jednosobnom stanu kod kina Kumrovec. U književnom časopisu Život sve do 1969. životario sam kao korektor, povremeno i kao ilustrator, u vrijeme kada je njegov glavni urednik bio Mak Dizdar. Životario sam i kao tehnički urednik u nekim manjim listovima, kratko vrijeme i u Oslobođenju. Od 1969. do 1977. godine radio sam na TV Sarajevo kao ilustrator, onda i kao urednik u informativnom i kulturnom programu. Od 1977. do 1980. bio sam tajnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH.
Čim je započela priča o otvaranju Akademije likovnih umjetnosti, još kao student likovnog odsjeka na VPŠ, sanjario sam nastavak školovanja na njoj, međutim, kako se taj događaj približavao, život me je od nje udaljavao. Približavao sam se književnosti, uz ostale, učvršćivali su me u njoj i praktični razlozi. Kako ćeš biti dobar umjetnik bez ateljea, književnik možeš biti i s jednom olovkom i debelom tekom. Posjedovao sam za likovnu umjetnost dar, to su često isticali i moji profesori Hakija Kulenović, profesor slikarstva, i Dobrivoje Beljkašić, profesor crtanja, a Ljubica Mladenović, profesorica povijesti umjetnosti, pak, i pred studentima je na časovima isticala da je moje znanje iz povijesti umjetnosti za primjer drugima. Kakva korist od svega toga, smiri se ondje gdje već imaš neki korijen. Već tada imao sam mnogo više prijatelja među sarajevskim književnicima, nego li među likovnjacima, ostani u tom društvu zauvijek.
Tri godine nakon osnutka Akademije, u travnju 1975. godine osnovan Collegium Artisticum, on mi je brzo umnožio i prijatelje Likovnjake. Boravio sam u njemu koliko i u Klubu kulturnih radnika preko puta Oslobođenja gdje su najbrojniji gosti bili književnici. Ondje sam širio svoje prijateljstvo i s filmskim radnicima, glumcima, novinarima, to je vrijeme kada sam imao, kakav-takav, i svoj književni status, s jednim romanom (U ime oca sina, 1969.) i zbirkom priča (Središte, 1973.), Tada sam počeo pisati i likovne kritike, ni s tim se svaki gost Kluba nije mogao pohvaliti. Pratio sam likovni život u Sarajevu, koji je Akademija obogatila, čiji su prvi profesori bili i glavni izlagači, čitao kritike njihovog prvog dekana Muhameda Karamehmedovića kojemu će se kasnije pridružiti i prvi školovani povjesničari umjetnosti, među njima je bio i prof. dr. Ibrahim Krzović.
Nešto je magično dolazilo iz te nove institucije, življe od onoga što je gradu tada davala Umjetnička galerija, zajedno s programima starog Umjetničkog paviljona smještenoga na kraju ulice Kralja Tomislava koja se završavala u Titovoj. To „nešto“ još nije imalo svoje pravo ime, a bilo je nedostižno, novo i za one koji su već imali izgrađene intelektualne receptore i za to novo, za vrijednost koja je bila iznad vrijednosti uobičajenog, podrazumijevajućeg u ondašnjem likovnom životu grada. I u meni je ta viša vrijednost izazivala strahopoštovanje, Iščekivao sam je s nestrpljenjem, ali približavao sam joj se s oprezom, uvijek stišano, skrušeno. Otkad je na lijevoj obali Miljacke sagrađena Evangelistička crkva (gradnja je započela 1898. godine, crkva je otvorena i posvećena već naredne godine – 19. novembra 1899. godine.) sakralna tišina jedva je premošćivala korito rijeke, čim je Akademija proradila, postala je i glasna.
