Tekst je objavljen u monografiji 20 godina Gradske galerije Bihać, ur. Adnan Dupanović i Nermin Delić, Gradska galerija Bihać, Bihać, 2018., str. 6-13.
I.
Kada je riječ o bihaćkoj Gradskoj galeriji, povodom njene dvadesete godišnjice, možda je uputno najprije se zapitati o imenu. Šta znači „Gradska galerija“? Šta to (općenito ili u ovom slučaju) znači „galerija“ i šta znači to da je (neka ili ova) galerija „gradska“?
Riječ „galerija“, na latinskom jeziku „galeria“, što je prihvaćeno najprije u romanskim, a onda i u drugim jezicima, višeznačna je. Osnovno je značenje arhitektonsko: dugački i uski, uglavnom natkriveni, tj. poluzatvoreni prostor koji povezuje više prostorija ili više dijelova neke zgrade. To značenje se, s određenim modifikacijama, prenijelo i u rudarsku arhitekturu (hodnik koji spaja odijeljena okna rudnika) i u teatarsku arhitekturu (izdvojeni i povišeni dio gledališta u teatarskim dvoranama), a koristi se i u brodogradnji, geologiji i drugdje. Tek od 16. vijeka riječ „galerija“ se koristi u danas najuobičajenijem značenju: prostor u kojem se izlažu umjetnička djela. Ali nešto je u svim tim upotrebama zajedničko, a to je da je svaka galerija prostor koji nešto (i nekoga) spaja, da spaja ono što je inače odvojeno (i one koji su inače odvojeni). Galerija spaja različite prostore i, što je još važnije, različite ljude koji se njima kreću. Galerija spaja zatvoreno i otvoreno, unutrašnje i vanjsko, ezoterično i egzoterično, a u određenom smislu i ono specijalističko s onim popularnim. Od galerije kao izloženog (javnog i zajedničkog) prostora neke građevine do galerije kao izložbenog (javnosti i zajednici namijenjenog) umjetničko-kulturnog prostora zapravo i nije dugačak put, pogotovo zato što je u oba slučaja galerija prostor kojim, s određenim razlogom, cirkuliraju ljudi, koji nuka ljude na ispoljavanje i susretanje, i koji u neku zajednicu unosi pozitivan nemir. Tako je umjetnička galerija, fokusirana na sadašnjost i budućnost, u suštini različita od muzeja koji je usmjeren na prošlost i koji sebi smije dopustiti statičnost i konzervativnost. Ni jedna prava umjetnička galerija nije skladište (ili privremeno skladište) umjetnina, namijenjeno umjetnicima, stručnjacima za umjetnost i malobrojnim „laicima“ ili „amaterima“, zaljubljenicima u umjetnost. Prava galerija trebala bi biti više od toga: prostor u kojem se „obični svijet“ susreće sa „svijetom umjetnosti“, dakle, ne slučajno okupljalište, poput trgova i ulica, nego mjesto okupljanja s dobrim povodom i razlogom.
Ima li se sve to u vidu i doda li se „galeriji“ pridjev „gradska“ – jasno je šta bi jedna „gradska galerija“ trebala biti, odnosno šta bi trebala činiti. Ona bi trebala biti javni i zajednički prostor u kojem će se, zahvaljujući blagotvornom učinku umjetnosti i drugih kulturnih aktivnosti, jedan grad izlagati svijetu i svijet izlagati jednom gradu – u najboljem i najljepšem svjetlu, s obzirom na ono što je u njima najbolje i najljepše. Ali to ne znači izlaganje lažne slike grada i svijeta; štaviše, to ne znači puko izlaganje nečeg dovršenog i gotovog. Umjetnost i kultura su u stalnom previranju, u nedovršenom i nedovršivom formiranju, u dinamičnom razvoju, tako da bi jedna „gradska galerija“ trebala biti mjesto koje, uz uže definiranu svrhu izlaganja umjetničkih djela, ima za svrhu i kritičko promišljanje umjetnosti, kreativnosti i kulture, kao i s time povezanih aktuelnih društvenih problema, uključujući bolna pitanja i sporne tačke života određene zajednice koju se naziva „gradom“. Kako sam napisao na jednom drugom mjestu, govoreći o Bihaću kao „univerzitetskom gradu“ (Hrvoje Jurić, „Šta znači ‘univerzitetski grad’?“, Revizor, god. 1, br. 1, Fondacija Revizor, Bihać, 2018.), grad nije tek slučajna nakupina građevina i ljudi, nego živi organizam, dinamična zajednica ljudi na određenom geografsko-ekološkom području i u određenim socijalno-političkim formama, zajednica ljudi koji na temelju povijesnog iskustva sarađuju ovdje i sada i usmjeravaju pogled prema naprijed, te nude manje ili više artikulirana promišljanja o budućim perspektivama grada. Slično kao i u slučaju obrazovanja i Univerziteta, u slučaju umjetnosti i Galerije odnos jedne sfere društvenog života (obrazovanje i umjetnost) ne tiče se samo te sfere, nego cjelokupnog društva. Iz tog razloga, ime „gradska galerija“ obavezuje i Galeriju i Grad kao institucije. Grad bi trebao s velikom pažnjom skrbiti o institucijama kulture i umjetnosti kao što je Galerija, a te institucije bi sa svim svojim potencijalima trebale doprinositi Gradu.
