Iz knjige “Tušta i tma”; Miljenko Jergović, Svetislav Basara, Beograd 2014.
11.03.2013.
E, da, Miljenko moj, dobro je biti na putu, a u martu je dobro biti što dalje od Srbije, ili bar biti kod Kukića u njegovom stanu-galeriji-biblioteci, koji se u jednom suptilnom smislu uopšte i ne nalazi u ovoj zemlji ogrezloj u saharinsku nekrofiliju. Početkom marta, znaš ti to, pretpostavljam, u Srbiji počinje sveopšte takmičenje u oplakivanju smrti Zorana Đinđića i (u nešto manjoj meri) Slobodana Miloševića. Eto opet prisnosti u njenom najodvratnijem izdanju. Sada, deset godina posle javnog pogubljenja, Đinđić je za sve samo “Zoran”. Ne može se naći ni jedan ovdašnji faktotum koji sa Đinđićem nije bio na ti, koji mu nije skretao pažnju na opasnost, a najbezobzirniji idu tako daleko i tvrde da bi – samo da ih je poslušao – Đinđić i danas bio živ. Ono, fakat, Đinđić je i dan-danas neuporedivo življi od formalno živućih “nastavljača njegovog dela”. Ja sam krajem februara, pomalo preko srca, prihvatio poziv da napišem jedan tekst za neki zbornik o Đinđiću, pa sam ponovo pročitao njegove političke članke iz devedesetih, pisane očigledno u iznudici i brzini, ali u svakom slučaju briljantne. Čitao sam ih i ranije, ali tek sam sa ove distance shvatio koliko je Đinđić neurohirurški precizno detektovao prave srpske probleme. On o tome nije javno govorio (a ne bi ni imao kome), nekoliko puta sam sa njim u tome razgovarao i mogu posvedočiti da je njegova namera bila da srpsko društvo postepeno navikne na sagledavanje i prihvatanje realnosti. U Srbiji se nikada ništa ne menja, jer ništa nije stvarno; Srbija (bez Beograda) liči na Hirošimu i megadeponiju zato što realna Srbija, onakva kakva je, nikoga ne interesuje, a ponajmanje njene profesionalne spasioce. Srbija je nedovršena država zato što od njenog nastanka nikome nije padalo na pamet da se lati posla njenog dovršavanja. Srbija je oduvek izvan svojih granica, na “neoslobođenim” ili izgubljenim teritorijama. Ili čak na nebu, gde su je smestili nedotupavni (ali vrlo promućurni) moroni iz SANU.
Tek sada, deset godina posle javnog Đinđićevog pogubljenja, postaje kristalno jasno koliko je Đinđićev projkat bio utopijski. Meni lično još je nešto postalo jasno, naime da je mit o Đinđićevom pragmatizmu još jedna od bezbrojnih laži. Đinđić je zapravo bio idealista. Kao čoveku blistave inteligencije morala mu je biti poznata snaga vekovne, već skamenjene srpske ideologije nerada, nereda i ratovanja protiv realnosti i svetske istorije. Ipak je, znajući da mnogo rizikuje, pokušao da nešto promeni. I – naravno – nije uspeo. I zato je platio najvišu cenu. A Srbija tek ima da je plaća.
Pozdrav,
Bas
*
U onome snimku atentata postoji, dragi Basara, jedan vrlo upečatljiv kadar: nakon što je Đinđić pogođen i nakon što su ga strpali u auto, službena crna vozila punom brzinom izlijeću na cestu. Iz policijskih kola koja obezbjeđuju premijera, kroz otvoren prozor izviruje ruka, pa glava, službeno lice maše palicom Stop! i psovkama zaustavlja nevidljivoga građanina u nevidljivom autu, koji ne razumije što se zbiva, ne zaustavlja se, prošao bi svojim putem… To histerično mahanje, psovka i bijes, izgubljenost službenog lica koja bi mogla stajati glave nevidljivoga, slučajnog građanina Srbije, moja je temeljna slika atentata na Zorana Đinđića. To je ono po čemu taj događaj pamtim, ali i nekakva metafora događaja.