U neko doba konačno sam shvatio da u svemu što je Akademija gradu i njegovom kulturnom životu već na samom startu ponudila novo, više od standardnog, mogu uživati i ja, da upisom na nju nikada ne bih mogao i nadići. Moje sanjarije da to nakon završenog likovnog odsjeka na VPŠ ipak pokušam dograditi, tako su samo preimenovane, postale su tek puste želje. Biti bolji od Berbera nije se moglo ni s mojim hvaljenim darom, ni u velikom ateljeu, ni s odgovarajućim alatom, u podstanarskom sobičku – nikako.
Akademija je od prvog dana osnutka imala karakter otvorene obrazovne ustanove, primala je svoje studente iz svih krajeva ondašnje zajedničke države. Oni su sa svojim diplomama ostajali u Sarajevu ili odlazili u mjesta iz kojih su u nju dolazili i kao nastavnici, dizajneri, ne samo kao slikari, grafičari, kipari, svugdje gdje je estetika mogla da unaprijedi čovjekov radni ambijent i proizvod… Širili su likovnu kulturu u raznim djelatnostima.
I autori likovnih kritika su to činili, i njih je Akademija potaknula na agilnije prisustvo u javnosti. Imali su ulogu afirmatora lijepog i u čovjekovom radnom i privatnom prostoru, i pojedinci i poduzeća počeli su za to i njihove sudove cijeniti više nego prije. Njih je, nažalost, i tada bilo malo, kao i danas kad postoji Katedra za historiju umjetnosti pri Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, čiji je osnivač akademske 2002/2003. bio upravo autor izložbe Ishodišta, prof. dr. Ibrahim Krzović. Veterani takve likovne kritike uz profesora Krzovića, Azru Begić, Melihu Husedžinović, kao i spomenutog Muhameda Karamehmedović, te Vefika Hadžismajlovića, Sadudina Musabegovića, nažalost, kada Akademija ovom izložbom u 2022. godini obilježava 50. godišnjicu svog rada, nisu više među živima, nove generacije nekako ih nevoljko i stidljivo zamjenjuju. U vrijeme spomenutih, za života vrlo živih, u pomoć su im pristizali i pisci, jedno vrijeme, pisala je o tome i Azra Begić, među njima su bili i Meša Selimović i Mak Dizdar.
Vrlo brzo je Collegium Artiticum sa svojim reprezentativnim izlagačkim prostorom preuzeo likovni život od spomenutog starog Umjetničkog paviljona, mjesta raznih sastanaka, hvaljenog i srušenog početkom 1970.
Profesori Akademije su u proteklih 50 godina razvili i vlastitu izdavačku djelatnost, i ona je njihovo djelo koliko je i njihovo djelo armija obrazovanih zanatlija raznih profila kojima je estetska vrijednost i danas glavna vodilja u radu. Spomenut ću samo dva kapitalna djela Slikarstvo, metode slikanja, materijali Metke Kraigher-Hozo (Svjetlost, Sarajevo, 1991; na njemu sam potpisan kao urednik), Dževad Hozo: Umjetnost multioriginala – kultura grafičkog lista (Prva književna komuna, Mostar, 1988.).
Čim sam na Facebook statusu svog prijatelja na ovoj društvenoj mreži, Ibrahima Krzovića, pročitao prve informacije o njegovoj izložbi, poželio sam saznati nešto više o ovom njegovom velikom istraživačkom projektu. Autor me je vrlo brzo do najsitnijeg detalja upoznao mailom s njegovom koncepcijom ostvarenom u šest segmenata.
U prvom segmentu nalaze se dokumenti o osnivanju Akademije likovnih umjetnika BiH 1972. kao eksponati, upis u sudski registar kao kopije dokumenta, u njemu je i prva Matična knjiga kao fotokopija.
