Bosnu i Hercegovinu je lakše prihvatiti, voljeti onom iracionalnim zavičajnom ljubavlju, nego je razumjeti. Što se više unosiš u njenu prošlost, iščitavajući stotine i stotine različitih tekstova, čisto dokumentarne ili umjetničke prirode, sve više ti se čini da sve dublje toneš u neznanje, ali sve jasnije vidiš da se ovdje vodi politika, jednako, podijeli pa vladaj, kao i podvali pa vladaj. Period iza Drugog svjetskog rata bio je zanimljiv po istovremenom uključivanju onog najboljeg što je Bosna i Hercegovina, ali i njena okolina, mogla u kadrovima da ponudi, kao i nepokolebljivom komunističkom lomljenju prigušene, zapretane, ali ipak žive ne tako kratke tradicije. Ko je bio nezadovoljan ćutao je i čekao svoje vrijeme, a ono će sigurno doći, jer nikada nije bilo da se ovdje vremena nisu brzo mijenjala i da ničija nije do zore gorjela.
Dvojica istoričara književnosti bili su značajni za proučavanje devetanestog vijeka u Bosni i Hercegovini, Ilija Kecmanović i Mato Džaja. Kao da je među njima bio prethodni sporazum, da se bave onim književnicima koji nisu bili iz njihovog naciona, tako je, na primjer, najbolje stranice o Gavri Vučkoviću i Vasi Pelagiću napisao Mato Džaja, a o Ivanu Frani Jukiću i fra Grgi Martiću Ilija Kecmanović. Ipak, nisu se oni ni lokalno ni republički, kako se govorilo, ograničavali na tu podjelu, o svim piscima devetnaestog vijeka govorilo se podjednako, a njihovoj novoj afirmaciji, ili njihovom pojavljivanju u novom svjetlu obojica su doprinosili svojim i književnim i društvenim zalaganjem. Zato je zanimljivo posmatrati ih u tom svjetlu, čitati njihove tekstove i njihova sjećanja, ako želimo da shvatimo ne samo prošlost Bosne i Hercegovine, nego i razvojni put i opredjeljenja pojedinih istaknutih književnika koji su bili porijeklom iz te republike.
Ilija Kecmanović je bio i ostao poznatiji od Mate Džaje, s kojim sam često razgovarao i godinama veoma dobro sarađivao u redakciji časopisa Putevi kojem sam više godina bio na čelu. Džaja je, skupa sa Skenderom Kulenovićem, prvo završio poznatu isusovačku gimnaziju u Travniku, da bi diplomirao na Zagrebačkom sveučilištu. Prvi posao dobio je bio u Prizrenu, gdje se i oženio, da bi kasnije prešao u Banjaluku, radeći u poznatoj Realci. U vrijeme NDH bio je i ravnatelj ondašnjeg Hrvatskog narodnog pozorišta u svom gradu, ali nijedan posao nikada nije bio nauštrb čvrstih moralnih i ljudskih stavova. Kao takav nastavio je zaista odgovorne pedagoške poslove neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
Zašto se sada prisjećam meni dragog profesora Mate, prijatelji su ga zvali Matko, Džaje? Radio-televizija Srbije i njen urednik Aleksandar Gatalica pozvali su više književnika da odgovore na neka pitanja o Ivi Andriću, da bi se napravila jedna mozaička emisija u kojoj će biti izneseni različiti stavovi o stalno aktuelnim pitanjima vezanim za Andrića i njegovo djelo. Reklo bi se da nema dana a da neko ne citira Andrića, bilo kao sveto pismo ili tekst pun mržnje protiv inovjeraca.