Naravno, ja sam Zorana Đinđića dugo gledao s druge strane linije, da ne kažem fronta. U Beograd sam nakon rata prvi put došao 1999. Nakon toga sam do njegovog smaknuća došao još sedam puta (zamisli, slučajno znam tačan broj, mogao sam izračunati…), ali prije te 1999, pogotovo u vrijeme rata, naročito dok sam bio u Sarajevu za vrijeme opsade, gledao sam ga preko srpsko-hrvatsko-bosanskih frontova. Nije mi se svidjelo to što je išao na Pale, negdje 1993. ili 1994, ni što je rat prihvaćao kao nešto u što se neće miješati i na šta nema utjecaja. U toj stvari je, čini mi se, bio pragmatičan, za razliku od onoga tragičnog “viteza bez mane”, spoja Don Quijotea, socijalističkog samoupravljača i folklornog četnika gibaničara, Vuka Draškovića. On je tu imao srca, nije se distancirao. I inače, možda mi je taj Vuk zanimljiviji i simpatičniji nego što bi trebao biti. Đinđić je, čini mi se, dok na stvari gledam iz daljine od četiristo i nešto kilometara, bio uvjeren da će ih srediti čim dođe mir. I stvarno, bio je hrabar, imao je vjere.
Ali ja ga se sjećam i iz jedne drukčije, sasvim iščašene faze, koja je toliko daleko od nas da je već sličnija snu, nego nečemu što se u zbilji dogodilo. Godina je, čini mi se, bila 1987. ili 1988, ja sam zarađivao džeparac po omladinskim novinama, i tako me je dopalo da radim intervju sa mladim Zoranom Đinđićem, filozofsko-politološkom zvijezdom iz Beogada, s njemačkim školama i izrazitom slobodarskom, protukomunističkom, a ipak ljevičarskom aurom. Bio je došao u Sarajevo da održi nekakvo otvoreno predavanje na Fakultetu političkih nauka. Dvorana je bila prepuna, ljudi su visili jedni po drugima, djevojke iz provincije su u ekstazi padale u nesvijest, iz koje bi se budile a da nisu bile sigurne jesu li se to onesvijestile na koncertu Džonija Štulića ili Momčila Bajagića. On je govorio pametno, vrlo zaneseno, jugoslavenski, i bio je očito fasciniran atmosferom u kojoj se zatekao. Vladao je situacijom, ali istovremeno je slijedio njezinu logiku, sudjelovao je u velikom ceremonijalu, kao što su sudjelovale i te djevojke. I on kao da je pomalo bio u nesvijesti.
Poslije smo, sljedećeg jutra, radili intervju. U kafani hotela Evropa, koja će izgorjeti na početku rata, pio je čaj i žalio se da je, izgleda, pokupio nekakvu prehladu. Pomislio sam da su ga inficirale one studentske mase, jučer. Intervju je bio dobar, naslov: “Verujem u demokratsku budućnost Jugoslavije”. Danas to zvuči obično, skoro i dosadno. Ali taj je naslov naljutio neke čitatelje, borce narodnooslobodilačkog rata, jer šta to taj Đinđić misli pod tom demokratskom budućnosti Jugoslavije? Šta on tu podvaljuje?
Poslije, u ratu, kad mi se nije svidjelo vidjeti ga na Palama, pred očima mi je bio taj prehlađeni mladi guru budućih sarajevskih politologinja, dobar i pametan, i vjerovao sam da je pogriješio. Nakon toga, kada je postao premijer, opet sam ga se sjećao na isti način, i povjerovao sam da bi Srbija mogla biti ona dvorana na Fakultetu političkih nauka, koji je nosio ime Veljka Vlahovića, puna raspamećenog mladog svijeta, koji će poći za njim i popraviti jedan stogodišnji kvar. Kada su ga ubili, bilo mi je grozno žao, jer su mi ubili dobronamjernoga, prehlađenog čovjeka, koji pije čaj sa limunom…
I na kraju, zaista, sve se svodi na bijesnoga policajca, koji svoj posao nije obavio kako treba, i koji sad psuje slučajnoga, nevidljivog građanina. Taj građanin nema pojma o tome šta se događa, on je krenuo na posao, vozi dijete u muzičku školu, ide na Ušće u kupovinu, i ništa nije u stanju promijeniti. Uostalom, on niti ne zna da su mu ubili premijera.
Jedna Srbija, ona kojoj su ubili Đinđića, i danas stoji, zaustavljena u trenutku njegove smrti. I stajat će tako, pretpostavljam, do sljedećega historijskog događaja. Opet katastrofalnog. Druga Srbija, ona koje se taj atentat ne tiče, živi svoju prošlost i samo se povremeno malo redizajnira, ne bi li se svidjela bogatom svijetu, da ga ne plaši. I onda Vučić stavi one naočale na nos.
