Nije velika umjetnost od Erdoğana napraviti sprdnju, ali je itekako umjetnost prisiliti politiku i javnost na priznavanje istinskog karaktera njihova turskog saveznika.
Bio je jednom sultan u kojeg su njegovi podanici polagali mnoge nade. Imao je čak i pametne savjetnike voljne za reforme. Kada je taj sultan preuzeo prijestolje, implementirao je sustav koji će svim građanima, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, garantirati jednaka prava i konstituirao je parlament. Kao znak zahvalnosti za trud u vezi sustava – mladi se sultan morao prisiliti na tu odluku –osigurao si je malu dodatnu klauzulu koja mu je dozvoljavala da egzilira svakog koga nije mogao podnijeti. Sultan se zvao Abdulhamid II, na vlast je došao 1876. godine i bio je krajnje odlučan da tu malu klauzulu odmah koristi. Tako je graditelja režima Midhata Pašu poslao u egzil, ukinuo režim i pokazao se kao vladar u skladu s vremenom, uvodeći diktaturu najmodernije vrste. Nakon kratkog osmanskog proljeća slijedila je tridesetogodišnja zima koju stanovnici Turske pamte kao zulum, ili strahovladu.
Kao i njegovi liberalni savjetnici, Abdulhamid učio je od Zapada. Naučio je, doduše, kako zaustaviti njihove prosvjetljene ideje – naučio je to od europskog neoapsolutizma predmračne dobi. Tako je završilo stoljeće reformističkih sultana, koje je započelo sa Selimom III, nastavilo se s Mahmutom II i koje je s reformama Tanzimata Midhata Paše imalo svoj vrhunac. Sekularnim i nacionalnim tendencijama mladi se sultan protivio s jednako mladom ideologijom: islamskim fundamentalizmom. Ojačao je muslimansku kastu teologa i sebe zvao kalifom. Ali svejedno se ugnijezdio u svoju kičastu palaču zapadnih uzora, vegetirao u tupoj paranoji i za još jednu tragikomičnu nijansu proširio onaj ne baš laskavi metonim njegova carstva: „Bolesnik na Bosporu“. Svoje fantazije o svemoći i svoju protuzapadnu retoriku mogao si je priuštiti, jer je Zapad, pogotovo Britansko kraljevstvo, ostatke tog preostalog carstva držao kao odbojnik prema velikoruskom ekspanzionizmu. Ekonomski je odavno bio u rukama engleskih i francuskih vjerovnika, veliki dio poreznog tereta otišao je na ime dugova, a jedan znatni, ne baš mali, dio na ogromnu tajnu službu. Priuštio si je do 30.000 špijuna i skoro pa 5000 cenzora. Zabranjeni su bili Shakespeare, Schiller, Tolstoj, Byron, Rousseau i Voltaire, ali i omiljena knjiga za mladež “Švicarska obitelj Robinson”, jer se doga u Robinsona zvala “Türk”. Na indeksu medijske cenzure nisu bili samo pojmovi kao “režim”, “sloboda” i “jednakost”, nego i “proljeće” i “ponovno rođenje”. Iz rječnika su brisani i pojmovi kao “stariji” i “brat”, jer je vladajući sultan prijestolje uzurpirao od starijeg brata Murata. Tako je nestala i formula H2O iz kemijskih udžbenika, jer je cenzura iza nje naslutila tajnu poruku da je Abdulhamid II. nula.
Povijesne usporedbe imaju tendenciju da budu šepave, a ova usporedba je iz potpune uvjerenosti klimava, jer nije slučajnost da Erdoğanova AKP, a pogotovo njihov predsjednik vlade Davotoğlu, upravo paranoika Abdulhamida slave kao vizionara.
U jednoj stvari sadašnja turska vlada šepa iza svoga vizionarskog uzora: Jest da je ona podržala genocide u Siriji, ali nije mogla raspolagati vlastitim. I to se onda 2015. promijenilo.
