Iz dan u dan, i njegov neboder mijenja svoje stanare. Svako jutro susreće nova lica, onih starih, predratnih i ratnih sve je manje. O preostalim starim, predratnim i ratnim, sve su češće obavijesti o smrti na ulaznim vratima. S novim stanarima u neboderu susreće različite majstore. Preuređuju kupljene prostore, samo oni rijetki obavještavaju što čine, od koliko do koliko sati. Od Envera, povjerenika etažnih vlasnika pred upraviteljem nebodera, Sarajevostanom, saznaje tko su ti novi vlasnici:
– Teško je to utvrditi. Dolaze iz Norveške, Danske, Švedske, Austrije… Iz zemalja u kojima su živjeli kao prognanici iz raznih bosanskih gradova… Foče, Nevesinja, Glamoča, Trebinja, Zvornika, Srebrenika, Jajca… Teško je sve te gradove i nabrojati. Vjernici ovdje kupuju i zbog nove džamije Kralj Fahd. Blizu im bogomolja za svakodnevnu molitvu.
– A tebi se valjda uredno prijavljuju svi…
– Kažu mi ime i prezime, ne donose mi svi i dokumente o vlasništvu, ni potvrdu o porezu na kupljeni stan. Teško je utvrditi je li svaki stan kupljen s ušteđevinom od socijalne pomoći u spomenutim zemljama namijenjen bližnjem ili je uknjižen na ime štediše. Kupuje li ga štediša za sebe ili za svog bližnjeg. Možda i za nekog mlađeg koji tek započinje svoj život ili za najstarijeg koji se priprema za odlazak s ovoga svijeta. Svi se i ne prijavljuju gdje treba, nemam ih sve još ni na popisu…
Prvih godina poraća nije bilo ništa uznemirujuće. Tek u ponekom je prepoznavao novo lice, i dalje bi se riječi trošile na stara: gdje su, hoće li se vratiti i kad će se vratiti na svoje. Kako su se nove godine nizale tako su se novi vlasnici sa svojim članovima obitelji množili, bivši se nisu ni pojavljivali.
U stanu iznad njegovog prizemnog je bivši šumar, sada radnik u sarajevskoj zračnoj luci. Ima neku uniformu, u njoj odlazi i u njoj se vraća s posla, po njoj ne zna je li policajac ili obični čuvar u toj ustanovi. Pred ulazom u zgradu jednom ga je upitao je li on u stanu iznad njegovog u prizemlju. Došljak mu je nešto promrmljao, starosjedilac mu je pružio ruku i poželio dobrodošlicu. Narednih dana susreo ga je pred glavnim ulazom sa suprugom i djevojčicom, pozdravio je i njih dvije.
Godina je 2005, starosjedilac je rekonvalescent, povratnik iz koševske bolnice u kojoj je liječio infarkt. Uz pomoć supruge ulazi u kupatilo da se umije. Dočekuje ih žestok miris, ali se ne vraćaju. Primjećuju prljavi potočić kako s plafona curi niz cijev radijatora. Miris guši oboje, supruga ga izvodi iz kupatila, ostavlja u velikoj sobi, trči na kat. Po povratku mu prepričava što je gore zatekla:
– Dočekala me na vratima s plastičnim rukavicama do lakata i s velikim stomakom. Pitam je što radi u kupatilu. Dezinficiram… Čime? Kako čime, uzvraća mi pitanjem. Meni od tebe niz cijev curi crna tečnost koja smrdi. Guši. Morala sam muža vratiti u sobu, neumivena… A što mu ja mogu, kaže joj nova stanarka nebodera s plastičnim rukavicama. Imao je infarkt, ženo, tek došao iz bolnice, ugušit će ga smrad koji nam od tebe curi u kupatilo. Guši. Nije mogao ni da se umije. Zatvorila mi vrata i zavrnula ključ.
Navečer je započela buka: sat-dva udarci čekića, sat-dva borer. Na smjenu, ne prestaje do iza ponoći. Ljiljana zove Envera, opisuje mu nevolje, moli ga da s petnaestog kata siđe na prvi i upozori novog stanara koji se po povratku s posla razmahao u vrijeme kad to kućni red ne dozvoljava. Enver se brzo vraća:
– Zatvorio mi vrata, nije me ni saslušao.
