Postoji nešto u toj lučkoj skitnji što te u suton oslobodi dana, iz debelog kruga uma pretvori u tankost crte obzora, kad se onaj drveni dnevni ego iz svog krutog stanja rastapa polako u ugodno mračnu pravodu, morsku vodu. Lijek za stresove uskih ulica obična je šetnja uz obalu, pa uz lukobran sve do igle svjetionika, i natrag. Promatranje neba kako tamni nabodeno na bijele vrhove jarbola. I nekom tajnom geometrijom razasute zvijezde. Volim stare luke i lučke gradove. Volim riječ lukobran i lukobrane, te divne zidove koje štite ukotvljene brodove od valova. Njihovu mjestimičnu nagriženost, slabost hrđave čelične armature.
No posebno volim lučke krčme i smrad mora koji nosi u sebi i onaj specifičan slani miris ljudi s margine. Ljudi u lukama su nekako drukčiji, čini se kao da imaju sedam koža, nalik su kruhu sa sedam kora. Jedna od najzanimljivijih lučkih krčmi moga života zvala se Bar du vieux Port, ili Bar pri staroj luci gdje završava grad Sete . Krčma je to u visokoj staroj zgradi čije je pročelje nalik najmaštovitije izvedenoj kazališnoj kulisi za neke dekadentne mjuzikle. Osim običnih stolova, u dvorištu su nagurane svakojake bačve koje služe kao stolovi, nešto kao stol na Van Gohovoj slici “Cafe du Tambourin.” Zbog tog toliko francuskog i toliko slikovitog ozračja, s prijateljima pjesnicima često bih se noću zaputila u tu krčmu nadomak otvorenog, ledenog mora u kojoj su se skupljale sumnjive crnokose Dalile čija kosa miriše na uglačane pištolje. Dok slušaš neki band u kutu, u tebi sve poželi zaplesati i slušati. Osluškivati kako na ponoćni jazz zveckaju kosti tih noćnih žena u jeftinim i prekratkim haljinama, a u blizini svoj hipnotični blues huči more sa svojim hrđavim brodovima i debelom užadi. Miris našeg gotovo smrtonosnog pića miješa se s njegovim noćnim, pomalo zlokobnim mirisom koji kao da izbacuje mlade i anonimne leševe sirena i mornara sa sidrima od zlata i ribljim perajama.
U lučkoj krčmi je, naravno važan ambijent, ali su još važniji gosti. Sjećam se, svake je noći mjesečeva svjetlost obasjavala male hrpice čudnovatih bića oko stolova nakrcanih čašama. Tu se zbiva tajni škripavi život nezabilježenih, nedržavnih bića, alternativnih umjetnika, danguba, svakojakog gradskog podzemlja. Podočnjaci. Podljevi. Ožiljci, loše tetovaže. Isus takve voli. Rana do rane. A preko tih rana pozlata, prstenje i teška šminka, briljantin, cigare, sve je zamagljeno, onako starofilmski gusto, obojano i sjetno. Eh, koliko li se tu okamenilo gustih nanosa davnih razgovora, koliko svađa i tuča za tim stolovima, koliko ispijenih kalvadosa, izbljuvanih psovki i otrovnih koktela…. Zrak krčme natopljen je baršunastim znojem ludog Jeana Geneta i sjajem oštrice noža. Već prve večeri prilazi nam prenaglašeno našminkana žena obučena u crni čipkasti korzet s lasicom u naručju i nešto nam objašnjava. Njezina su usta uokvirena crnom olovkom, preglasno se smije, konjski zubi bljeskaju na mjesečini. Pokraj našega stola prolaze stari beatnici i lijepe se za šank jetrom i jezikom kao stare žvake. Neka pijana žena psuje na mene, viče, naziva me droljom. Imam dugu, jarko crvenu haljinu. To je moje nepoznavanje kodova, čini se da nosim tu noćnu uniformu..
Popili smo to prvo žareće piće. Nakon nekoliko minuta pojavljuje se konobarica s licem one smeđokose žene, Agostine, sa slike “Cafe du Tambourin” što ju je, osmuđen zrakom neke krčme, naslikao Van Gogh. Ipak, pod svjetlom, to je obično lice bankarice. Kad smo sve zbrojili, brzo smo shvatili, sitna nas je konobarica opet masno prevarila! Kao i svake večeri. Njezina je metoda jednostavna. Zagleda se u nečije lice, račun nam izbaci na usta u hiru trena, u zanosu lopovskoga nadahnuća, bez ikakva papira. I mi joj dajemo novac kao hipnotizirani. Brzo zaboravljamo njene trikove jer tu smo ipak da promatramo a ne da tjeramo mak na konac. Treba paziti jer za susjedni stol sjeda ćelavac tamnih i ispijenih zatvorskih crta lica, a zatim stiže i patuljak sivih obraza obučen u uniformu Iron Maiden, zavrnutih rukava, s izbodenom nadlakticom. Nad stolove se izdižu oblačci tamnih dogovora. Žubor onemoćalog leda koji se topi u čašama. Za šankom nešto otrovno pije, nešto poput apsinta upadno visoka straija smeđokosa žena u ironično bijelom ljetnom odijelu. Ispod košulje nadimlje se strašno jedro cirozne jetre, a uz nogu joj je stisnut velik i preplašen, također bijel pas.