U drugom segmentu je spisak prve četiri generacije nastavnika i studenata po odsjecima, postavka slika, grafika, skulptura nastavnika prve godine Alu 1974/1975: Zdenko Grgić, Borislav Aleksić, Mersad Berber, Nada Pivac, Alija Kučukalić. U njemu se nalaze i studenti prve generacije koji su se kasnije afirmirani kao značajni suradnici ili stvaraoci: Muradif Ćerimagić, Mehmed Klepo, Mirko Marić, Nusret Pašić, Ferid Prcić, Dragan Stefanović, Radoslav Tadić (slikarstvo), Zoja Finci, Savo Marjanović, Petar Waldegg (grafika), Ante Brkić, Mustafa Skopljak (kiparstvo), Čedomir Kostović (grafički dizajn).
U trećem segmentu izložbe je postavka slika i grafika nastavnika druge godine na ALU 1975/1976. u kojemu su: Dževad Hozo, Ismar Mujezinović, Jusuf Nikšić, Mladen Kolobarić, Milivoje Unković, Salim Obralić, ali i studenti druge generacije: Anto Kajinić (slikarstvo), Avdo Žiga (grafika), Amra Zulfikarpašić, Branko Bačanović, Anto Jurić (grafički dizajn).
Četvrti segment izložbe sadrži postavku slika i grafika nastavnika treće godine ALU 1976/1977. gdje su: Halil Tikveša, Sead Musić, Seid Hasanefendić, Radmila Jovandić Đapić. S ovim nastavnicima su i studenti treće generacije
Iz nastavničkog odsjeka: Muhamed Bajramović, Džeko Hodžić, Salko Pezo.
U petom segmentu izložbe je postavka slika, grafika i skulptura četvrte godine ALU 1977/1978.: Milorad Ćorović, Boško Kućanski, Ljubomir Perčinlić, Ratko Lalić, Josip Alebić. S njima su i studenti četvrte generacije iz kiparskog odsjeka (Kenan Solaković) i nastavničkog odsjeka: Hasan Čakar, Mihajlo Rakita, Miroslav Šetka.
U završnom šestom segmentu izložbe je postavka plakata: Ismet Berbić (Prva izložba studenata ALU 1976.), Branko Bačanović (Prva izložba studenata ALU 1976.) i katalozi, monografije: Naslovnica kataloga izložbe nastavnika ALU povodom 25 godina UNSA 1974. godine, Monografija 25 godina Akademije likovnih umjetnosti, 1997., Monografija: Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu (The Academy of Fine Arts in Sarajevo, Sarajevo 2015.).
I kao povjesničar umjetnosti i kao likovni kritičar u meni je inicijator i autor ove velike izložbe, Ibrahim Krzović, od prve godine osnutka Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, pa do ovog detaljnog upoznavanja s koncepcijom prezentiranih radova prve četiri generacije profesora i suradnika Akademije likovnih umjetnosti, u povodu 50. godišnjice njezina rada, živio kao vrhunski autoritet i profesionalac u ovoj oblasti. Nismo se nikad i nigdje zadržali u razgovoru, a susretali smo se svugdje i često, ja s njegovim tekstovima, on, valjda, ponekad, i s nekim od mojih. Distanca je bila znak poštovanja, informacija o koncepciji izložbe neočekivano je u meni tu distancu istopila. Vratila me je u društvo umjetnika izraslih u Akademiji čija su djela nekih od njih, prije minulog rata, već bila u vlasništvu nekih svjetskih galerija, kako privatnih tako i nacionalnih. S jednim od vrhunskih stručnih tumača djela tih autora povezala me je kao s nekim s kim sam bez distance slične informacije razmjenjivao odvajkada. Povezala me je s vremenom u kojem sam sanjario da i ja mogu ono što su neki profesori Akademije ostvarili i u svjetskim razmjerima.
O sarajevskoj Akademiji i njezinim profesorima, umjetnicima svjetskog značaja
Izložba radova prve četiri generacije profesora i suradnika Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu autora prof. dr. emeritusa Ibrahima Krzovića u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, 03.11.-21.12.2022.