Živio mi!
m
*
12.03.2013.
Dobro je što si pomenuo Đinđićev boravak na Palama i njegovo učešće na nekom nacionalnom okupljanju oko pečenog vola. Vama, Sarajlijama, bez obzira na rasnu, versku, nacionalnu i svaku drugi pripadnost, taj čin je morao biti guranje prsta u još vruću ranu i svakako je (bar za izvesno vreme) kompromitovao ionako krhki ugled srbijanske opozicije. Ni meni se to nimalo nije svidelo. Upoznao si čoveka (nisam to znao) i možeš misliti šta je takav jedan čovek mogao misliti o paljanskim đilkošima. Stoji da je Đinđić ponekad preterivao u pragmatizmu iako je on – ovo će te svakako začuditi, a pretpostavljam i mnoge druge – bio sve drugo samo ne pragmatik. Ako bi trebalo da u dve reči definišem njegovu ličnost, onda bih to učinio ovako: impulsivni idealista. Siguran sam da znaš da se u Srbiji ljudi bave politikom isključivo iz sledećih razloga: da bi izašli iz (zaslužene) anonimnosti; da bi prečicom došli do velikih i prljavih para i – konačno – da bi pojebali nekoliko silikonskih pevaljki i istih takvih TV novinarki o kojima su pre toga godinama vlažno sanjarili. Poslednji motiv zaslužuje malu digresiju. Srpske političke seksualnosti što se tiče, tu je često, naročito posle petog oktobra, dolazilo do tragikomičnih situacija. Lažni revolucionari behu načisto pomahnitali. U krugu od pedeset kilometara oko Beograda nisi mogao naći slobodnu sobu u motelu, a nisi motelima mogao ni prići, jer su na parking-placevima pored blindiranih bmw-a i mercedesa, na mrtvoj straži stajali takozvani telohranitelji, oni dragi, ćelavi, izdaleka prepoznatljivi likovi. Đinđiću to nije smetalo. Nije on bio moralista takve vrste. Ali sve se to raščulo, tabloidi su počeli da postavljaju zamke, stvar je zapretila kompromitacijom vlade, pa je Đinđić, Bog da mu dušu prosti, jednoga dana okupio đilkoše i jednostavno im zabranio da jebu na teritoriji Republike Srbije. Od te zabrane vajde su videli moteli oko Bijeljine i Segedina. Možda i oko Temišvara.
Nisu svi, međutim, bili srećne ruke. Jednom se visokom funkcioneru Koštuničine sekte dogodio težak maler. Taman se dokopao vlasti i para, taman počele da ga saleću pevaljke, kad ono – cap! – spopala ga impotencija. Koju je (nadajmo se) izlečio tako što mu je jedna užička vračara salila stravu. No, dosta! O pikanetrijama (mnogo paprenijim od pomenutih) neki ćemo drugi put, u privatnom razgovoru. Vraćamo se na Pale.
Možda nisi znao da je Demokratska stranka, uz sve manjkavosti ipak jedina zaista evropski profilisana partija, prepuna pritajenih (ili čak otvorenih) nacionalista i ljudi-Ćosićevih-metastaza koji od osnivanja rovare i huškaju na Načertanije. Đinđić je neke poteze – među njima i odlazak na Pale – pravdao potrebom da se odbrani od optužbi za anacionalnost, kosmopolitizam i izdaju. Nije uspeo da se opravda. Kao ni Tadić, koji je u toj stvari otišao mnogo dalje.
