Serijalno razmišljanje za još neostvareni festival u Hotelu Balatura
_____________“Rekla sam: Životinje govore mnogo o jednoj zemlji. Odnos _____________prema životinjama otkriva što se zbiva s tom zemljom. Kad _____________se ljudi ponašaju bestijalno prema životinjama, onda im _____________demokracija ne pomaže, ni bilo šta drugo.” __________(Olga Tokarczuk, Iz knjige: Prowadź swoj pŀug przez kości _________umarŀych,Wydawnictwo Literackie, Kraków 2009)
Volim napuniti hotel zanimljivim ljudima. Iz čiste sebičnosti. Sami smo tu, usred ničega, daleko od velikog grada, pa je malo vjerojatno da će ovdje tko slučajno navratiti. Moram se potruditi oko toga. Književnost je inače stvar samoće. Čitaš sam, pišeš sam. I nema puno ljudi koji to rade toliko opsesivno kao ja. Bar ne ovdje u mom selu. Ali ima ih u ovoj zemlji, ima ih na ovom svijetu. Zato volim organizirati festivale.
Prvi naš festival bazirao se na jednoj irskoj ideji (7 autora, 7 soba, 7 priča, tako otprilike). Drugi se bavio tranzicijskim procesima današnjeg svijeta. Za treći festival u našoj kući izabrala sam temu “O ljudima i životinjama”. Nažalost nisam uspjela prikupiti dovoljno sredstava za ostvarenje. (Da je stanje u kulturi loše konstatirali smo na prošlogodišnjem festivalu i sad je ispalo da je već sljedeći nastavak jasni dokaz da je stvarno tako.)
Zašto životinje?
Osobno se dugo bavim životinjama. Imam tri psa, dvije mačke i za koji dan će nam stići još četiri konja, koji će obogatiti naše živote na selu. Imam i djecu pa mi je važno da odrastu u blizini životinja, da preuzimaju odgovornost za jednu od njih i da uče što to znači: brinuti se o nekome. (Baš u tom – često citiranom i pomalo istrošenom – smislu o kojemu lisica govori Malom Princu: Zauvijek ostaneš odgovoran za ono što si pripitomio.) Život sa životinjama ima i druge dimenzije, neke vrlo praktične i jednostavne i druge gotovo filozofske. Ako razmišljamo o ljudima i životinjama, o njihovom odnosu, onda razmišljamo o odnosu u kojemu je sve moguće: od vjernog prijateljstva i mirnog suživota do mašinerije mesne produkcije u kojoj životinja postane proizvod, predmet i žrtva.
Tu ima bezbroj stajališta, zato festival treba biti velik, s puno gostiju i sudionika, treba poviriti u svaki kutak tematike. Odnos čovjeka sa životinjama najviše govori o samom čovjeku, o njegovom moralu i životnoj filozofiji.
Životinje i vegetarijanstvo
Tema je trenutno – pogotovo u Americi i u zapadnoj Europi – u trendu. Pokrenuli su je vegetarijanci, vječni autsajderi svake prehrambene diskusije, vjerujem da neće dugo ostati autsajderi, jer se pomalo formiraju snažne inicijative, slične onima koje su pokrenule zakone o zabrani pušenja. (Ne zbog analogije da je konzumacija mesa jednako opasna za zdravlje kao pušenje, jer nije bitno je li ili nije, nego zato što diskusija oko vegetarijanstva sadrži taj etički potencijal s kojem se mesojed lijepo može gledati odozgor:”Ts, ts. Šta ti još ubijaš životinje?”) Mislim, evo, ja to sada prognoziram, da će mesojedi biti sljedeći pušači. Bit će oni krivi za sve: za problem debljine među ljudima naše civilizacije (Hrvatska je na globalnoj top.listi pretilosti na trećem mjestu, jeee!), za svaki moždani udar, svaki oblik raka, stavit ćemo mesojede u isti koš s onima koji jedu brzu i masnu hranu. Poslat ćemo ih tamo gdje su već pušači, na balkone i pred ulazna vrata, gdje će grickati svoje batke i kotlete, tamo gdje ćemo držati male tanjuriće za kosti pokraj pepeljara. Zdravstvena osiguranja neće više primiti klijentelu koja još jede meso ili će je primati samo eventualno sa skupim “high risk” ugovorima. Počet će novi val uhođenja u susjedstvu, cinkat će se onaj koji je viđen kako nosi krvave vrećice s mesom u svoj stan. Možda će se čak i kuće zapaliti, jer tko će vani još roštiljati, ako nisu tikvice u pitanju? Neće dugo proći dok ne krenemo kriminalizirali i eliminirati posljednjega mesojeda. Pa će nakon toga doći na red oni koji se ne bave sportom ili koji još nisu pristali na kiruršku intervenciju za postignuće opće ljepote.