II.
Da li je Grad Bihać to činio? Sama činjenica da je Gradska galerija osnovana i da je opstala dvadeset godina govori nam da je bilo primarne podrške od strane Grada i da je još uvijek ima. Ali istinsko prepoznavanje važnosti Galerije (i umjetnosti i kulture općenito) kao da je izostalo, o čemu svjedoče permanentni problemi sa kojima se Galerija u svih dvadeset godina svoga postojanja suočavala i još uvijek se suočava. Vrhunac nezadovoljavajuće brige ili nebrige sigurno je bila „afera“ iz 2015. godine, kad je gradska uprava (vođena, blago rečeno, lakomislenim ekonomsko-političkim kalkulacijama) odlučila dislocirati Gradsku galeriju iz njenog prostora. Spontana akcija (otvoreno pismo) šezdesetak umjetnika, naučnika, univerzitetskih profesora, kulturnih radnika i drugih – detaljno opisana u publikaciji Kulturna fronta Bihać: #NeDamoGaleriju (ur. Irfan Hošić, Gradska galerija Bihać, Bihać, 2017.) – spriječila je, nasreću, ovaj potez koji je prijetio katastrofom za umjetnički, kulturni i društveni život Bihaća. Time je ono najgore spriječeno, ali status Galerije, pa i umjetnosti i kulture općenito, u Bihaću je još uvijek daleko od zadovoljavajućeg. Kao što je istaknuto u spomenutom „Otvorenom pismu“, Galerija koja „profilira javnost grada Bihaća kao kulturno senzibiliziranu i društveno osviještenu javnost“ i koja je „inkubator kulturnog života grada“, reprezentirajući „esencijalnu povezanost grada sa njegovim kulturnim i umjetničkim naslijeđem i njegovom urbanom budućnošću“, ne bi smjela biti podvrgnuta „kratkoročnim i kratkovidnim ekonomskim interesima“. Ako se, u pokušajima da se sačuva i unaprijedi ekonomska „baza“, zaboravi na kulturno-umjetničku „nadgradnju“, društveni život će se svesti na puko životarenje, a to ni jedna zajednica, u ovom slučaju gradska, sebi ne bi smjela priuštiti.