Najveći i najslavniji pisac našeg podneblja bio je ostao svojevrsna enigma i lakmus papir naših političkih opredjeljenja i ludosti. Pitanje: Čiji je Andrić? kao da se neprekidno otima kontroli razuma, pa se prelazi prvo preko djela, koje se čita sa posebnom dioptrijom, preko sjećanja savremenika, logike vremena, i prosipaju se emocije kao konfete. Mrvljenje jednog malog i nesrećnog balkanskog regiona nastavlja se gotovo mazohistički. U stvari, tek sada se vidi koliko je Jugoslavija bila veliki pokušaj da se jedan prostor kultiviše, ili uljudi, nažalost neuspješan, jer to ovdje nije prepoznato kao način opstanka, nego je uništavanje svake Jugoslavije proglašeno kao sveti nacionalni i vjerski, pa i socijalni posao i zadatak. Ali taj zadatak nikako nije od juče, niti se on vezuje za ovu ili onu konkretnu osobu. Mnoge su tu osobe i mnoge su tu domaće i strane institucije upletene, evo već najmanje dvjesta godina.
Povodom smrti Ive Andrića gotovo sve ondašnje jugoslovenske i ne samo jugoslovenske nego i svjetske novine, donijele su prigodne tekstove o velikom nobelovcu. Bila je to prilika da se mnogi savremenici prisjete svojih susreta sa ovim velikim piscem i zagonetnim čovjekom koji je bježao od javnosti kao đavo od krsta. Kada je i bio ličan i otvoren, onda je to obično bilo u četiri oka, i svako izneseno svjedočenje treba se uzeti bona fide, kao moguće, ali ničim potvrđeno. Sve zavisi od čovjeka koji iznosi to svjedočenje, da li je pouzdan, da li želi da kaže i potkrijepi nešto skriveno i zakukuljeno što će, kako se obično kaže, baciti dodatnu i novu svjetlost na osobu koja se komemoriše.
Sjećanje Mate Džaje objavljeno tim povodom u banjalučkom listu Glas, 15. marta 1975. godine izgleda zanimljivo i provokativno, naročito stoga što do sada nije šire poznato. Ja ga prekucavam doslovno, ne dodajući mu ništa i ne komentarišući iznesene stavove.
SJEĆANJA.
IVO ANDRIĆ U BANJOJ LUCI
19. III 1950. godine upoznao sam se s Ivom Andrićem prilikom njegovog dolaska u Banju Luku u društvu s Brankom Ćopićem i Skenderom Kulenovićem. Držali su književno veče na kojem je I. Andrić pročitao svoju pripovijetku „Elektrobih“ u Domu kulture.
Večera je bila u hotelu „Bosna“. Sjedio sam do Andrića. U razgovoru mi je ispričao da su njegovi preci iz Sarajevskog polja, jer sam mislio da su iz Vareša. Doselili su za turske uprave u Sarajevo i bavili se tufehdžijskim zanatom, pa se i njegov otac zanimao tim poslom, ali je umro mlad, pošto je materijalno oronuo.
Baba Andrićeva, po ocu, često se žalila na fra Grgu Martića što je „izmakao“ nekakvu kuću od njezina muža za crkvu.
On mi je rekao da se slučajno rodio u Docu kod Travnika. Majka mu je došla u posjetu sestri koja je bila udata za Matišića, urara u Docu.
Na moje pitanje o pripovijeci „Knjiga“ da li je autobiografskog karaktera, Andrić je izjavio: „Napisao sam je da se malo osvetim svojim profesorima“. Većina tih profesora bila je hladna, a i slabi pedagozi. Sjećao se Lazara Kondića ne bez gorčine, jer ga je oborio iz matematike u VI razredu na popravnom ispitu, dok se profesora dr Milana Preloga sjećao sa simpatijama kao kulturnog i dobrog profesora historije.
Za „Travničku hroniku“ kaže da ju je dugo radio i da ima mnogo prikupljenog materijala povezanog u snopove. Pokazao je rukom do iznad stola kolika ta gomila izgleda.
