Susreo kolegu kojeg je rat iz Sarajeva otjerao u Švedsku, za nekoliko dana tamo se opet vraća. Uz kavu, povratniku se jada kako ga zajednički prijatelj i kolega svojim dvoličnim ponašanjem ne prestaje vrijeđati i ponižavati:
Hvalim ga s kim god o njemu pričam. Pišem o njegovom djelu jezikom koji zaslužuje. Prešućujem sve što mu pripada kao nečovjeku. On me ismijava s kim god o meni započne priču. Ignorira svako moje slovo. Izostavlja me svugdje gdje caruje kao autoritet: u antologijama i pregledima za njega sam mrtvac. Ismijava me i kao pisca i kao intelektualca, veličam ga i kao pisca i kao intelektualca.
Potajno na mene usmjerava svoje razne pomagače i lajavce čiji me tekstovi u medijima prljaju i ponižavaju. Preko njih mi poručuje da sam intelektualni patuljak, književni prculjak, što li, pikavac, pigmejac, valjda, nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije. Oni pišu, on se iza zavjese naslađuje i smijulji čvrsto uvjeren da nikada neću pročitati tu njegovu perfidnu školu ponižavanja drugog preko drugih.
Preko njih mi govori da sam budala, jadnik, sirotan, božjak, siromah, prosjak, nesretnik i patnik, što li, nevoljnik, gubitnik i slabić, valjda, čiji se mozak zaustavio na nekom smiješnom stupnju razvitka. On ne zna da jezik egzekutora dobro znam, ali da sam strpljiv i da pratim dokle će trajati ta njegova podmuklost i ta njegova samouvjerenost da je tako stečena nadmoć stradalniku potpuno nečitljiva.
Poslije mi šalje mailove o tim svojim pomagačima i poslušnicima u kojima ih opisuje ružno, vrlo ružno, i kao ljude i kao intelektualce i kao pisce. Oni su za njega, piše mi, zaista, najobičniji lajavci, književni patuljci željni afirmacije i estrade, smiješni pikavci, pigmejci, nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije, ni u njoj ostvareni.
Tako me on tim mailovima tješi, tako mi on njima opisuje i samog sebe, valjda…
Dok ga je slušao, dvojio je hoće li ga vratiti u predratnu prošlost, ipak, nije to učinio. U stanu se, kasnije, s gorčinom upitao: Pa, zar je moguće da je zaboravio? Koliko jučer, sve do mog izbjeglištva u Švedsku, sa svojim pomagačima, tako se i on ponašao prema meni!
O licemjeru i njegovim pomagačima
Susreo kolegu kojeg je rat iz Sarajeva otjerao u Švedsku, za nekoliko
dana tamo se opet vraća. Uz kavu, povratniku se jada kako ga
zajednički prijatelj i kolega svojim dvoličnim ponašanjem ne prestaje
vrijeđati i ponižavati:
Hvalim ga s kim god o njemu pričam. Pišem o njegovom djelu
jezikom koji zaslužuje. Prešućujem sve što mu pripada kao nečovjeku.
On me ismijava s kim god o meni započne priču. Ignorira svako
moje slovo. Izostavlja me svugdje gdje caruje kao autoritet:
u antologijama i pregledima za njega sam mrtvac. Ismijava me
i kao pisca i kao intelektualca, veličam ga i kao pisca
i kao intelektualca.
Potajno na mene usmjerava svoje razne pomagače i lajavce čiji me
tekstovi u medijima prljaju i ponižavaju. Preko njih mi poručuje
da sam intelektualni patuljak,
književni prculjak,
što li,
pikavac, pigmejac,
valjda,
nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije. Oni pišu, on se
iza zavjese naslađuje i smijulji čvrsto uvjeren da nikada neću
pročitati tu njegovu perfidnu školu ponižavanja drugog preko drugih.
Preko njih mi govori da sam budala,
jadnik, sirotan, božjak, siromah,
prosjak, nesretnik i patnik,
što li,
nevoljnik, gubitnik i slabić,
valjda,
čiji se mozak zaustavio na nekom smiješnom stupnju razvitka.
On ne zna da jezik egzekutora dobro znam, ali da sam strpljiv
i da pratim dokle će trajati ta njegova podmuklost
i ta njegova samouvjerenost da je tako stečena nadmoć
stradalniku potpuno nečitljiva.
Poslije mi šalje mailove o tim svojim pomagačima i poslušnicima
u kojima ih opisuje ružno, vrlo ružno, i kao ljude i kao intelektualce
i kao pisce. Oni su za njega, piše mi, zaista, najobičniji lajavci,
književni patuljci željni afirmacije i estrade, smiješni pikavci,
pigmejci, nešto tek tako, nerazvijeno, u začetku bolesne ambicije,
ni u njoj ostvareni.
Tako me on tim mailovima tješi, tako mi on njima opisuje i
samog sebe, valjda…
Dok ga je slušao, dvojio je hoće li ga vratiti u predratnu prošlost,
ipak, nije to učinio. U stanu se, kasnije, s gorčinom upitao:
Pa, zar je moguće da je zaboravio? Koliko jučer, sve do
mog izbjeglištva u Švedsku, sa svojim pomagačima, tako se
i on ponašao prema meni!