– Meni spušta slušalicu. Ni sa mnom neće da razgovara.
– Meni je samo promrmljao: Nije do mene, i zalupio vrata. Ne mogu u njegov stan na silu.
Od tada traje teror koji nitko od stanara njegova nebodera nije spreman zaustaviti. U ratu je teror na razne načine koristio agresor, u poraću to čine novi stanovnici Sarajeva pridošli iz raznih dijelova Bosne. Iz provincija i sela. Ne znaju što je život u neboderu, kad kupe stan misle da su kupili kuću u kojoj mogu, kad god hoće, raditi što god hoće. Kućni red ih i ne zanima.
Taj je iznad njega iz Glamoča, u stanu je susjeda Branka s kojim je u ratu u svome provjeravao od kakvih su materijala njegovi zidovi, jesu li svi betonski, jesu li od cigle ili od neke mekše građe. Umro je posljednje godine rata, njegova udovica Dana stan je ubrzo prodala tom Glamočaku, šumaru, koji se u njemu danonoćno, više godina, obučava svim zanatima. Čas je stolar, čas moler koji sve obara kad pomiče lojtre, čas je i keramičar, čas… Noga stručnjaka u njegov stan nikako nije smjela ni zakoračiti. Kad god se obraćao Enveru i starim stanarima za pomoć, svi su samo slijegali ramenima, upućivali su ga na policiju:
– On je divljak, jarane. Takvih je danas mnogo u ovom gradu. Seljaci. Proći će godine i godine dok nauče gradska pravila života. Tako je bilo i nakon onoga rata… Ovaj naš prolazi kraj nas kao da smo nevidljivi, nikom ni a ni bu. Kažem ti, on je divljak. Prijavi ga policiji… Ali, pazi, jarane, ne srljaj! Prije toga pribavi valjane dokaze! Moraš policiji i dokazati da te on uznemirava. Crnim na bijelom. Bez toga ništa od prijave.
– Kako ću im dokazati da nam ne dozvoljava ni popodnevni odmor, da iznad naših glava lupa čim dođe s posla, ponekad i do jedan sat iza ponoći. Oboje smo na rubu živaca. To traje već punih dvanaest godina. Kako mu sin raste, tako su nam njegovi koraci sve jači, to dijete, izgleda, ne zna ništa bez trčanja. Djevojčica je već srednjoškolka, mirna i pristojna. Ona nas jedina pozdravlja, njih dvoje u zgradi ne pozdravljaju nikog. Kraj nas prolaze kao da smo nevidljivi. Sin im je pretjerano aktivan, možda je i bolestan. Dvanaest godina nam tutnji iznad glave, dvanaest godina vas na to upozoravamo i molimo da nam pomognete. Dok on sebe gore gradi, on nas dvoje dolje razgrađuje. Oboje smo oboljeli od njegovih majstorija i od tog njegovog sina…
– Moguće je to zaustaviti, jarane, ako imaš dobar dokaz, moguće je, stvarno, moguće…
– Ma, ljudi! On je nas već uništio. Razgradio nas je na stotinu djelića, stotinu tih djelića sad treba liječiti. Kako? Uništio nas troipolgodišnji rat, uništava nas i ovaj njegov nastavak. Drugim sredstvima…
Prisjećao se svojih prvih godina braka. Proveo ih je u ulici Kralja Tvrtka s tročlanom obitelji sustanara, poratnih pridošlica iz Kozarca. U vremenu privikavanja na Ljiljanu, njezinu baku i majku, na instituciju braka i svoju ulogu u toj novoj zajednici, pamtio je incidente u četverosobnom stanu visokih stropova s ljudima kojima su gradski običaji bili novi i teško prihvatljivi. Sarajevo su naseljavali u svim njegovim dijelovima. Nova vlast ih je iz provincija dovodila dekretima, na specijaliziranim tečajevima poučavala ih životu u novoj sredini, ali njihove naravi