Pozdrav,
Bas
*
Spomenuo si, dragi Basara, u kontekstu Đinđića i njegovog stradanja među Srbima, i optužbe za – anacionalnost. I barnuo si tako u nešto o čemu zadnjih mjeseci i godina, uglavnom zbog vlastite kože i iritacije, često mislim. Što bi to, u normalnome svijetu, uopće značilo za nekoga kazati da je anacionalan, iako je, recimo, poljski, njemački, talijanski ili, hajde, ruski pisac, filozof, političar, novinar, tko god? Kada bi, eto, rekli za Güntera Grassa da je anacionalan, dakle da je slabokrvan i nedovoljan Nijemac, tada bi punokrvan i potpun Nijemac, pretpostavljam, imao biti netko tko bi bio malo bliže Adolfu Hitleru. Koliko bliže? To ovisi o ukusu pojedinca, ali svakako – bliže. I onda bi to značilo da je nacionalan Nijemac, za razliku od denacionaliziranog i anacionalnog Nijemca, definiran simpatijom, ili manjkom viška antipatije, prema Hitleru. U hrvatskom slučaju, gdje se, ali zaista, dubina nacionalnih uvjerenja, te dovršenosti i potpunosti svake hrvatske jedinke, mjeri, isključivo, odnosom prema Franji Tuđmanu, Anti Paveliću, ustašama iz Drugoga svjetskog rata, a u novije vrijeme i generalima Gotovini i Markaču, te, naravno, budućim svecem Katoličke crkve Alojzijem Stepincem, svako malo se pojavi netko, pa i sa strane takozvanih ljevičara i kosmopolita, da za nekoga, konkretno – za mene, ustvrdi kako je anacionalan, ili kako uopće nije Hrvat, pošto je, je li tako, rođen u Bosni, što znači da je anacionalni Bosanac, pa bi ga trebalo i vratiti u Bosnu i Hercegovinu, odakle je i došao. Zadnji koji mi je analizirao nacionalne osjećaje, pa je to uglavio i u nekakav književnokritički tekst, bio je stanoviti Zlatko Kramarić, bivši veleposlanik u Prištini, a sadašnji u Skoplju, kojemu je, valjda, bilo dugočasno i dosadno na diplomatskim dužnostima, pa se bavio nacionalnim pitanjem u Jergovića. Spominjem ga samo poradi bizarnosti slučaja. Ne bih inače, niti bih se takvim pojavama hvalio, jer mi taštini ne gode, a izazivaju tešku iritaciju.
Naravno, razmjerno je bezopasno po društvenu zajednicu kada se ambasadori i veleposlanici bave nacionalnom anamnezom pisaca čije zemlje predstavljaju po inostranstvima. Međutim, to isto se radi i za sve druge, i postavlja se kao imperativ pred svakoga tko bi se u Hrvatskoj bavio bilo kakvim javnim poslom, naročito politikom. Pitanje koliki je netko Hrvat, je li dovoljno dobar, što znači zadrt, isključiv i spreman da brani svako hrvatsko sranje, pitanje je koje se postavlja pred svakog ovdašnjeg političara. Prvo, a često i jedino pitanje, oko kojega se on trudi i na koje odgovara dok god može. A kada više ne može, onda se prestaje baviti politikom i piše memoare, u kojima, najednom, postaje blag i nekako razuman. Svojedobno, još dok je bio blizak Tuđmanu, Stipe Mesić napisao je knjigu “Kako smo srušili Jugoslaviju”. Desetak godina kasnije, kada je postao predsjednik Hrvatske, i bilo mu je već sasvim svejedno što će tko misliti o njegovom hrvatstvu, objavio je novo, gotovo neizmijenjeno izdanje, ali pod naslovom: “Kako je srušena Jugoslavija”.
Ako je slično i kod Srba, a pretpostavljam da jest, Zoran Đinđić nije imao baš previše šanse da dokaže svoju nacionalnu pravovjernost, da bude veliki, pravi i punokrvni Srbin. Šta mu je za takvo što falilo? Ništa mu nije falilo, nego je nečega imao viška. Naprimjer, možda je preučio, možda je bio previše obrazovan, knjige mu udarile u glavu. Nikada se za manjak nacionalnih osjećaja ne optužuju nepismene neznalice, huligani i nacionalni idioti. Idiotizam je uvijek na korak od potpunoga privatnog nacionalnog samoostvarenja. Tako se to kod nas tumači, doživljava i vidi. Tek kada umru, zvali se oni Đinđić, Danilo Kiš, Krleža ili, naprimjer, Edvard Kocbek, tek tada ti s viškom obrazovanja, pameti, talenta ili naprosto srca, postaju veliki Slovenci, Hrvati, Srbi. Valjda zato što mrtvi šute ili zato što su grobovi vazda određivali našu budućnost, vodili nas tamo gdje smo stigli i gdje ćemo tek da stignemo.
Dok ti ovo pišem, preda mnom je nijemi televizijski ekran, po kojem promiču kardinali Katoličke crkve. Traju konklave, u Vatikanu biraju novoga papu, iako je stari živ, a Hrvatska televizija sve do direktno prenosi. Kao što se prenosi fudbalske utakmice. Srećom, večeras je Liga prvaka, igraju Barcelona i Milan.
