U onoj državi, već od prve godine povratka iz zatvora jednog Šomarćanina u Šomart, navraćao u njegovu kuću Avdo iz Mionice. Proveo s njim iza rešetaka punih šest godina i pričao pred svakim što je glasnije mogao o svemu onom o čemu je taj Šomarćanin šutio i pred svojim ukućanima i pred mnogim svojim susjedima. Cijeli Šomart znao zašto je bio u zatvoru, on sve oporicao. Tih prvih dana slobode to je činio osobito pred sinom, za kojeg se pričalo da se iz inata upisao u komuniste, zbog čega je otac patio i sve dublje tonuo u samoću. Avdo i to imao na umu kad mu je navraćao, želio da mu eglenom olakša i ublaži samoću, ali ga je eglen uvijek odvodio nekud drugo, nimalo po volji jaranu.
Najradoznaliji susjedi pratili su te Avdine dolaske u tu kuću dugo vremena i navraćali su u nju čim bi se bivši robijaš s bivšim robijašem rukovao, domaćin se tome nije nikad usprotivio. Voljeli Avdu slušati, bio je čovjek širokih pogleda, drukčiji od njih, a opet njihov. Pitali ga zašto mu stalno dolazi, odgovarao im da je brzo saznao kakva je nesreća njegovog jarana snašla već prvih dana u civilstvu. Bivši robijaš svom sinu nije želio objašnjavati zašto je s njim tolike godine bio u zatvoru, odvojio se od njega kad to nitko nije očekivao. Optužio ga da je zbog njega za svih godina zatvora patio od stida zajedno s majkom, onda ga je napustio i otišao u Slavoniju da nekome gazdi čuva svinje, tamo se oženio, tamo dobio i kćer. Pričalo se da je taj posao obavljao vrlo kratko, da je tamo sa svojom partijskom knjižicom brzo napredovao: postao je u tom mjestu omiljeni poštar.
Toga dana ti najradoznaliji susjedi našli su robijaše same u sobi, supruga domaćina bila je kod bolesne majke u jednom od desetak zaselaka Šomarta. Upitali Avdu zašto je to i on tolike godine bio u zatvoru, a on im na pitanje odgovorio žustro. Nisam ležao, jarane, radio sam najteže poslove, što stojeći, što pogrbljen, što klečeći, a zatvorili me, jarane, jer sam bio ustaša, kao i ovaj vaš kojem navraćam od pedeset i druge godine, otkad sam s njim na slobodi. Žao mi čovjeka, tolike godine dijelili smo u zatvoru i zlo i dobro, bolestan je, napušten, dolazim mu kao sapatnik, ali, može se reći, premda to zapravo nisam, i kao liječnik…
Joj, Avdo, zar ćeš opet o tome, nemoj, Avdo, molim te, molio je bivši robijaš, glavni član te obitelji.
Pita li ga, potom, je li u zatvoru od nečega i on bolovao i je li istina da je zatvor najbolja čovjekova škola? Nisam, na svu sreću, nisam ni od čega bolovao, jarane, kao što nije ni ovaj vaš kojem navraćam na eglen a koji od mog i vašeg eglena o tome zašto je u zatvoru bio bježi kao od vraga.
Joj, Avdo, nemoj o tome, Avdo, nemoj…
A jesi li kad god razmišljao i o bolesti, jesi li od nje možebit u zatvoru i strahovao?
Jesam, jarane, jašta. U zatvoru mnogi najčešće i razmišljaju samo o bolesti, ali u zatvoru im i kad su bolesni ne daju bolovati.