Pod vladavinom Abdulhamida II samo je u godinama 1894.-96. ubijeno 300.000 Armenaca. Od prošle godine Erdoğan vodi otvoreni rat protiv građana, broj žrtava se penje na više tisuća. Naravno da se ne radi o etničkom konfliktu između Turaka i Kurda, nego o prisilnom prekidu tog konflikta, koji vladi treba kao zrak za disanje – jer nema pravog turkstva bez prijetećeg kurdstva. Poznato je da je koalicija boja duge svih kritičkih i humanističkih snaga u Turskoj inicirana sa strane umjereno lijeve stranke Kurda HDP dopustila da ove konstruirane granice difundiraju. Vlada je morala izolirati boje duge kemijom državnog terora: podijelivši ih na kurdski terorizam i tursku izdaju zemlje.
Nijedan od Erdoğanovih pothvata nije ublažen vetom zapadnih saveznika. Kao njihov stražar pipeline-a, kao mostobran Bliskog istoka koji drži izbjeglice mrkvom i batinom, on misli da je nedodirljiv. I njemačka vlada je plemenito šutjela prema savezniku čija nedjela ne evociraju bombardiranje NATO-a (jer je on NATO), a kamoli protestno pismo.
Tu je sada genijalna satira poduzela lukav pothvat. S Erdoğanovom optužbom satiričar ZDF-a (Drugi program njemačke javne televizije) Jan Böhmermann namamio je turskog predsjednika u Njemačku i prelomio omertu njemačke vlade prisiljavajući je da ima odnos prema Erdoğanovu režimu. Pri tome nije najvažnije što je Angela Merkel pristala na Erdoğanovu intervenciju u njemački pravni sustav, još je bolje to što se time razotkriva medeni mjesec između branitelja zapadnih vrijednosti i istočnih plaćenika u cijeloj toj neprijatnosti prema kojoj štos Böhmermannove pjesme djeluje potpuno bezopasno. Sama pjesma sa svojim žestoko-katarzičnim humorom ovčjeg felacija genijalni je čin dobrociljane uvrede, jer točno gađa ton koji će pogoditi dvolično-malograđanski sloj koji vlada Turskom u svojoj bezhumornoj časti. Kao kolateralna šteta će se, doduše, i u njemačkim pivskim šatorima uhodati nova moda „bashinga Erdoğana“, čiji je blejući humor jebanja ovaca samo ekvivalent kulture zabava Erdoğanove bezhumornosti. Već i pjesma „Erdowie, Erdowo, Erdogan“ koja je bila satirično slijepo tane, sad pokazuje jad Dietera Hallervordena, sljedbenika FDP-a (i njemačkog komičara). Tako se pobuna protiv turske vlade može lako prenijeti i u segment AfD-a i tako doći do uvida da s orijenta ništa dobro ne dolazi – ni počinitelji ni njihove žrtve. Iza kritiziranja Merkeline ljubaznosti prema Ankari pokunjeno se krije osveta zbog njezine ljubaznosti prema izbjeglicama. Solidarni korektiv te nove šale je povećana publikacija crteža iz turske stripaške scene koja je jedna od najboljih na svijetu i koja ovih dana izaziva više smijeha nego što joj je samoj do smijeha. Njemačka satira nije pogodila pravi karakter turske vlade, ali je prisilila javnost da isti primijeti.
Abdulhamida II povijest je nogirala, a Erdoğan ima veliki talent u slijeđenju svog uzora u tome. Još uvijek velika većina njegovih birača dijeli njegove fanatazije o svemoći, i to zahvaljujući postmodernoj mješavini nacionalizma, islamizma i osmanizma, koja sliči na baklavu punjenu kebabom u juhi od tripica, ali koja podsjeća na sve što je veliko i prijeteće u vlastitoj prošlosti. Turcima će, međutim, možda uskoro ponestati apetita, jer leteći tepih konjunkture gubi na visini, iako su s njega pobacali već mnogo tereta u obliku vlastitih građana. U usporedbi s Mladoturcima, koji su rušili Abdulhamida II, mladi su Kurdi iznenađujuće manje nacionalno nastrojeni i zainteresiraniji za integritet turske države. Doduše, hoće li Zapad tolerirati idealističku socijalističku vladu, to je upitno, jer su totalitarističke vlade njegove interese uvijek efektivnije štitile.*
O kancelarkama, sultanima i ovcama
Nije velika umjetnost od Erdoğana napraviti sprdnju, ali je itekako umjetnost prisiliti politiku i javnost na priznavanje istinskog karaktera njihova turskog saveznika.