Da li je, s druge strane, Gradska galerija Bihać uspijevala udovoljiti prethodno navedenim i vrlo ambiciozno postavljenim zahtjevima? Zasigurno nije u potpunosti, ali prvenstveno zato što su okolnosti bile krajnje nepovoljne. Ipak, da zaključak formuliram sasvim skromno: da nije bilo Gradske galerije i entuzijazma njenih radnika i rukovodilaca, situacija na planu umjetnosti i kulture u Bihaću bila bi mnogo gora, zapravo, nezamislivo gora. Galerija se, sa svojim radnicima, saradnicima i podržavaocima, trudila da jedan topos (mjesto) otvori za utopije (ne-mjesta), tj. da i u prilično čemernoj stvarnosti ukaže na mogućnosti nečeg drugačijeg i boljeg, da ohrabri i potakne nadu. Osim toga, ako tražimo mjesto na kojem je Bihać u protekloj dionici svoje povijesti bio „evropski“ i „svjetski“, morat ćemo istaknuti ulogu Gradske galerije, a da je istovremeno, ne postajući provincijalna, bila prostor za afirmaciju lokalnih umjetnika i drugih lokalnih radnika u kulturi, nauci i obrazovanju. Više stotina upriličenih izložbi, koje se održavaju tokom cijele godine, te više stotina drugih događanja (promocije knjiga, koncerti, umjetnički performansi, književne večeri, naučne i javne tribine, itd.), zatim neizostavna uloga Galerije u tradicionalnim kulturno-umjetničkim manifestacijama kao što su „Bihaćko ljeto“, „Ulicom Bišća“ i internacionalna likovna kolonija kojom se materijalno pomaže Centru za nezbrinutu djecu „Duga“ u Kulen Vakufu – sve to je dokaz da je Gradska galerija Bihać marljivo radila i time stvorila dobru podlogu za daljnji rad. U narednom periodu Galerija bi, naravno, trebala zadržati svoju društvenu, kulturno-umjetničku, odgojnu-obrazovnu, upravo prosvjetiteljsku ulogu, ali i intenzivirati aktivnosti i strateški razmišljati, imajući u vidu kako položaj umjetnosti i kulture u gradu Bihaću, tako i ukupni društveni život grada, koji nije izdvojen iz regionalnog, nacionalnog i internacionalnog okruženja.
III.
Dvadeset godina u životu čovjeka-pojedinca i mnogo je i malo; mnogo – zato što je dvadesetogodišnja osoba već prošla dug i izazovan put od neartikuliranih početaka novorođenačkog perioda, preko burnog generativnog perioda djetinjstva i puberteta, do formalne punoljetnosti i stvarne zrelosti; a malo – zato što pred njom još uvijek stoji „cijeli život“, odnosno posve otvoreno polje raznih mogućnosti i dovoljno vremena za njihovo ostvarenje.
S druge strane, u životu institucija dvadeset godina je, u svakom slučaju, mnogo, jer je kod njih sve mnogo neizvjesnije nego kod pojedinca. S obzirom na to da institucije okupljaju različite ljude, da podrazumijevaju kolektivni rad, te da uvijek djeluju u kompleksnim i kompliciranim kontekstima, nema recepta po kojem bi se neku instituciju očuvalo i unapređivalo. Češće se događa da ostvarenje neke lijepe ideje, nakon početnog zanosa, propadne, nego da se održi. Češće se događa da se dobri projekti, ako se već ne ugase, pretvore u sporadično, rutinsko i jalovo odrađivanje nekog posla, nego da zadrže ravnomjeran ritam aktivnosti, a pogotovo da rastu i razvijaju se. Budući da su u području kulture, koja je kod nas tradicionalno i poslovično marginalizirana, ideje, projekti i institucije posebno krhke biljke, čiji su ljudski i materijalni „resursi“ uvijek oskudni, svakoj instituciji koja je ne samo preživjela „na papiru“ dvadeset ili više godina, nego i tokom svih tih godina neprekidno djelovala i stvarala, treba odati priznanje i čestitati joj na kreativnosti, upornosti i hrabrosti, koje su potrebne za probijanje kroz Scile i Haribde društvenog života.
To, bez ikakve sumnje, važi za Gradsku galeriju Bihać koja je preživjela svoje prve dvije decenije i izgradila solidne temelje za egzistenciju i prosperitet u narednim decenijama. Zato treba srdačno čestitati ovaj jubilej i Galeriji kao instituciji, i radnicima Galerije, i svim onima koji su sa Galerijom sarađivali i podržavali je svojim idejama, radom ili na neki drugi način. Toj zajednici Gradske galerije Bihać treba zahvaliti na tome što nije dopustila da propadne sjajna mogućnost koja je za umjetnost, kulturu i društvo otvorena prije dvadeset godina. Bez obzira na prigovore koji su joj se upućivali i koji bi joj se mogli uputiti, treba priznati da Gradska galerija nije tavorila u vječno nezadovoljavajućoj svakodnevici, nego je, čak i kada se to činilo besmislenim, svakodnevni život grada Bihaća „očuđavala“ i obogaćivala, te da nije čekala neka „bolja vremena“ i neki „bolji svijet“ za umjetnost i kulturu, ovaj grad i ovu zemlju, nego je doprinosila stvaranju boljeg svijeta i činila loša vremena boljima.