U vrijeme kada je u Sarajevu osnovana Akademija likovnih umjetnosti (1972.) imao sam 32 godine. Prije toga u Sarajevu sam studirao pravo (dvije godine), a diplomirao na VPŠ likovnu umjetnost 1968. godine. Od mjeseca srpnja u kojem sam rođen, punu godinu prije sam u braku, prvo podstanar u sustanarskom stanu u ulici Kralja Tvrtka 16, kod bake i majke svoje supruge, nešto kasnije podstanar u jednom memljivom sobičku u Dobrovoljačkoj, tek od 1974. u jednosobnom stanu kod kina Kumrovec. U književnom časopisu Život sve do 1969. životario sam kao korektor, povremeno i kao ilustrator, u vrijeme kada je njegov glavni urednik bio Mak Dizdar. Životario sam i kao tehnički urednik u nekim manjim listovima, kratko vrijeme i u Oslobođenju. Od 1969. do 1977. godine radio sam na TV Sarajevo kao ilustrator, onda i kao urednik u informativnom i kulturnom programu. Od 1977. do 1980. bio sam tajnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH.
Čim je započela priča o otvaranju Akademije likovnih umjetnosti, još kao student likovnog odsjeka na VPŠ, sanjario sam nastavak školovanja na njoj, međutim, kako se taj događaj približavao, život me je od nje udaljavao. Približavao sam se književnosti, uz ostale, učvršćivali su me u njoj i praktični razlozi. Kako ćeš biti dobar umjetnik bez ateljea, književnik možeš biti i s jednom olovkom i debelom tekom. Posjedovao sam za likovnu umjetnost dar, to su često isticali i moji profesori Hakija Kulenović, profesor slikarstva, i Dobrivoje Beljkašić, profesor crtanja, a Ljubica Mladenović, profesorica povijesti umjetnosti, pak, i pred studentima je na časovima isticala da je moje znanje iz povijesti umjetnosti za primjer drugima. Kakva korist od svega toga, smiri se ondje gdje već imaš neki korijen. Već tada imao sam mnogo više prijatelja među sarajevskim književnicima, nego li među likovnjacima, ostani u tom društvu zauvijek.
Tri godine nakon osnutka Akademije, u travnju 1975. godine osnovan Collegium Artisticum, on mi je brzo umnožio i prijatelje Likovnjake. Boravio sam u njemu koliko i u Klubu kulturnih radnika preko puta Oslobođenja gdje su najbrojniji gosti bili književnici. Ondje sam širio svoje prijateljstvo i s filmskim radnicima, glumcima, novinarima, to je vrijeme kada sam imao, kakav-takav, i svoj književni status, s jednim romanom (U ime oca sina, 1969.) i zbirkom priča (Središte, 1973.), Tada sam počeo pisati i likovne kritike, ni s tim se svaki gost Kluba nije mogao pohvaliti. Pratio sam likovni život u Sarajevu, koji je Akademija obogatila, čiji su prvi profesori bili i glavni izlagači, čitao kritike njihovog prvog dekana Muhameda Karamehmedovića kojemu će se kasnije pridružiti i prvi školovani povjesničari umjetnosti, među njima je bio i prof. dr. Ibrahim Krzović.
Nešto je magično dolazilo iz te nove institucije, življe od onoga što je gradu tada davala Umjetnička galerija, zajedno s programima starog Umjetničkog paviljona smještenoga na kraju ulice Kralja Tomislava koja se završavala u Titovoj. To „nešto“ još nije imalo svoje pravo ime, a bilo je nedostižno, novo i za one koji su već imali izgrađene intelektualne receptore i za to novo, za vrijednost koja je bila iznad vrijednosti uobičajenog, podrazumijevajućeg u ondašnjem likovnom životu grada. I u meni je ta viša vrijednost izazivala strahopoštovanje, Iščekivao sam je s nestrpljenjem, ali približavao sam joj se s oprezom, uvijek stišano, skrušeno. Otkad je na lijevoj obali Miljacke sagrađena Evangelistička crkva (gradnja je započela 1898. godine, crkva je otvorena i posvećena već naredne godine – 19. novembra 1899. godine.) sakralna tišina jedva je premošćivala korito rijeke, čim je Akademija proradila, postala je i glasna.