teško su i sporo prihvaćale njezina pravila. Kućni red zgrade Augusta Brauna na Marijin dvoru stalno je narušavan, nekad galamom ili preuređenjem prostora u sitne sate, nekad bučnim proslavama u dijelu stana i na velikom hodniku bez prethodnog dogovora i najave. Često su iza sebe ostavljali veliki nered u zajedničkom veceu i kupatilu, jednom su s grubim povredama pravila zajedničkog života sa svojim sustanarima dospjeli i do suda, gotovo svakodnevno žestoko o tome raspravljali…
Rasprave o sličnim izgredima ponekad su razvijane do usijanja, konflikte je najuspješnije rješavala Ljiljanina baka, preko Brace, najmlađeg člana te obitelji iz Kozarca, uvijek onda kad su sve vrste rasprave s tom svrhom bile nemoćne i neuspješne. Kad god je za glavne objede imala meso, piletinu, govedinu ili teletinu, najveći komad, nekad cijelu šniclu, nekad cijeli batak, u tanjuru prekrivenom papirom ostavljala je Braci u unutrašnjem okviru velikog prozora koji je u hodniku gledao u vrata kuhinje. Nitko nije znao kako je na to navadila dječačića, on je tu njezinu gestu prihvaćao šutke, nakon slasnih zalogaja i odbijanja da s ocem Ferkom i majkom Besom pojede sve što mu je bilo predviđeno za glavni obrok, napokon, i njima otkrivao uzrok svoje sitosti. Saznanje je imalo moć topline koja je topila led, brisala nesporazume i nove rasprave činila nepotrebnim i apsurdnim. Nažalost, takva zatopljenja nisu trajala dugo, uzrok je bio vrlo banalan, ne može biti banalniji: svakog dana na obiteljskom stolu samo najimućniji imali su tih godina i meso. A imućnih nije ni bilo!
Zato je i njegova mlada supruga gunđala sve glasnije:
– Ti ono najbolje uvijek njemu, a nama što bude. Krilca, noge, jetricu, prsa, ubuduće bi mogla njemu, a nama dvoma batake, teleću šniclu, malo veći komad govedine.
– Šuti, dijete, na batacima su najkrupnije kosti.
– Ali na njima je i najviše mesa.
Sve što je tih prvih poratnih godina doživljavao u svom stanu s novim stanarom iznad glave u svom neboderu podsjećalo ga je na prve godine sustanarstva u jednoj od tih Marijindvorskih stambenih i poslovnih zgrada visokih stropova, dugih hodnika, velikih prozora i vrata graditelja Augusta Brauna, vlasnika Ciglana.
– Sjećaš li se ti onog našeg sustanarstva u Kralja Tvrtka? – upitala ga je jednom Ljiljana dok je iznad njih strop trpio udarce čekića i borera.
– Gotovo svaki dan.
– Sve me ovo sada podsjeća na one naše nevolje u toj ulici.
– I mene. Šuti i trpi opet. Tek počinje poratna obnova i prilagodba pridošlica gradskom životu.
– Ne znam kako ćemo i ovu obnovu i obuku preživjeti. Užas.
– Ako smo preživjeli ratni očaj, preživjet ćemo valjda i poratni.
U 2017. godini pred ulazom u neboder susreću Ljiljana i on njegovu suprugu u društvu starijeg muškarca. Nikada do tada nisu ih pozdravljali ni on ni ona. Supruga ih zaustavlja i pruža im ruku:
– Zahvaljujući ovom dobrom čovjeku od danas nisam u ovoj zgradi. Selim s kćerkom i sinom u a fazu, u svoj novi stan. Svekar i svekrva uštedjeli u Švedskoj, svekrva umrla, svekar će sa sinom ostati ovdje. Rastajem se. Oprostite mi, gospođo, što sam onoga dana kad vam se muž oporavljao od infarkta bila malo nepristojna.
– Nisam zaboravila. I nije bilo baš malo nepristojno.