Govoriti o vegetarijanstvu znači govoriti o ljudskom moralu, o ljudskosti općenito i o odgovornosti prema životinjama, ali jednako znači govoriti o rastućem diktatu zdravstvene industrije, o osobnoj slobodi i o tome kako ne završiti u jednom orvelovskom društvu. Iz tog razloga htjela bih pozvati autore poput Jonathana Safrana Foera (*1977), da govorimo o njegovoj knjizi “Eating animals”, tom izvještaju iz svijeta klaonica i industrijskog ubijanja. (Svaka čast onome tko je nakon čitanja još u stanju staviti komad kobase u usta.) Voljela bih pozvati njemačku spisateljicu Karen Duve (*1961) da nam govori o svom pokusu na vlastitom tijelu, tijekom kojeg je živjela najprije nekoliko mjeseci kao vegetarijanac, onda kao veganac i naposljetku kao fruktar (to su ljudi koji jedu još samo popadalo voće).
Životinje u zatočeništvu
Jedan od gostiju sigurno bi bio Richard David Precht (*1964), njemački filozof i pisac, koji će filozofskoj dimenziji dati pravi okvir, a mogao bi mi poslužiti i za drugi aspekt festivala. On je, naime, najveći meni poznati poznavatelj zooloških vrtova. On zna – ono što je nama ljubiteljima životinja neshvatljivo – zašto se divlja životinja, umjesto da je pustimo u slobodi, u njoj prirodnom okruženju, zatvara iza rešetka. On zna gdje su baš zoološki vrtovi, koji nam služe za vrlo sumnjivu vrstu ljudske zabave i edukacije, pomogli u očuvanju vrsta i očuvanju raznolikosti vrsta (biodiverzitet). Vjerojatno može i objasniti zašto neki ljudi tvrde da se zoološki vrtovi pretvaraju na neki način u Noinu arku i kako uzgojem stabiliziraju pojavljivanje životinjskih vrsta. Ne znam, kada god razmišljam o zoološkim vrtovima, meni pada samo jedna pjesma na pamet, a to je Rilkeova Pantera: Šipke kaveza prolaze pred njome/ umaraju pogled, iznemoglost cvjeta/ čini joj se: tisuće šipaka je lome/ a iza svega toga nema svijeta… (Podsjetnik: Rilkea isto pozvati!)
Usporedba čovjeka i životinje
Što je čovjek? Da bi odgovorili na to pitanje, mnogi su filozofi počinjali s usporedbom čovjeka i životinja. Preko bavljenja životinjama oduvijek smo se sami definirali kao ljudi. Iz tog razloga usporedba čovjek/životinja mora biti sastavni dio mog festivala. Prvi gost vjerojatno bi bio Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), kojemu bismo onda zajedno slavili 300. rođendan u našoj konobi (s gostima Humes, Hobbes, Condillac, Herder, itd.). Divljak u njegovoj Raspravi o nejednakosti ljudi, o kojoj svakako moramo razgovarati, taj čovjek u stanju prirode, premda fiktivan, najbliže je još životinji, što je i razlog da je prirodno dobar, jer ne zna za sve mehanizme naše civilizacije. Ne bi bilo loše da zajedno s njim vrtimo vrijeme unazad i da u rikvercu slijedimo njegovu genealogiju od “homme depravé”, tom kultiviranom ali na žalost pokvarenom čovjeku, do divljaka u skladu s prirodom.