O Gradskoj galeriji Bihać kao galeriji i kao gradskoj
Tekst je objavljen u monografiji 20 godina Gradske galerije Bihać, ur. Adnan Dupanović i Nermin Delić, Gradska galerija Bihać, Bihać, 2018., str. 6-13.
I.
Kada je riječ o bihaćkoj Gradskoj galeriji, povodom njene dvadesete godišnjice, možda je uputno najprije se zapitati o imenu. Šta znači „Gradska galerija“? Šta to (općenito ili u ovom slučaju) znači „galerija“ i šta znači to da je (neka ili ova) galerija „gradska“?
Riječ „galerija“, na latinskom jeziku „galeria“, što je prihvaćeno najprije u romanskim, a onda i u drugim jezicima, višeznačna je. Osnovno je značenje arhitektonsko: dugački i uski, uglavnom natkriveni, tj. poluzatvoreni prostor koji povezuje više prostorija ili više dijelova neke zgrade. To značenje se, s određenim modifikacijama, prenijelo i u rudarsku arhitekturu (hodnik koji spaja odijeljena okna rudnika) i u teatarsku arhitekturu (izdvojeni i povišeni dio gledališta u teatarskim dvoranama), a koristi se i u brodogradnji, geologiji i drugdje. Tek od 16. vijeka riječ „galerija“ se koristi u danas najuobičajenijem značenju: prostor u kojem se izlažu umjetnička djela. Ali nešto je u svim tim upotrebama zajedničko, a to je da je svaka galerija prostor koji nešto (i nekoga) spaja, da spaja ono što je inače odvojeno (i one koji su inače odvojeni). Galerija spaja različite prostore i, što je još važnije, različite ljude koji se njima kreću. Galerija spaja zatvoreno i otvoreno, unutrašnje i vanjsko, ezoterično i egzoterično, a u određenom smislu i ono specijalističko s onim popularnim. Od galerije kao izloženog (javnog i zajedničkog) prostora neke građevine do galerije kao izložbenog (javnosti i zajednici namijenjenog) umjetničko-kulturnog prostora zapravo i nije dugačak put, pogotovo zato što je u oba slučaja galerija prostor kojim, s određenim razlogom, cirkuliraju ljudi, koji nuka ljude na ispoljavanje i susretanje, i koji u neku zajednicu unosi pozitivan nemir. Tako je umjetnička galerija, fokusirana na sadašnjost i budućnost, u suštini različita od muzeja koji je usmjeren na prošlost i koji sebi smije dopustiti statičnost i konzervativnost. Ni jedna prava umjetnička galerija nije skladište (ili privremeno skladište) umjetnina, namijenjeno umjetnicima, stručnjacima za umjetnost i malobrojnim „laicima“ ili „amaterima“, zaljubljenicima u umjetnost. Prava galerija trebala bi biti više od toga: prostor u kojem se „obični svijet“ susreće sa „svijetom umjetnosti“, dakle, ne slučajno okupljalište, poput trgova i ulica, nego mjesto okupljanja s dobrim povodom i razlogom.
Ima li se sve to u vidu i doda li se „galeriji“ pridjev „gradska“ – jasno je šta bi jedna „gradska galerija“ trebala biti, odnosno šta bi trebala činiti. Ona bi trebala biti javni i zajednički prostor u kojem će se, zahvaljujući blagotvornom učinku umjetnosti i drugih kulturnih aktivnosti, jedan grad izlagati svijetu i svijet izlagati jednom gradu – u najboljem i najljepšem svjetlu, s obzirom na ono što je u njima najbolje i najljepše. Ali to ne znači izlaganje lažne slike grada i svijeta; štaviše, to ne znači puko izlaganje nečeg dovršenog i gotovog. Umjetnost i kultura su u stalnom previranju, u nedovršenom i nedovršivom formiranju, u dinamičnom razvoju, tako da bi jedna „gradska galerija“ trebala biti mjesto koje, uz uže definiranu svrhu izlaganja umjetničkih djela, ima za svrhu i kritičko promišljanje umjetnosti, kreativnosti i kulture, kao i s time povezanih aktuelnih društvenih problema, uključujući bolna pitanja i sporne tačke života određene zajednice koju se naziva „gradom“. Kako sam napisao na jednom drugom mjestu, govoreći o Bihaću kao „univerzitetskom gradu“ (Hrvoje Jurić, „Šta znači ‘univerzitetski grad’?“, Revizor, god. 1, br. 1, Fondacija Revizor, Bihać, 2018.), grad nije tek slučajna nakupina građevina i ljudi, nego živi organizam, dinamična zajednica ljudi na određenom geografsko-ekološkom području i u određenim socijalno-političkim formama, zajednica ljudi koji na temelju povijesnog iskustva sarađuju ovdje i sada i usmjeravaju pogled prema naprijed, te nude manje ili više artikulirana promišljanja o budućim perspektivama grada. Slično kao i u slučaju obrazovanja i Univerziteta, u slučaju umjetnosti i Galerije odnos jedne sfere društvenog života (obrazovanje i umjetnost) ne tiče se samo te sfere, nego cjelokupnog društva. Iz tog razloga, ime „gradska galerija“ obavezuje i Galeriju i Grad kao institucije. Grad bi trebao s velikom pažnjom skrbiti o institucijama kulture i umjetnosti kao što je Galerija, a te institucije bi sa svim svojim potencijalima trebale doprinositi Gradu.
