Prije nešto više od mjesec dana, kad je krenuo tradicionalni Večernjakov prilog Ekran u novom, proširenom formatu s temama posvećenima kulturi življenja, urednica Anamarija Kronast i glavni urednik Dražen Klarić ponudili su mi da priređujem i pišem rubriku posvećenu literaturi, u najširem rasponu, kako se već budu otvarale priče o knjigama. Tebi najprije čestitam upravo najavljeni izlazak novog romana“Hotel Wartburg”, a zatim te molim da kao odgovor na ovo moje kratko elektronsko pismo s čitateljima Ekrana podijeliš ponešto od svog iskustva pisanja antiratne proze. Naime, “Hotel Wartburg” predstavlja svojevrsni izlazak iz toga tvojeg životnog i književnog razdoblja, i povratak onom što je ratu prethodilo, u nedužno doba djetinjstva. O ratu pisao si u dva romana, ali i u svojoj poeziji, čime si, zahvaljujući i svome vojničkom iskustvu, uz Josipa Mlakića postao najznačajniji naš pisac s fronte (ako ovo nije nezgrapno za reći). Za nekog drugog bila bi to svojevrsna socijalna preporuka i potvrda, u tvom i u Mlakićevom slučaju preporuka je isključivo književna i estetska. Stereotipni je stav da pisanje oslobađa čovjeka traumatiziranog ratom, i da je to jedan od temeljnih unutrnjih motiva pisanja antiratne proze. Ima li u stereotipu kakve istine?
Ana Bogišić
Draga Ana,
hvala ti što si iskazala zanimanje za moje pisanje.
Što se tiče tvog pitanja vjerujem da mnogi pišu iz tog razloga i ne čudim se tome zato što je poznata stvar kako je trauma snažno pogonsko gorivo za kreativnost bilo koje vrste, pa i za pisanje. U tom smislu ratno iskustvo sigurno nije izuzetak, iskustvo rata nije nešto što čovjek doživi u trenutku koji ga obilježi, to iskustvo je intenzivno i dugotrajno, s njim se čovjek saživi i prilagođava mu se, na koncu ga možda i prihvaća kao neko, kako se to sad, doduše iz drugih razloga voli reći, „novo normalno“. Zato i čišćenje od te vrste emocije traje dugo, kod nekoga i zauvijek, a sa svršetkom upitnog uspjeha.
U mom slučaju ratno iskustvo sigurno nije bio poriv za pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“. Ja sam tu vrstu iskustva samo iskoristio kao scenografiju koja mi je odlično poslužila da se i na taj način pozabavim temom koja mi je oduvijek intrigantna, a to je pitanje razloga zbog kojih čovjek donosi neke odluke. Posebno me u tome zanima ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. Kad kažem da je rat scenografija mojih romana, ne mislim na izmaštanu kulisu, već na onu stvarnu i autentičnu. Tu leži ogroman potencijal za unutarnje sukobe kao i sukobe između lika i okoline, ali i za definiranje i plasiranje neke poruke koju kao autor želim istaknuti. U mom slučaju taj je signal antiratni, onaj koji apelira na ljudskost.
Ima i onih koji pišu o ratnoj traumi samo zbog nje same, što mislim držim upitno pristojnim. To mi izgleda kao da autor sa sebe skida prljavu košulju koju prebacuje preko leđa budućeg čitatelja. Takvo što nalik mi je na onog zločestog susjeda koji svoje smeće ostavlja ispred tvog kućnog praga zato što mu je tako lakše negoli protegnuti noge do mjesta gdje smeće odlažu svi iz zgrade.
Pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“ bilo je više inspirirano klimom u našem društvu nakon rata, a koja traje i danas. To je klima u kojoj su ljudi rat iskoristili kao start-up platformu za svoj probitak. Takvi ljudi su prvo sebe, pa onda i sve oko sebe, uvjerili kako su zbog sudjelovanja u ratu posebni i kako zaslužuju biti građani višeg reda. Njima je rat nešto najvažnije što im se u životu dogodilo, ali ne u smislu da su iz takvog iskustva naučili kako biti boljim čovjekom, već zato što im je rat dao osjećaj da vrijede više, ne samo od drugih, već više nego li bi i oni sami vrijedili, a da se rat nije dogodio. Bez rata oni bi na placu prodavali ukradenu humanitarnu pomoć ili cvjetne aranžmane ukradene s groblja. Ti ljudi su mi veća trauma od rata samog i kao takvi veća inspiracija za pisanje od sudjelovanja u ratu.
Kad pišem o ratu, ja ne pišem samo o tom nesretnom periodu od ’91. do ’95. Između redova govorim o svemu onome što nam je rat kao takav donio u naslijeđe. Rat nije samo pomogao ambicioznim ljudima bez kapaciteta da, umjesto šibicara s buvljaka budu vlasnici kompanija, rat je stvorio klimu u kojoj će ljudi sitne lopove osuditi, dok će za one krupne, koji su preko noći postali milijunaši, reći kako su se snašli i njihovoj će snalažljivosti nazdraviti i zapljeskati. Sitnog lopova se osuđuje, dok se krupnom lopovu zavidi, to licemjerje naše je nasljeđe rata. Rat je ogledalo koje nam pokazuje kako smo se kao društvo srozali, koliko smo pali kao ljudi, a ja svojim pisanjem s tog ogledala samo brišem prašinu.
