Razgovarao sam u snu s Tolstojem o ratu i miru. Zadrt starac, tek pokoju zucne o toj temi.
– Čitaj što sam napisao, tamo ti je sve, veli. – Ali, ovo naše… mir kao rat, uzvraćam. – To je dobro. Kamo sreće da je kod mene tako. Moj mir je savršen, a rat završen, ispovijeda mi se Tolstoj.
Napušta noć Jasnu Poljanu. U mliječno jutro razlijeva se ruska balada. U starčevom oku titra sve jače svjetlo. Kroz njegovu dugu bijelu bradu struji povjetarac od kojega šušti lišće breza.
– Imate više razloga od mene da svoj mir unaprijedite, nastavlja Tolstoj. – Moj je na vrhuncu, kao balada koju slušaš, kao vjetar koji miluje bijelu koru brezove šume. Ja sam samo riječ u debelim knjigama, koju nitko ne čita kako valja. Vi ste u prednosti, mladiću, u odnosu na nju, jer iza svoje još niste stavili točku, završava Tolstoj. Ne mogu da se pomirim s tim njegovim slovom. Jer nemir odbija svako slovo o zlu otkrivenom tek u miru. Jer nikako ne shvaćam mir čija se sloboda ljulja u nesigurnosti. Balalajka potiskuje djevojačke i momačke glasove. Biserna svjetlost jutra rasipa se niz bradu starca koji žmirka.
S kim da razgovaram o ratu i miru ako ne mogu ni s Lavom Nikolajevičem? – Vi ste jedini koji znate što je mir, a što je rat, kažem mu, ali on se samo smješka.
– Ni vi ne čitate, mladiću, ono što je već napisano. Za tako teške teme imate u svome dvorištu Krležu. On sve zna, od Aleksandra Velikog do Pipuna Malog. Imate i Andrića i Selimovića.
– Vaše su knjige, za današnje vrijeme, baš predebele, mucam od muke što još ne dobivam odgovor koji očekujem. – Suvremenom čitatelju istanjeno je strpljenje.
– Molim, pređite na djelca od nekoliko stranica, odgovara mi Lav Nikolajevič. – Mogu i u njima harati oluje, lelujati travke, kao i u mojim i u Krležinim, Selimovićevim, onim od Andrića i Crnjanskog. Ostavite me u savršenstvu moga mira bez rata.
I, kasnije, nastavlja: – Ako je kod vas mir još uvijek rat, Slušajte grmljavinu umjesto bisernih tonova balalajke. Moj je mir savršen, a rat završen, vjerujte mi. Budite sretni da kod vas još traje, moj mladi kolega, jer nakon njega sigurno dolazi i mir.
– A mir nije vrt, nastavlja plemeniti, neovisan od godišnjih doba. Vrtu je potrebno sunce i zimi. Mora se šapatom osvježavati kad ne padaju kiše. Mora mu se tepati kao djetetu, govori Tolstoj dok sjedi na pragu svoga doma.
– To će vam reći i Krleža, a potvrditi i Andrić i Crnjanski, i Selimović, dabome. I njihov je mir savršen, i njihovi su ratovi završeni. Samo živi ratuju, to vam poručuju naše knjige. Sve drugo je do vas koji svoje još niste završili.
– Ali, ako ne čitaju vaše, mudre i debele, što će im naše, tanke i banalne? – Ne znam, ljuti se Lav Nikolajevič, čiju bradu mrsi sve snažniji vjetar, čije uho sve jače zapljuskuju zvuci balalajke iznad kojih caruju djevojački i momački glasovi.
Kako je lijepo imati mir u kojemu su glavni vladari vjetar i pjesma! U kojemu je njegova carica riječ.
Kako je lijepo živjeti bez rata pogotovu kad je mir daleko od svoga savršenstva.
Kako je lijepo razgovarati o njemu s tako pametnim mrtvacem. I njegovom jednako velikom mrtvom braćom. Makar i u snu.
O ratu i miru
Razgovarao sam u snu s Tolstojem o ratu i miru.