U neko doba konačno sam shvatio da u svemu što je Akademija gradu i njegovom kulturnom životu već na samom startu ponudila novo, više od standardnog, mogu uživati i ja, da upisom na nju nikada ne bih mogao i nadići. Moje sanjarije da to nakon završenog likovnog odsjeka na VPŠ ipak pokušam dograditi, tako su samo preimenovane, postale su tek puste želje. Biti bolji od Berbera nije se moglo ni s mojim hvaljenim darom, ni u velikom ateljeu, ni s odgovarajućim alatom, u podstanarskom sobičku – nikako.
Akademija je od prvog dana osnutka imala karakter otvorene obrazovne ustanove, primala je svoje studente iz svih krajeva ondašnje zajedničke države. Oni su sa svojim diplomama ostajali u Sarajevu ili odlazili u mjesta iz kojih su u nju dolazili i kao nastavnici, dizajneri, ne samo kao slikari, grafičari, kipari, svugdje gdje je estetika mogla da unaprijedi čovjekov radni ambijent i proizvod… Širili su likovnu kulturu u raznim djelatnostima.
I autori likovnih kritika su to činili, i njih je Akademija potaknula na agilnije prisustvo u javnosti. Imali su ulogu afirmatora lijepog i u čovjekovom radnom i privatnom prostoru, i pojedinci i poduzeća počeli su za to i njihove sudove cijeniti više nego prije. Njih je, nažalost, i tada bilo malo, kao i danas kad postoji Katedra za historiju umjetnosti pri Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, čiji je osnivač akademske 2002/2003. bio upravo autor izložbe Ishodišta, prof. dr. Ibrahim Krzović. Veterani takve likovne kritike uz profesora Krzovića, Azru Begić, Melihu Husedžinović, kao i spomenutog Muhameda Karamehmedović, te Vefika Hadžismajlovića, Sadudina Musabegovića, nažalost, kada Akademija ovom izložbom u 2022. godini obilježava 50. godišnjicu svog rada, nisu više među živima, nove generacije nekako ih nevoljko i stidljivo zamjenjuju. U vrijeme spomenutih, za života vrlo živih, u pomoć su im pristizali i pisci, jedno vrijeme, pisala je o tome i Azra Begić, među njima su bili i Meša Selimović i Mak Dizdar.
Vrlo brzo je Collegium Artiticum sa svojim reprezentativnim izlagačkim prostorom preuzeo likovni život od spomenutog starog Umjetničkog paviljona, mjesta raznih sastanaka, hvaljenog i srušenog početkom 1970.
Profesori Akademije su u proteklih 50 godina razvili i vlastitu izdavačku djelatnost, i ona je njihovo djelo koliko je i njihovo djelo armija obrazovanih zanatlija raznih profila kojima je estetska vrijednost i danas glavna vodilja u radu. Spomenut ću samo dva kapitalna djela Slikarstvo, metode slikanja, materijali Metke Kraigher-Hozo (Svjetlost, Sarajevo, 1991; na njemu sam potpisan kao urednik), Dževad Hozo: Umjetnost multioriginala – kultura grafičkog lista (Prva književna komuna, Mostar, 1988.).
Čim sam na Facebook statusu svog prijatelja na ovoj društvenoj mreži, Ibrahima Krzovića, pročitao prve informacije o njegovoj izložbi, poželio sam saznati nešto više o ovom njegovom velikom istraživačkom projektu. Autor me je vrlo brzo do najsitnijeg detalja upoznao mailom s njegovom koncepcijom ostvarenom u šest segmenata.
U prvom segmentu nalaze se dokumenti o osnivanju Akademije likovnih umjetnika BiH 1972. kao eksponati, upis u sudski registar kao kopije dokumenta, u njemu je i prva Matična knjiga kao fotokopija.
