Sedmi je listopada 2018. godine. U Sarajevu je u njegovom naselju jutro maglovito. Već od deset sati sunce postepeno topi maglu, oko podne nastupa njegova puna vladavina. Za popodne je najavljena kiša.
S balkona promatra odlaske i povratke prvih glasača kojima se ni ove godine ne želi pridružiti. Prva izvješća o odzivu birača pratit će ispred televizora, reporteri će zaustavljati sudionike svih uzrasta i razina obrazovanja, od njih će saznati ono najbitnije. Oni što se već vraćaju s birališta imaju hod važnih osoba, s onima što na birališta tek odlaze razmjenjuju riječ-dvije usput, usporavajući korake. Među njima je i netko tko mu maše dok se približava njegovom balkonu, još ne prepoznaje tko je. Čuje kucanje na vratima kojima prilaze i on i Ljiljana.
– Otkud ti ovdje, Nijaze – iznenađeni su oboje posjetom prijatelja s kojim su bili nerazdvojni sve vrijeme rata, onda je jednog dana sa suprugom nestao iz Nerkeza Smailagića, ulice susjedne njihovoj ondašnjoj Tetovskoj. Nekoliko godina nakon Daytona susreli su ga u Titovoj, i tek tada saznali da je svoj dvosobni stan prodao i kupio dva, jednosoban u sarajevskoj Titovoj, u kojemu je ostavio suprugu od koje se razveo, i garsonijeru u Zagrebu, gdje je stalno nastanjen. I opet nestao. Bio je jedan od mnogih trgovačkih putnika Svjetlosti, s knjigama u gepeku svog golfa i ugovorima na otplatu na rate. Na kotačima dizelaša obilazio je gotovo sve gradove bivše Jugoslavije, dobro je zarađivao. Nakon naglog nestanka u ratu iz susjedne ulice ubrajao ga je u skupinu prijatelja na čekanju, u statusu trgovačkog putnika u Svjetlosti je, kao i on, bio u stalnom radnom odnosu.
– Eh, otkud… O tome ću vam ukratko, kao i o svemu drugom radi čega sam vam navratio. A navratio sam vam da vidim kako ste, moram i kod mame i starog, oni su kod sestre na Vratniku.
– Pa, nisi nam nikad ovako iznebuha, nemoj samo nakratko, Nijaze.
– Nisam vam dugo navraćao, to je istina…. Otkad je ova nova tehnologija u modi, meni sestra mobitelom sličicu, ja sličicu njoj, ona meni poruku, ja poruku njoj. Ali, vama ću danas ovako, ukratko o svemu što sam čuo i vidio na biralištu, onda i vraćajući se s glasanja…
Opisuje im kako ga je smorilo prijepodnevno stajanje u redu, kako mu od toga još uvijek drhti svaki mišić, izdaju ga i koljena. Mislio je da je na spisku u centru grada, na adresi kupljenog stana prije Daytona, kad ono nije. Ostao je na spisku stare adrese, ovdje, a dok je to saznao, morao je obići pola Sarajeva… Dok su to jutros ispravljali, zovući ovog i onog, šaljući ga ʼvamo i tamo, ožednio, ogladnio, da im dalje o tome ne priča… Njegovo ga prvo poratno glasanje u matičnoj domovini umalo nije došlo glave…
On je i dalje zbunjen. Tolike je poratne godine njegov prijatelj zaobilazio naselje iz kojeg je nenajavljeno nestao u ratu, što ga je to tako značajno baš danas dovelo u njegov dom? Dobro ili zlo?
– Pa, ukratko, recite vi meni kako ste? Jeste li dobro i zdravo? – pita ih bivši stanovnik susjedne ulice be faze Alipašina polja.
– Ma, sada imamo svega, i hrane i pića, samo smo nekako u duši i jedno i drugo ranjeni, ispražnjeni, ujedeni – odgovara mu Ljiljana. – Gunđamo na stanje koje je u ovom gradu zavladalo u poraću, ali od gunđanja se ne umire…
– E, baš si me i iznenadio, ali i zbunio, Nijaze – prekida je suprug. – Što te natjera ovamo nakon toliko godina baš danas?
– Eeeh! – duboko uzdiše Nijaz. – I o tome ću ukratko, velim, samo da predahnem.
– Predahni, dabome. Od gunđanja se, velim, ne umire, umire se od ovog što je mene snašlo – nastavlja Ljiljana svoju svakodnevnu jadikovku.
– Nije valjda nešto ozbiljno – pita je gost.
– Početkom veljače sam pala, desna me ruka boli i boli… Ni u kakvim redovima ne mogu stajati, nije mi ni do kakvog glasovanja, ali da ti o tom ne pričam, iako je priča naša glavna alatka za sve nevolje, s njome nas dvoje ovdje rješavamo baš sve… A nakupile se i kojekakve nevolje, mnogo ih je, ne mogu se riješiti ni za dva ljudska života… Ali, hajde, samo se ti raskomoti, predahni, pred ručak je, pa ćemo za sofru zajedno.
– A, jok, jok. Pojeo sam u BFAZI, kod one lijepe gospođe na uglu, baš dobru picu. Naslušʼo sam se i ovakvih i onakvih priča ispred njezine radnje, i o tome ću vam ukratko, čim dođem sebi…
– Otkad smo te davnih dana slučajno susreli u centru grada od tebe nikakvog glasa. Kao i u ratu, kad si se odavde nekuda sklonio, preko noći si iznenada nestao. Ja te po tko zna koji put stavio na svoj spisak prijatelja na čekanju – kaže mu on. – I od tada te nigdje. Kao da ovdje više i ne navraćaš.
– Pa, može se reći da i ne navraćam. Kad smo se zadnji put vidjeli rekao sam vam da ovdje i kod bivše ponekad navratim na dan-dva. Prespavam kod nje kad je sama u stanu, ali rijetko jest, kad nije, onda sam kod sestre, starog i stare na Vratniku. Odatle obično krećem u obilazak gradova u entitetima, nikad ne stignem i kod vas. Ponegdje nešto u entitetima i prodam, potom nazad u Zagreb. U tom gradu mi je nekako najkomotnije…
– Baš lijepo. Nekʼ je bar tebi tamo komotno, kad nama nije ovdje – prekida ga Ljiljana.
– Sve se u Sarajevu, brate, promijenilo, pa mi i nije neki merak u njemu biti duže – nastavlja Nijaz. – Kad god u Sarajevo navratim, ja sam u njemu kao neki tuđin, nema više onog predratnog grada. A nas, Bošnjake, Hrvatska, bogme, pazi kao i rođene… Iako i tamo ne prestaju kojekakve frke i torokanja, te ustaše, te četnici, te partizani, korupcija, prijevare… Ali, mi smo među onim probranim u Europi, nijedan zavidljivac nam ne može ništa… Tamo i knjiga nekako ide, čita tamo svijet. Ovdje, što da vam kažem, kratko se, velim, zadržavam i u ovom gradu i u entitetima… – ispovijeda se starim prijateljima Nijaz nakon što se raskomotio na trosjedu uz Ljiljanu.
On je u svojoj stolici za odmor u kojoj se nešto brže zaljulja kad god ga u priči starog prijatelja nešto iznenadi.
– Ugodno je čuti da ti je tamo dobro – kaže Ljiljana. – A nama, ovdje, ah… ne valja nam ovo, ne valja nam ono, bit će da ne valjamo ni mi…
– Po onome što sam danas ovdje čuo i vidio ne bih tako…
– A što si to čuo i vidio, Nijaze? – radoznala je Ljiljana. – Baš me zanima… Riječ svakog tko ovdje nije s nama veoma nam je važna.
– Vidio sam svojim očima i čuo sve koji na sav glas govore i ovako: – Ma, onaj Dodik sve kvari, a podržava ga i Čović, ali sigurno će im dohakat naš Željko… Ružno je to, brate, i čut. Kako znaju da je to sigurno? Kao da je sve unaprijed s tim Željkom i dogovoreno.
– Pa, zar baš tako govore i na javnom mjestu? – pita ga on sa svoje nemirne stolice.
– Najjačim glasom govore baš tako – odgovara mu Nijaz. – Kažem ti, skonto sam ja tek danas kako je vama ovdje, pa sam i navratio da vam to kažem, da znate da vas nisam zaboravio. Svoja ću opažanja prenijeti i u Zagreb… Nekʼ se zna…
– Ako i u tvojoj glavi tako stvari stoje, onda ti je jasno zašto nas dvoje ni danas ne idemo na glasovanje – ispovijeda mu se Ljiljana. – Ali, na glasovanje će možda doktorica Hizreta. Ako bude išla, rekla je da će nam navratiti i sve ispričati. Nju si i njezina Joška upoznao u ratu.
– Bio sam u Nerkeza Smailagaića kad je njezin Joško ranjen u nogu. Pričalo se o tome u cijeloj našoj ulici.
– Nedavno umro. Nikad mu ta rana nije zacijelila.
Neko vrijeme sve troje šute. Sunce je rastjeralo maglu, riječi koje im je u stan s asfalta ispred BFAZE donio Nijaz kao da je vraćaju i u stan njegovog domaćina i bivšeg susjeda. U njemu se nekakva magla zgušnjava, kako priča odmiče tako se i svjetlost u njoj topi. Kamo li ih vodi ovaj neočekivani govor neočekivanog gosta?
On govori:
– Vidi, Nijaze, te nas priče o zadanom pobjedniku ovdje posebno uznemiravaju. Sve pratim i sve analiziram. Malo-malo pa čitam svoj ratni dnevnik, uspoređujem njegovo vrijeme s ovim, razgovaram o razlikama s Ljiljanom… Vrlo je malo razlika…
– Meni te njegove analize uvijek samo pojačaju bol u ovoj jadnoj desnoj ruci. Ožive u meni strah iz onog ratnog vremena.
Nijaz šuti. Šara pogledom po prostoru glavne sobe kroz čija vrata prolazi i na balkon, vraća se nazad, zadržava se i u blagovaonici… Isključen je iz razgovora, a on i Ljiljana nestrpljivo čekaju njegov nastavak.