U vezi sa književnom vrijednošću „Travničke hronike“ i romana „Na Drini ćuprija“ rekao sam da mi je „Travnička hronika“ snažnije djelo, s bolje ocrtanim likovima i čvršćom kompozicijom. I. Andrić je rekao: Izvjesnim se čitaocima više sviđa „Na Drini ćuprija“, a drugima „Travnička hronika“.
Pripovijetka „Mara milosnica“, po piščevoj izjavi, trebalo je da bude roman.
U vezi sa svojim studijama pričao mi je da je počeo studirati u Beču, odakle je prešao zajedno sa jednim hrvatskim studentom u Krakov, u namjeri da prijeđu u Rusiju, ali su se zadržali u Krakovu.
Razgovarajući o likovima fratara u njegovim djelima, Andrić je izjavio da su stari fratri bili divni ljudi. Rekao mi je: „Pozivali su me fratri poslije oslobođenja da ih posjetim, jer da sam ih zadužio lijepo predstavljajući njihove pretke.” Andrić je odbio poziv izjavivši: „Ja nemam ništa s vama zajedničko.”
U vezi s mojim upitom da su cigani u njegovim djelima prošli dosta slabo, odgovorio mi je: „Nisam im ja kriv što su takvi.“
Za fra Grgu Martića je izjavio da je bio vrlo lukav čovjek.
10. novembra 1956. proslavljena je 40-godišnjica smrti Petra Kočića u Banjoj Luci. Formiran je posebni odbor koji je pripremio proslavu, a na istu su pozvani književnici: Ivo Andrić, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Ilija Kecmanović, Todor Kruševac, Nika Milićević i dr.
Svečana akademija je održana u Domu kulture na kojoj su ovi književnici govorili o Petru Kočiću i njegovom djelu, a Andrić je pročitao svoj esej „Zemlja, ljudi i jezik u djelima Petra Kočića“.
Andrić je došao 8. 11. 1956. u Banju Luku, i odsjeo u hotelu „Palas“. Kao član odbora za proslavu određen sam zajedno sa profesorom Ljubom Trivićem da Andriću činim društvo. Tako smo više puta zajedno sjedili i razgovarali o raznim pitanjima, a češće smo šetali po gradu jer je bilo lijepo vrijeme. Neposredno poslije razgovora zabilježio sam neke interesantne misli, a i po neki doživljaj samog Andrića. Evo jednog takvog doživljaja Ive Andrića za vrijeme njegovog boravka u zeničkom zatvoru.
Andrić se razbolio, te ga je vodio na pregled neki vojnik rodom iz Foče koji je stavio Andrića na sunce da stoji. Kada ga je zamolio da ga premjesti u hlad, on mu je opsovao mater i rekao. „Da si prav ne bi tu ni stajao.“
Kako je poznato, Andrić je studirao u Krakovu. U razgovoru je podvukao: „Niko nije istaknuo značenje i utjecaj poljske književnosti na mene. Poljski narod je veliki narod i njegova književnost je evropske vrijednosti.”
Andrić je u razgovoru iznio kako se porodice došle iz sela u grad u prvoj generaciji obično degeneriraju, ali ako prva generacija prebrodi krizu onda se porodica, odnosno njeni potomci, dobro plasiraju u društvu. Govoreći o nekom advokatu Garašaninu, koji je unuk Ilije Garašanina, a živio je u Beogradu gotovo nezapažen, Andrić je rekao: „Da je meni to prezime, koliko bi mi bilo lakše.“
Ivo Andrić je mislio da je još u životu stara kuća porodice Bojić, u kojoj je neko vrijeme živio Omer-paša po dolasku u Banju Luku. S njim sam otišao mesaru Fadilu Bojiću u Ferhatpašinu ulicu, upoznao ga s mesarom Bojićem. Pitali smo ga o staroj kući. On je rekao da je ta kuća bila u Ulici Vase Pelagića, ali je srušena i od nje su samo prenesena glavna vrata u novu kuću.