Joj, Avdo, joj…
Hoću, jarane, hoću… Jer smo i nas dvojica, sjećaš se, često razmišljali i o bolesti i o lijekovima kojim bi se moglo protiv bolesti ako bi nas potrefila. A strahovali smo obojica i od slobode, mnogo više nego od bolesti. Sloboda nas je plašila, jarane, obojicu, veoma, što ćemo s njom ako je slučajno budemo morali nenadano i prihvatiti. Valja obitelji i cijelom svijetu na slobodi objasniti zašto se tolike godine bilo u zatvoru i što se to zgriješilo prije toga. Zar ne primjećujete da se ovaj vaš i dandanas plaši slobode i da je u njoj potpuno onijemio, razveže mu se jezik samo kad navratim, pred vama ga, poslije, splete u nerazmrsiv čvor.
Joj, Avdo, joj, nemoj, Avdo, nemoj…
Razmišljao sam s ovim svojim jaranom u zatvoru i o tome, jašta, postoji li uopće neki lijek kojega je insan izmislio, a koji liječi i bezazlene i opake bolesti, kakva je i ova naša. I zaključili smo davnih dana obojica da u zatvoru ima i toga.
Ma, šta veliš, čovječe. Zar ima?
Ima, jarane, ima. I u zatvoru ima jedan lijek koji liječi sve čovjekove bolesti, ali se svi plaše i samoga imena tog lijeka.
Ma, kako se zove taj lijek, prijatelju?
Ah, kako? On čovjeka ne liječi samo od bolesti, već i od Slobode, i od Istine, i od Neprijatelja, i od Sebičnosti, Zavisti, Sramote…
Joj, Avdo, nemoj, zaustavi!
Jer, što… hoću, jarane… Hoću da kažem da taj lijek liječi i od Nepravde, Mržnje, Stida, Ubojstva, Optužbe, Ismijavanja, Laži, Kazne, a i od Nepoštenja.
Pa, reci nam, prijatelju, kako se zove taj lijek i može li ga čovjek sam pripraviti da mu je pri ruci u nevolji.
Taj lijek se zove smrt. On liječi sve, baš sve. Smrt liječi i Nepoštenje.
Joj, Avdo, nemoj, molim te, nemoj o tome!
Jer, što, jarane, hoću i o tome…
… Bio je s nama i jedan komunist. Priznao na sudu da je zamjerio Titi što je Staljinu rekao: Ne! Čovjek čista obraza ostao iza nas da čeka premještaj na Goli otok. Kako god uzmeš, pošteno. Nikakva razlika između njega i mene, velika između njega, mene i ovog mog jarana.
Joj, Avdo, zar ćeš me i s njim uspoređivati?
Bilo je s nama, kažem, svakakvih ljudi u zatvoru, najviše onih koji pred sudijama nove vlasti nisu bili pošteni. Vrludali pred njima i sve oporicali. A nove vlasti su ih zbog toga degenečile i degenečile, sve do priznanja. Upotrebljavali su degenek kao protulijek nepriznanju, a one što su odmah priznavali sve što se od njih tražilo nazivali su poštenim ljudima. U takve sam spadao i ja, a nije, nažalost, i ovaj vaš, pa su degenečili i njega, pa mi ga zbog toga i danas žao… On im tvrdio da nije bio ustaša, da je bio samo hrvatski domoljub, da zato i nema što priznati kao neku veliku krivicu i grijeh. I od tada je i obolio… Tako ponekad govori i vama, ovdje, ali, to nije puna istina, što ću vam pričat. Priznaj da je bila greška. Mladost i nepromišljenost, kakvo domoljublje, jarane, priznaj i ozdravićeš, onda na slobodu idi zdrav dalje! Ali, jok, on i dalje na svome, i nikud da mrdne od toga. Nema šta priznati… Misli da mu je nepravedno suđeno…
Joj, nemoj im i o tome, Avdo, nemoj…
Jer, što, nek’ ljudi znaju zašto i danas pred njima ništa ne priznaješ.
A koja je razlika? Biti ustaša i biti domoljub…
Velika, jarane, velika je to razlika. U torbicu zvanu domoljublje svakakav gadluk stane, s njim je u njoj i ustaštvo, logori, pa klanje…
Joj, nemoj, Avdo i o tome, nemoj!