U usporedbi čovjeka sa životinjama svašta smo naučili, na primjer kako je došlo do jezika (Herder i drugi). A ponekad znamo čovjeka samo bolje opisati preko njih. Za Strindberga (1849-1912) čovjek je jednostavno čudna životinja (pozvati!), da ne govorim o Lautréamontu (1846-1870) kojemu je čovjek zlobna životinja. (Moram ga pozvati, promovirat ćemo lijepo hrvatsko izdanje njegovog Maldorora koje je nedavno izašlo, ali se bojim da će se moja tribaljska publika malo prestrašiti njegovih tekstova. Tko želi tako do u detalje čuti što je čovjek sve u stanju da radi?)
Životinje u religijama
Koliko je važan odnos prema životinjama može se vidjeti u najstarijim dokumentima čovječanstva. Zanimljivo je na primjer da su već Egipćani imali izraziti kult divljenja životinjama, što je na neki način početak zaštite životinja.
Tako i u hinduizmu ili budizmu životinje imaju posebnu ulogu, pogotovo zbog reinkarnacije. Stvari su tu prilično jasne, kad postoji mogućnost da se čovjek ponovno rodi kao životinja.
Rano je i u židovskoj kulturi ugrađeno pravilo poštovanja životinja. Mučenje životinja je u Kabbali eksplicitno zabranjeno, uz to se naglašava odgovornost ljudskog vlasnika za svoju životinju ili svoga ljubimca koja čak na danu sabata ne smije izostati.
Stav kršćanstva nije tako jednoznačan. Relativno jasno piše u bibliji: … rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih, i od svega zvjerinja što se miče po zemlji. (Knjiga Mojsijeva, I, 28). Čovjek prema tome stoji iznad životinja. Doduše, to se često čitalo kao odgovornost, a ne kao vladanje ili samovolja. Na koncu su, bar u Njemačkoj, osnivači prve udruge za zaštitu životinja bili baš katolički svećenici: Christian Adam Dann (1758-1837, pozvati!) osmislio je teoriju po kojoj čovjek životinju gleda kao su-stvorenje prema kojem treba razvijati istu empatiju kao i prema ljudima. Albert Knapp (pozvati!) je onda nekoliko mjeseci nakon Dannove smrti osnovao spomenute udruge. U kršćanskom duhu razmišljao je i čovjek, kojeg bih pozvala na naš festival, nobelovac Albert Schweitzer (1875-1965), samo zbog jedne lijepe rečenice, koju oduvijek volim: Ja sam život koji želi živjeti, okružen životom koji želi živjeti. Kako bi život samo mogao biti jednostavan da se držimo te rečenice!
Suživot sa životinjama
Znate li knjigu “The Philosopher and the Wolf” američkog profesora filozofije na Sveučilištu Miami Marka Rowlandsa (*1962)? Eee, njega bismo trebali pozvati, da nam priča kako je došao na ideju da nabavi mladog vuka, kako je s njim živio i kakvo je bio putovanje od prvog dana kad mu je vučić preokrenuo cijelu kuću do momenta kad su zajedno odlazili na njegova predavanja na fakultetu, a vuk je spavao negdje u kutu kao da je pudlić. Pričao bi Rowlands o tome kako je najvažnije o ljubavi, o smrti i o sreći naučio upravo od svoga vuka.
Uz njega bismo pozvali još jednu mladu ekipu iz novog znanstvenog ogranka koji se zove animal studies. Profesori i studenti te nove znanosti bave se isključivo odnosom čovjeka sa životinjama. U centru njihovih studija stoji “očovječenje” životinja (kao oblik suživota), granice znanja o drugim speciesima i analiza odnosa moći u društvu sa životinjama. Osim toga ispituje se i značenje životinja za ljudsku kulturu.
Kažem vam, na takvom festivalu imali bismo šta čuti. Družili bismo se živim i mrtvim piscima i filozofima. Danima bismo diskutirali o životinjama. A na kraju bismo možda znali nešto više o nama samima.