O Đinđiću
Iz knjige “Tušta i tma”; Miljenko Jergović, Svetislav Basara, Beograd 2014.
11.03.2013.
E, da, Miljenko moj, dobro je biti na putu, a u martu je dobro biti što dalje od Srbije, ili bar biti kod Kukića u njegovom stanu-galeriji-biblioteci, koji se u jednom suptilnom smislu uopšte i ne nalazi u ovoj zemlji ogrezloj u saharinsku nekrofiliju. Početkom marta, znaš ti to, pretpostavljam, u Srbiji počinje sveopšte takmičenje u oplakivanju smrti Zorana Đinđića i (u nešto manjoj meri) Slobodana Miloševića. Eto opet prisnosti u njenom najodvratnijem izdanju. Sada, deset godina posle javnog pogubljenja, Đinđić je za sve samo “Zoran”. Ne može se naći ni jedan ovdašnji faktotum koji sa Đinđićem nije bio na ti, koji mu nije skretao pažnju na opasnost, a najbezobzirniji idu tako daleko i tvrde da bi – samo da ih je poslušao – Đinđić i danas bio živ. Ono, fakat, Đinđić je i dan-danas neuporedivo življi od formalno živućih “nastavljača njegovog dela”. Ja sam krajem februara, pomalo preko srca, prihvatio poziv da napišem jedan tekst za neki zbornik o Đinđiću, pa sam ponovo pročitao njegove političke članke iz devedesetih, pisane očigledno u iznudici i brzini, ali u svakom slučaju briljantne. Čitao sam ih i ranije, ali tek sam sa ove distance shvatio koliko je Đinđić neurohirurški precizno detektovao prave srpske probleme. On o tome nije javno govorio (a ne bi ni imao kome), nekoliko puta sam sa njim u tome razgovarao i mogu posvedočiti da je njegova namera bila da srpsko društvo postepeno navikne na sagledavanje i prihvatanje realnosti. U Srbiji se nikada ništa ne menja, jer ništa nije stvarno; Srbija (bez Beograda) liči na Hirošimu i megadeponiju zato što realna Srbija, onakva kakva je, nikoga ne interesuje, a ponajmanje njene profesionalne spasioce. Srbija je nedovršena država zato što od njenog nastanka nikome nije padalo na pamet da se lati posla njenog dovršavanja. Srbija je oduvek izvan svojih granica, na “neoslobođenim” ili izgubljenim teritorijama. Ili čak na nebu, gde su je smestili nedotupavni (ali vrlo promućurni) moroni iz SANU.
Tek sada, deset godina posle javnog Đinđićevog pogubljenja, postaje kristalno jasno koliko je Đinđićev projkat bio utopijski. Meni lično još je nešto postalo jasno, naime da je mit o Đinđićevom pragmatizmu još jedna od bezbrojnih laži. Đinđić je zapravo bio idealista. Kao čoveku blistave inteligencije morala mu je biti poznata snaga vekovne, već skamenjene srpske ideologije nerada, nereda i ratovanja protiv realnosti i svetske istorije. Ipak je, znajući da mnogo rizikuje, pokušao da nešto promeni. I – naravno – nije uspeo. I zato je platio najvišu cenu. A Srbija tek ima da je plaća.
Pozdrav,
Bas
*
U onome snimku atentata postoji, dragi Basara, jedan vrlo upečatljiv kadar: nakon što je Đinđić pogođen i nakon što su ga strpali u auto, službena crna vozila punom brzinom izlijeću na cestu. Iz policijskih kola koja obezbjeđuju premijera, kroz otvoren prozor izviruje ruka, pa glava, službeno lice maše palicom Stop! i psovkama zaustavlja nevidljivoga građanina u nevidljivom autu, koji ne razumije što se zbiva, ne zaustavlja se, prošao bi svojim putem… To histerično mahanje, psovka i bijes, izgubljenost službenog lica koja bi mogla stajati glave nevidljivoga, slučajnog građanina Srbije, moja je temeljna slika atentata na Zorana Đinđića. To je ono po čemu taj događaj pamtim, ali i nekakva metafora događaja.
