Zadnji Meksikanac koji je nestao u labirintu ovog grada zvao se Carlos Fuentes. Pisac. Radio je istraživanje za svoj roman. Roman je nazvao Terra nostra, Naša zemlja. Izgubio se tražeći u gradu zlatna, srebrna, željezna i mjedena vrata. Našao ih je. Našao je i sebe. Umro je ove godine u Mexico Cityju.
Onda je nestala ona. Selena. Meksikanka. Koja vrata je ona tražila na kamenom brdu iznad grada, nije jasno. Na žalost, jasno je koja je pronašla. I bradati čuvar vrata na stijeni sa dva zlatna ključa ta će joj vrata otključati. Otvoriti. I još ih kao vratar u livreji pridržati.
Oba ova nestanka možemo nazvati lirskim. Koliko god to u ovom drugom slučaju izaziva na prvi mah mučninu. Samo u prvi mah. Jer ovo je zemlja s lirskom tradicijom u kojoj se najbolja poema zove Jama.
I riječi koje radio stalno kao gusle ponavlja vezano uz njezin nestanak;
zavezana,
zakopana,
zaklana,
silovana
– to su riječi naše nacionalne poezije. Od epskih vremena do danas. Riječi našeg svakodnevnog života. Riječi koje se u civiliziranom svijetu govore potiho. Da se zlo ne izazove. Kod nas se te ruječi izgovaraju pred djecom za vrijeme nedjeljnog ručka. I u školi, mi nikada napamet nismo učili ljubavnu poeziju, nego uvijek revolucionarnu. U kojoj se stalno ove iste riječi ponavljaju.
Ali danas me druga riječ povezana s tom viješću strašno boli.
I ne znam kome da se obratim da tu riječ iz medija i javnog života izbacimo.
Jer ta riječ pomalo postaje dio naše književnosti.
I kad tu riječ stalno kolporteri na radiju izvikuju, moje me uši bole.
Zato, prestanite vikati tu riječ preko TV-a, radija i novina.
Ili ako ju već želite izgovarati, govorite ju tiše…
Ovako…
Tiho…
Selotejp…
To je ta riječ koja me boli.
Njoj su ruke bile zavezane selotejpom.
Selotejp.
Ta riječ nove hrvatske lirike govori sve o terra nostri, našoj zemlji.
I stalno nas podsjeća.
Da u našoj zemlji ljudski život ima u nacionalnoj valuti točno određenu vrijednost.
Jednu novčanicu. Zalijepljenu selotejpom.
Onu novčanicu od 200 kn, sa slikom zgrade Glavnog zapovjedništva u Osijeku.
I na još nešto.
Ako želiš postati hrvatski pjesnik, samo trebaš sjesti na obalu rijeke.
O Carlosu Fuentesu i Ivanu Goranu
Zadnji Meksikanac koji je nestao u labirintu ovog grada zvao se Carlos Fuentes. Pisac. Radio je istraživanje za svoj roman. Roman je nazvao Terra nostra, Naša zemlja. Izgubio se tražeći u gradu zlatna, srebrna, željezna i mjedena vrata. Našao ih je. Našao je i sebe. Umro je ove godine u Mexico Cityju.
Onda je nestala ona. Selena. Meksikanka. Koja vrata je ona tražila na kamenom brdu iznad grada, nije jasno. Na žalost, jasno je koja je pronašla. I bradati čuvar vrata na stijeni sa dva zlatna ključa ta će joj vrata otključati. Otvoriti. I još ih kao vratar u livreji pridržati.
Oba ova nestanka možemo nazvati lirskim. Koliko god to u ovom drugom slučaju izaziva na prvi mah mučninu. Samo u prvi mah. Jer ovo je zemlja s lirskom tradicijom u kojoj se najbolja poema zove Jama.
I riječi koje radio stalno kao gusle ponavlja vezano uz njezin nestanak;
zavezana,
zakopana,
zaklana,
silovana
– to su riječi naše nacionalne poezije. Od epskih vremena do danas. Riječi našeg svakodnevnog života. Riječi koje se u civiliziranom svijetu govore potiho. Da se zlo ne izazove. Kod nas se te ruječi izgovaraju pred djecom za vrijeme nedjeljnog ručka. I u školi, mi nikada napamet nismo učili ljubavnu poeziju, nego uvijek revolucionarnu. U kojoj se stalno ove iste riječi ponavljaju.
Ali danas me druga riječ povezana s tom viješću strašno boli.
I ne znam kome da se obratim da tu riječ iz medija i javnog života izbacimo.
Jer ta riječ pomalo postaje dio naše književnosti.
I kad tu riječ stalno kolporteri na radiju izvikuju, moje me uši bole.
Zato, prestanite vikati tu riječ preko TV-a, radija i novina.
Ili ako ju već želite izgovarati, govorite ju tiše…
Ovako…
Tiho…
Selotejp…
To je ta riječ koja me boli.
Njoj su ruke bile zavezane selotejpom.
Selotejp.
Ta riječ nove hrvatske lirike govori sve o terra nostri, našoj zemlji.
I stalno nas podsjeća.
Da u našoj zemlji ljudski život ima u nacionalnoj valuti točno određenu vrijednost.
Jednu novčanicu. Zalijepljenu selotejpom.
Onu novčanicu od 200 kn, sa slikom zgrade Glavnog zapovjedništva u Osijeku.
I na još nešto.
Ako želiš postati hrvatski pjesnik, samo trebaš sjesti na obalu rijeke.
I čekati.
Uvijek će netko nevin i zavezanih ruku doplutati.