O ljudima i životinjama
Serijalno razmišljanje za još neostvareni festival u Hotelu Balatura
_____________“Rekla sam: Životinje govore mnogo o jednoj zemlji. Odnos
_____________prema životinjama otkriva što se zbiva s tom zemljom. Kad
_____________se ljudi ponašaju bestijalno prema životinjama, onda im
_____________demokracija ne pomaže, ni bilo šta drugo.”
__________(Olga Tokarczuk, Iz knjige: Prowadź swoj pŀug przez kości
_________umarŀych,Wydawnictwo Literackie, Kraków 2009)
Volim napuniti hotel zanimljivim ljudima. Iz čiste sebičnosti. Sami smo tu, usred ničega, daleko od velikog grada, pa je malo vjerojatno da će ovdje tko slučajno navratiti. Moram se potruditi oko toga. Književnost je inače stvar samoće. Čitaš sam, pišeš sam. I nema puno ljudi koji to rade toliko opsesivno kao ja. Bar ne ovdje u mom selu. Ali ima ih u ovoj zemlji, ima ih na ovom svijetu. Zato volim organizirati festivale.
Prvi naš festival bazirao se na jednoj irskoj ideji (7 autora, 7 soba, 7 priča, tako otprilike). Drugi se bavio tranzicijskim procesima današnjeg svijeta. Za treći festival u našoj kući izabrala sam temu “O ljudima i životinjama”. Nažalost nisam uspjela prikupiti dovoljno sredstava za ostvarenje. (Da je stanje u kulturi loše konstatirali smo na prošlogodišnjem festivalu i sad je ispalo da je već sljedeći nastavak jasni dokaz da je stvarno tako.)
Zašto životinje?
Osobno se dugo bavim životinjama. Imam tri psa, dvije mačke i za koji dan će nam stići još četiri konja, koji će obogatiti naše živote na selu. Imam i djecu pa mi je važno da odrastu u blizini životinja, da preuzimaju odgovornost za jednu od njih i da uče što to znači: brinuti se o nekome. (Baš u tom – često citiranom i pomalo istrošenom – smislu o kojemu lisica govori Malom Princu: Zauvijek ostaneš odgovoran za ono što si pripitomio.) Život sa životinjama ima i druge dimenzije, neke vrlo praktične i jednostavne i druge gotovo filozofske. Ako razmišljamo o ljudima i životinjama, o njihovom odnosu, onda razmišljamo o odnosu u kojemu je sve moguće: od vjernog prijateljstva i mirnog suživota do mašinerije mesne produkcije u kojoj životinja postane proizvod, predmet i žrtva.
Tu ima bezbroj stajališta, zato festival treba biti velik, s puno gostiju i sudionika, treba poviriti u svaki kutak tematike. Odnos čovjeka sa životinjama najviše govori o samom čovjeku, o njegovom moralu i životnoj filozofiji.
Životinje i vegetarijanstvo
Tema je trenutno – pogotovo u Americi i u zapadnoj Europi – u trendu. Pokrenuli su je vegetarijanci, vječni autsajderi svake prehrambene diskusije, vjerujem da neće dugo ostati autsajderi, jer se pomalo formiraju snažne inicijative, slične onima koje su pokrenule zakone o zabrani pušenja. (Ne zbog analogije da je konzumacija mesa jednako opasna za zdravlje kao pušenje, jer nije bitno je li ili nije, nego zato što diskusija oko vegetarijanstva sadrži taj etički potencijal s kojem se mesojed lijepo može gledati odozgor:”Ts, ts. Šta ti još ubijaš životinje?”) Mislim, evo, ja to sada prognoziram, da će mesojedi biti sljedeći pušači. Bit će oni krivi za sve: za problem debljine među ljudima naše civilizacije (Hrvatska je na globalnoj top.listi pretilosti na trećem mjestu, jeee!), za svaki moždani udar, svaki oblik raka, stavit ćemo mesojede u isti koš s onima koji jedu brzu i masnu hranu. Poslat ćemo ih tamo gdje su već pušači, na balkone i pred ulazna vrata, gdje će grickati svoje batke i kotlete, tamo gdje ćemo držati male tanjuriće za kosti pokraj pepeljara. Zdravstvena osiguranja neće više primiti klijentelu koja još jede meso ili će je primati samo eventualno sa skupim “high risk” ugovorima. Počet će novi val uhođenja u susjedstvu, cinkat će se onaj koji je viđen kako nosi krvave vrećice s mesom u svoj stan. Možda će se čak i kuće zapaliti, jer tko će vani još roštiljati, ako nisu tikvice u pitanju? Neće dugo proći dok ne krenemo kriminalizirali i eliminirati posljednjega mesojeda. Pa će nakon toga doći na red oni koji se ne bave sportom ili koji još nisu pristali na kiruršku intervenciju za postignuće opće ljepote.