– Često sam namjeravala da vam siđem i sve objasnim, ali, eto… Bilo me stid da vam objašnjavam svoju sramotu. Samo da znate što sam proteklih godina sve preživljavala… Sve nisam opisala ni ovom dobrom čovjek… Nije išlo i nije išlo, možda je do vas silazila i naša svakodnevna svađa. Ne mogu reći da se on nije trudio, tom našem stanu je svakodnevno nešto dograđivao, želio je da ga pozlati. Stalno je nešto iznad vas gradio, a mene je razgrađivao. I onda se desilo ono što je i moralo: sve puklo! Odjednom. Znam: i vas je razgrađivao. Opominjala ga, nije slušao… Ovaj će ga mirni čovjek, konačno, možda i umiriti.
Nekoliko dana poslije ovog susreta, na jednoj od klupa ispred reda nebodera pored džamije Kralj Fahd, pronalazi jednog od susjeda kojega je više puta viđao u društvu tog mirnog čovjeka. Od njega saznaje da je njegova bivša nevjesta iz Sandžaka, magistrica kemije, profesorica u jednoj od sarajevskih srednjih škola. Kako je rat spojio nju i šumara iz Glamoča to nikad nije saznao. Dva dobro nije. Uostalom, nije to ni važno. Važno je da od tada u svom stanu on i supruga, konačno, bar povremeno, imaju mir, da ih on postepeno udaljava od nemira za koji nitko u njegovom neboderu punih dvanaest godina nije htio niti da čuje. Još uvijek, međutim, ne vjeruju da je teror vlasnika iznad njih tih godina zaista prestao, ponekad sanjaju i da se ponavlja. Žešće, s novim izvođačem.
Bude se čim nešto padne na pod, čim netko, otac ili sin, u spavaćoj sobi iznad njihove, zakorači u taj prostor. Kad u stanu ništa ne grade za sebe, ne vjeruju da ni tada ne razgrađuju njih.
– Bože, opet! Opet nam taj čovjek razgrađuje mir… Ponadala sam se da će nakon razvoda… Nakon odlaska od njega onog hiperaktivnog sina i vrlo pristojne kćeri, konačno nastupiti mir, a opet sve isto i s ocem u stanu.
-Šuti i trpi. Činio sam sve što sam mogao… Obaviještavao povjerenika, on mu uvijek zatvarao vrata kad mu je odlazio do njih da ga opomene… Obavještavao sam i stare i nove stanare, nikoga ne pozdravlja, nikome ne odzdravlja… Divljak. Silnik. Počeo nositi pištolj. Jučer sam mu vidio i pištolj na opasaču… U futroli.
– Zar? Pa, taj bi, znači, mogao i da zapuca.
– Šuti i trpi, velim… I nije samo to. Zar nisi vidjela?
– Što?
– Počeo i on parkirati auto u parku, na betonskim stazama… Otkad su nam utoplili neboder, napravili invalidske stepenice i ugradili nova vrata, u stan ulazi i on kroz njih, iz parka.
– Ne znam ja koji je njegov auto.
– Onaj crni. Renault. Eno ga pet-šest koraka od našeg balkona, s dva kotača na betonu i s dva na zelenoj površini.
– A gdje je policija?
– Pa, on je policija.
– A pričalo se da je samo neki čuvar na aerodromu.
– On je policija, ženo. Bahata i bezobzirna. Ima i pištolj u futroli.
Bahatih, bezobzirnih pa i bogatih rušitelja mira nakon tek završenog rata u Sarajevu je bilo i u domicilnom i u njegovom novom stanovništvu. Bahatost i bezobzirnost bile su rezultat surovosti opsade i progona, a bogatstvo se stjecalo na različite načine: krađama, lopovlucima, otimačinom. Prognani u europske zemlje do bogatstva su dolazili štednjom socijalnih davanja tih zemalja, nju su u miru ulagali u svoje preživjele prognane u Sarajevo. Lopovi su u Sarajevu imali što krasti i rušiti, socijalizam je u svojim godinama u cijeloj državi gradio i gradio, iza sebe je ostavio vlastite vrijednosti, rušitelji i kradljivci samo pustoš i divljaštvo. Vratilo nam se vrijeme Onoga poraća. Bez prijekih sudova i žurnih egzekucija. Mladoj demokraciji se gade. Draže joj je bezvlašće.