U drugom segmentu je spisak prve četiri generacije nastavnika i studenata po odsjecima, postavka slika, grafika, skulptura nastavnika prve godine Alu 1974/1975: Zdenko Grgić, Borislav Aleksić, Mersad Berber, Nada Pivac, Alija Kučukalić. U njemu se nalaze i studenti prve generacije koji su se kasnije afirmirani kao značajni suradnici ili stvaraoci: Muradif Ćerimagić, Mehmed Klepo, Mirko Marić, Nusret Pašić, Ferid Prcić, Dragan Stefanović, Radoslav Tadić (slikarstvo), Zoja Finci, Savo Marjanović, Petar Waldegg (grafika), Ante Brkić, Mustafa Skopljak (kiparstvo), Čedomir Kostović (grafički dizajn).
U trećem segmentu izložbe je postavka slika i grafika nastavnika druge godine na ALU 1975/1976. u kojemu su: Dževad Hozo, Ismar Mujezinović, Jusuf Nikšić, Mladen Kolobarić, Milivoje Unković, Salim Obralić, ali i studenti druge generacije: Anto Kajinić (slikarstvo), Avdo Žiga (grafika), Amra Zulfikarpašić, Branko Bačanović, Anto Jurić (grafički dizajn).
Četvrti segment izložbe sadrži postavku slika i grafika nastavnika treće godine ALU 1976/1977. gdje su: Halil Tikveša, Sead Musić, Seid Hasanefendić, Radmila Jovandić Đapić. S ovim nastavnicima su i studenti treće generacije
Iz nastavničkog odsjeka: Muhamed Bajramović, Džeko Hodžić, Salko Pezo.
U petom segmentu izložbe je postavka slika, grafika i skulptura četvrte godine ALU 1977/1978.: Milorad Ćorović, Boško Kućanski, Ljubomir Perčinlić, Ratko Lalić, Josip Alebić. S njima su i studenti četvrte generacije iz kiparskog odsjeka (Kenan Solaković) i nastavničkog odsjeka: Hasan Čakar, Mihajlo Rakita, Miroslav Šetka.
U završnom šestom segmentu izložbe je postavka plakata: Ismet Berbić (Prva izložba studenata ALU 1976.), Branko Bačanović (Prva izložba studenata ALU 1976.) i katalozi, monografije: Naslovnica kataloga izložbe nastavnika ALU povodom 25 godina UNSA 1974. godine, Monografija 25 godina Akademije likovnih umjetnosti, 1997., Monografija: Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu (The Academy of Fine Arts in Sarajevo, Sarajevo 2015.).
I kao povjesničar umjetnosti i kao likovni kritičar u meni je inicijator i autor ove velike izložbe, Ibrahim Krzović, od prve godine osnutka Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, pa do ovog detaljnog upoznavanja s koncepcijom prezentiranih radova prve četiri generacije profesora i suradnika Akademije likovnih umjetnosti, u povodu 50. godišnjice njezina rada, živio kao vrhunski autoritet i profesionalac u ovoj oblasti. Nismo se nikad i nigdje zadržali u razgovoru, a susretali smo se svugdje i često, ja s njegovim tekstovima, on, valjda, ponekad, i s nekim od mojih. Distanca je bila znak poštovanja, informacija o koncepciji izložbe neočekivano je u meni tu distancu istopila. Vratila me je u društvo umjetnika izraslih u Akademiji čija su djela nekih od njih, prije minulog rata, već bila u vlasništvu nekih svjetskih galerija, kako privatnih tako i nacionalnih. S jednim od vrhunskih stručnih tumača djela tih autora povezala me je kao s nekim s kim sam bez distance slične informacije razmjenjivao odvajkada. Povezala me je s vremenom u kojem sam sanjario da i ja mogu ono što su neki profesori Akademije ostvarili i u svjetskim razmjerima.