– Baš vam je sada lijepo u ovom stanu. Kad sam vam ono jednom, u ratu, ovdje svratio, bilo je sve porušeno… Prozori bez stakla, samo neki u najlonima, nije ni njega bilo, zidovi prošarani gelerima…
– Sve smo mi to sami, nije nam pomogao ni Caritas, ni Crveni križ… – govori Ljiljana.
Nijaz se neočekivano vraća mjestu na kojem je razgovor prekinut:
– Umalo da zaboravim, prijatelju: Prodavao sam po Hrvatskoj i tvoj ratni dnevnik. Potresan je, brate, ali dobro mi je išla njegova prodaja. Voli tamo svijet svaku ratnu informaciju odavde.
– Je li?
– Prvo sam ga pročitao, onda sam ga i prodavao. Dirljiv je, brate, sve je zabilježio, ništa nije prešutio. Pouzdan dokument. Ni danas ne vjerujem da smo sve one strahote preživjeli. Gotovo pune četiri godine kao u konclogoru, nije to mala stvar. Pravo herojstvo. Ne povratilo se!
– Strah nas je danas oboje da se ono zlo ne ponovi, zato stalno i toročemo. A štošta se od onog ratnog, konclogorskog, godinama ovdje već ponavlja, samo na drugi način. Rat je ovdje produžen drukčijim alatkama, Nijaze. Perfidno i podmuklo. Oružje je promijenjeno, nema onog svakodnevnog granatiranja i snajperskih smaknuća, zamijenila ih je retorika, vrlo ubojita i opasna, čije rane zacjeljuju bolno i sporo.
– Sve to tako i u ovom trenu odjekuje i u Zagrebu, prijatelju. Pratio sam tamo sve medije pred ove izbore, pa kad sam već dvojni državljanin, velim, pođi u Sarajevo na svoje prvo glasanje i provjeri.
– Nacionalističke vladavine, Nijaze, ovdje predugo traju i ne odustaju od sukoba. Sukob je njihova najefikasnija i najubojitija alatka za očuvanje statusa s kojega jurišaju na sve što ga nipodaštava i ruši.
– To sam primijetio danas i na biralištu, u školi, onda sam to čuo i od glasača dok sam jeo picu.
– Sukobi su ovdje, Nijaze, posljednjih mjeseci sve izraženiji preslik onoga što je u ratu vođeno i oružjem i riječima. U medijskim kampanjama najmnogobrojniji je mjesecima nasrtao na najmalobrojnijeg. Pošto-poto, htio je da ga podčini, da mu oduzme i pravo konstitutivnosti. Taj najmalobrojniji je, opet, i u miru pravio iste greške: branio se najekstremnijim sredstvima. U svom jurišu na trećeg, jačeg, koji pod imenom građanske zagovara unitarističku vladavinu, udružio se s onima kojima je u ratu, uz pomoć vlastite politike, prepustio Bosansku Posavinu…
– Dok sam u BFAZI jeo, slušao sam o tome glasove i lijevih i desnih…
– Takozvanih lijevih, valjda.
– Da, takozvanih lijevih – odobrava mu Nijaz. – Dopirao je do mene i glas jednog nepoznatog gosta koji je od svog stola razgovarao s nepoznatim za drugim stolom. Pogledom je pronalazio sugovornike za trećim i četvrtim stolom od moga.
– Tako ti se kod nas oduvijek razgovaralo u kavanama. Preko stolova.
Samo u dvije rečenice Nijaz mu opisuje sadržaj tog sarajevskog kavanskog razgovora preko stolova: – Pa, vi lijevi danas ste i ponajveći nacionalisti. Vaša građanska BiH je umrla onoga dana kada su oni koji je danas zagovaraju svojim hanumama vratili na glavu hidžab, nikab i burku… Licemjeri.
– Ma, zar se i tako govorilo na javnom mjestu? – opet se čudi Ljiljana.
– I tako – odgovara joj Nijaz i svoje domaćine odmah preseljava i na glasačko mjesto, u školu, gdje je dugo stajao u redu: – Tamo sam čuo kako se dvojica punim glasovima naduravaju: – Moramo ovoj zemlji vratiti bosanstvo, jarane. – Eee, malo morgen, prijatelju – odgovorio mu je drugi i nastavio: – Nikada bosanstvo ovdje neće biti glavno, zapamti što ti kažem. Kao što nije ni jugoslavenstvo u propaloj Jugoslaviji. – To je i moje mišljenje, miješao se u razgovor treći. – Ništa takvi nisu naučili od propasti te naše bivše države. A nije ona bila ni tako loša. Jazuk što se raspala.
Nijaz zastaje, kao da ga je premorio izgovor riječi koje su mu nekako posve tuđe.
– Moj Bože, dobro je da nismo s tobom Ljiljana i ja bili u toj školi, u tom redu – popunjava on taj Nijazov prerani zamor. – Možda bismo nas dvoje s takvim svijetom i u svađu.
– A onaj treći ponovi: Jazuk, bezbeli – neočekivano brzo nastavlja Nijaz. – Jazuk i za one današnje koji su za ukidanje konstitutivnosti naroda – veli taj treći. – Jer što ćeš ti u ovakvoj zemlji bez jednakih prava konstitutivnih naroda? Ništa. – Ali, ako se takvo pravo da i onome kojeg na prste možeš izbrojati, jarane, – javlja se glas i nepoznatog četvrtog – što će onda ostati onome najmnogobrojnijem? Ništa. Mrva od vlasti. Nije ni takvo pravo pravedno. – Ostat će mu, prijatelju, ravnopravnost – odgovara mu treći. – Ovo je trojedna država, nema u njoj najmnogobrojnijeg ni majmalobrojnijeg…
Nijaz se opet neočekivano zaustavlja.
– E, evo i kave za našeg dragog gosta. Miriše li ti, Nijaze, kao da je prava? – pita ga Ljiljana dok kavu oprezno stavlja na stakleni stolić pred svog gosta. Ne pitajući ga, ona se na trenutak povukla iz glavne sobe u kuhinju gdje je iz protočnog bojlera za sve troje skuhala neskafe.
– Baš miriše – odgovara joj Nijaz. – Iako sam u BFAZI već popio jednu, i ovu ću. Kʼo da je prava espreso, draga Ljiljano… A dok sam jeo picu – odmah nastavlja njezin nenadani gost – čuo sam i one koji su se vraćali iz škole i zaustavljali pred BFAZOM, jer nisu mogli unutra, nije bilo mjesta: – Svi za Željka, izdvajao se glas najgrlatijeg. Sramota, brate, ružno i čuti, stidio sam se i u vaše ime – završio je svoja opažanja nakon glasovanja Nijaz i zašutio…
Pridružili su mu se i domaćini.
– Eto, sve sam vam rekao… Draga gospođo Ljiljana, stvarno ti je dobra ova kava. Popit ću je jednim srkom, onda do auta, eno ga pred džamijom Kralj Fahd, već kasnim na Vratnik. Sad sve znam kako vam je. Čuo sam sve najbitnije ovim svojim klempavim ušima, samo sam htio da vam to kažem. I odoh.
– Pa, Nijaze, ja iz frižidera izvadila i pivo. Samo da ga iz kuhinje donesem.
– Popio i to u BFAZI, uz kafu. Odoh. Žurim. Lijepo vam je sad u ovom obnovljenom stanu, sve sam vidio i čuo na licu mjesta, i sve sam vam sad rekʼo. Sad znam kako vam je ovdje. Sve. Najmalobrojnijim je ovdje i najteže. Odoh.
U tišini sobe kao potopljeni u hladnu vodu dugo šute udvoje. On u njoj hrabri samo jednu misao: Nijaz je najbolja potvrda svega što je u proteklom razdoblju s Ljiljanom zaključivao o njihovoj svakodnevici i životu u poraću. Danas mu je taj prijatelj koji živi u drugoj državi, u drugom gradu, iako uzgred i na brzinu, nakon glasovanja detaljno opisao sve.
Čekaju doktoricu Hizretu već puna dva sata, dakle, neće doći. Zvoni telefon, podiže slušalicu, prepoznaje glas svog školskog druga.
– Jesi li to s glasovanja?
– Nisam. I neću. Neću ni na ovo glasovanje. Sad mi je čovjek ispričao sve, došao iz Zagreba, ovdje glasovao, i sve nam ispričao u nekoliko minuta… Odbijam demokraciju koja ubija druge kad i sebe. Kandidati zadani, unaprijed se zna hoće li i pobijediti i za koga glasovati? Neću za zadane, oni što su od njih bolji, bit će ionako u manjini, i s mojim i bez moga glasa.
– A ja bio rano jutros.
– Svaka čast. Zgadila mi se i predizborna kampanja. Neću. Podsjetila me na godine rata Hrvata i Muslimana u središnjoj Bosni. Vratila me u te godine bez pucnja i granate, riječima i inženjeringom. Pa, onda, uz sve to i uplitanje zapadnih i istočnih susjeda u izbore. Pravdanje da je to njihova daytonska obveza i dužnost je vrlo smiješno. Ma, cirkus od demokracije. Neću s onima koji glasno ubijaju druge kad i sebe. Naša je demokracija postala i ubojica i samoubojica. Izrodila nepobjediv broj nakarada i ekstrema, ne možeš ih nikako pobijediti. Najmnogobrojnijem se osladilo da vlada najmalobrojnijim… Najveći nacionalisti su danas u tzv. građanskim strankama, to je javna tajna, o čemu dalje da pričamo. U njih su se uselili i nacišovinisti i profašisti, razni mrzitelji drugog. Neću.
– I meni se čini da je tako. Ipak, griješiš. Ja sam baš zato i bio na glasovanju. Poslušaj me i idi, još imaš dosta vremena.
– Ma, neću… Ali, hajde, da se ne natežemo, vidjet ću… Možda…
– Proći će sve to što ti se zgadilo. Vjeruj mi.
– Proći će, a traje od 1992.!? Sa stalnim manjim i većim potresima.
– Proći će. Bio sam u vlasti, sve to dobro znam. Proći će čim se formira nova vlast.
– Proći će čim se formira nova vlast. Možda.
– Garantiram.