Diskutirajući o rječnicima srpskohrvatskog jezika Andrić je rekao da često čita Rječnik jugoslovenske akademija kao lektiru ali mu zamjera nedosljednost jer je ušla narodna poezija, a nema novijih pisaca. Doslovno je rekao: „Dobar rječnik može stvoriti samo genijalan pojedinac.“
U vezi s nastavom književnosti u srednjim školama kao i nedostatkom historije jugoslovenske književnosti pisac nije bio zadovoljan, jer je to smatrao slabošću naše nauke. Protivi se što se unose živi pisci u čitanke i doslovno reče: „Toga nema nigdje u svijetu.“
Prilikom proslave stogodišnjice smrti Ivana Frane Jukića 1957. godine, organiziran je odbor za proslavu u kojem sam se i ja nalazio. Otišao sam u Beograd i dogovorio sastanak sa Ivom Andrićem u „Mažestiku“, gdje smo duže vremena sjedili i razgovarali. Rekao mi je da nije sigurno da će moći doći, ali će u svakom slučaju javiti. Pozvao me za sutradan na ručak u svoj stan u Prizrenskoj ulici, ali sam morao to otkloniti jer sam istog dana putovao u Banjaluku. Andrić nije došao na proslavu zbog zauzetosti, pa mi je poslao brzojav. MATO DŽAJA
O Bosni i Hercegovini povodom Andrića
Bosnu i Hercegovinu je lakše prihvatiti, voljeti onom iracionalnim zavičajnom ljubavlju, nego je razumjeti. Što se više unosiš u njenu prošlost, iščitavajući stotine i stotine različitih tekstova, čisto dokumentarne ili umjetničke prirode, sve više ti se čini da sve dublje toneš u neznanje, ali sve jasnije vidiš da se ovdje vodi politika, jednako, podijeli pa vladaj, kao i podvali pa vladaj. Period iza Drugog svjetskog rata bio je zanimljiv po istovremenom uključivanju onog najboljeg što je Bosna i Hercegovina, ali i njena okolina, mogla u kadrovima da ponudi, kao i nepokolebljivom komunističkom lomljenju prigušene, zapretane, ali ipak žive ne tako kratke tradicije. Ko je bio nezadovoljan ćutao je i čekao svoje vrijeme, a ono će sigurno doći, jer nikada nije bilo da se ovdje vremena nisu brzo mijenjala i da ničija nije do zore gorjela.
Dvojica istoričara književnosti bili su značajni za proučavanje devetanestog vijeka u Bosni i Hercegovini, Ilija Kecmanović i Mato Džaja. Kao da je među njima bio prethodni sporazum, da se bave onim književnicima koji nisu bili iz njihovog naciona, tako je, na primjer, najbolje stranice o Gavri Vučkoviću i Vasi Pelagiću napisao Mato Džaja, a o Ivanu Frani Jukiću i fra Grgi Martiću Ilija Kecmanović. Ipak, nisu se oni ni lokalno ni republički, kako se govorilo, ograničavali na tu podjelu, o svim piscima devetnaestog vijeka govorilo se podjednako, a njihovoj novoj afirmaciji, ili njihovom pojavljivanju u novom svjetlu obojica su doprinosili svojim i književnim i društvenim zalaganjem. Zato je zanimljivo posmatrati ih u tom svjetlu, čitati njihove tekstove i njihova sjećanja, ako želimo da shvatimo ne samo prošlost Bosne i Hercegovine, nego i razvojni put i opredjeljenja pojedinih istaknutih književnika koji su bili porijeklom iz te republike.