II.
Da li je Grad Bihać to činio? Sama činjenica da je Gradska galerija osnovana i da je opstala dvadeset godina govori nam da je bilo primarne podrške od strane Grada i da je još uvijek ima. Ali istinsko prepoznavanje važnosti Galerije (i umjetnosti i kulture općenito) kao da je izostalo, o čemu svjedoče permanentni problemi sa kojima se Galerija u svih dvadeset godina svoga postojanja suočavala i još uvijek se suočava. Vrhunac nezadovoljavajuće brige ili nebrige sigurno je bila „afera“ iz 2015. godine, kad je gradska uprava (vođena, blago rečeno, lakomislenim ekonomsko-političkim kalkulacijama) odlučila dislocirati Gradsku galeriju iz njenog prostora. Spontana akcija (otvoreno pismo) šezdesetak umjetnika, naučnika, univerzitetskih profesora, kulturnih radnika i drugih – detaljno opisana u publikaciji Kulturna fronta Bihać: #NeDamoGaleriju (ur. Irfan Hošić, Gradska galerija Bihać, Bihać, 2017.) – spriječila je, nasreću, ovaj potez koji je prijetio katastrofom za umjetnički, kulturni i društveni život Bihaća. Time je ono najgore spriječeno, ali status Galerije, pa i umjetnosti i kulture općenito, u Bihaću je još uvijek daleko od zadovoljavajućeg. Kao što je istaknuto u spomenutom „Otvorenom pismu“, Galerija koja „profilira javnost grada Bihaća kao kulturno senzibiliziranu i društveno osviještenu javnost“ i koja je „inkubator kulturnog života grada“, reprezentirajući „esencijalnu povezanost grada sa njegovim kulturnim i umjetničkim naslijeđem i njegovom urbanom budućnošću“, ne bi smjela biti podvrgnuta „kratkoročnim i kratkovidnim ekonomskim interesima“. Ako se, u pokušajima da se sačuva i unaprijedi ekonomska „baza“, zaboravi na kulturno-umjetničku „nadgradnju“, društveni život će se svesti na puko životarenje, a to ni jedna zajednica, u ovom slučaju gradska, sebi ne bi smjela priuštiti.
Da li je, s druge strane, Gradska galerija Bihać uspijevala udovoljiti prethodno navedenim i vrlo ambiciozno postavljenim zahtjevima? Zasigurno nije u potpunosti, ali prvenstveno zato što su okolnosti bile krajnje nepovoljne. Ipak, da zaključak formuliram sasvim skromno: da nije bilo Gradske galerije i entuzijazma njenih radnika i rukovodilaca, situacija na planu umjetnosti i kulture u Bihaću bila bi mnogo gora, zapravo, nezamislivo gora. Galerija se, sa svojim radnicima, saradnicima i podržavaocima, trudila da jedan topos (mjesto) otvori za utopije (ne-mjesta), tj. da i u prilično čemernoj stvarnosti ukaže na mogućnosti nečeg drugačijeg i boljeg, da ohrabri i potakne nadu. Osim toga, ako tražimo mjesto na kojem je Bihać u protekloj dionici svoje povijesti bio „evropski“ i „svjetski“, morat ćemo istaknuti ulogu Gradske galerije, a da je istovremeno, ne postajući provincijalna, bila prostor za afirmaciju lokalnih umjetnika i drugih lokalnih radnika u kulturi, nauci i obrazovanju. Više stotina upriličenih izložbi, koje se održavaju tokom cijele godine, te više stotina drugih događanja (promocije knjiga, koncerti, umjetnički performansi, književne večeri, naučne i javne tribine, itd.), zatim neizostavna uloga Galerije u tradicionalnim kulturno-umjetničkim manifestacijama kao što su „Bihaćko ljeto“, „Ulicom Bišća“ i internacionalna likovna kolonija kojom se materijalno pomaže Centru za nezbrinutu djecu „Duga“ u Kulen Vakufu – sve to je dokaz da je Gradska galerija Bihać marljivo radila i time stvorila dobru podlogu za daljnji rad. U narednom periodu Galerija bi, naravno, trebala zadržati svoju društvenu, kulturno-umjetničku, odgojnu-obrazovnu, upravo prosvjetiteljsku ulogu, ali i intenzivirati aktivnosti i strateški razmišljati, imajući u vidu kako položaj umjetnosti i kulture u gradu Bihaću, tako i ukupni društveni život grada, koji nije izdvojen iz regionalnog, nacionalnog i internacionalnog okruženja.
III.
Dvadeset godina u životu čovjeka-pojedinca i mnogo je i malo; mnogo – zato što je dvadesetogodišnja osoba već prošla dug i izazovan put od neartikuliranih početaka novorođenačkog perioda, preko burnog generativnog perioda djetinjstva i puberteta, do formalne punoljetnosti i stvarne zrelosti; a malo – zato što pred njom još uvijek stoji „cijeli život“, odnosno posve otvoreno polje raznih mogućnosti i dovoljno vremena za njihovo ostvarenje.
S druge strane, u životu institucija dvadeset godina je, u svakom slučaju, mnogo, jer je kod njih sve mnogo neizvjesnije nego kod pojedinca. S obzirom na to da institucije okupljaju različite ljude, da podrazumijevaju kolektivni rad, te da uvijek djeluju u kompleksnim i kompliciranim kontekstima, nema recepta po kojem bi se neku instituciju očuvalo i unapređivalo. Češće se događa da ostvarenje neke lijepe ideje, nakon početnog zanosa, propadne, nego da se održi. Češće se događa da se dobri projekti, ako se već ne ugase, pretvore u sporadično, rutinsko i jalovo odrađivanje nekog posla, nego da zadrže ravnomjeran ritam aktivnosti, a pogotovo da rastu i razvijaju se. Budući da su u području kulture, koja je kod nas tradicionalno i poslovično marginalizirana, ideje, projekti i institucije posebno krhke biljke, čiji su ljudski i materijalni „resursi“ uvijek oskudni, svakoj instituciji koja je ne samo preživjela „na papiru“ dvadeset ili više godina, nego i tokom svih tih godina neprekidno djelovala i stvarala, treba odati priznanje i čestitati joj na kreativnosti, upornosti i hrabrosti, koje su potrebne za probijanje kroz Scile i Haribde društvenog života.
To, bez ikakve sumnje, važi za Gradsku galeriju Bihać koja je preživjela svoje prve dvije decenije i izgradila solidne temelje za egzistenciju i prosperitet u narednim decenijama. Zato treba srdačno čestitati ovaj jubilej i Galeriji kao instituciji, i radnicima Galerije, i svim onima koji su sa Galerijom sarađivali i podržavali je svojim idejama, radom ili na neki drugi način. Toj zajednici Gradske galerije Bihać treba zahvaliti na tome što nije dopustila da propadne sjajna mogućnost koja je za umjetnost, kulturu i društvo otvorena prije dvadeset godina. Bez obzira na prigovore koji su joj se upućivali i koji bi joj se mogli uputiti, treba priznati da Gradska galerija nije tavorila u vječno nezadovoljavajućoj svakodnevici, nego je, čak i kada se to činilo besmislenim, svakodnevni život grada Bihaća „očuđavala“ i obogaćivala, te da nije čekala neka „bolja vremena“ i neki „bolji svijet“ za umjetnost i kulturu, ovaj grad i ovu zemlju, nego je doprinosila stvaranju boljeg svijeta i činila loša vremena boljima.