Bio je jednom sultan u kojeg su njegovi podanici polagali mnoge nade. Imao je čak i pametne savjetnike voljne za reforme. Kada je taj sultan preuzeo prijestolje, implementirao je sustav koji će svim građanima, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, garantirati jednaka prava i konstituirao je parlament. Kao znak zahvalnosti za trud u vezi sustava – mladi se sultan morao prisiliti na tu odluku –osigurao si je malu dodatnu klauzulu koja mu je dozvoljavala da egzilira svakog koga nije mogao podnijeti. Sultan se zvao Abdulhamid II, na vlast je došao 1876. godine i bio je krajnje odlučan da tu malu klauzulu odmah koristi. Tako je graditelja režima Midhata Pašu poslao u egzil, ukinuo režim i pokazao se kao vladar u skladu s vremenom, uvodeći diktaturu najmodernije vrste. Nakon kratkog osmanskog proljeća slijedila je tridesetogodišnja zima koju stanovnici Turske pamte kao zulum, ili strahovladu.
Kao i njegovi liberalni savjetnici, Abdulhamid učio je od Zapada. Naučio je, doduše, kako zaustaviti njihove prosvjetljene ideje – naučio je to od europskog neoapsolutizma predmračne dobi. Tako je završilo stoljeće reformističkih sultana, koje je započelo sa Selimom III, nastavilo se s Mahmutom II i koje je s reformama Tanzimata Midhata Paše imalo svoj vrhunac. Sekularnim i nacionalnim tendencijama mladi se sultan protivio s jednako mladom ideologijom: islamskim fundamentalizmom. Ojačao je muslimansku kastu teologa i sebe zvao kalifom. Ali svejedno se ugnijezdio u svoju kičastu palaču zapadnih uzora, vegetirao u tupoj paranoji i za još jednu tragikomičnu nijansu proširio onaj ne baš laskavi metonim njegova carstva: „Bolesnik na Bosporu“. Svoje fantazije o svemoći i svoju protuzapadnu retoriku mogao si je priuštiti, jer je Zapad, pogotovo Britansko kraljevstvo, ostatke tog preostalog carstva držao kao odbojnik prema velikoruskom ekspanzionizmu. Ekonomski je odavno bio u rukama engleskih i francuskih vjerovnika, veliki dio poreznog tereta otišao je na ime dugova, a jedan znatni, ne baš mali, dio na ogromnu tajnu službu. Priuštio si je do 30.000 špijuna i skoro pa 5000 cenzora. Zabranjeni su bili Shakespeare, Schiller, Tolstoj, Byron, Rousseau i Voltaire, ali i omiljena knjiga za mladež “Švicarska obitelj Robinson”, jer se doga u Robinsona zvala “Türk”. Na indeksu medijske cenzure nisu bili samo pojmovi kao “režim”, “sloboda” i “jednakost”, nego i “proljeće” i “ponovno rođenje”. Iz rječnika su brisani i pojmovi kao “stariji” i “brat”, jer je vladajući sultan prijestolje uzurpirao od starijeg brata Murata. Tako je nestala i formula H2O iz kemijskih udžbenika, jer je cenzura iza nje naslutila tajnu poruku da je Abdulhamid II. nula.
Povijesne usporedbe imaju tendenciju da budu šepave, a ova usporedba je iz potpune uvjerenosti klimava, jer nije slučajnost da Erdoğanova AKP, a pogotovo njihov predsjednik vlade Davotoğlu, upravo paranoika Abdulhamida slave kao vizionara.
U jednoj stvari sadašnja turska vlada šepa iza svoga vizionarskog uzora: Jest da je ona podržala genocide u Siriji, ali nije mogla raspolagati vlastitim. I to se onda 2015. promijenilo.