Zadrt starac, tek pokoju zucne o toj temi.
– Čitaj što sam napisao, tamo ti je sve, veli.
– Ali, ovo naše… mir kao rat, uzvraćam.
– To je dobro. Kamo sreće da je kod mene tako.
Moj mir je savršen, a rat završen,
ispovijeda mi se Tolstoj.
Napušta noć Jasnu Poljanu.
U mliječno jutro razlijeva se ruska balada.
U starčevom oku titra sve jače svjetlo.
Kroz njegovu dugu bijelu bradu struji povjetarac
od kojega šušti lišće breza.
– Imate više razloga od mene da svoj mir unaprijedite,
nastavlja Tolstoj.
– Moj je na vrhuncu, kao balada koju slušaš,
kao vjetar koji miluje bijelu koru brezove šume.
Ja sam samo riječ u debelim knjigama,
koju nitko ne čita kako valja.
Vi ste u prednosti, mladiću, u odnosu na nju,
jer iza svoje još niste stavili točku,
završava Tolstoj.
Ne mogu da se pomirim s tim njegovim slovom.
Jer nemir odbija svako slovo o zlu otkrivenom
tek u miru.
Jer nikako ne shvaćam mir
čija se sloboda ljulja u nesigurnosti.
Balalajka potiskuje djevojačke i momačke glasove.
Biserna svjetlost jutra rasipa se niz bradu starca
koji žmirka.
S kim da razgovaram o ratu i miru ako ne mogu ni s
Lavom Nikolajevičem?
– Vi ste jedini koji znate što je mir, a što je rat, kažem
mu, ali on se samo smješka.
– Ni vi ne čitate, mladiću, ono što je već napisano.
Za tako teške teme imate u svome dvorištu Krležu.
On sve zna, od Aleksandra Velikog do Pipuna Malog.
Imate i Andrića i Selimovića.
– Vaše su knjige, za današnje vrijeme, baš predebele,
mucam od muke što još ne dobivam odgovor koji
očekujem. – Suvremenom čitatelju
istanjeno je strpljenje.
– Molim, pređite na djelca od nekoliko stranica,
odgovara mi Lav Nikolajevič.
– Mogu i u njima harati oluje, lelujati travke, kao i
u mojim i u Krležinim, Selimovićevim,
onim od Andrića i Crnjanskog.
Ostavite me u savršenstvu moga mira
bez rata.
I, kasnije, nastavlja:
– Ako je kod vas mir još uvijek rat,
Slušajte grmljavinu umjesto bisernih tonova
balalajke.
Moj je mir savršen, a rat završen, vjerujte mi.
Budite sretni da kod vas još traje,
moj mladi kolega,
jer nakon njega sigurno dolazi i mir.
– A mir nije vrt, nastavlja plemeniti, neovisan od
godišnjih doba.
Vrtu je potrebno sunce i zimi.
Mora se šapatom osvježavati kad ne padaju kiše.
Mora mu se tepati kao djetetu, govori Tolstoj
dok sjedi na pragu svoga doma.
– To će vam reći i Krleža,
a potvrditi i Andrić i Crnjanski, i Selimović,
dabome.
I njihov je mir savršen, i njihovi su ratovi završeni.
Samo živi ratuju, to vam poručuju naše knjige.
Sve drugo je do vas koji svoje još niste završili.
– Ali, ako ne čitaju vaše, mudre i debele,
što će im naše, tanke i banalne?
– Ne znam, ljuti se Lav Nikolajevič,
čiju bradu mrsi sve snažniji vjetar,
čije uho sve jače zapljuskuju zvuci balalajke
iznad kojih caruju djevojački i momački glasovi.
Kako je lijepo imati mir
u kojemu su glavni vladari vjetar i pjesma!
U kojemu je njegova carica riječ.
Kako je lijepo živjeti bez rata
pogotovu kad je mir daleko
od svoga savršenstva.
Kako je lijepo razgovarati o njemu
s tako pametnim mrtvacem.
I njegovom jednako velikom mrtvom braćom.
Makar i u snu.