O rečima, stvarima i po kojoj duši

Miljenko Jergović, Selidba, Booka, Beograd 2018. 

 

Kada je Platon onomad primetio da se večne i nepropadljive duše sele iz tela u telo, da one prolazna i usahla tela menjaju onako kako menjamo pohabanu, dotrajalu odeću – duša, budući besmrtna, odbaci istrošeno telo i preseli se u drugo – propustio je filozof tom prilikom da nas obavesti šta se, u međuvremenu, događa sa stvarima. Jer, nema selidbe bez stvari. Selidba bez stvari je – bekstvo. Tako je, uostalom, Miljenko Jergović, pripovedač romana Selidba Miljenka Jergovića, i otišao iz opsednutog Sarajeva: on je iz njega izbegao, bez stvari. Odselio se nije. Uradiće to mnogo godina kasnije, kada se u Sarajevo bude vratio samo da bi se, ovoga puta, zajedno sa stvarima iz njega iselio i napisao roman Selidba. A “Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije“ (str. 425). “Popisati, inventarisati, dokumentirati. To je cilj i smisao selidbe“ (str. 74). Potom svakom predmetu, dokumentu, svakoj knjizi naći mesto. Ali velikim piscima, kojima se bezrezervno mora verovati, nikada se ne sme verovati na reč (a čitalac neka vidi šta će sa ovim paradoksom): u onoj meri u kojoj jeste popis stvari zaostalih iza prošlih života, Selidba je, kao priča o stvarima, niska čudesnih priča o dušama, popis duša zapravo – jer duša jeste priča, bez priče duše nema – popis kakav ume, na ovom jeziku, da napravi samo Miljenko Jergović.

Ali šta znači seliti se i šta se u selidbi seli? Šta i zbog čega pri seljenju ostavljamo, a šta i zbog čega nosimo sa sobom? Da li se, recimo, pored tela, duša i stvari, sele i sećanja? Tu se priča o selidbi komplikuje. Da li, naime, sećanja uvek nosimo sa sobom – te se ona sele onako kako se selimo i mi – ili su sećanja, ipak, vezana i za nešto što nije, naprosto, u našoj glavi? Prustov je junak umočio madlenicu u čaj, stavio je u usta i razbuktao ukus svog detinjstva, iz čega je pokuljalo tri hiljade stranica potrage za izgubljenim vremenom. U ukusu madlenice bila je svijena čitava Potraga, te ju je pisanjem “samo” trebalo razviti. Kuhinja bivšeg stana na sarajevskom Sepetarevcu pokrenuće kod Jergovićevog pripovedača sećanje na ukus junetine a la wild, na to “hohštaplersko jelo” (str. 388) u kojem su pomešani senf, mrkva, celer, kisele jabuke, limun i ko zna šta još, ili makar sećanje na onaj dan kada je baka, neimajući dovoljno namirnica za normalan (a ne hohštaplerski) ručak, davne 1975. godine improvizovala jelo čiji će ukus, kao sećanje, ostati zauvek prilepljen za pripovedačeva nepca. (Sećanja, očigledno, ne stanuju samo u mozgu, nego, recimo, i na nepcima, ili u rukama.) Potom će se sećanje na junetinu a la wild prikačiti za sećanje na bakino kulinarsko umeće (“nije voljela kuhati”, str. 387.) i njenu ranu udaju, potom, još dalje u prošlosti, na njene dubrovačke dane i doba kada je iz mora, rukama, izranjala hobotnice, a meštani se čudili tom okretnom detetu, da bismo se, odjednom, bez najave, obreli u hipnotičkim vrtlozima Jergovićevog pripovedanja za koje, eto, pripovedač kaže da nije drugo do suvi popis stvari, događaja i činjenica. Nema sumnje da je Selidba najmaterijalniji Jergovićev roman (šta godo to značilo) u kojem reči, stvari i sećanja plešu ritmom što nam ne dozvoljava da se od ovih 450 stranica odvojimo čak ni onda kada nam gustina pripovedanja, mučnina događaja (pripovedačev odnos s majkom), prezasićenost, nalažu da napravimo pauzu. Za razliku, recimo, od monumenatalnog Roda, gde se pripovedač oslanja koliko na stvari i dokumenta, toliko i na tok svesti, u Selidbi, koja je svojevrsni nastavak, ili možda odblesak Roda, nema toka svesti nego je na delu tok stvari. Tok reči i stvari. Svest je tu nevažna.

Popis stvari koje su ostale iza Javorke Rejc, pripovedačeve majke (koja se, ako je to ikome važno, zove isto kao i majka Miljenka Jergovića, pisca), svojevrsni je inventar ne jednog, već mnoštva života što se, kroz reči i stvari, spliću u pripovedanju. Koja je, pita se pripovedač, razlika između stare baterijske lampe iskopane “iz haosa i đubrišta smrti za kojom je zaostala” i iste takve svetiljke iz fundusa Muzeja za umetnost? “Razlika je u priči koja ih prati.” Muzejska lampa lišena je biografije, istorije, identiteta (“ne može je se čak ni ponjušiti”). Ova druga, pak, sačinjena je od sećanja, ali i od nečeg mnogo materijalnijeg: “Njezin miris prvi je miris metala koji pamtim. Okus na vrh jezika sličan je okusu krvi. A prsti još neko vreme vonjaju na nju” (str. 75). Da li će pripovedač koji je, nakon majčine smrti, došao u stan kako bi se suočio sa stvarima i utvarama svog detinjstva i odrastanja, poneti tu lampu sa sobom, i zbog čega, neka čitalac otkrije sam. U tom će otkrivanju da naiđe i na razloge stvari, ljudi i pojava. Dobar pisac, naime, uvek odgovara na pitanje zašto, pa će s istom pažnjom kojom opisuje baterijsku svetiljku (dakle stvar) i navodi razloge zbog kojih će je poneti sa sobom u Zagreb, da opiše i razloži postupke svoje majke u gotovo neljudskom naporu da razume ono što niko drugi do njega, a možda ni on sam, ne može razumeti. U strašnim, veličanstvenim opisima majke, opisima od kojih se čitaocu grči utroba – jer o majci se ne govori onako kako o svojoj majci govori Jergovićev pripovedač – ali i u razlozima za njen život takav kakav je bio, razaznajemo ono što razlikuje dobrog i velikog pisca: u poslednjih četrdeset godina majčinog života “ništa se u njenom životu više neće dogoditi. Sitna patnja, pustošenje sebe i drugih, trenuci oštrog bola u glavi, u donjem trbuhu, u kralježnici, otupljivanje svih čula i emocija, ravnodušnost prema svemu osim prema sebi, i to će biti, uglavnom, sve” (str. 366). Veliki pisac, naime, ne ostavlja mostove iza sebe. 

I najzad, “kada od života, ili od onog što se obično naziva traumom, nastane priča, zapisana ili nezapisana, ali svakako ispričana, tada prestaje biti važno je li se nešto stvarno dogodilo, ili se rodilo iz mašte” (str. 219). Istina romana je, kaže nam veliki pisac, u romanu samom, ne u nekakvoj stvarnosti koja pisanju prethodi. Zapravo te stvarnosti, pre nego što je popisana, katalogizovana, arhivirana, nije ni bilo. 

 

Objavljeno u dnevnom listu Danas

Ivan Milenković 02. 07. 2019.