– I tada će sve ove turbulencije utihnuti? Sumnjam.
– Drži me za riječ.
– Demokracija je kod nas i pred izbore i u vrijeme izbora i poslije njih samo teška bolest s vrlo visokom temperaturom.
– Nemoj tako.
– Izbori su kod nas bolest demokracije, umjesto slavlje njezinih jednakih prava. Visoka temperatura je trajna, demokracija povremena.
– Ne pretjeruj, druže!
… Dani predizborne kampanje, dan glasovanja i postizborno vrijeme vraćaju ga opet objavljenom ratnom dnevniku u kojem je djelomično opisano i vrijeme od listopada 1992. do ožujka 1994. Kao da je u tim godinama bio i ove 2018., mnogo duže nego u Sarajevu. Dnevnik ga nekoliko dana vraća u sve gradove ondašnjih sukoba Hrvata i Muslimana: pronalazi ih u njemu i ponovno proživljava i u vrijeme prebrojavanja glasova nakon održanih izbora, u verbalnim obračunima stranačkih vođa i njihovih simpatizera, u Mostaru, Jablanici, Prozoru, Rami, Konjicu… U tom razdoblju nije mogao izbjeći njihovu retoriku ni u Travniku, Novom Travniku, Vitezu, Busovači, Uskoplju, Bugojnu, Kreševu, Kiseljaku, Fojnici,Kaknju, Varešu, Maglaju, Zenici, Zavidovićima, Žepču…
Jedan šokantan događaj, kakvih je već bilo, iznenada ga udaljava iz tih njegovih povremenih boravaka u vremenu svakodnevice i vremenu ratnih devedesetih: dvadeset i šestog listopada 2018., u njegovom susjedstvu, u ce fazi Alipašina polja ubijen je policajac Adis Šehović, teško je ozlijeđen njegov kolega Davor Vujinović. Nakon nekoliko sati, nažalost, i on je preminuo. Uznemirujuće, i preblizu njegovog doma u be fazi Alipašina polja. U prijestolnici njegove zemlje koja odvajkada živi kao trojedni dom različitih naroda slični događaji nisu više rijetkost.Svaki je dan u njoj netko ranjen, napadnut, pa i ubijen. Droga, šverc, automafija, narkomafija, privredni kriminal, krađe, narušavanje reda i mira…
… Što li je to danas, dakle, drukčije nego onih dana kad su grad zasipali granatama i mecima? Eh, taj lijepi nesigurni kapitalistički život u demokraciji koja ubija slabije kad i sebe! Jednoga ubojicu policajaca su pronašli, za drugim se još traga. Otkad je zašutjelo oružje, traga se za sigurnijim životom, gdje se nalazi, je li to nekome već poznato?
– Boli me ovo – govori Ljiljana dok stoji ispred njega i lijevom rukom pridržava desnu. – Izgleda da nikad neće ni prestati. Boli me i boli.
– Zovi Branku, dogovori novu masažu. Mene boli ukupna stvarnost koju živimo. Kao i ona koju smo jedva preživjeli.
– Ništa ne pomaže. Previše je te stvarnosti za jednog čovjeka. Kao da je rat u poraću nastavljen i protiv moga tijela i protiv moga duha. Previše je ovakve stvarnosti i za dva čovjeka. Ogroman teret po glavi stanovnika ove zemlje.
– Hajde, ne nasmijavaj me u ovoj postizbornoj muci… U vremenu potrage za ubojicama nevinih policajaca… Pa, i jest, i po glavi stanovnika je mnogo ovakvog zla. Ali, zovi Branku.
– Boli i boli. Ne pomaže… Kao da su se rat i poraće ujedinili i slili u moju desnu ruku. Boli i boli. Ne pomaže.
Osmi je dan svibnja 2019. godine. Srijeda. Puna godina i dva mjeseca od Ljiljaninog pada na beton i puni sedmi mjesec od općih izbora. Sam je u stanu, ona je kod Danice na petnaestom katu. Osjeća se čudno, nikako da utvrdi pravi razlog tog svog novog raspoloženja, iako je sve veći prostor smirenosti u njegovoj duši. Od sedmog listopada prošle godine postizborno vrijeme kao da je u njoj ujezerilo neku vedriju stvarnost. Kao da je i on isplovio iz njezine petomjesečne oluje u ugodni povjetarac. Pita se je li se to i on vratio prvoj stranici ove priče, onom danu kad je od fra Marka primio njegov tekst o zaposjedanju Teologije i snažnoj potrebi da u svom ratnom dnevniku provjeri prema kome je griješio a prema kome nije.
„Junaci“ predizbornog vremena kao da su konačno posustali, zašto im je, onda, gotovo cijele prošle godine dozvoljavao da ga vrate u vrijeme ratnih dana? Tko je negativac, on, ili ti „junaci“ koji su vraćanjem vremena u ratne dane dobili ono što su htjeli, u odnosu na njih, on je dobio vrlo malo. Jezikom ponižavanja malobrojnijeg, neki od njih su već izgubili sve, sami su sebe ranili, i on je bez ikakve potrebe na velikom gubitku.
Vlast još nije formirana, iako je svi pobjednici žele čim prije. Jedni se u toj žurbi korigiraju, pristaju na suradnju s protivnicima koje su u kampanji blatili, ponižavali i optuživali, drugi ulazak u vlast namjerno otežu uvjereni da njihovo vrijeme sigurno dolazi, iako je taj dolazak sve sporiji. To im vrijeme tetura kao pijanac koji je iz kavane tek krenuo prema svome domu. Kao da su se i oni koji ubijaju druge kad i sebe upravo osvijestili pa jedni drugima šapuću na uho da drugi ne čuju njihovo priznanje poraza. Priznaje u sebi i on da je i njegovo predizborno, izborno i postizborno vrijeme, sve do ovoga trenutka, s istim grijehom. Tek danas otriježnjeno. U tišini sobe sebi danas zamjera što se tako emotivno uopće uključivao u njihovu prljavu igru, ali se u saznanju i junači jer toj igri uskoro, nada se, dolazi konačni kraj. Olakšanje ne poriče, izlaz iz mučnog vrtloga ga veseli, iako je prema izlazu još uvijek skeptičan. Ipak, nada za zemlju koja se tako sporo oporavlja od rata jača i u njemu. Je li varka?
Naravno da njegova radost nije potpuna. Sve dok se vlast ne formira, mnogo je toga neizvjesno. Oprez jest istanjen, konačno rasterećenje još nije sigurno. Jest na pomolu, i jest na vidiku nejasno, a još je i u magli.
Započinje pregled teksta u računalu od prve do zadnje njegove stranice. Lagano pomiče „miš“ po redcima, nakon pregleda poslat će ga vlasniku i uredniku Frakture Seidu Serdareviću na čitanje i ocjenu. Na trenutak se zaustavlja kod Lovrenovića čiji je „grijeh“ kad ga je objektivnije sagledao pripisao sebi, s tim je, dakle, ad acta. Višegodišnji teret s kojim njegova duša nije mogla nikako iskazati svoju širinu kao da je napokon stao na ljudske noge i tako i njega i „grešnika“ oslobodio težine nesporazuma koji je na novi način neobjašnjeno potrajao i u poraću. Od njega je u najbukvalnijem smislu bolovao, od njega je osjećao i strašnu fizičku bol. Od te boli bio je povremeno i na smrt tužan, tuga ga je izjedala i uništavala. Trošio se u njoj pišući i ovu prozu, ali nije joj nikako znao odrediti pravo ime. Neočekivano ga je otkrio u jednom tekstu Miljenka Jergovića (Taj Jergović!). To ime je najbolje pristajalo bolesti jednoga junaka Antuna Pavloviča Čehova, Ivanova. „Ivanov nedovoljno zaboravlja, on pati od bolesti prisjećanja, ona ga grize, troši i uništava. Višak sjećanja čini ga ranjivim. I nesposobnim za odgovore.“ (Taj Jergović!)
I nakon ovoga njegovoga otkrića on se pita što je to u najgorem vremenu u njemu i „grešniku“ proizvodilo neosjetljivost na bol i jednog i drugog? Što ih je udaljavalo jednog od drugog umjesto zbližavalo? Zar patnja ne zbližava ljude baš onda kada im je najteže? Rat je upravo takvo stanje. Jedne poratne godine poslao je svom „grešniku“ dirljivo mail pismo o tome, nije mu na njega nikad odgovorio. I danas žali što to pismo nije sačuvao, sve je u njemu vapilo za prijateljstvom i oporicalo vlastiti grijeh. Istinsko njihovo prijateljstvo, dakle, i dalje je na čekanju.
Nekadašnjem susjedu iz prizemlja, Boži, i njegovim sinovima Vladimiru i Sveti, i njihovoj majci, Hrvatici, izgubio je svaki trag. Nikada neće saznati jesu li živi i gdje žive.
A Seno je mrtav. Otišao je u grob bez jedne noge koju je izgubio neke godine u poraću na prilazu novogradskom Domu zdravlja preko zelene površine zasijane minama. U stanu je iza njega ostao pisaći stroj koji mu je darovao čim ga je zamijenio računalom. Često mu je kucao na vrata da mu pročita novu pjesmu o Karadžiću, bio je u tim trenucima njegov strpljiv slušatelj sve dok obojica nakon čitanja ne bi prasnuli u smijeh. Sve do smrti ponavljao je da će Bosna i Hercegovina biti muslimanska država, jer u njoj najviše stradaju muslimani, jest, ponavljao je to često pred svima.
Niti o jednom stanaru osamnaestokatnog nebodera u dnevniku nije rekao ništa loše, ono što je s njima svakodnevno stoički podnosio s njima ga je samo zbližavalo. U tom strašnom vremenu svi su dostigli vrhunce svoje ljudskosti, mnoge sretne obitelji su popucale, mnoge su svoje članove izgubili, raseljeni su po cijelome svijetu.
I Stjepan Šiber je mrtav. Njegova debela memoarska knjiga objavljena prije smrti još nije pročitana, ona je autentični svjedok onoga što on još ne zna a važno je za istinu i povijest.