Naravno, ja sam Zorana Đinđića dugo gledao s druge strane linije, da ne kažem fronta. U Beograd sam nakon rata prvi put došao 1999. Nakon toga sam do njegovog smaknuća došao još sedam puta (zamisli, slučajno znam tačan broj, mogao sam izračunati…), ali prije te 1999, pogotovo u vrijeme rata, naročito dok sam bio u Sarajevu za vrijeme opsade, gledao sam ga preko srpsko-hrvatsko-bosanskih frontova. Nije mi se svidjelo to što je išao na Pale, negdje 1993. ili 1994, ni što je rat prihvaćao kao nešto u što se neće miješati i na šta nema utjecaja. U toj stvari je, čini mi se, bio pragmatičan, za razliku od onoga tragičnog “viteza bez mane”, spoja Don Quijotea, socijalističkog samoupravljača i folklornog četnika gibaničara, Vuka Draškovića. On je tu imao srca, nije se distancirao. I inače, možda mi je taj Vuk zanimljiviji i simpatičniji nego što bi trebao biti. Đinđić je, čini mi se, dok na stvari gledam iz daljine od četiristo i nešto kilometara, bio uvjeren da će ih srediti čim dođe mir. I stvarno, bio je hrabar, imao je vjere.
Ali ja ga se sjećam i iz jedne drukčije, sasvim iščašene faze, koja je toliko daleko od nas da je već sličnija snu, nego nečemu što se u zbilji dogodilo. Godina je, čini mi se, bila 1987. ili 1988, ja sam zarađivao džeparac po omladinskim novinama, i tako me je dopalo da radim intervju sa mladim Zoranom Đinđićem, filozofsko-politološkom zvijezdom iz Beogada, s njemačkim školama i izrazitom slobodarskom, protukomunističkom, a ipak ljevičarskom aurom. Bio je došao u Sarajevo da održi nekakvo otvoreno predavanje na Fakultetu političkih nauka. Dvorana je bila prepuna, ljudi su visili jedni po drugima, djevojke iz provincije su u ekstazi padale u nesvijest, iz koje bi se budile a da nisu bile sigurne jesu li se to onesvijestile na koncertu Džonija Štulića ili Momčila Bajagića. On je govorio pametno, vrlo zaneseno, jugoslavenski, i bio je očito fasciniran atmosferom u kojoj se zatekao. Vladao je situacijom, ali istovremeno je slijedio njezinu logiku, sudjelovao je u velikom ceremonijalu, kao što su sudjelovale i te djevojke. I on kao da je pomalo bio u nesvijesti.
Poslije smo, sljedećeg jutra, radili intervju. U kafani hotela Evropa, koja će izgorjeti na početku rata, pio je čaj i žalio se da je, izgleda, pokupio nekakvu prehladu. Pomislio sam da su ga inficirale one studentske mase, jučer. Intervju je bio dobar, naslov: “Verujem u demokratsku budućnost Jugoslavije”. Danas to zvuči obično, skoro i dosadno. Ali taj je naslov naljutio neke čitatelje, borce narodnooslobodilačkog rata, jer šta to taj Đinđić misli pod tom demokratskom budućnosti Jugoslavije? Šta on tu podvaljuje?
Poslije, u ratu, kad mi se nije svidjelo vidjeti ga na Palama, pred očima mi je bio taj prehlađeni mladi guru budućih sarajevskih politologinja, dobar i pametan, i vjerovao sam da je pogriješio. Nakon toga, kada je postao premijer, opet sam ga se sjećao na isti način, i povjerovao sam da bi Srbija mogla biti ona dvorana na Fakultetu političkih nauka, koji je nosio ime Veljka Vlahovića, puna raspamećenog mladog svijeta, koji će poći za njim i popraviti jedan stogodišnji kvar. Kada su ga ubili, bilo mi je grozno žao, jer su mi ubili dobronamjernoga, prehlađenog čovjeka, koji pije čaj sa limunom…
I na kraju, zaista, sve se svodi na bijesnoga policajca, koji svoj posao nije obavio kako treba, i koji sad psuje slučajnoga, nevidljivog građanina. Taj građanin nema pojma o tome šta se događa, on je krenuo na posao, vozi dijete u muzičku školu, ide na Ušće u kupovinu, i ništa nije u stanju promijeniti. Uostalom, on niti ne zna da su mu ubili premijera.
Jedna Srbija, ona kojoj su ubili Đinđića, i danas stoji, zaustavljena u trenutku njegove smrti. I stajat će tako, pretpostavljam, do sljedećega historijskog događaja. Opet katastrofalnog. Druga Srbija, ona koje se taj atentat ne tiče, živi svoju prošlost i samo se povremeno malo redizajnira, ne bi li se svidjela bogatom svijetu, da ga ne plaši. I onda Vučić stavi one naočale na nos.