Govoriti o vegetarijanstvu znači govoriti o ljudskom moralu, o ljudskosti općenito i o odgovornosti prema životinjama, ali jednako znači govoriti o rastućem diktatu zdravstvene industrije, o osobnoj slobodi i o tome kako ne završiti u jednom orvelovskom društvu. Iz tog razloga htjela bih pozvati autore poput Jonathana Safrana Foera (*1977), da govorimo o njegovoj knjizi “Eating animals”, tom izvještaju iz svijeta klaonica i industrijskog ubijanja. (Svaka čast onome tko je nakon čitanja još u stanju staviti komad kobase u usta.) Voljela bih pozvati njemačku spisateljicu Karen Duve (*1961) da nam govori o svom pokusu na vlastitom tijelu, tijekom kojeg je živjela najprije nekoliko mjeseci kao vegetarijanac, onda kao veganac i naposljetku kao fruktar (to su ljudi koji jedu još samo popadalo voće).
Životinje u zatočeništvu
Jedan od gostiju sigurno bi bio Richard David Precht (*1964), njemački filozof i pisac, koji će filozofskoj dimenziji dati pravi okvir, a mogao bi mi poslužiti i za drugi aspekt festivala. On je, naime, najveći meni poznati poznavatelj zooloških vrtova. On zna – ono što je nama ljubiteljima životinja neshvatljivo – zašto se divlja životinja, umjesto da je pustimo u slobodi, u njoj prirodnom okruženju, zatvara iza rešetka. On zna gdje su baš zoološki vrtovi, koji nam služe za vrlo sumnjivu vrstu ljudske zabave i edukacije, pomogli u očuvanju vrsta i očuvanju raznolikosti vrsta (biodiverzitet). Vjerojatno može i objasniti zašto neki ljudi tvrde da se zoološki vrtovi pretvaraju na neki način u Noinu arku i kako uzgojem stabiliziraju pojavljivanje životinjskih vrsta. Ne znam, kada god razmišljam o zoološkim vrtovima, meni pada samo jedna pjesma na pamet, a to je Rilkeova Pantera: Šipke kaveza prolaze pred njome/ umaraju pogled, iznemoglost cvjeta/ čini joj se: tisuće šipaka je lome/ a iza svega toga nema svijeta… (Podsjetnik: Rilkea isto pozvati!)
Usporedba čovjeka i životinje
Što je čovjek? Da bi odgovorili na to pitanje, mnogi su filozofi počinjali s usporedbom čovjeka i životinja. Preko bavljenja životinjama oduvijek smo se sami definirali kao ljudi. Iz tog razloga usporedba čovjek/životinja mora biti sastavni dio mog festivala. Prvi gost vjerojatno bi bio Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), kojemu bismo onda zajedno slavili 300. rođendan u našoj konobi (s gostima Humes, Hobbes, Condillac, Herder, itd.). Divljak u njegovoj Raspravi o nejednakosti ljudi, o kojoj svakako moramo razgovarati, taj čovjek u stanju prirode, premda fiktivan, najbliže je još životinji, što je i razlog da je prirodno dobar, jer ne zna za sve mehanizme naše civilizacije. Ne bi bilo loše da zajedno s njim vrtimo vrijeme unazad i da u rikvercu slijedimo njegovu genealogiju od “homme depravé”, tom kultiviranom ali na žalost pokvarenom čovjeku, do divljaka u skladu s prirodom.
U usporedbi čovjeka sa životinjama svašta smo naučili, na primjer kako je došlo do jezika (Herder i drugi). A ponekad znamo čovjeka samo bolje opisati preko njih. Za Strindberga (1849-1912) čovjek je jednostavno čudna životinja (pozvati!), da ne govorim o Lautréamontu (1846-1870) kojemu je čovjek zlobna životinja. (Moram ga pozvati, promovirat ćemo lijepo hrvatsko izdanje njegovog Maldorora koje je nedavno izašlo, ali se bojim da će se moja tribaljska publika malo prestrašiti njegovih tekstova. Tko želi tako do u detalje čuti što je čovjek sve u stanju da radi?)
Životinje u religijama
Koliko je važan odnos prema životinjama može se vidjeti u najstarijim dokumentima čovječanstva. Zanimljivo je na primjer da su već Egipćani imali izraziti kult divljenja životinjama, što je na neki način početak zaštite životinja.
Tako i u hinduizmu ili budizmu životinje imaju posebnu ulogu, pogotovo zbog reinkarnacije. Stvari su tu prilično jasne, kad postoji mogućnost da se čovjek ponovno rodi kao životinja.
Rano je i u židovskoj kulturi ugrađeno pravilo poštovanja životinja. Mučenje životinja je u Kabbali eksplicitno zabranjeno, uz to se naglašava odgovornost ljudskog vlasnika za svoju životinju ili svoga ljubimca koja čak na danu sabata ne smije izostati.
Stav kršćanstva nije tako jednoznačan. Relativno jasno piše u bibliji: … rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih, i od svega zvjerinja što se miče po zemlji. (Knjiga Mojsijeva, I, 28). Čovjek prema tome stoji iznad životinja. Doduše, to se često čitalo kao odgovornost, a ne kao vladanje ili samovolja. Na koncu su, bar u Njemačkoj, osnivači prve udruge za zaštitu životinja bili baš katolički svećenici: Christian Adam Dann (1758-1837, pozvati!) osmislio je teoriju po kojoj čovjek životinju gleda kao su-stvorenje prema kojem treba razvijati istu empatiju kao i prema ljudima. Albert Knapp (pozvati!) je onda nekoliko mjeseci nakon Dannove smrti osnovao spomenute udruge. U kršćanskom duhu razmišljao je i čovjek, kojeg bih pozvala na naš festival, nobelovac Albert Schweitzer (1875-1965), samo zbog jedne lijepe rečenice, koju oduvijek volim: Ja sam život koji želi živjeti, okružen životom koji želi živjeti. Kako bi život samo mogao biti jednostavan da se držimo te rečenice!
Suživot sa životinjama
Znate li knjigu “The Philosopher and the Wolf” američkog profesora filozofije na Sveučilištu Miami Marka Rowlandsa (*1962)? Eee, njega bismo trebali pozvati, da nam priča kako je došao na ideju da nabavi mladog vuka, kako je s njim živio i kakvo je bio putovanje od prvog dana kad mu je vučić preokrenuo cijelu kuću do momenta kad su zajedno odlazili na njegova predavanja na fakultetu, a vuk je spavao negdje u kutu kao da je pudlić. Pričao bi Rowlands o tome kako je najvažnije o ljubavi, o smrti i o sreći naučio upravo od svoga vuka.
Uz njega bismo pozvali još jednu mladu ekipu iz novog znanstvenog ogranka koji se zove animal studies. Profesori i studenti te nove znanosti bave se isključivo odnosom čovjeka sa životinjama. U centru njihovih studija stoji “očovječenje” životinja (kao oblik suživota), granice znanja o drugim speciesima i analiza odnosa moći u društvu sa životinjama. Osim toga ispituje se i značenje životinja za ljudsku kulturu.
Kažem vam, na takvom festivalu imali bismo šta čuti. Družili bismo se živim i mrtvim piscima i filozofima. Danima bismo diskutirali o životinjama. A na kraju bismo možda znali nešto više o nama samima.