Jer, što? Ako im to još uvijek nisi objasnio ti, neko jednom mora.
Joj, Avdo, nemoj! Joj…
Elem, nejse. Ima još jedan lijek za sve bolesti. On je kao stvoren i za ovog vašeg bolesnika.
Ma, koji, prijatelju?
Taj je lijek bolji i od smrti, eto koji. Zdraviji je i od smrti. Mnogo.
Ma, reci, kako se zove taj lijek?
I s tim lijekom insan može izliječiti sve, baš sve. A zove se Poštenje.
Poštenje?
I kad gubi i kad pobjeđuje s Poštenjem čovjek zadrži zdravu savjest. A zdrava savjest izliječi sve, s njom insan nije mrtav. Živ je, i nastavlja svoj život čista obraza, jarane.
Mogla bi biti i ta tvoja istinita, prijatelju.
Čuj, mogla bi. Nije mogla bi, već jest, jarane. Ali, znate li vi od čega je sastavljen taj lijek? Bezbeli i ne znate. Osim Savjesti, u njegovom sastavu nije samo Poštenje već i Istina, Sramota, Iskrenost, Stid… Jer, ne možeš biti pošten ako ne osjećaš sramotu i stid, ako nemaš savjesti i ako nisi iskren. Samo ako ovog sastava ima u Poštenju, lijek Poštenje je koristan, djeluje, potreban je svakome čovjeku. Treba i to znati prije njegove upotrebe, to naglašavam i ovom svome jaranu, kad god mu ovdje navratim. On, međutim, i danas, i pred vlastitim sinom krije Istinu, sin ga i danas pred onima koji Istinu njegova oca znaju brani, ali s njim ne može u zajedničku kuću
jer ni pred njim još uvijek ne iskazuje Sramotu, Iskrenost i Stid. Zato mu se iz Slavonije, vjerujem, neće nikad više ni vratiti. A bilo bi mu mnogo lakše da sastav ovog lijeka i u civilstvu preispita u sebi. Možda bi mu se tada u ovu kuću vratio i sin.
Joj, nemoj me i u takve vode uvaljivat, moj dragi Avdo, nemoj…
Hoću, jarane, hoću…
…Hoću baš danas da pred svakim kažem da sam s tobom u zatvoru bio i kao ustaša, i kao pošten čovjek, čiste savjesti da sam punim glasom priznavao sve, baš sve, i pred sudom. Nisam oporicao kao oni što su vrludali pa su ih nove vlasti degenečile i degenečile. Ja sam sve svoje pošteno odležao i toga se ni danas ni pred kim ne stidim. Ništa svoje, bilo loše, bilo dobro, ni od koga ne krijem, a ovaj vaš sve krije i od vas, a krio je i od suda. Krije i od mene. A je li ovo moje poštenije od njegovog, to kažite vi, kao njegovi jarani.
Joj, Avdo, joj…
I odoh vam ja, dragi moji, a ne znam hoću li ovome vašem više ikad opet navratiti kad je i danas ovako tvrd i nepopravljiv. On, evo, i dalje vjeruje da nije kriv, a ja sam odmah priznao da jesam. Od mene pošteno. Od Poštenja sam živio prije zatvora, i kao ustaša, i u zatvoru, i poslije zatvora. Jer je i Poštenje univerzalni lijek za sve bolesti, vjerujte mi, to je živa istina. Od mene pošteno, a od njega… ma, kako mu drago, jarane…
Tako im je govorio taj Avdo, i kad je zadnji put navratio svom jaranu iz zatvora. Bez stida i bez ikakve krivnje priznao je i tada pred njegovim najradoznalijim susjedima sve što je trebalo priznati bez ikakve dvojbe. A njegov je jaran i poslije toga, opet, o svemu tome šutio i šutio.
I od tada taj Avdo iz Mionice nije više navraćao u kuću toga Šomarćana. Pošteno od njega, brate, vrlo pošteno.