Kao da je njegov „miš“ nagazio minu, stoji pred rečenicom o Bobanovoj Herceg Bosni i čeka eksploziju. Strah od te tvorevine u njegovom je dnevniku tek stidljivo iskazan. Poratno suđenje Prljiću i ostalim u Den Haagu označilo ga je u punome rasponu, mračnom, stravičnom, neljudskom. Zar je autor dnevnika, koji je nastajao u vremenu tih strahota, u informativnoj blokadi, o veličini počinjenog zla mogao znati išta više od onoga što je u njemu ostavio? I dok čita retke, koji strahotu bilježe tek s nekoliko riječi, Herceg Bosna, nažalost, ponovno živi, vratili je u život prošlogodišnji opći izbori, kao i ona ružna slika granatiranog Mosta… Most je iznad Neretve obnovljen uz pomoć turske Vlade, obnova mu je svakim detaljem vratila njegovu punu graditeljsku autentičnost. Obnovljena Herceg Bosna, nažalost, na tom vrelom hercegovačkom prostoru je isto što i cancer u metastaziranom organizmu. Taj cancer je progutao najbogatije dijelove Bosanske Posavine, nije ih Osvajač dobio vojno, dobio ih je kao desert besramnom političkom trgovinom. A trgovci i danas šuruju, i eto što nije na dobro. I eto zašto on i dalje u sebi ponavlja: Nije na dobro, nikako nije na dobro… U njegovoj ruci i „miš“ od toga drhti i nikako da se udalji s te razorne političke mine.
Kad sve promatra globalno, o politikama koje su vodile rat u svom dnevniku je pisao onako kako ih je preživljavao s drugima, najosobnije iz punine svoga ja i najbliže svim ja drugih i drugačijih s kojima je dijelio ratnu kataklizmu.
Stećak je davno ugašen, Napredak ga ne obnavlja. Vrijeme u kojem je bio na njegovom čelu bilo je najdramatičnije, na njegovim stanicama ostavio je tekstove čijih se sudova ne stidi ni danas.
Mario Vukić je sa svojom Mahirom („Oženit ću je, Mirkec“) i sinom Ivanom, oženjenim lijepom Afrikankom, u Sydneyu, njegova kći Ana, likovna umjetnica s londonskom specijalizacijom, živi u Sarajevu. Njezina baka Branka je u groblju Bare gdje i Anina majka Nataša, Srpkinja, ubijena gelerom početkom rata u haustoru nebodera u centru Sarajeva. Filozof. Sjajan poznavatelj kulturne povijesti Bosne. Dokazao je to u ratu serijom tekstova o stećcima objavljenim u Stećku. I isključio se iz povijesti Bosne.
I Dragan Šimović je mrtav, njegovi ratni zapisi iz Stećka objavljeni u knjizi Prolaznik, čiji je urednik, živi su, ne umiru.
A Franjo Topić je od obnove rada Napretka 1990. u njemu još uvijek njegov alfa i omega. Danonoćno širi njegovu djelatnost prostorima bivše države, Europe i svijeta. On je apsolutni gospodar ove bogate civilne udruge, koju blagoslivlja i katolička Crkva, čije bogatstvo uživaju samo povlašteni a stvaraju ga čete volontera. Stećak, nažalost, ne obnavlja. Na sva vrata kuca, političarima i raznim drugim moćnicima najčešće, sva mu se otvaraju. Od svih traži, svi mu daju. Dijeli rijetko, uvijek isključivo prema jednome kriteriju, vlastitom.
I pjesnik Ilija Ladin je mrtav. (Ma, je li stvarno mrtav?) Umro je u staračkom domu u Nedžarićima, izvan svog jednosobnog stana na osmome katu kod kina Kumrovec, koji su prije njega koristili ovaj pripovjedač i njegova supruga. Preko velikih mu je veza, kao beskućniku, ovaj pripovjedač uspio osigurati rješenje za taj stan prije nego što je on uselio u nešto veći na Alipašinom polju. Kad se u stanu odomaćio, izvan njega je raširio priču kako mu ga je prethodni korisnik ostavio potpuno prazna, bez šporeta, perilice rublja i frižidera, a trebao je… Jeo je kao ptica, pjevao i živio kao ptica. Što li je u frižideru namjeravao da čuva? Možda svoje stihove? Pa, njih je samo za sebe zamrznula vječnost. U stotinu voda oprala ih je njegova poetika čistoga stiha, svaku riječ ispekla na temperaturi originalnosti koja garantira održivost u vječnosti…
I Nedžad Ibrišimović je mrtav. Bio jednom jedan čempres. Nije bolovao, umro je lako: zaspao topal, iz mraka noći osvanuo leden. Melek.
Fra Ljubu Lucića je pokosio nepažljivi vozač u Zagrebu, kao i onaj Antu Kovačića u Sarajevu… Nikad te dvije nesreće neće zaboraviti…
… S „mišem“ je na samome kraju posljednjeg poglavlja svoje nove proze. Ubojica policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića još nije utvrđen. Istraga je u završnoj fazi, to je saopćeno nedavno baš u ovom mjesecu. Sumnjivac nije jedan, ima ih više, a svi se brane šutnjom.
Ljiljana kuca na vrata, iz radne sobe u kojoj je ispred računala, čiji monitor treperi kao pregrijani ljetni zrak, žuri da odvrne ključ. Vrijeme je da s njom podijeli radost koja je u njemu tek počela da gori. Neće dozvoliti da se ugasi ma što je ubuduće nastojalo ugasiti.
– Šalje ti Danica tri palačinke, ja sam svoje pojela gore. Kaže mi da više ne zovem Branku, proći će i bez njezinih masaža.
Preuzima od nje tanjur prekriven srebrnom folijom, odlazi s njim u veliku sobu, on sjeda u svoju stolicu za odmor, jede, ona spušta tijelo na veliki smeđi trosjed.
– Baš su joj dobre ove palačinke… – govori preko zalogaja. – Ali, dok si bila gore, mene spopalo neko ludo osjećanje da je na pomolu neko posve novo vrijeme. U njemu se izmirili i svađalice, bivši ratnici progovorili mekšim jezikom od mirotvoraca. Jedva sam čekao da dođeš, da to osjećanje podijelim s tobom. Jesam li u pravu?
– Hajde, ne pričaj mi bajke. Nikad ovdje neće biti mira koji nas dvoje priželjkujemo.
– Ozbiljno?
– Najozbiljnije.
– Onda me onaj moj školski drug, Ilija Šimić, lagao, kao i ovo današnje moje osjećanje. Govorio mi u vrijeme glasovanja da će nakon izbora sve biti drukčije čim se utvrdi sastav nove vlasti.
– Ali, to još nije ni na vidiku. Počekat ćeš…
– Nije, a meni danas nešto govori da već pušu neki novi vjetrovi, osjećam ih u svojim grudima. Sad se kajem što sam onako slijepo bio uz one koji su tvrdili da nam se vraćaju sve ratne godine. I opet sam se doveo u situaciju da se pitam prema kome sam griješio, prema kome nisam.
– Hajde, jedi to i šuti. Nismo mi nikakvi anđeli.
– Je li to tebe desna ruka više ne boli, nekako si mi drukčija. Kad te boli, kukaš li kukaš…
– Boli, dabome da boli, ali trenutno mogu i trpiti. Ako nastaviš tu svoju priču, počet ću jaukati.
– Dobro, neću.
Jede i šuti. Možda je ona u pravu, misli, opet pretjerujem. Opet se od pretjerivanja hladim. I opet se pitam: Prema kome sam griješio i tko je griješio prema meni? Iako nisam anđeo, jesam li do odgovora na to pitanje u priči s Ljiljanom već odgovorio? O tome mi nakon čitanja ove priče ne dođe nikakva riječ mailom ni od fra Marka. On je moj ispovjednik, on najbolje zna da nisam svetac, on najbolje zna da sam i u prijestolnici različitosti i dalje vrlo usamljen čovjek.
Odlaže prazan tanjurić na kojem mu je donijela palačinke i govori preko posljednjeg zalogaja:
– Čuj! Imam prijedlog kako da izliječiš svoje bolove u desnoj ruci.
– Reci!
– Počni ponovno čitati moj ratni dnevnik. On je lijek protiv svake žive rane. Utuk na utuk, živa rana protiv žive rane. Rekla si mi da te držim za riječ. Da te podsjetim. To si mi obećala baš onih dana kad si povrijedila svoju desnu ruku. Je li se sjećaš?
– O, da. To sam posve zaboravila.
– U njemu je i jedna velika poučna priča o onima koji ubijaju druge kad i sebe.
– Nismo valjda i nas dvoje među njima?
– To ne znam. To neka provjere oni drugi. Ruku na srce, nismo ni nas dvoje ni u čemu bezgrešni.
Dugo je zagledana u njega, zbunjena je, ne zna kako da nastavi takav razgovor s njim.
– Ma, što ti meni stalno zakukuljeno-zamumuljeno o tim nekim koji ubijaju sebe kad i druge – napokon izgovara.
– Izgovorila si pogrešno. Treba: O onima koji ubijaju druge kad i sebe.
– U redu. O onima koji ubijaju druge kad i sebe. Je li to tebi u ovom gradu baš toliko loše pa stalno protiv njega brundaš?
– Meni je u ovom gradu, kao i tebi, štošta drukčije nego što je nekad bilo. Nešto staro, nešto radikalno promijenjeno. Niti su za to krivi njegovi domicilni niti njegove pridošlice. Kriv je onaj koji je to razorio. Gotovo četiri godine je to trajalo, dobro se potrudio.
– Sad smo u njemu samo nas dvoje, moji svi umrli, tvoji iz Tramošnice ovdje su samo ponekad gostovali. Oni iz Županje malo češće. Sad možemo i u Županju, u kojoj su grobovi tvog brata i sestre, ako misliš da je tamo bolje nego ovdje?
– Nipošto. Nikud odavde. Kakav je takav je, ovo je moj grad. Zavičaj mi je porušen i raseljen, ovo je moj drugi zavičaj. Ti si ovdje rođena, sama, sa mnom, nikud od tebe. Ti si moj novi zavičaj. Kao i ovaj grad.
O onima koji ubijaju druge kad i sebe
7.