Pod vladavinom Abdulhamida II samo je u godinama 1894.-96. ubijeno 300.000 Armenaca. Od prošle godine Erdoğan vodi otvoreni rat protiv građana, broj žrtava se penje na više tisuća. Naravno da se ne radi o etničkom konfliktu između Turaka i Kurda, nego o prisilnom prekidu tog konflikta, koji vladi treba kao zrak za disanje – jer nema pravog turkstva bez prijetećeg kurdstva. Poznato je da je koalicija boja duge svih kritičkih i humanističkih snaga u Turskoj inicirana sa strane umjereno lijeve stranke Kurda HDP dopustila da ove konstruirane granice difundiraju. Vlada je morala izolirati boje duge kemijom državnog terora: podijelivši ih na kurdski terorizam i tursku izdaju zemlje.
Nijedan od Erdoğanovih pothvata nije ublažen vetom zapadnih saveznika. Kao njihov stražar pipeline-a, kao mostobran Bliskog istoka koji drži izbjeglice mrkvom i batinom, on misli da je nedodirljiv. I njemačka vlada je plemenito šutjela prema savezniku čija nedjela ne evociraju bombardiranje NATO-a (jer je on NATO), a kamoli protestno pismo.
Tu je sada genijalna satira poduzela lukav pothvat. S Erdoğanovom optužbom satiričar ZDF-a (Drugi program njemačke javne televizije) Jan Böhmermann namamio je turskog predsjednika u Njemačku i prelomio omertu njemačke vlade prisiljavajući je da ima odnos prema Erdoğanovu režimu. Pri tome nije najvažnije što je Angela Merkel pristala na Erdoğanovu intervenciju u njemački pravni sustav, još je bolje to što se time razotkriva medeni mjesec između branitelja zapadnih vrijednosti i istočnih plaćenika u cijeloj toj neprijatnosti prema kojoj štos Böhmermannove pjesme djeluje potpuno bezopasno. Sama pjesma sa svojim žestoko-katarzičnim humorom ovčjeg felacija genijalni je čin dobrociljane uvrede, jer točno gađa ton koji će pogoditi dvolično-malograđanski sloj koji vlada Turskom u svojoj bezhumornoj časti. Kao kolateralna šteta će se, doduše, i u njemačkim pivskim šatorima uhodati nova moda „bashinga Erdoğana“, čiji je blejući humor jebanja ovaca samo ekvivalent kulture zabava Erdoğanove bezhumornosti. Već i pjesma „Erdowie, Erdowo, Erdogan“ koja je bila satirično slijepo tane, sad pokazuje jad Dietera Hallervordena, sljedbenika FDP-a (i njemačkog komičara). Tako se pobuna protiv turske vlade može lako prenijeti i u segment AfD-a i tako doći do uvida da s orijenta ništa dobro ne dolazi – ni počinitelji ni njihove žrtve. Iza kritiziranja Merkeline ljubaznosti prema Ankari pokunjeno se krije osveta zbog njezine ljubaznosti prema izbjeglicama. Solidarni korektiv te nove šale je povećana publikacija crteža iz turske stripaške scene koja je jedna od najboljih na svijetu i koja ovih dana izaziva više smijeha nego što joj je samoj do smijeha. Njemačka satira nije pogodila pravi karakter turske vlade, ali je prisilila javnost da isti primijeti.
Abdulhamida II povijest je nogirala, a Erdoğan ima veliki talent u slijeđenju svog uzora u tome. Još uvijek velika većina njegovih birača dijeli njegove fanatazije o svemoći, i to zahvaljujući postmodernoj mješavini nacionalizma, islamizma i osmanizma, koja sliči na baklavu punjenu kebabom u juhi od tripica, ali koja podsjeća na sve što je veliko i prijeteće u vlastitoj prošlosti. Turcima će, međutim, možda uskoro ponestati apetita, jer leteći tepih konjunkture gubi na visini, iako su s njega pobacali već mnogo tereta u obliku vlastitih građana. U usporedbi s Mladoturcima, koji su rušili Abdulhamida II, mladi su Kurdi iznenađujuće manje nacionalno nastrojeni i zainteresiraniji za integritet turske države. Doduše, hoće li Zapad tolerirati idealističku socijalističku vladu, to je upitno, jer su totalitarističke vlade njegove interese uvijek efektivnije štitile.*
S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec