Na tromeđi Armenije, Gruzije i Azerbajdžana nalazi se mjesto koje se zove Crveni most. Dobilo je ime po otomanskom mostu čudnih proporcija sagrađenom od crvene opeke preko rijeke Hrami. Danas je preko mosta nemoguće proći, prilaz mu je zagrađen betonskim preprekama i čeličnim ogradama zbog stalnog ratnog stanja između Azerbajdžana i Armenije. Tako je često s mostovima na Kavkazu, služe da bi odvajali, da se preko njih ne bi prolazilo. Postoji i most koji nosi samo ime koje opisuje tu unutarnju proturječnost kavkaske mostogradnje, most se zove Ayriliq Korposu – Most razdvajanja. Radi se o mostu koji razdvaja Azere kao narod na dva dijela. Most je smješten na bivšoj granici Perzijskog i Ruskog carstva, današnjoj granici između Azerbajdžana i Irana, granici koji razdvaja Azere u domovini, od onih koji su ostali s one strane granice, u današnjem Iranu. Hirom historije i britansko-francusko-ruske kolonijalne geopolitike, broj Azera na iranskoj strani mosta je viši nego na drugoj strani mosta, na teritoriji države koja nosi njihovo nacionalno ime.
Danas je na toj kavkaskoj tromeđi, u Crvenom mostu, granični prijelaz. Gruzijci i Azeri mogu prolaziti, Azeri zabranjuju prolaz Armencima zbog tinjajućeg rata za Planinsku Republiku Karabah. Pokraj novosagrađenog graničnog prijelaza su i ostaci spomenika koji je postojao prije graničnog prijelaza, prije minskih polja na granicama. Radi se spomeniku u obliku Drva života, simbola koji je prisutan u raznim inačicama u gotovo svim kulturama ovog svijeta, a posebno je živ na Kavkazu. Spomenik je sagrađen na ovom mjestu poslije Drugog svjetskog rata i pod njegovom potkresanom metalnom krošnjom su se krajem svake godine „sakupljali predstavnici triju bratskih sovjetskih republika, kako bi još jedanput potvrdili snagu svog jedinstva stvorenog oružjem i krvlju u velikoj borbi za nacionalnu nezavisnost i socijalističko uređenje“.
Tako piše u knjizi iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koju sam kupio u knjižari u azerbajdžanskoj četvrti Tbilisija, nekad glavnog grada Transkavkazijske Federativne Republike koja je uključivala današnju Armeniju, Gruziju i Azerbajdžan. Na fotografiji ispod metalnog drveta djeca u pionirskim uniformama, i transparent s natpisom na ruskom jeziku: „Živjelo bratsko jedinstvo omladine Zakavkazja!“.
To drvo me podsjeća na jedno drugo metalno drvo života, ovog puta se ne radi o drvu života iz mitologije brdovitog Kavkaza, već mitologije slavenskog juga, u čijoj igri bogova drvo života igra ulogu onoga što spaja Velesov podzemni i nadzemni svijet Peruna, spaja život i smrt. To slavensko drvo života stoji u Valjevu, s metalnim granama koje su također potkresane, samo su ovdje potkresane u stisnute metalne šake.
P. S. Velika je tajna ovih prostora da su gotovo svi najbolji spomenici NOB-u zapravo prikazi mitološkog drva života. Kada se pogleda njihova silueta, kao jungovski arhetip izranja silueta drva života. I mada je Bogdan Bogdanović mislio da je gradio cvijet, kao pravi učenik nadrealizma podsvjesno je u Jasenovcu sagradio drvo… Na vrhu Petrove gore, praslavenskom Gvozdu, stoji metalno drvo u svojem listopadu. I u Kamenskom, ono što se presijavalo na suncu, ono je bilo drvo. I u Podgariću, i u Podgariću je drvo. I na Tjentištu, na proplanku prašume Perućice, i ono je drvo. I u šumi na Kozari, i u šumi Brezovici… sve je to jedno te isto drvo. Drvo puno života.