O onome koji sebe gradi i o onome kojega on razgrađuje
4.
Iz dan u dan, i njegov neboder mijenja svoje stanare. Svako jutro susreće nova lica, onih starih, predratnih i ratnih sve je manje. O preostalim starim, predratnim i ratnim, sve su češće obavijesti o smrti na ulaznim vratima. S novim stanarima u neboderu susreće različite majstore. Preuređuju kupljene prostore, samo oni rijetki obavještavaju što čine, od koliko do koliko sati. Od Envera, povjerenika etažnih vlasnika pred upraviteljem nebodera, Sarajevostanom, saznaje tko su ti novi vlasnici:
– Teško je to utvrditi. Dolaze iz Norveške, Danske, Švedske, Austrije… Iz zemalja u kojima su živjeli kao prognanici iz raznih bosanskih gradova… Foče, Nevesinja, Glamoča, Trebinja, Zvornika, Srebrenika, Jajca… Teško je sve te gradove i nabrojati. Vjernici ovdje kupuju i zbog nove džamije Kralj Fahd. Blizu im bogomolja za svakodnevnu molitvu.
– A tebi se valjda uredno prijavljuju svi…
– Kažu mi ime i prezime, ne donose mi svi i dokumente o vlasništvu, ni potvrdu o porezu na kupljeni stan. Teško je utvrditi je li svaki stan kupljen s ušteđevinom od socijalne pomoći u spomenutim zemljama namijenjen bližnjem ili je uknjižen na ime štediše. Kupuje li ga štediša za sebe ili za svog bližnjeg. Možda i za nekog mlađeg koji tek započinje svoj život ili za najstarijeg koji se priprema za odlazak s ovoga svijeta. Svi se i ne prijavljuju gdje treba, nemam ih sve još ni na popisu…
Prvih godina poraća nije bilo ništa uznemirujuće. Tek u ponekom je prepoznavao novo lice, i dalje bi se riječi trošile na stara: gdje su, hoće li se vratiti i kad će se vratiti na svoje. Kako su se nove godine nizale tako su se novi vlasnici sa svojim članovima obitelji množili, bivši se nisu ni pojavljivali.
U stanu iznad njegovog prizemnog je bivši šumar, sada radnik u sarajevskoj zračnoj luci. Ima neku uniformu, u njoj odlazi i u njoj se vraća s posla, po njoj ne zna je li policajac ili obični čuvar u toj ustanovi. Pred ulazom u zgradu jednom ga je upitao je li on u stanu iznad njegovog u prizemlju. Došljak mu je nešto promrmljao, starosjedilac mu je pružio ruku i poželio dobrodošlicu. Narednih dana susreo ga je pred glavnim ulazom sa suprugom i djevojčicom, pozdravio je i njih dvije.
Godina je 2005, starosjedilac je rekonvalescent, povratnik iz koševske bolnice u kojoj je liječio infarkt. Uz pomoć supruge ulazi u kupatilo da se umije. Dočekuje ih žestok miris, ali se ne vraćaju. Primjećuju prljavi potočić kako s plafona curi niz cijev radijatora. Miris guši oboje, supruga ga izvodi iz kupatila, ostavlja u velikoj sobi, trči na kat. Po povratku mu prepričava što je gore zatekla:
– Dočekala me na vratima s plastičnim rukavicama do lakata i s velikim stomakom. Pitam je što radi u kupatilu. Dezinficiram… Čime? Kako čime, uzvraća mi pitanjem. Meni od tebe niz cijev curi crna tečnost koja smrdi. Guši. Morala sam muža vratiti u sobu, neumivena… A što mu ja mogu, kaže joj nova stanarka nebodera s plastičnim rukavicama. Imao je infarkt, ženo, tek došao iz bolnice, ugušit će ga smrad koji nam od tebe curi u kupatilo. Guši. Nije mogao ni da se umije. Zatvorila mi vrata i zavrnula ključ.
Navečer je započela buka: sat-dva udarci čekića, sat-dva borer. Na smjenu, ne prestaje do iza ponoći. Ljiljana zove Envera, opisuje mu nevolje, moli ga da s petnaestog kata siđe na prvi i upozori novog stanara koji se po povratku s posla razmahao u vrijeme kad to kućni red ne dozvoljava. Enver se brzo vraća:
– Zatvorio mi vrata, nije me ni saslušao.
– Meni spušta slušalicu. Ni sa mnom neće da razgovara.
– Meni je samo promrmljao: Nije do mene, i zalupio vrata. Ne mogu u njegov stan na silu.
Od tada traje teror koji nitko od stanara njegova nebodera nije spreman zaustaviti. U ratu je teror na razne načine koristio agresor, u poraću to čine novi stanovnici Sarajeva pridošli iz raznih dijelova Bosne. Iz provincija i sela. Ne znaju što je život u neboderu, kad kupe stan misle da su kupili kuću u kojoj mogu, kad god hoće, raditi što god hoće. Kućni red ih i ne zanima.
Taj je iznad njega iz Glamoča, u stanu je susjeda Branka s kojim je u ratu u svome provjeravao od kakvih su materijala njegovi zidovi, jesu li svi betonski, jesu li od cigle ili od neke mekše građe. Umro je posljednje godine rata, njegova udovica Dana stan je ubrzo prodala tom Glamočaku, šumaru, koji se u njemu danonoćno, više godina, obučava svim zanatima. Čas je stolar, čas moler koji sve obara kad pomiče lojtre, čas je i keramičar, čas… Noga stručnjaka u njegov stan nikako nije smjela ni zakoračiti. Kad god se obraćao Enveru i starim stanarima za pomoć, svi su samo slijegali ramenima, upućivali su ga na policiju:
– On je divljak, jarane. Takvih je danas mnogo u ovom gradu. Seljaci. Proći će godine i godine dok nauče gradska pravila života. Tako je bilo i nakon onoga rata… Ovaj naš prolazi kraj nas kao da smo nevidljivi, nikom ni a ni bu. Kažem ti, on je divljak. Prijavi ga policiji… Ali, pazi, jarane, ne srljaj! Prije toga pribavi valjane dokaze! Moraš policiji i dokazati da te on uznemirava. Crnim na bijelom. Bez toga ništa od prijave.
– Kako ću im dokazati da nam ne dozvoljava ni popodnevni odmor, da iznad naših glava lupa čim dođe s posla, ponekad i do jedan sat iza ponoći. Oboje smo na rubu živaca. To traje već punih dvanaest godina. Kako mu sin raste, tako su nam njegovi koraci sve jači, to dijete, izgleda, ne zna ništa bez trčanja. Djevojčica je već srednjoškolka, mirna i pristojna. Ona nas jedina pozdravlja, njih dvoje u zgradi ne pozdravljaju nikog. Kraj nas prolaze kao da smo nevidljivi. Sin im je pretjerano aktivan, možda je i bolestan. Dvanaest godina nam tutnji iznad glave, dvanaest godina vas na to upozoravamo i molimo da nam pomognete. Dok on sebe gore gradi, on nas dvoje dolje razgrađuje. Oboje smo oboljeli od njegovih majstorija i od tog njegovog sina…
– Moguće je to zaustaviti, jarane, ako imaš dobar dokaz, moguće je, stvarno, moguće…
– Ma, ljudi! On je nas već uništio. Razgradio nas je na stotinu djelića, stotinu tih djelića sad treba liječiti. Kako? Uništio nas troipolgodišnji rat, uništava nas i ovaj njegov nastavak. Drugim sredstvima…
Prisjećao se svojih prvih godina braka. Proveo ih je u ulici Kralja Tvrtka s tročlanom obitelji sustanara, poratnih pridošlica iz Kozarca. U vremenu privikavanja na Ljiljanu, njezinu baku i majku, na instituciju braka i svoju ulogu u toj novoj zajednici, pamtio je incidente u četverosobnom stanu visokih stropova s ljudima kojima su gradski običaji bili novi i teško prihvatljivi. Sarajevo su naseljavali u svim njegovim dijelovima. Nova vlast ih je iz provincija dovodila dekretima, na specijaliziranim tečajevima poučavala ih životu u novoj sredini, ali njihove naravi teško su i sporo prihvaćale njezina pravila. Kućni red zgrade Augusta Brauna na Marijin dvoru stalno je narušavan, nekad galamom ili preuređenjem prostora u sitne sate, nekad bučnim proslavama u dijelu stana i na velikom hodniku bez prethodnog dogovora i najave. Često su iza sebe ostavljali veliki nered u zajedničkom veceu i kupatilu, jednom su s grubim povredama pravila zajedničkog života sa svojim sustanarima dospjeli i do suda, gotovo svakodnevno žestoko o tome raspravljali…
Rasprave o sličnim izgredima ponekad su razvijane do usijanja, konflikte je najuspješnije rješavala Ljiljanina baka, preko Brace, najmlađeg člana te obitelji iz Kozarca, uvijek onda kad su sve vrste rasprave s tom svrhom bile nemoćne i neuspješne. Kad god je za glavne objede imala meso, piletinu, govedinu ili teletinu, najveći komad, nekad cijelu šniclu, nekad cijeli batak, u tanjuru prekrivenom papirom ostavljala je Braci u unutrašnjem okviru velikog prozora koji je u hodniku gledao u vrata kuhinje. Nitko nije znao kako je na to navadila dječačića, on je tu njezinu gestu prihvaćao šutke, nakon slasnih zalogaja i odbijanja da s ocem Ferkom i majkom Besom pojede sve što mu je bilo predviđeno za glavni obrok, napokon, i njima otkrivao uzrok svoje sitosti. Saznanje je imalo moć topline koja je topila led, brisala nesporazume i nove rasprave činila nepotrebnim i apsurdnim. Nažalost, takva zatopljenja nisu trajala dugo, uzrok je bio vrlo banalan, ne može biti banalniji: svakog dana na obiteljskom stolu samo najimućniji imali su tih godina i meso. A imućnih nije ni bilo!
Zato je i njegova mlada supruga gunđala sve glasnije:
– Ti ono najbolje uvijek njemu, a nama što bude. Krilca, noge, jetricu, prsa, ubuduće bi mogla njemu, a nama dvoma batake, teleću šniclu, malo veći komad govedine.
– Šuti, dijete, na batacima su najkrupnije kosti.
– Ali na njima je i najviše mesa.
Sve što je tih prvih poratnih godina doživljavao u svom stanu s novim stanarom iznad glave u svom neboderu podsjećalo ga je na prve godine sustanarstva u jednoj od tih Marijindvorskih stambenih i poslovnih zgrada visokih stropova, dugih hodnika, velikih prozora i vrata graditelja Augusta Brauna, vlasnika Ciglana.
– Sjećaš li se ti onog našeg sustanarstva u Kralja Tvrtka? – upitala ga je jednom Ljiljana dok je iznad njih strop trpio udarce čekića i borera.
– Gotovo svaki dan.
– Sve me ovo sada podsjeća na one naše nevolje u toj ulici.
– I mene. Šuti i trpi opet. Tek počinje poratna obnova i prilagodba pridošlica gradskom životu.
– Ne znam kako ćemo i ovu obnovu i obuku preživjeti. Užas.
– Ako smo preživjeli ratni očaj, preživjet ćemo valjda i poratni.
U 2017. godini pred ulazom u neboder susreću Ljiljana i on njegovu suprugu u društvu starijeg muškarca. Nikada do tada nisu ih pozdravljali ni on ni ona. Supruga ih zaustavlja i pruža im ruku:
– Zahvaljujući ovom dobrom čovjeku od danas nisam u ovoj zgradi. Selim s kćerkom i sinom u a fazu, u svoj novi stan. Svekar i svekrva uštedjeli u Švedskoj, svekrva umrla, svekar će sa sinom ostati ovdje. Rastajem se. Oprostite mi, gospođo, što sam onoga dana kad vam se muž oporavljao od infarkta bila malo nepristojna.
– Nisam zaboravila. I nije bilo baš malo nepristojno.
– Često sam namjeravala da vam siđem i sve objasnim, ali, eto… Bilo me stid da vam objašnjavam svoju sramotu. Samo da znate što sam proteklih godina sve preživljavala… Sve nisam opisala ni ovom dobrom čovjek… Nije išlo i nije išlo, možda je do vas silazila i naša svakodnevna svađa. Ne mogu reći da se on nije trudio, tom našem stanu je svakodnevno nešto dograđivao, želio je da ga pozlati. Stalno je nešto iznad vas gradio, a mene je razgrađivao. I onda se desilo ono što je i moralo: sve puklo! Odjednom. Znam: i vas je razgrađivao. Opominjala ga, nije slušao… Ovaj će ga mirni čovjek, konačno, možda i umiriti.
Nekoliko dana poslije ovog susreta, na jednoj od klupa ispred reda nebodera pored džamije Kralj Fahd, pronalazi jednog od susjeda kojega je više puta viđao u društvu tog mirnog čovjeka. Od njega saznaje da je njegova bivša nevjesta iz Sandžaka, magistrica kemije, profesorica u jednoj od sarajevskih srednjih škola. Kako je rat spojio nju i šumara iz Glamoča to nikad nije saznao. Dva dobro nije. Uostalom, nije to ni važno. Važno je da od tada u svom stanu on i supruga, konačno, bar povremeno, imaju mir, da ih on postepeno udaljava od nemira za koji nitko u njegovom neboderu punih dvanaest godina nije htio niti da čuje. Još uvijek, međutim, ne vjeruju da je teror vlasnika iznad njih tih godina zaista prestao, ponekad sanjaju i da se ponavlja. Žešće, s novim izvođačem.
Bude se čim nešto padne na pod, čim netko, otac ili sin, u spavaćoj sobi iznad njihove, zakorači u taj prostor. Kad u stanu ništa ne grade za sebe, ne vjeruju da ni tada ne razgrađuju njih.
– Bože, opet! Opet nam taj čovjek razgrađuje mir… Ponadala sam se da će nakon razvoda… Nakon odlaska od njega onog hiperaktivnog sina i vrlo pristojne kćeri, konačno nastupiti mir, a opet sve isto i s ocem u stanu.
-Šuti i trpi. Činio sam sve što sam mogao… Obaviještavao povjerenika, on mu uvijek zatvarao vrata kad mu je odlazio do njih da ga opomene… Obavještavao sam i stare i nove stanare, nikoga ne pozdravlja, nikome ne odzdravlja… Divljak. Silnik. Počeo nositi pištolj. Jučer sam mu vidio i pištolj na opasaču… U futroli.
– Zar? Pa, taj bi, znači, mogao i da zapuca.
– Šuti i trpi, velim… I nije samo to. Zar nisi vidjela?
– Što?
– Počeo i on parkirati auto u parku, na betonskim stazama… Otkad su nam utoplili neboder, napravili invalidske stepenice i ugradili nova vrata, u stan ulazi i on kroz njih, iz parka.
– Ne znam ja koji je njegov auto.
– Onaj crni. Renault. Eno ga pet-šest koraka od našeg balkona, s dva kotača na betonu i s dva na zelenoj površini.
– A gdje je policija?
– Pa, on je policija.
– A pričalo se da je samo neki čuvar na aerodromu.
– On je policija, ženo. Bahata i bezobzirna. Ima i pištolj u futroli.
Bahatih, bezobzirnih pa i bogatih rušitelja mira nakon tek završenog rata u Sarajevu je bilo i u domicilnom i u njegovom novom stanovništvu. Bahatost i bezobzirnost bile su rezultat surovosti opsade i progona, a bogatstvo se stjecalo na različite načine: krađama, lopovlucima, otimačinom. Prognani u europske zemlje do bogatstva su dolazili štednjom socijalnih davanja tih zemalja, nju su u miru ulagali u svoje preživjele prognane u Sarajevo. Lopovi su u Sarajevu imali što krasti i rušiti, socijalizam je u svojim godinama u cijeloj državi gradio i gradio, iza sebe je ostavio vlastite vrijednosti, rušitelji i kradljivci samo pustoš i divljaštvo. Vratilo nam se vrijeme Onoga poraća. Bez prijekih sudova i žurnih egzekucija. Mladoj demokraciji se gade. Draže joj je bezvlašće.