Odjednom za naš stol, bez pitanja, sjeda prištavi i samozvani svjetski putnik, neka prozirna skitnica, i traži da mu platimo pivo. Objašnjava da mu to uvijek uspijeva. E pa ne može, ne uspijeva uvijek. Ipak, prištavi skitnica nije ni diskretan i karuzmatičan kao stara Sophie. Ta je Sophie pravo i divno potucalo, skitnica s aromom. Neokrunjena kraljica lučke noći, pa iako sjedi nekoliko stolova dalje, osjećamo kao da je s nama za stolom. Pogledavamo svako malo u Sophie. Saznajemo od lokalnih poznanika da je ta sitna žena već desetljećima legenda noćnoga života u gradu. Čim bane u krčmu, svakome upadne barem u periferni vid sa svojom kratkom, naježenom i žarkom crvenom kosom. Čujemo da je prevalila barem sedamdeset preko leđa i ponosno nosi tetovažu mlade vile na tamnoj i zategnutoj nadlaktici. Iz mirnih crta lica stare Sophie nekim se čudom nije dao iščitati taj nesumnjivo težak, prazan život koji je proživjela, od malih nogu isključivo kružeći po gradskim barovima. Netipično za jug, ne priča mnogo, samo puši i motri naše male ljudske oluje s nekog svog unutrašnjeg svjetionika. Vele da se prije dugo bavila prostitucijom, sad je prestara za takve stvari. Motrila sam je, htjela s njom novinarski popričati kao s egzotičnom vanzemaljkom, no njezine crne oči su spokojno upijale noćnu svjetlost i nisu odražavale želju za razgovorom sa strancima. Iako bi nekoga mogla podsjetiti na današnje izdanje one crvenokose usamljene žene što sjedi uz piće s Manetova ulja “La Prune” ili “Šljiva”, ja to ne mogu vidjeti, jer u Sophie nema ni traga ženske cugerske melankolije što kapa s te slike. Baš kao što melankolije i kontinentalnog razočaranja nema ni u lučkoj krčmi. Čini mi se da svo žitko blato u ljudima pojedu sol i to strašno, lijepo more.
O jednoj lučkoj krčmi ili Bar du vieux Port
Postoji nešto u toj lučkoj skitnji što te u suton oslobodi dana, iz debelog kruga uma pretvori u tankost crte obzora, kad se onaj drveni dnevni ego iz svog krutog stanja rastapa polako u ugodno mračnu pravodu, morsku vodu. Lijek za stresove uskih ulica obična je šetnja uz obalu, pa uz lukobran sve do igle svjetionika, i natrag. Promatranje neba kako tamni nabodeno na bijele vrhove jarbola. I nekom tajnom geometrijom razasute zvijezde. Volim stare luke i lučke gradove. Volim riječ lukobran i lukobrane, te divne zidove koje štite ukotvljene brodove od valova. Njihovu mjestimičnu nagriženost, slabost hrđave čelične armature.
No posebno volim lučke krčme i smrad mora koji nosi u sebi i onaj specifičan slani miris ljudi s margine. Ljudi u lukama su nekako drukčiji, čini se kao da imaju sedam koža, nalik su kruhu sa sedam kora. Jedna od najzanimljivijih lučkih krčmi moga života zvala se Bar du vieux Port, ili Bar pri staroj luci gdje završava grad Sete . Krčma je to u visokoj staroj zgradi čije je pročelje nalik najmaštovitije izvedenoj kazališnoj kulisi za neke dekadentne mjuzikle. Osim običnih stolova, u dvorištu su nagurane svakojake bačve koje služe kao stolovi, nešto kao stol na Van Gohovoj slici “Cafe du Tambourin.” Zbog tog toliko francuskog i toliko slikovitog ozračja, s prijateljima pjesnicima često bih se noću zaputila u tu krčmu nadomak otvorenog, ledenog mora u kojoj su se skupljale sumnjive crnokose Dalile čija kosa miriše na uglačane pištolje. Dok slušaš neki band u kutu, u tebi sve poželi zaplesati i slušati. Osluškivati kako na ponoćni jazz zveckaju kosti tih noćnih žena u jeftinim i prekratkim haljinama, a u blizini svoj hipnotični blues huči more sa svojim hrđavim brodovima i debelom užadi. Miris našeg gotovo smrtonosnog pića miješa se s njegovim noćnim, pomalo zlokobnim mirisom koji kao da izbacuje mlade i anonimne leševe sirena i mornara sa sidrima od zlata i ribljim perajama.
U lučkoj krčmi je, naravno važan ambijent, ali su još važniji gosti. Sjećam se, svake je noći mjesečeva svjetlost obasjavala male hrpice čudnovatih bića oko stolova nakrcanih čašama. Tu se zbiva tajni škripavi život nezabilježenih, nedržavnih bića, alternativnih umjetnika, danguba, svakojakog gradskog podzemlja. Podočnjaci. Podljevi. Ožiljci, loše tetovaže. Isus takve voli. Rana do rane. A preko tih rana pozlata, prstenje i teška šminka, briljantin, cigare, sve je zamagljeno, onako starofilmski gusto, obojano i sjetno. Eh, koliko li se tu okamenilo gustih nanosa davnih razgovora, koliko svađa i tuča za tim stolovima, koliko ispijenih kalvadosa, izbljuvanih psovki i otrovnih koktela…. Zrak krčme natopljen je baršunastim znojem ludog Jeana Geneta i sjajem oštrice noža. Već prve večeri prilazi nam prenaglašeno našminkana žena obučena u crni čipkasti korzet s lasicom u naručju i nešto nam objašnjava. Njezina su usta uokvirena crnom olovkom, preglasno se smije, konjski zubi bljeskaju na mjesečini. Pokraj našega stola prolaze stari beatnici i lijepe se za šank jetrom i jezikom kao stare žvake. Neka pijana žena psuje na mene, viče, naziva me droljom. Imam dugu, jarko crvenu haljinu. To je moje nepoznavanje kodova, čini se da nosim tu noćnu uniformu..
Popili smo to prvo žareće piće. Nakon nekoliko minuta pojavljuje se konobarica s licem one smeđokose žene, Agostine, sa slike “Cafe du Tambourin” što ju je, osmuđen zrakom neke krčme, naslikao Van Gogh. Ipak, pod svjetlom, to je obično lice bankarice. Kad smo sve zbrojili, brzo smo shvatili, sitna nas je konobarica opet masno prevarila! Kao i svake večeri. Njezina je metoda jednostavna. Zagleda se u nečije lice, račun nam izbaci na usta u hiru trena, u zanosu lopovskoga nadahnuća, bez ikakva papira. I mi joj dajemo novac kao hipnotizirani. Brzo zaboravljamo njene trikove jer tu smo ipak da promatramo a ne da tjeramo mak na konac. Treba paziti jer za susjedni stol sjeda ćelavac tamnih i ispijenih zatvorskih crta lica, a zatim stiže i patuljak sivih obraza obučen u uniformu Iron Maiden, zavrnutih rukava, s izbodenom nadlakticom. Nad stolove se izdižu oblačci tamnih dogovora. Žubor onemoćalog leda koji se topi u čašama. Za šankom nešto otrovno pije, nešto poput apsinta upadno visoka straija smeđokosa žena u ironično bijelom ljetnom odijelu. Ispod košulje nadimlje se strašno jedro cirozne jetre, a uz nogu joj je stisnut velik i preplašen, također bijel pas.
Odjednom za naš stol, bez pitanja, sjeda prištavi i samozvani svjetski putnik, neka prozirna skitnica, i traži da mu platimo pivo. Objašnjava da mu to uvijek uspijeva. E pa ne može, ne uspijeva uvijek. Ipak, prištavi skitnica nije ni diskretan i karuzmatičan kao stara Sophie. Ta je Sophie pravo i divno potucalo, skitnica s aromom. Neokrunjena kraljica lučke noći, pa iako sjedi nekoliko stolova dalje, osjećamo kao da je s nama za stolom. Pogledavamo svako malo u Sophie. Saznajemo od lokalnih poznanika da je ta sitna žena već desetljećima legenda noćnoga života u gradu. Čim bane u krčmu, svakome upadne barem u periferni vid sa svojom kratkom, naježenom i žarkom crvenom kosom. Čujemo da je prevalila barem sedamdeset preko leđa i ponosno nosi tetovažu mlade vile na tamnoj i zategnutoj nadlaktici. Iz mirnih crta lica stare Sophie nekim se čudom nije dao iščitati taj nesumnjivo težak, prazan život koji je proživjela, od malih nogu isključivo kružeći po gradskim barovima. Netipično za jug, ne priča mnogo, samo puši i motri naše male ljudske oluje s nekog svog unutrašnjeg svjetionika. Vele da se prije dugo bavila prostitucijom, sad je prestara za takve stvari. Motrila sam je, htjela s njom novinarski popričati kao s egzotičnom vanzemaljkom, no njezine crne oči su spokojno upijale noćnu svjetlost i nisu odražavale želju za razgovorom sa strancima. Iako bi nekoga mogla podsjetiti na današnje izdanje one crvenokose usamljene žene što sjedi uz piće s Manetova ulja “La Prune” ili “Šljiva”, ja to ne mogu vidjeti, jer u Sophie nema ni traga ženske cugerske melankolije što kapa s te slike. Baš kao što melankolije i kontinentalnog razočaranja nema ni u lučkoj krčmi. Čini mi se da svo žitko blato u ljudima pojedu sol i to strašno, lijepo more.