Živio mi!
m
*
12.03.2013.
Dobro je što si pomenuo Đinđićev boravak na Palama i njegovo učešće na nekom nacionalnom okupljanju oko pečenog vola. Vama, Sarajlijama, bez obzira na rasnu, versku, nacionalnu i svaku drugi pripadnost, taj čin je morao biti guranje prsta u još vruću ranu i svakako je (bar za izvesno vreme) kompromitovao ionako krhki ugled srbijanske opozicije. Ni meni se to nimalo nije svidelo. Upoznao si čoveka (nisam to znao) i možeš misliti šta je takav jedan čovek mogao misliti o paljanskim đilkošima. Stoji da je Đinđić ponekad preterivao u pragmatizmu iako je on – ovo će te svakako začuditi, a pretpostavljam i mnoge druge – bio sve drugo samo ne pragmatik. Ako bi trebalo da u dve reči definišem njegovu ličnost, onda bih to učinio ovako: impulsivni idealista. Siguran sam da znaš da se u Srbiji ljudi bave politikom isključivo iz sledećih razloga: da bi izašli iz (zaslužene) anonimnosti; da bi prečicom došli do velikih i prljavih para i – konačno – da bi pojebali nekoliko silikonskih pevaljki i istih takvih TV novinarki o kojima su pre toga godinama vlažno sanjarili. Poslednji motiv zaslužuje malu digresiju. Srpske političke seksualnosti što se tiče, tu je često, naročito posle petog oktobra, dolazilo do tragikomičnih situacija. Lažni revolucionari behu načisto pomahnitali. U krugu od pedeset kilometara oko Beograda nisi mogao naći slobodnu sobu u motelu, a nisi motelima mogao ni prići, jer su na parking-placevima pored blindiranih bmw-a i mercedesa, na mrtvoj straži stajali takozvani telohranitelji, oni dragi, ćelavi, izdaleka prepoznatljivi likovi. Đinđiću to nije smetalo. Nije on bio moralista takve vrste. Ali sve se to raščulo, tabloidi su počeli da postavljaju zamke, stvar je zapretila kompromitacijom vlade, pa je Đinđić, Bog da mu dušu prosti, jednoga dana okupio đilkoše i jednostavno im zabranio da jebu na teritoriji Republike Srbije. Od te zabrane vajde su videli moteli oko Bijeljine i Segedina. Možda i oko Temišvara.
Nisu svi, međutim, bili srećne ruke. Jednom se visokom funkcioneru Koštuničine sekte dogodio težak maler. Taman se dokopao vlasti i para, taman počele da ga saleću pevaljke, kad ono – cap! – spopala ga impotencija. Koju je (nadajmo se) izlečio tako što mu je jedna užička vračara salila stravu. No, dosta! O pikanetrijama (mnogo paprenijim od pomenutih) neki ćemo drugi put, u privatnom razgovoru. Vraćamo se na Pale.
Možda nisi znao da je Demokratska stranka, uz sve manjkavosti ipak jedina zaista evropski profilisana partija, prepuna pritajenih (ili čak otvorenih) nacionalista i ljudi-Ćosićevih-metastaza koji od osnivanja rovare i huškaju na Načertanije. Đinđić je neke poteze – među njima i odlazak na Pale – pravdao potrebom da se odbrani od optužbi za anacionalnost, kosmopolitizam i izdaju. Nije uspeo da se opravda. Kao ni Tadić, koji je u toj stvari otišao mnogo dalje.