O ponašanju normalnih ljudi u nenormalnim situacijama
Dragi Zorane,
Prije nešto više od mjesec dana, kad je krenuo tradicionalni Večernjakov prilog Ekran u novom, proširenom formatu s temama posvećenima kulturi življenja, urednica Anamarija Kronast i glavni urednik Dražen Klarić ponudili su mi da priređujem i pišem rubriku posvećenu literaturi, u najširem rasponu, kako se već budu otvarale priče o knjigama. Tebi najprije čestitam upravo najavljeni izlazak novog romana“Hotel Wartburg”, a zatim te molim da kao odgovor na ovo moje kratko elektronsko pismo s čitateljima Ekrana podijeliš ponešto od svog iskustva pisanja antiratne proze. Naime, “Hotel Wartburg” predstavlja svojevrsni izlazak iz toga tvojeg životnog i književnog razdoblja, i povratak onom što je ratu prethodilo, u nedužno doba djetinjstva. O ratu pisao si u dva romana, ali i u svojoj poeziji, čime si, zahvaljujući i svome vojničkom iskustvu, uz Josipa Mlakića postao najznačajniji naš pisac s fronte (ako ovo nije nezgrapno za reći). Za nekog drugog bila bi to svojevrsna socijalna preporuka i potvrda, u tvom i u Mlakićevom slučaju preporuka je isključivo književna i estetska. Stereotipni je stav da pisanje oslobađa čovjeka traumatiziranog ratom, i da je to jedan od temeljnih unutrnjih motiva pisanja antiratne proze. Ima li u stereotipu kakve istine?
Ana Bogišić
Draga Ana,
hvala ti što si iskazala zanimanje za moje pisanje.
Što se tiče tvog pitanja vjerujem da mnogi pišu iz tog razloga i ne čudim se tome zato što je poznata stvar kako je trauma snažno pogonsko gorivo za kreativnost bilo koje vrste, pa i za pisanje. U tom smislu ratno iskustvo sigurno nije izuzetak, iskustvo rata nije nešto što čovjek doživi u trenutku koji ga obilježi, to iskustvo je intenzivno i dugotrajno, s njim se čovjek saživi i prilagođava mu se, na koncu ga možda i prihvaća kao neko, kako se to sad, doduše iz drugih razloga voli reći, „novo normalno“. Zato i čišćenje od te vrste emocije traje dugo, kod nekoga i zauvijek, a sa svršetkom upitnog uspjeha.
U mom slučaju ratno iskustvo sigurno nije bio poriv za pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“. Ja sam tu vrstu iskustva samo iskoristio kao scenografiju koja mi je odlično poslužila da se i na taj način pozabavim temom koja mi je oduvijek intrigantna, a to je pitanje razloga zbog kojih čovjek donosi neke odluke. Posebno me u tome zanima ponašanje normalnih ljudi u nenormalnim situacijama. Kad kažem da je rat scenografija mojih romana, ne mislim na izmaštanu kulisu, već na onu stvarnu i autentičnu. Tu leži ogroman potencijal za unutarnje sukobe kao i sukobe između lika i okoline, ali i za definiranje i plasiranje neke poruke koju kao autor želim istaknuti. U mom slučaju taj je signal antiratni, onaj koji apelira na ljudskost.
Ima i onih koji pišu o ratnoj traumi samo zbog nje same, što mislim držim upitno pristojnim. To mi izgleda kao da autor sa sebe skida prljavu košulju koju prebacuje preko leđa budućeg čitatelja. Takvo što nalik mi je na onog zločestog susjeda koji svoje smeće ostavlja ispred tvog kućnog praga zato što mu je tako lakše negoli protegnuti noge do mjesta gdje smeće odlažu svi iz zgrade.
Pisanje „Blockbustera“ i „Pacijenta iz sobe 19“ bilo je više inspirirano klimom u našem društvu nakon rata, a koja traje i danas. To je klima u kojoj su ljudi rat iskoristili kao start-up platformu za svoj probitak. Takvi ljudi su prvo sebe, pa onda i sve oko sebe, uvjerili kako su zbog sudjelovanja u ratu posebni i kako zaslužuju biti građani višeg reda. Njima je rat nešto najvažnije što im se u životu dogodilo, ali ne u smislu da su iz takvog iskustva naučili kako biti boljim čovjekom, već zato što im je rat dao osjećaj da vrijede više, ne samo od drugih, već više nego li bi i oni sami vrijedili, a da se rat nije dogodio. Bez rata oni bi na placu prodavali ukradenu humanitarnu pomoć ili cvjetne aranžmane ukradene s groblja. Ti ljudi su mi veća trauma od rata samog i kao takvi veća inspiracija za pisanje od sudjelovanja u ratu.
Kad pišem o ratu, ja ne pišem samo o tom nesretnom periodu od ’91. do ’95. Između redova govorim o svemu onome što nam je rat kao takav donio u naslijeđe. Rat nije samo pomogao ambicioznim ljudima bez kapaciteta da, umjesto šibicara s buvljaka budu vlasnici kompanija, rat je stvorio klimu u kojoj će ljudi sitne lopove osuditi, dok će za one krupne, koji su preko noći postali milijunaši, reći kako su se snašli i njihovoj će snalažljivosti nazdraviti i zapljeskati. Sitnog lopova se osuđuje, dok se krupnom lopovu zavidi, to licemjerje naše je nasljeđe rata. Rat je ogledalo koje nam pokazuje kako smo se kao društvo srozali, koliko smo pali kao ljudi, a ja svojim pisanjem s tog ogledala samo brišem prašinu.