O jednom drvu života s granama potkresanim u metalne šake
Na tromeđi Armenije, Gruzije i Azerbajdžana nalazi se mjesto koje se zove Crveni most. Dobilo je ime po otomanskom mostu čudnih proporcija sagrađenom od crvene opeke preko rijeke Hrami. Danas je preko mosta nemoguće proći, prilaz mu je zagrađen betonskim preprekama i čeličnim ogradama zbog stalnog ratnog stanja između Azerbajdžana i Armenije. Tako je često s mostovima na Kavkazu, služe da bi odvajali, da se preko njih ne bi prolazilo. Postoji i most koji nosi samo ime koje opisuje tu unutarnju proturječnost kavkaske mostogradnje, most se zove Ayriliq Korposu – Most razdvajanja. Radi se o mostu koji razdvaja Azere kao narod na dva dijela. Most je smješten na bivšoj granici Perzijskog i Ruskog carstva, današnjoj granici između Azerbajdžana i Irana, granici koji razdvaja Azere u domovini, od onih koji su ostali s one strane granice, u današnjem Iranu. Hirom historije i britansko-francusko-ruske kolonijalne geopolitike, broj Azera na iranskoj strani mosta je viši nego na drugoj strani mosta, na teritoriji države koja nosi njihovo nacionalno ime.
Danas je na toj kavkaskoj tromeđi, u Crvenom mostu, granični prijelaz. Gruzijci i Azeri mogu prolaziti, Azeri zabranjuju prolaz Armencima zbog tinjajućeg rata za Planinsku Republiku Karabah. Pokraj novosagrađenog graničnog prijelaza su i ostaci spomenika koji je postojao prije graničnog prijelaza, prije minskih polja na granicama. Radi se spomeniku u obliku Drva života, simbola koji je prisutan u raznim inačicama u gotovo svim kulturama ovog svijeta, a posebno je živ na Kavkazu. Spomenik je sagrađen na ovom mjestu poslije Drugog svjetskog rata i pod njegovom potkresanom metalnom krošnjom su se krajem svake godine „sakupljali predstavnici triju bratskih sovjetskih republika, kako bi još jedanput potvrdili snagu svog jedinstva stvorenog oružjem i krvlju u velikoj borbi za nacionalnu nezavisnost i socijalističko uređenje“.
Tako piše u knjizi iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koju sam kupio u knjižari u azerbajdžanskoj četvrti Tbilisija, nekad glavnog grada Transkavkazijske Federativne Republike koja je uključivala današnju Armeniju, Gruziju i Azerbajdžan. Na fotografiji ispod metalnog drveta djeca u pionirskim uniformama, i transparent s natpisom na ruskom jeziku: „Živjelo bratsko jedinstvo omladine Zakavkazja!“.
To drvo me podsjeća na jedno drugo metalno drvo života, ovog puta se ne radi o drvu života iz mitologije brdovitog Kavkaza, već mitologije slavenskog juga, u čijoj igri bogova drvo života igra ulogu onoga što spaja Velesov podzemni i nadzemni svijet Peruna, spaja život i smrt. To slavensko drvo života stoji u Valjevu, s metalnim granama koje su također potkresane, samo su ovdje potkresane u stisnute metalne šake.
P. S. Velika je tajna ovih prostora da su gotovo svi najbolji spomenici NOB-u zapravo prikazi mitološkog drva života. Kada se pogleda njihova silueta, kao jungovski arhetip izranja silueta drva života. I mada je Bogdan Bogdanović mislio da je gradio cvijet, kao pravi učenik nadrealizma podsvjesno je u Jasenovcu sagradio drvo… Na vrhu Petrove gore, praslavenskom Gvozdu, stoji metalno drvo u svojem listopadu. I u Kamenskom, ono što se presijavalo na suncu, ono je bilo drvo. I u Podgariću, i u Podgariću je drvo. I na Tjentištu, na proplanku prašume Perućice, i ono je drvo. I u šumi na Kozari, i u šumi Brezovici… sve je to jedno te isto drvo. Drvo puno života.