Sedmi je listopada 2018. godine. U Sarajevu je u njegovom naselju jutro maglovito. Već od deset sati sunce postepeno topi maglu, oko podne nastupa njegova puna vladavina. Za popodne je najavljena kiša.
S balkona promatra odlaske i povratke prvih glasača kojima se ni ove godine ne želi pridružiti. Prva izvješća o odzivu birača pratit će ispred televizora, reporteri će zaustavljati sudionike svih uzrasta i razina obrazovanja, od njih će saznati ono najbitnije. Oni što se već vraćaju s birališta imaju hod važnih osoba, s onima što na birališta tek odlaze razmjenjuju riječ-dvije usput, usporavajući korake. Među njima je i netko tko mu maše dok se približava njegovom balkonu, još ne prepoznaje tko je. Čuje kucanje na vratima kojima prilaze i on i Ljiljana.
– Otkud ti ovdje, Nijaze – iznenađeni su oboje posjetom prijatelja s kojim su bili nerazdvojni sve vrijeme rata, onda je jednog dana sa suprugom nestao iz Nerkeza Smailagića, ulice susjedne njihovoj ondašnjoj Tetovskoj. Nekoliko godina nakon Daytona susreli su ga u Titovoj, i tek tada saznali da je svoj dvosobni stan prodao i kupio dva, jednosoban u sarajevskoj Titovoj, u kojemu je ostavio suprugu od koje se razveo, i garsonijeru u Zagrebu, gdje je stalno nastanjen. I opet nestao. Bio je jedan od mnogih trgovačkih putnika Svjetlosti, s knjigama u gepeku svog golfa i ugovorima na otplatu na rate. Na kotačima dizelaša obilazio je gotovo sve gradove bivše Jugoslavije, dobro je zarađivao. Nakon naglog nestanka u ratu iz susjedne ulice ubrajao ga je u skupinu prijatelja na čekanju, u statusu trgovačkog putnika u Svjetlosti je, kao i on, bio u stalnom radnom odnosu.
– Eh, otkud… O tome ću vam ukratko, kao i o svemu drugom radi čega sam vam navratio. A navratio sam vam da vidim kako ste, moram i kod mame i starog, oni su kod sestre na Vratniku.
– Pa, nisi nam nikad ovako iznebuha, nemoj samo nakratko, Nijaze.
– Nisam vam dugo navraćao, to je istina…. Otkad je ova nova tehnologija u modi, meni sestra mobitelom sličicu, ja sličicu njoj, ona meni poruku, ja poruku njoj. Ali, vama ću danas ovako, ukratko o svemu što sam čuo i vidio na biralištu, onda i vraćajući se s glasanja…
Opisuje im kako ga je smorilo prijepodnevno stajanje u redu, kako mu od toga još uvijek drhti svaki mišić, izdaju ga i koljena. Mislio je da je na spisku u centru grada, na adresi kupljenog stana prije Daytona, kad ono nije. Ostao je na spisku stare adrese, ovdje, a dok je to saznao, morao je obići pola Sarajeva… Dok su to jutros ispravljali, zovući ovog i onog, šaljući ga ʼvamo i tamo, ožednio, ogladnio, da im dalje o tome ne priča… Njegovo ga prvo poratno glasanje u matičnoj domovini umalo nije došlo glave…
On je i dalje zbunjen. Tolike je poratne godine njegov prijatelj zaobilazio naselje iz kojeg je nenajavljeno nestao u ratu, što ga je to tako značajno baš danas dovelo u njegov dom? Dobro ili zlo?
– Pa, ukratko, recite vi meni kako ste? Jeste li dobro i zdravo? – pita ih bivši stanovnik susjedne ulice be faze Alipašina polja.
– Ma, sada imamo svega, i hrane i pića, samo smo nekako u duši i jedno i drugo ranjeni, ispražnjeni, ujedeni – odgovara mu Ljiljana. – Gunđamo na stanje koje je u ovom gradu zavladalo u poraću, ali od gunđanja se ne umire…
– E, baš si me i iznenadio, ali i zbunio, Nijaze – prekida je suprug. – Što te natjera ovamo nakon toliko godina baš danas?
– Eeeh! – duboko uzdiše Nijaz. – I o tome ću ukratko, velim, samo da predahnem.
– Predahni, dabome. Od gunđanja se, velim, ne umire, umire se od ovog što je mene snašlo – nastavlja Ljiljana svoju svakodnevnu jadikovku.
– Nije valjda nešto ozbiljno – pita je gost.
– Početkom veljače sam pala, desna me ruka boli i boli… Ni u kakvim redovima ne mogu stajati, nije mi ni do kakvog glasovanja, ali da ti o tom ne pričam, iako je priča naša glavna alatka za sve nevolje, s njome nas dvoje ovdje rješavamo baš sve… A nakupile se i kojekakve nevolje, mnogo ih je, ne mogu se riješiti ni za dva ljudska života… Ali, hajde, samo se ti raskomoti, predahni, pred ručak je, pa ćemo za sofru zajedno.
– A, jok, jok. Pojeo sam u BFAZI, kod one lijepe gospođe na uglu, baš dobru picu. Naslušʼo sam se i ovakvih i onakvih priča ispred njezine radnje, i o tome ću vam ukratko, čim dođem sebi…
– Otkad smo te davnih dana slučajno susreli u centru grada od tebe nikakvog glasa. Kao i u ratu, kad si se odavde nekuda sklonio, preko noći si iznenada nestao. Ja te po tko zna koji put stavio na svoj spisak prijatelja na čekanju – kaže mu on. – I od tada te nigdje. Kao da ovdje više i ne navraćaš.
– Pa, može se reći da i ne navraćam. Kad smo se zadnji put vidjeli rekao sam vam da ovdje i kod bivše ponekad navratim na dan-dva. Prespavam kod nje kad je sama u stanu, ali rijetko jest, kad nije, onda sam kod sestre, starog i stare na Vratniku. Odatle obično krećem u obilazak gradova u entitetima, nikad ne stignem i kod vas. Ponegdje nešto u entitetima i prodam, potom nazad u Zagreb. U tom gradu mi je nekako najkomotnije…
– Baš lijepo. Nekʼ je bar tebi tamo komotno, kad nama nije ovdje – prekida ga Ljiljana.
– Sve se u Sarajevu, brate, promijenilo, pa mi i nije neki merak u njemu biti duže – nastavlja Nijaz. – Kad god u Sarajevo navratim, ja sam u njemu kao neki tuđin, nema više onog predratnog grada. A nas, Bošnjake, Hrvatska, bogme, pazi kao i rođene… Iako i tamo ne prestaju kojekakve frke i torokanja, te ustaše, te četnici, te partizani, korupcija, prijevare… Ali, mi smo među onim probranim u Europi, nijedan zavidljivac nam ne može ništa… Tamo i knjiga nekako ide, čita tamo svijet. Ovdje, što da vam kažem, kratko se, velim, zadržavam i u ovom gradu i u entitetima… – ispovijeda se starim prijateljima Nijaz nakon što se raskomotio na trosjedu uz Ljiljanu.
On je u svojoj stolici za odmor u kojoj se nešto brže zaljulja kad god ga u priči starog prijatelja nešto iznenadi.
– Ugodno je čuti da ti je tamo dobro – kaže Ljiljana. – A nama, ovdje, ah… ne valja nam ovo, ne valja nam ono, bit će da ne valjamo ni mi…
– Po onome što sam danas ovdje čuo i vidio ne bih tako…
– A što si to čuo i vidio, Nijaze? – radoznala je Ljiljana. – Baš me zanima… Riječ svakog tko ovdje nije s nama veoma nam je važna.
– Vidio sam svojim očima i čuo sve koji na sav glas govore i ovako: – Ma, onaj Dodik sve kvari, a podržava ga i Čović, ali sigurno će im dohakat naš Željko… Ružno je to, brate, i čut. Kako znaju da je to sigurno? Kao da je sve unaprijed s tim Željkom i dogovoreno.
– Pa, zar baš tako govore i na javnom mjestu? – pita ga on sa svoje nemirne stolice.
– Najjačim glasom govore baš tako – odgovara mu Nijaz. – Kažem ti, skonto sam ja tek danas kako je vama ovdje, pa sam i navratio da vam to kažem, da znate da vas nisam zaboravio. Svoja ću opažanja prenijeti i u Zagreb… Nekʼ se zna…
– Ako i u tvojoj glavi tako stvari stoje, onda ti je jasno zašto nas dvoje ni danas ne idemo na glasovanje – ispovijeda mu se Ljiljana. – Ali, na glasovanje će možda doktorica Hizreta. Ako bude išla, rekla je da će nam navratiti i sve ispričati. Nju si i njezina Joška upoznao u ratu.
– Bio sam u Nerkeza Smailagaića kad je njezin Joško ranjen u nogu. Pričalo se o tome u cijeloj našoj ulici.
– Nedavno umro. Nikad mu ta rana nije zacijelila.
Neko vrijeme sve troje šute. Sunce je rastjeralo maglu, riječi koje im je u stan s asfalta ispred BFAZE donio Nijaz kao da je vraćaju i u stan njegovog domaćina i bivšeg susjeda. U njemu se nekakva magla zgušnjava, kako priča odmiče tako se i svjetlost u njoj topi. Kamo li ih vodi ovaj neočekivani govor neočekivanog gosta?
On govori:
– Vidi, Nijaze, te nas priče o zadanom pobjedniku ovdje posebno uznemiravaju. Sve pratim i sve analiziram. Malo-malo pa čitam svoj ratni dnevnik, uspoređujem njegovo vrijeme s ovim, razgovaram o razlikama s Ljiljanom… Vrlo je malo razlika…
– Meni te njegove analize uvijek samo pojačaju bol u ovoj jadnoj desnoj ruci. Ožive u meni strah iz onog ratnog vremena.
Nijaz šuti. Šara pogledom po prostoru glavne sobe kroz čija vrata prolazi i na balkon, vraća se nazad, zadržava se i u blagovaonici… Isključen je iz razgovora, a on i Ljiljana nestrpljivo čekaju njegov nastavak.
– Baš vam je sada lijepo u ovom stanu. Kad sam vam ono jednom, u ratu, ovdje svratio, bilo je sve porušeno… Prozori bez stakla, samo neki u najlonima, nije ni njega bilo, zidovi prošarani gelerima…
– Sve smo mi to sami, nije nam pomogao ni Caritas, ni Crveni križ… – govori Ljiljana.
Nijaz se neočekivano vraća mjestu na kojem je razgovor prekinut:
– Umalo da zaboravim, prijatelju: Prodavao sam po Hrvatskoj i tvoj ratni dnevnik. Potresan je, brate, ali dobro mi je išla njegova prodaja. Voli tamo svijet svaku ratnu informaciju odavde.
– Je li?
– Prvo sam ga pročitao, onda sam ga i prodavao. Dirljiv je, brate, sve je zabilježio, ništa nije prešutio. Pouzdan dokument. Ni danas ne vjerujem da smo sve one strahote preživjeli. Gotovo pune četiri godine kao u konclogoru, nije to mala stvar. Pravo herojstvo. Ne povratilo se!
– Strah nas je danas oboje da se ono zlo ne ponovi, zato stalno i toročemo. A štošta se od onog ratnog, konclogorskog, godinama ovdje već ponavlja, samo na drugi način. Rat je ovdje produžen drukčijim alatkama, Nijaze. Perfidno i podmuklo. Oružje je promijenjeno, nema onog svakodnevnog granatiranja i snajperskih smaknuća, zamijenila ih je retorika, vrlo ubojita i opasna, čije rane zacjeljuju bolno i sporo.
– Sve to tako i u ovom trenu odjekuje i u Zagrebu, prijatelju. Pratio sam tamo sve medije pred ove izbore, pa kad sam već dvojni državljanin, velim, pođi u Sarajevo na svoje prvo glasanje i provjeri.
– Nacionalističke vladavine, Nijaze, ovdje predugo traju i ne odustaju od sukoba. Sukob je njihova najefikasnija i najubojitija alatka za očuvanje statusa s kojega jurišaju na sve što ga nipodaštava i ruši.
– To sam primijetio danas i na biralištu, u školi, onda sam to čuo i od glasača dok sam jeo picu.
– Sukobi su ovdje, Nijaze, posljednjih mjeseci sve izraženiji preslik onoga što je u ratu vođeno i oružjem i riječima. U medijskim kampanjama najmnogobrojniji je mjesecima nasrtao na najmalobrojnijeg. Pošto-poto, htio je da ga podčini, da mu oduzme i pravo konstitutivnosti. Taj najmalobrojniji je, opet, i u miru pravio iste greške: branio se najekstremnijim sredstvima. U svom jurišu na trećeg, jačeg, koji pod imenom građanske zagovara unitarističku vladavinu, udružio se s onima kojima je u ratu, uz pomoć vlastite politike, prepustio Bosansku Posavinu…
– Dok sam u BFAZI jeo, slušao sam o tome glasove i lijevih i desnih…
– Takozvanih lijevih, valjda.
– Da, takozvanih lijevih – odobrava mu Nijaz. – Dopirao je do mene i glas jednog nepoznatog gosta koji je od svog stola razgovarao s nepoznatim za drugim stolom. Pogledom je pronalazio sugovornike za trećim i četvrtim stolom od moga.
– Tako ti se kod nas oduvijek razgovaralo u kavanama. Preko stolova.
Samo u dvije rečenice Nijaz mu opisuje sadržaj tog sarajevskog kavanskog razgovora preko stolova: – Pa, vi lijevi danas ste i ponajveći nacionalisti. Vaša građanska BiH je umrla onoga dana kada su oni koji je danas zagovaraju svojim hanumama vratili na glavu hidžab, nikab i burku… Licemjeri.
– Ma, zar se i tako govorilo na javnom mjestu? – opet se čudi Ljiljana.
– I tako – odgovara joj Nijaz i svoje domaćine odmah preseljava i na glasačko mjesto, u školu, gdje je dugo stajao u redu: – Tamo sam čuo kako se dvojica punim glasovima naduravaju: – Moramo ovoj zemlji vratiti bosanstvo, jarane. – Eee, malo morgen, prijatelju – odgovorio mu je drugi i nastavio: – Nikada bosanstvo ovdje neće biti glavno, zapamti što ti kažem. Kao što nije ni jugoslavenstvo u propaloj Jugoslaviji. – To je i moje mišljenje, miješao se u razgovor treći. – Ništa takvi nisu naučili od propasti te naše bivše države. A nije ona bila ni tako loša. Jazuk što se raspala.
Nijaz zastaje, kao da ga je premorio izgovor riječi koje su mu nekako posve tuđe.
– Moj Bože, dobro je da nismo s tobom Ljiljana i ja bili u toj školi, u tom redu – popunjava on taj Nijazov prerani zamor. – Možda bismo nas dvoje s takvim svijetom i u svađu.
– A onaj treći ponovi: Jazuk, bezbeli – neočekivano brzo nastavlja Nijaz. – Jazuk i za one današnje koji su za ukidanje konstitutivnosti naroda – veli taj treći. – Jer što ćeš ti u ovakvoj zemlji bez jednakih prava konstitutivnih naroda? Ništa. – Ali, ako se takvo pravo da i onome kojeg na prste možeš izbrojati, jarane, – javlja se glas i nepoznatog četvrtog – što će onda ostati onome najmnogobrojnijem? Ništa. Mrva od vlasti. Nije ni takvo pravo pravedno. – Ostat će mu, prijatelju, ravnopravnost – odgovara mu treći. – Ovo je trojedna država, nema u njoj najmnogobrojnijeg ni majmalobrojnijeg…
Nijaz se opet neočekivano zaustavlja.
– E, evo i kave za našeg dragog gosta. Miriše li ti, Nijaze, kao da je prava? – pita ga Ljiljana dok kavu oprezno stavlja na stakleni stolić pred svog gosta. Ne pitajući ga, ona se na trenutak povukla iz glavne sobe u kuhinju gdje je iz protočnog bojlera za sve troje skuhala neskafe.
– Baš miriše – odgovara joj Nijaz. – Iako sam u BFAZI već popio jednu, i ovu ću. Kʼo da je prava espreso, draga Ljiljano… A dok sam jeo picu – odmah nastavlja njezin nenadani gost – čuo sam i one koji su se vraćali iz škole i zaustavljali pred BFAZOM, jer nisu mogli unutra, nije bilo mjesta: – Svi za Željka, izdvajao se glas najgrlatijeg. Sramota, brate, ružno i čuti, stidio sam se i u vaše ime – završio je svoja opažanja nakon glasovanja Nijaz i zašutio…
Pridružili su mu se i domaćini.
– Eto, sve sam vam rekao… Draga gospođo Ljiljana, stvarno ti je dobra ova kava. Popit ću je jednim srkom, onda do auta, eno ga pred džamijom Kralj Fahd, već kasnim na Vratnik. Sad sve znam kako vam je. Čuo sam sve najbitnije ovim svojim klempavim ušima, samo sam htio da vam to kažem. I odoh.
– Pa, Nijaze, ja iz frižidera izvadila i pivo. Samo da ga iz kuhinje donesem.
– Popio i to u BFAZI, uz kafu. Odoh. Žurim. Lijepo vam je sad u ovom obnovljenom stanu, sve sam vidio i čuo na licu mjesta, i sve sam vam sad rekʼo. Sad znam kako vam je ovdje. Sve. Najmalobrojnijim je ovdje i najteže. Odoh.
U tišini sobe kao potopljeni u hladnu vodu dugo šute udvoje. On u njoj hrabri samo jednu misao: Nijaz je najbolja potvrda svega što je u proteklom razdoblju s Ljiljanom zaključivao o njihovoj svakodnevici i životu u poraću. Danas mu je taj prijatelj koji živi u drugoj državi, u drugom gradu, iako uzgred i na brzinu, nakon glasovanja detaljno opisao sve.
Čekaju doktoricu Hizretu već puna dva sata, dakle, neće doći. Zvoni telefon, podiže slušalicu, prepoznaje glas svog školskog druga.
– Jesi li to s glasovanja?
– Nisam. I neću. Neću ni na ovo glasovanje. Sad mi je čovjek ispričao sve, došao iz Zagreba, ovdje glasovao, i sve nam ispričao u nekoliko minuta… Odbijam demokraciju koja ubija druge kad i sebe. Kandidati zadani, unaprijed se zna hoće li i pobijediti i za koga glasovati? Neću za zadane, oni što su od njih bolji, bit će ionako u manjini, i s mojim i bez moga glasa.
– A ja bio rano jutros.
– Svaka čast. Zgadila mi se i predizborna kampanja. Neću. Podsjetila me na godine rata Hrvata i Muslimana u središnjoj Bosni. Vratila me u te godine bez pucnja i granate, riječima i inženjeringom. Pa, onda, uz sve to i uplitanje zapadnih i istočnih susjeda u izbore. Pravdanje da je to njihova daytonska obveza i dužnost je vrlo smiješno. Ma, cirkus od demokracije. Neću s onima koji glasno ubijaju druge kad i sebe. Naša je demokracija postala i ubojica i samoubojica. Izrodila nepobjediv broj nakarada i ekstrema, ne možeš ih nikako pobijediti. Najmnogobrojnijem se osladilo da vlada najmalobrojnijim… Najveći nacionalisti su danas u tzv. građanskim strankama, to je javna tajna, o čemu dalje da pričamo. U njih su se uselili i nacišovinisti i profašisti, razni mrzitelji drugog. Neću.
– I meni se čini da je tako. Ipak, griješiš. Ja sam baš zato i bio na glasovanju. Poslušaj me i idi, još imaš dosta vremena.
– Ma, neću… Ali, hajde, da se ne natežemo, vidjet ću… Možda…
– Proći će sve to što ti se zgadilo. Vjeruj mi.
– Proći će, a traje od 1992.!? Sa stalnim manjim i većim potresima.
– Proći će. Bio sam u vlasti, sve to dobro znam. Proći će čim se formira nova vlast.
– Proći će čim se formira nova vlast. Možda.
– Garantiram.