O poštenju kao o lijeku
U onoj državi, već od prve godine povratka iz zatvora jednog Šomarćanina u Šomart, navraćao u njegovu kuću Avdo iz Mionice. Proveo s njim iza rešetaka punih šest godina i pričao pred svakim što je glasnije mogao o svemu onom o čemu je taj Šomarćanin šutio i pred svojim ukućanima i pred mnogim svojim susjedima. Cijeli Šomart znao zašto je bio u zatvoru, on sve oporicao. Tih prvih dana slobode to je činio osobito pred sinom, za kojeg se pričalo da se iz inata upisao u komuniste, zbog čega je otac patio i sve dublje tonuo u samoću. Avdo i to imao na umu kad mu je navraćao, želio da mu eglenom olakša i ublaži samoću, ali ga je eglen uvijek odvodio nekud drugo, nimalo po volji jaranu.
Najradoznaliji susjedi pratili su te Avdine dolaske u tu kuću dugo vremena i navraćali su u nju čim bi se bivši robijaš s bivšim robijašem rukovao, domaćin se tome nije nikad usprotivio. Voljeli Avdu slušati, bio je čovjek širokih pogleda, drukčiji od njih, a opet njihov. Pitali ga zašto mu stalno dolazi, odgovarao im da je brzo saznao kakva je nesreća njegovog jarana snašla već prvih dana u civilstvu. Bivši robijaš svom sinu nije želio objašnjavati zašto je s njim tolike godine bio u zatvoru, odvojio se od njega kad to nitko nije očekivao. Optužio ga da je zbog njega za svih godina zatvora patio od stida zajedno s majkom, onda ga je napustio i otišao u Slavoniju da nekome gazdi čuva svinje, tamo se oženio, tamo dobio i kćer. Pričalo se da je taj posao obavljao vrlo kratko, da je tamo sa svojom partijskom knjižicom brzo napredovao: postao je u tom mjestu omiljeni poštar.
Toga dana ti najradoznaliji susjedi našli su robijaše same u sobi, supruga domaćina bila je kod bolesne majke u jednom od desetak zaselaka Šomarta. Upitali Avdu zašto je to i on tolike godine bio u zatvoru, a on im na pitanje odgovorio žustro. Nisam ležao, jarane, radio sam najteže poslove, što stojeći, što pogrbljen, što klečeći, a zatvorili me, jarane, jer sam bio ustaša, kao i ovaj vaš kojem navraćam od pedeset i druge godine, otkad sam s njim na slobodi. Žao mi čovjeka, tolike godine dijelili smo u zatvoru i zlo i dobro, bolestan je, napušten, dolazim mu kao sapatnik, ali, može se reći, premda to zapravo nisam, i kao liječnik…
Joj, Avdo, zar ćeš opet o tome, nemoj, Avdo, molim te, molio je bivši robijaš, glavni član te obitelji.
Pita li ga, potom, je li u zatvoru od nečega i on bolovao i je li istina da je zatvor najbolja čovjekova škola? Nisam, na svu sreću, nisam ni od čega bolovao, jarane, kao što nije ni ovaj vaš kojem navraćam na eglen a koji od mog i vašeg eglena o tome zašto je u zatvoru bio bježi kao od vraga.
Joj, Avdo, nemoj o tome, Avdo, nemoj…
A jesi li kad god razmišljao i o bolesti, jesi li od nje možebit u zatvoru i strahovao?
Jesam, jarane, jašta. U zatvoru mnogi najčešće i razmišljaju samo o bolesti, ali u zatvoru im i kad su bolesni ne daju bolovati.
Joj, Avdo, joj…
Hoću, jarane, hoću… Jer smo i nas dvojica, sjećaš se, često razmišljali i o bolesti i o lijekovima kojim bi se moglo protiv bolesti ako bi nas potrefila. A strahovali smo obojica i od slobode, mnogo više nego od bolesti. Sloboda nas je plašila, jarane, obojicu, veoma, što ćemo s njom ako je slučajno budemo morali nenadano i prihvatiti. Valja obitelji i cijelom svijetu na slobodi objasniti zašto se tolike godine bilo u zatvoru i što se to zgriješilo prije toga. Zar ne primjećujete da se ovaj vaš i dandanas plaši slobode i da je u njoj potpuno onijemio, razveže mu se jezik samo kad navratim, pred vama ga, poslije, splete u nerazmrsiv čvor.
Joj, Avdo, joj, nemoj, Avdo, nemoj…
Razmišljao sam s ovim svojim jaranom u zatvoru i o tome, jašta, postoji li uopće neki lijek kojega je insan izmislio, a koji liječi i bezazlene i opake bolesti, kakva je i ova naša. I zaključili smo davnih dana obojica da u zatvoru ima i toga.
Ma, šta veliš, čovječe. Zar ima?
Ima, jarane, ima. I u zatvoru ima jedan lijek koji liječi sve čovjekove bolesti, ali se svi plaše i samoga imena tog lijeka.
Ma, kako se zove taj lijek, prijatelju?
Ah, kako? On čovjeka ne liječi samo od bolesti, već i od Slobode, i od Istine, i od Neprijatelja, i od Sebičnosti, Zavisti, Sramote…
Joj, Avdo, nemoj, zaustavi!
Jer, što… hoću, jarane… Hoću da kažem da taj lijek liječi i od Nepravde, Mržnje, Stida, Ubojstva, Optužbe, Ismijavanja, Laži, Kazne, a i od Nepoštenja.
Pa, reci nam, prijatelju, kako se zove taj lijek i može li ga čovjek sam pripraviti da mu je pri ruci u nevolji.
Taj lijek se zove smrt. On liječi sve, baš sve. Smrt liječi i Nepoštenje.
Joj, Avdo, nemoj, molim te, nemoj o tome!
Jer, što, jarane, hoću i o tome…
… Bio je s nama i jedan komunist. Priznao na sudu da je zamjerio Titi što je Staljinu rekao: Ne! Čovjek čista obraza ostao iza nas da čeka premještaj na Goli otok. Kako god uzmeš, pošteno. Nikakva razlika između njega i mene, velika između njega, mene i ovog mog jarana.
Joj, Avdo, zar ćeš me i s njim uspoređivati?
Bilo je s nama, kažem, svakakvih ljudi u zatvoru, najviše onih koji pred sudijama nove vlasti nisu bili pošteni. Vrludali pred njima i sve oporicali. A nove vlasti su ih zbog toga degenečile i degenečile, sve do priznanja. Upotrebljavali su degenek kao protulijek nepriznanju, a one što su odmah priznavali sve što se od njih tražilo nazivali su poštenim ljudima. U takve sam spadao i ja, a nije, nažalost, i ovaj vaš, pa su degenečili i njega, pa mi ga zbog toga i danas žao… On im tvrdio da nije bio ustaša, da je bio samo hrvatski domoljub, da zato i nema što priznati kao neku veliku krivicu i grijeh. I od tada je i obolio… Tako ponekad govori i vama, ovdje, ali, to nije puna istina, što ću vam pričat. Priznaj da je bila greška. Mladost i nepromišljenost, kakvo domoljublje, jarane, priznaj i ozdravićeš, onda na slobodu idi zdrav dalje! Ali, jok, on i dalje na svome, i nikud da mrdne od toga. Nema šta priznati… Misli da mu je nepravedno suđeno…
Joj, nemoj im i o tome, Avdo, nemoj…
Jer, što, nek’ ljudi znaju zašto i danas pred njima ništa ne priznaješ.
A koja je razlika? Biti ustaša i biti domoljub…
Velika, jarane, velika je to razlika. U torbicu zvanu domoljublje svakakav gadluk stane, s njim je u njoj i ustaštvo, logori, pa klanje…
Joj, nemoj, Avdo i o tome, nemoj!
Jer, što? Ako im to još uvijek nisi objasnio ti, neko jednom mora.
Joj, Avdo, nemoj! Joj…
Elem, nejse. Ima još jedan lijek za sve bolesti. On je kao stvoren i za ovog vašeg bolesnika.
Ma, koji, prijatelju?
Taj je lijek bolji i od smrti, eto koji. Zdraviji je i od smrti. Mnogo.
Ma, reci, kako se zove taj lijek?
I s tim lijekom insan može izliječiti sve, baš sve. A zove se Poštenje.
Poštenje?
I kad gubi i kad pobjeđuje s Poštenjem čovjek zadrži zdravu savjest. A zdrava savjest izliječi sve, s njom insan nije mrtav. Živ je, i nastavlja svoj život čista obraza, jarane.
Mogla bi biti i ta tvoja istinita, prijatelju.
Čuj, mogla bi. Nije mogla bi, već jest, jarane. Ali, znate li vi od čega je sastavljen taj lijek? Bezbeli i ne znate. Osim Savjesti, u njegovom sastavu nije samo Poštenje već i Istina, Sramota, Iskrenost, Stid… Jer, ne možeš biti pošten ako ne osjećaš sramotu i stid, ako nemaš savjesti i ako nisi iskren. Samo ako ovog sastava ima u Poštenju, lijek Poštenje je koristan, djeluje, potreban je svakome čovjeku. Treba i to znati prije njegove upotrebe, to naglašavam i ovom svome jaranu, kad god mu ovdje navratim. On, međutim, i danas, i pred vlastitim sinom krije Istinu, sin ga i danas pred onima koji Istinu njegova oca znaju brani, ali s njim ne može u zajedničku kuću
jer ni pred njim još uvijek ne iskazuje Sramotu, Iskrenost i Stid. Zato mu se iz Slavonije, vjerujem, neće nikad više ni vratiti. A bilo bi mu mnogo lakše da sastav ovog lijeka i u civilstvu preispita u sebi. Možda bi mu se tada u ovu kuću vratio i sin.
Joj, nemoj me i u takve vode uvaljivat, moj dragi Avdo, nemoj…
Hoću, jarane, hoću…
…Hoću baš danas da pred svakim kažem da sam s tobom u zatvoru bio i kao ustaša, i kao pošten čovjek, čiste savjesti da sam punim glasom priznavao sve, baš sve, i pred sudom. Nisam oporicao kao oni što su vrludali pa su ih nove vlasti degenečile i degenečile. Ja sam sve svoje pošteno odležao i toga se ni danas ni pred kim ne stidim. Ništa svoje, bilo loše, bilo dobro, ni od koga ne krijem, a ovaj vaš sve krije i od vas, a krio je i od suda. Krije i od mene. A je li ovo moje poštenije od njegovog, to kažite vi, kao njegovi jarani.
Joj, Avdo, joj…
I odoh vam ja, dragi moji, a ne znam hoću li ovome vašem više ikad opet navratiti kad je i danas ovako tvrd i nepopravljiv. On, evo, i dalje vjeruje da nije kriv, a ja sam odmah priznao da jesam. Od mene pošteno. Od Poštenja sam živio prije zatvora, i kao ustaša, i u zatvoru, i poslije zatvora. Jer je i Poštenje univerzalni lijek za sve bolesti, vjerujte mi, to je živa istina. Od mene pošteno, a od njega… ma, kako mu drago, jarane…
Tako im je govorio taj Avdo, i kad je zadnji put navratio svom jaranu iz zatvora. Bez stida i bez ikakve krivnje priznao je i tada pred njegovim najradoznalijim susjedima sve što je trebalo priznati bez ikakve dvojbe. A njegov je jaran i poslije toga, opet, o svemu tome šutio i šutio.
I od tada taj Avdo iz Mionice nije više navraćao u kuću toga Šomarćana. Pošteno od njega, brate, vrlo pošteno.
(Iz rukopisne knjige Od zaborava za zaborav)