Ilija Kecmanović je bio i ostao poznatiji od Mate Džaje, s kojim sam često razgovarao i godinama veoma dobro sarađivao u redakciji časopisa Putevi kojem sam više godina bio na čelu. Džaja je, skupa sa Skenderom Kulenovićem, prvo završio poznatu isusovačku gimnaziju u Travniku, da bi diplomirao na Zagrebačkom sveučilištu. Prvi posao dobio je bio u Prizrenu, gdje se i oženio, da bi kasnije prešao u Banjaluku, radeći u poznatoj Realci. U vrijeme NDH bio je i ravnatelj ondašnjeg Hrvatskog narodnog pozorišta u svom gradu, ali nijedan posao nikada nije bio nauštrb čvrstih moralnih i ljudskih stavova. Kao takav nastavio je zaista odgovorne pedagoške poslove neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
Zašto se sada prisjećam meni dragog profesora Mate, prijatelji su ga zvali Matko, Džaje? Radio-televizija Srbije i njen urednik Aleksandar Gatalica pozvali su više književnika da odgovore na neka pitanja o Ivi Andriću, da bi se napravila jedna mozaička emisija u kojoj će biti izneseni različiti stavovi o stalno aktuelnim pitanjima vezanim za Andrića i njegovo djelo. Reklo bi se da nema dana a da neko ne citira Andrića, bilo kao sveto pismo ili tekst pun mržnje protiv inovjeraca.
Najveći i najslavniji pisac našeg podneblja bio je ostao svojevrsna enigma i lakmus papir naših političkih opredjeljenja i ludosti. Pitanje: Čiji je Andrić? kao da se neprekidno otima kontroli razuma, pa se prelazi prvo preko djela, koje se čita sa posebnom dioptrijom, preko sjećanja savremenika, logike vremena, i prosipaju se emocije kao konfete. Mrvljenje jednog malog i nesrećnog balkanskog regiona nastavlja se gotovo mazohistički. U stvari, tek sada se vidi koliko je Jugoslavija bila veliki pokušaj da se jedan prostor kultiviše, ili uljudi, nažalost neuspješan, jer to ovdje nije prepoznato kao način opstanka, nego je uništavanje svake Jugoslavije proglašeno kao sveti nacionalni i vjerski, pa i socijalni posao i zadatak. Ali taj zadatak nikako nije od juče, niti se on vezuje za ovu ili onu konkretnu osobu. Mnoge su tu osobe i mnoge su tu domaće i strane institucije upletene, evo već najmanje dvjesta godina.
Povodom smrti Ive Andrića gotovo sve ondašnje jugoslovenske i ne samo jugoslovenske nego i svjetske novine, donijele su prigodne tekstove o velikom nobelovcu. Bila je to prilika da se mnogi savremenici prisjete svojih susreta sa ovim velikim piscem i zagonetnim čovjekom koji je bježao od javnosti kao đavo od krsta. Kada je i bio ličan i otvoren, onda je to obično bilo u četiri oka, i svako izneseno svjedočenje treba se uzeti bona fide, kao moguće, ali ničim potvrđeno. Sve zavisi od čovjeka koji iznosi to svjedočenje, da li je pouzdan, da li želi da kaže i potkrijepi nešto skriveno i zakukuljeno što će, kako se obično kaže, baciti dodatnu i novu svjetlost na osobu koja se komemoriše.
Sjećanje Mate Džaje objavljeno tim povodom u banjalučkom listu Glas, 15. marta 1975. godine izgleda zanimljivo i provokativno, naročito stoga što do sada nije šire poznato. Ja ga prekucavam doslovno, ne dodajući mu ništa i ne komentarišući iznesene stavove.
SJEĆANJA.
IVO ANDRIĆ U BANJOJ LUCI
19. III 1950. godine upoznao sam se s Ivom Andrićem prilikom njegovog dolaska u Banju Luku u društvu s Brankom Ćopićem i Skenderom Kulenovićem. Držali su književno veče na kojem je I. Andrić pročitao svoju pripovijetku „Elektrobih“ u Domu kulture.