– I tada će sve ove turbulencije utihnuti? Sumnjam.
– Drži me za riječ.
– Demokracija je kod nas i pred izbore i u vrijeme izbora i poslije njih samo teška bolest s vrlo visokom temperaturom.
– Nemoj tako.
– Izbori su kod nas bolest demokracije, umjesto slavlje njezinih jednakih prava. Visoka temperatura je trajna, demokracija povremena.
– Ne pretjeruj, druže!
… Dani predizborne kampanje, dan glasovanja i postizborno vrijeme vraćaju ga opet objavljenom ratnom dnevniku u kojem je djelomično opisano i vrijeme od listopada 1992. do ožujka 1994. Kao da je u tim godinama bio i ove 2018., mnogo duže nego u Sarajevu. Dnevnik ga nekoliko dana vraća u sve gradove ondašnjih sukoba Hrvata i Muslimana: pronalazi ih u njemu i ponovno proživljava i u vrijeme prebrojavanja glasova nakon održanih izbora, u verbalnim obračunima stranačkih vođa i njihovih simpatizera, u Mostaru, Jablanici, Prozoru, Rami, Konjicu… U tom razdoblju nije mogao izbjeći njihovu retoriku ni u Travniku, Novom Travniku, Vitezu, Busovači, Uskoplju, Bugojnu, Kreševu, Kiseljaku, Fojnici, Kaknju, Varešu, Maglaju, Zenici, Zavidovićima, Žepču…
Jedan šokantan događaj, kakvih je već bilo, iznenada ga udaljava iz tih njegovih povremenih boravaka u vremenu svakodnevice i vremenu ratnih devedesetih: dvadeset i šestog listopada 2018., u njegovom susjedstvu, u ce fazi Alipašina polja ubijen je policajac Adis Šehović, teško je ozlijeđen njegov kolega Davor Vujinović. Nakon nekoliko sati, nažalost, i on je preminuo. Uznemirujuće, i preblizu njegovog doma u be fazi Alipašina polja. U prijestolnici njegove zemlje koja odvajkada živi kao trojedni dom različitih naroda slični događaji nisu više rijetkost. Svaki je dan u njoj netko ranjen, napadnut, pa i ubijen. Droga, šverc, automafija, narkomafija, privredni kriminal, krađe, narušavanje reda i mira…
… Što li je to danas, dakle, drukčije nego onih dana kad su grad zasipali granatama i mecima? Eh, taj lijepi nesigurni kapitalistički život u demokraciji koja ubija slabije kad i sebe! Jednoga ubojicu policajaca su pronašli, za drugim se još traga. Otkad je zašutjelo oružje, traga se za sigurnijim životom, gdje se nalazi, je li to nekome već poznato?
– Boli me ovo – govori Ljiljana dok stoji ispred njega i lijevom rukom pridržava desnu. – Izgleda da nikad neće ni prestati. Boli me i boli.
– Zovi Branku, dogovori novu masažu. Mene boli ukupna stvarnost koju živimo. Kao i ona koju smo jedva preživjeli.
– Ništa ne pomaže. Previše je te stvarnosti za jednog čovjeka. Kao da je rat u poraću nastavljen i protiv moga tijela i protiv moga duha. Previše je ovakve stvarnosti i za dva čovjeka. Ogroman teret po glavi stanovnika ove zemlje.
– Hajde, ne nasmijavaj me u ovoj postizbornoj muci… U vremenu potrage za ubojicama nevinih policajaca… Pa, i jest, i po glavi stanovnika je mnogo ovakvog zla. Ali, zovi Branku.
– Boli i boli. Ne pomaže… Kao da su se rat i poraće ujedinili i slili u moju desnu ruku. Boli i boli. Ne pomaže.
Osmi je dan svibnja 2019. godine. Srijeda. Puna godina i dva mjeseca od Ljiljaninog pada na beton i puni sedmi mjesec od općih izbora. Sam je u stanu, ona je kod Danice na petnaestom katu. Osjeća se čudno, nikako da utvrdi pravi razlog tog svog novog raspoloženja, iako je sve veći prostor smirenosti u njegovoj duši. Od sedmog listopada prošle godine postizborno vrijeme kao da je u njoj ujezerilo neku vedriju stvarnost. Kao da je i on isplovio iz njezine petomjesečne oluje u ugodni povjetarac. Pita se je li se to i on vratio prvoj stranici ove priče, onom danu kad je od fra Marka primio njegov tekst o zaposjedanju Teologije i snažnoj potrebi da u svom ratnom dnevniku provjeri prema kome je griješio a prema kome nije.
„Junaci“ predizbornog vremena kao da su konačno posustali, zašto im je, onda, gotovo cijele prošle godine dozvoljavao da ga vrate u vrijeme ratnih dana? Tko je negativac, on, ili ti „junaci“ koji su vraćanjem vremena u ratne dane dobili ono što su htjeli, u odnosu na njih, on je dobio vrlo malo. Jezikom ponižavanja malobrojnijeg, neki od njih su već izgubili sve, sami su sebe ranili, i on je bez ikakve potrebe na velikom gubitku.
Vlast još nije formirana, iako je svi pobjednici žele čim prije. Jedni se u toj žurbi korigiraju, pristaju na suradnju s protivnicima koje su u kampanji blatili, ponižavali i optuživali, drugi ulazak u vlast namjerno otežu uvjereni da njihovo vrijeme sigurno dolazi, iako je taj dolazak sve sporiji. To im vrijeme tetura kao pijanac koji je iz kavane tek krenuo prema svome domu. Kao da su se i oni koji ubijaju druge kad i sebe upravo osvijestili pa jedni drugima šapuću na uho da drugi ne čuju njihovo priznanje poraza. Priznaje u sebi i on da je i njegovo predizborno, izborno i postizborno vrijeme, sve do ovoga trenutka, s istim grijehom. Tek danas otriježnjeno. U tišini sobe sebi danas zamjera što se tako emotivno uopće uključivao u njihovu prljavu igru, ali se u saznanju i junači jer toj igri uskoro, nada se, dolazi konačni kraj. Olakšanje ne poriče, izlaz iz mučnog vrtloga ga veseli, iako je prema izlazu još uvijek skeptičan. Ipak, nada za zemlju koja se tako sporo oporavlja od rata jača i u njemu. Je li varka?
Naravno da njegova radost nije potpuna. Sve dok se vlast ne formira, mnogo je toga neizvjesno. Oprez jest istanjen, konačno rasterećenje još nije sigurno. Jest na pomolu, i jest na vidiku nejasno, a još je i u magli.
Započinje pregled teksta u računalu od prve do zadnje njegove stranice. Lagano pomiče „miš“ po redcima, nakon pregleda poslat će ga vlasniku i uredniku Frakture Seidu Serdareviću na čitanje i ocjenu. Na trenutak se zaustavlja kod Lovrenovića čiji je „grijeh“ kad ga je objektivnije sagledao pripisao sebi, s tim je, dakle, ad acta. Višegodišnji teret s kojim njegova duša nije mogla nikako iskazati svoju širinu kao da je napokon stao na ljudske noge i tako i njega i „grešnika“ oslobodio težine nesporazuma koji je na novi način neobjašnjeno potrajao i u poraću. Od njega je u najbukvalnijem smislu bolovao, od njega je osjećao i strašnu fizičku bol. Od te boli bio je povremeno i na smrt tužan, tuga ga je izjedala i uništavala. Trošio se u njoj pišući i ovu prozu, ali nije joj nikako znao odrediti pravo ime. Neočekivano ga je otkrio u jednom tekstu Miljenka Jergovića (Taj Jergović!). To ime je najbolje pristajalo bolesti jednoga junaka Antuna Pavloviča Čehova, Ivanova. „Ivanov nedovoljno zaboravlja, on pati od bolesti prisjećanja, ona ga grize, troši i uništava. Višak sjećanja čini ga ranjivim. I nesposobnim za odgovore.“ (Taj Jergović!)
I nakon ovoga njegovoga otkrića on se pita što je to u najgorem vremenu u njemu i „grešniku“ proizvodilo neosjetljivost na bol i jednog i drugog? Što ih je udaljavalo jednog od drugog umjesto zbližavalo? Zar patnja ne zbližava ljude baš onda kada im je najteže? Rat je upravo takvo stanje. Jedne poratne godine poslao je svom „grešniku“ dirljivo mail pismo o tome, nije mu na njega nikad odgovorio. I danas žali što to pismo nije sačuvao, sve je u njemu vapilo za prijateljstvom i oporicalo vlastiti grijeh. Istinsko njihovo prijateljstvo, dakle, i dalje je na čekanju.
Nekadašnjem susjedu iz prizemlja, Boži, i njegovim sinovima Vladimiru i Sveti, i njihovoj majci, Hrvatici, izgubio je svaki trag. Nikada neće saznati jesu li živi i gdje žive.
A Seno je mrtav. Otišao je u grob bez jedne noge koju je izgubio neke godine u poraću na prilazu novogradskom Domu zdravlja preko zelene površine zasijane minama. U stanu je iza njega ostao pisaći stroj koji mu je darovao čim ga je zamijenio računalom. Često mu je kucao na vrata da mu pročita novu pjesmu o Karadžiću, bio je u tim trenucima njegov strpljiv slušatelj sve dok obojica nakon čitanja ne bi prasnuli u smijeh. Sve do smrti ponavljao je da će Bosna i Hercegovina biti muslimanska država, jer u njoj najviše stradaju muslimani, jest, ponavljao je to često pred svima.
Niti o jednom stanaru osamnaestokatnog nebodera u dnevniku nije rekao ništa loše, ono što je s njima svakodnevno stoički podnosio s njima ga je samo zbližavalo. U tom strašnom vremenu svi su dostigli vrhunce svoje ljudskosti, mnoge sretne obitelji su popucale, mnoge su svoje članove izgubili, raseljeni su po cijelome svijetu.
I Stjepan Šiber je mrtav. Njegova debela memoarska knjiga objavljena prije smrti još nije pročitana, ona je autentični svjedok onoga što on još ne zna a važno je za istinu i povijest.
Kao da je njegov „miš“ nagazio minu, stoji pred rečenicom o Bobanovoj Herceg Bosni i čeka eksploziju. Strah od te tvorevine u njegovom je dnevniku tek stidljivo iskazan. Poratno suđenje Prljiću i ostalim u Den Haagu označilo ga je u punome rasponu, mračnom, stravičnom, neljudskom. Zar je autor dnevnika, koji je nastajao u vremenu tih strahota, u informativnoj blokadi, o veličini počinjenog zla mogao znati išta više od onoga što je u njemu ostavio? I dok čita retke, koji strahotu bilježe tek s nekoliko riječi, Herceg Bosna, nažalost, ponovno živi, vratili je u život prošlogodišnji opći izbori, kao i ona ružna slika granatiranog Mosta… Most je iznad Neretve obnovljen uz pomoć turske Vlade, obnova mu je svakim detaljem vratila njegovu punu graditeljsku autentičnost. Obnovljena Herceg Bosna, nažalost, na tom vrelom hercegovačkom prostoru je isto što i cancer u metastaziranom organizmu. Taj cancer je progutao najbogatije dijelove Bosanske Posavine, nije ih Osvajač dobio vojno, dobio ih je kao desert besramnom političkom trgovinom. A trgovci i danas šuruju, i eto što nije na dobro. I eto zašto on i dalje u sebi ponavlja: Nije na dobro, nikako nije na dobro… U njegovoj ruci i „miš“ od toga drhti i nikako da se udalji s te razorne političke mine.
Kad sve promatra globalno, o politikama koje su vodile rat u svom dnevniku je pisao onako kako ih je preživljavao s drugima, najosobnije iz punine svoga ja i najbliže svim ja drugih i drugačijih s kojima je dijelio ratnu kataklizmu.
Stećak je davno ugašen, Napredak ga ne obnavlja. Vrijeme u kojem je bio na njegovom čelu bilo je najdramatičnije, na njegovim stanicama ostavio je tekstove čijih se sudova ne stidi ni danas.
Mario Vukić je sa svojom Mahirom („Oženit ću je, Mirkec“) i sinom Ivanom, oženjenim lijepom Afrikankom, u Sydneyu, njegova kći Ana, likovna umjetnica s londonskom specijalizacijom, živi u Sarajevu. Njezina baka Branka je u groblju Bare gdje i Anina majka Nataša, Srpkinja, ubijena gelerom početkom rata u haustoru nebodera u centru Sarajeva. Filozof. Sjajan poznavatelj kulturne povijesti Bosne. Dokazao je to u ratu serijom tekstova o stećcima objavljenim u Stećku. I isključio se iz povijesti Bosne.
I Dragan Šimović je mrtav, njegovi ratni zapisi iz Stećka objavljeni u knjizi Prolaznik, čiji je urednik, živi su, ne umiru.
A Franjo Topić je od obnove rada Napretka 1990. u njemu još uvijek njegov alfa i omega. Danonoćno širi njegovu djelatnost prostorima bivše države, Europe i svijeta. On je apsolutni gospodar ove bogate civilne udruge, koju blagoslivlja i katolička Crkva, čije bogatstvo uživaju samo povlašteni a stvaraju ga čete volontera. Stećak, nažalost, ne obnavlja. Na sva vrata kuca, političarima i raznim drugim moćnicima najčešće, sva mu se otvaraju. Od svih traži, svi mu daju. Dijeli rijetko, uvijek isključivo prema jednome kriteriju, vlastitom.
I pjesnik Ilija Ladin je mrtav. (Ma, je li stvarno mrtav?) Umro je u staračkom domu u Nedžarićima, izvan svog jednosobnog stana na osmome katu kod kina Kumrovec, koji su prije njega koristili ovaj pripovjedač i njegova supruga. Preko velikih mu je veza, kao beskućniku, ovaj pripovjedač uspio osigurati rješenje za taj stan prije nego što je on uselio u nešto veći na Alipašinom polju. Kad se u stanu odomaćio, izvan njega je raširio priču kako mu ga je prethodni korisnik ostavio potpuno prazna, bez šporeta, perilice rublja i frižidera, a trebao je… Jeo je kao ptica, pjevao i živio kao ptica. Što li je u frižideru namjeravao da čuva? Možda svoje stihove? Pa, njih je samo za sebe zamrznula vječnost. U stotinu voda oprala ih je njegova poetika čistoga stiha, svaku riječ ispekla na temperaturi originalnosti koja garantira održivost u vječnosti…
I Nedžad Ibrišimović je mrtav. Bio jednom jedan čempres. Nije bolovao, umro je lako: zaspao topal, iz mraka noći osvanuo leden. Melek.
Fra Ljubu Lucića je pokosio nepažljivi vozač u Zagrebu, kao i onaj Antu Kovačića u Sarajevu… Nikad te dvije nesreće neće zaboraviti…
… S „mišem“ je na samome kraju posljednjeg poglavlja svoje nove proze. Ubojica policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića još nije utvrđen. Istraga je u završnoj fazi, to je saopćeno nedavno baš u ovom mjesecu. Sumnjivac nije jedan, ima ih više, a svi se brane šutnjom.
Ljiljana kuca na vrata, iz radne sobe u kojoj je ispred računala, čiji monitor treperi kao pregrijani ljetni zrak, žuri da odvrne ključ. Vrijeme je da s njom podijeli radost koja je u njemu tek počela da gori. Neće dozvoliti da se ugasi ma što je ubuduće nastojalo ugasiti.
– Šalje ti Danica tri palačinke, ja sam svoje pojela gore. Kaže mi da više ne zovem Branku, proći će i bez njezinih masaža.
Preuzima od nje tanjur prekriven srebrnom folijom, odlazi s njim u veliku sobu, on sjeda u svoju stolicu za odmor, jede, ona spušta tijelo na veliki smeđi trosjed.
– Baš su joj dobre ove palačinke… – govori preko zalogaja. – Ali, dok si bila gore, mene spopalo neko ludo osjećanje da je na pomolu neko posve novo vrijeme. U njemu se izmirili i svađalice, bivši ratnici progovorili mekšim jezikom od mirotvoraca. Jedva sam čekao da dođeš, da to osjećanje podijelim s tobom. Jesam li u pravu?
– Hajde, ne pričaj mi bajke. Nikad ovdje neće biti mira koji nas dvoje priželjkujemo.
– Ozbiljno?
– Najozbiljnije.
– Onda me onaj moj školski drug, Ilija Šimić, lagao, kao i ovo današnje moje osjećanje. Govorio mi u vrijeme glasovanja da će nakon izbora sve biti drukčije čim se utvrdi sastav nove vlasti.
– Ali, to još nije ni na vidiku. Počekat ćeš…
– Nije, a meni danas nešto govori da već pušu neki novi vjetrovi, osjećam ih u svojim grudima. Sad se kajem što sam onako slijepo bio uz one koji su tvrdili da nam se vraćaju sve ratne godine. I opet sam se doveo u situaciju da se pitam prema kome sam griješio, prema kome nisam.
– Hajde, jedi to i šuti. Nismo mi nikakvi anđeli.
– Je li to tebe desna ruka više ne boli, nekako si mi drukčija. Kad te boli, kukaš li kukaš…
– Boli, dabome da boli, ali trenutno mogu i trpiti. Ako nastaviš tu svoju priču, počet ću jaukati.
– Dobro, neću.
Jede i šuti. Možda je ona u pravu, misli, opet pretjerujem. Opet se od pretjerivanja hladim. I opet se pitam: Prema kome sam griješio i tko je griješio prema meni? Iako nisam anđeo, jesam li do odgovora na to pitanje u priči s Ljiljanom već odgovorio? O tome mi nakon čitanja ove priče ne dođe nikakva riječ mailom ni od fra Marka. On je moj ispovjednik, on najbolje zna da nisam svetac, on najbolje zna da sam i u prijestolnici različitosti i dalje vrlo usamljen čovjek.
Odlaže prazan tanjurić na kojem mu je donijela palačinke i govori preko posljednjeg zalogaja:
– Čuj! Imam prijedlog kako da izliječiš svoje bolove u desnoj ruci.
– Reci!
– Počni ponovno čitati moj ratni dnevnik. On je lijek protiv svake žive rane. Utuk na utuk, živa rana protiv žive rane. Rekla si mi da te držim za riječ. Da te podsjetim. To si mi obećala baš onih dana kad si povrijedila svoju desnu ruku. Je li se sjećaš?
– O, da. To sam posve zaboravila.
– U njemu je i jedna velika poučna priča o onima koji ubijaju druge kad i sebe.
– Nismo valjda i nas dvoje među njima?
– To ne znam. To neka provjere oni drugi. Ruku na srce, nismo ni nas dvoje ni u čemu bezgrešni.
Dugo je zagledana u njega, zbunjena je, ne zna kako da nastavi takav razgovor s njim.
– Ma, što ti meni stalno zakukuljeno-zamumuljeno o tim nekim koji ubijaju sebe kad i druge – napokon izgovara.
– Izgovorila si pogrešno. Treba: O onima koji ubijaju druge kad i sebe.
– U redu. O onima koji ubijaju druge kad i sebe. Je li to tebi u ovom gradu baš toliko loše pa stalno protiv njega brundaš?
– Meni je u ovom gradu, kao i tebi, štošta drukčije nego što je nekad bilo. Nešto staro, nešto radikalno promijenjeno. Niti su za to krivi njegovi domicilni niti njegove pridošlice. Kriv je onaj koji je to razorio. Gotovo četiri godine je to trajalo, dobro se potrudio.
– Sad smo u njemu samo nas dvoje, moji svi umrli, tvoji iz Tramošnice ovdje su samo ponekad gostovali. Oni iz Županje malo češće. Sad možemo i u Županju, u kojoj su grobovi tvog brata i sestre, ako misliš da je tamo bolje nego ovdje?
– Nipošto. Nikud odavde. Kakav je takav je, ovo je moj grad. Zavičaj mi je porušen i raseljen, ovo je moj drugi zavičaj. Ti si ovdje rođena, sama, sa mnom, nikud od tebe. Ti si moj novi zavičaj. Kao i ovaj grad.
U Sarajevu, 08. svibnja 2019.