Pozdrav,
Bas
*
Spomenuo si, dragi Basara, u kontekstu Đinđića i njegovog stradanja među Srbima, i optužbe za – anacionalnost. I barnuo si tako u nešto o čemu zadnjih mjeseci i godina, uglavnom zbog vlastite kože i iritacije, često mislim. Što bi to, u normalnome svijetu, uopće značilo za nekoga kazati da je anacionalan, iako je, recimo, poljski, njemački, talijanski ili, hajde, ruski pisac, filozof, političar, novinar, tko god? Kada bi, eto, rekli za Güntera Grassa da je anacionalan, dakle da je slabokrvan i nedovoljan Nijemac, tada bi punokrvan i potpun Nijemac, pretpostavljam, imao biti netko tko bi bio malo bliže Adolfu Hitleru. Koliko bliže? To ovisi o ukusu pojedinca, ali svakako – bliže. I onda bi to značilo da je nacionalan Nijemac, za razliku od denacionaliziranog i anacionalnog Nijemca, definiran simpatijom, ili manjkom viška antipatije, prema Hitleru. U hrvatskom slučaju, gdje se, ali zaista, dubina nacionalnih uvjerenja, te dovršenosti i potpunosti svake hrvatske jedinke, mjeri, isključivo, odnosom prema Franji Tuđmanu, Anti Paveliću, ustašama iz Drugoga svjetskog rata, a u novije vrijeme i generalima Gotovini i Markaču, te, naravno, budućim svecem Katoličke crkve Alojzijem Stepincem, svako malo se pojavi netko, pa i sa strane takozvanih ljevičara i kosmopolita, da za nekoga, konkretno – za mene, ustvrdi kako je anacionalan, ili kako uopće nije Hrvat, pošto je, je li tako, rođen u Bosni, što znači da je anacionalni Bosanac, pa bi ga trebalo i vratiti u Bosnu i Hercegovinu, odakle je i došao. Zadnji koji mi je analizirao nacionalne osjećaje, pa je to uglavio i u nekakav književnokritički tekst, bio je stanoviti Zlatko Kramarić, bivši veleposlanik u Prištini, a sadašnji u Skoplju, kojemu je, valjda, bilo dugočasno i dosadno na diplomatskim dužnostima, pa se bavio nacionalnim pitanjem u Jergovića. Spominjem ga samo poradi bizarnosti slučaja. Ne bih inače, niti bih se takvim pojavama hvalio, jer mi taštini ne gode, a izazivaju tešku iritaciju.
Naravno, razmjerno je bezopasno po društvenu zajednicu kada se ambasadori i veleposlanici bave nacionalnom anamnezom pisaca čije zemlje predstavljaju po inostranstvima. Međutim, to isto se radi i za sve druge, i postavlja se kao imperativ pred svakoga tko bi se u Hrvatskoj bavio bilo kakvim javnim poslom, naročito politikom. Pitanje koliki je netko Hrvat, je li dovoljno dobar, što znači zadrt, isključiv i spreman da brani svako hrvatsko sranje, pitanje je koje se postavlja pred svakog ovdašnjeg političara. Prvo, a često i jedino pitanje, oko kojega se on trudi i na koje odgovara dok god može. A kada više ne može, onda se prestaje baviti politikom i piše memoare, u kojima, najednom, postaje blag i nekako razuman. Svojedobno, još dok je bio blizak Tuđmanu, Stipe Mesić napisao je knjigu “Kako smo srušili Jugoslaviju”. Desetak godina kasnije, kada je postao predsjednik Hrvatske, i bilo mu je već sasvim svejedno što će tko misliti o njegovom hrvatstvu, objavio je novo, gotovo neizmijenjeno izdanje, ali pod naslovom: “Kako je srušena Jugoslavija”.
Ako je slično i kod Srba, a pretpostavljam da jest, Zoran Đinđić nije imao baš previše šanse da dokaže svoju nacionalnu pravovjernost, da bude veliki, pravi i punokrvni Srbin. Šta mu je za takvo što falilo? Ništa mu nije falilo, nego je nečega imao viška. Naprimjer, možda je preučio, možda je bio previše obrazovan, knjige mu udarile u glavu. Nikada se za manjak nacionalnih osjećaja ne optužuju nepismene neznalice, huligani i nacionalni idioti. Idiotizam je uvijek na korak od potpunoga privatnog nacionalnog samoostvarenja. Tako se to kod nas tumači, doživljava i vidi. Tek kada umru, zvali se oni Đinđić, Danilo Kiš, Krleža ili, naprimjer, Edvard Kocbek, tek tada ti s viškom obrazovanja, pameti, talenta ili naprosto srca, postaju veliki Slovenci, Hrvati, Srbi. Valjda zato što mrtvi šute ili zato što su grobovi vazda određivali našu budućnost, vodili nas tamo gdje smo stigli i gdje ćemo tek da stignemo.
Dok ti ovo pišem, preda mnom je nijemi televizijski ekran, po kojem promiču kardinali Katoličke crkve. Traju konklave, u Vatikanu biraju novoga papu, iako je stari živ, a Hrvatska televizija sve do direktno prenosi. Kao što se prenosi fudbalske utakmice. Srećom, večeras je Liga prvaka, igraju Barcelona i Milan.
Blago nama!
m