Večera je bila u hotelu „Bosna“. Sjedio sam do Andrića. U razgovoru mi je ispričao da su njegovi preci iz Sarajevskog polja, jer sam mislio da su iz Vareša. Doselili su za turske uprave u Sarajevo i bavili se tufehdžijskim zanatom, pa se i njegov otac zanimao tim poslom, ali je umro mlad, pošto je materijalno oronuo.
Baba Andrićeva, po ocu, često se žalila na fra Grgu Martića što je „izmakao“ nekakvu kuću od njezina muža za crkvu.
On mi je rekao da se slučajno rodio u Docu kod Travnika. Majka mu je došla u posjetu sestri koja je bila udata za Matišića, urara u Docu.
Na moje pitanje o pripovijeci „Knjiga“ da li je autobiografskog karaktera, Andrić je izjavio: „Napisao sam je da se malo osvetim svojim profesorima“. Većina tih profesora bila je hladna, a i slabi pedagozi. Sjećao se Lazara Kondića ne bez gorčine, jer ga je oborio iz matematike u VI razredu na popravnom ispitu, dok se profesora dr Milana Preloga sjećao sa simpatijama kao kulturnog i dobrog profesora historije.
Za „Travničku hroniku“ kaže da ju je dugo radio i da ima mnogo prikupljenog materijala povezanog u snopove. Pokazao je rukom do iznad stola kolika ta gomila izgleda.
U vezi sa književnom vrijednošću „Travničke hronike“ i romana „Na Drini ćuprija“ rekao sam da mi je „Travnička hronika“ snažnije djelo, s bolje ocrtanim likovima i čvršćom kompozicijom. I. Andrić je rekao: Izvjesnim se čitaocima više sviđa „Na Drini ćuprija“, a drugima „Travnička hronika“.
Pripovijetka „Mara milosnica“, po piščevoj izjavi, trebalo je da bude roman.
U vezi sa svojim studijama pričao mi je da je počeo studirati u Beču, odakle je prešao zajedno sa jednim hrvatskim studentom u Krakov, u namjeri da prijeđu u Rusiju, ali su se zadržali u Krakovu.
Razgovarajući o likovima fratara u njegovim djelima, Andrić je izjavio da su stari fratri bili divni ljudi. Rekao mi je: „Pozivali su me fratri poslije oslobođenja da ih posjetim, jer da sam ih zadužio lijepo predstavljajući njihove pretke.” Andrić je odbio poziv izjavivši: „Ja nemam ništa s vama zajedničko.”
U vezi s mojim upitom da su cigani u njegovim djelima prošli dosta slabo, odgovorio mi je: „Nisam im ja kriv što su takvi.“
Za fra Grgu Martića je izjavio da je bio vrlo lukav čovjek.
10. novembra 1956. proslavljena je 40-godišnjica smrti Petra Kočića u Banjoj Luci. Formiran je posebni odbor koji je pripremio proslavu, a na istu su pozvani književnici: Ivo Andrić, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Ilija Kecmanović, Todor Kruševac, Nika Milićević i dr.
Svečana akademija je održana u Domu kulture na kojoj su ovi književnici govorili o Petru Kočiću i njegovom djelu, a Andrić je pročitao svoj esej „Zemlja, ljudi i jezik u djelima Petra Kočića“.
Andrić je došao 8. 11. 1956. u Banju Luku, i odsjeo u hotelu „Palas“. Kao član odbora za proslavu određen sam zajedno sa profesorom Ljubom Trivićem da Andriću činim društvo. Tako smo više puta zajedno sjedili i razgovarali o raznim pitanjima, a češće smo šetali po gradu jer je bilo lijepo vrijeme. Neposredno poslije razgovora zabilježio sam neke interesantne misli, a i po neki doživljaj samog Andrića. Evo jednog takvog doživljaja Ive Andrića za vrijeme njegovog boravka u zeničkom zatvoru.
Andrić se razbolio, te ga je vodio na pregled neki vojnik rodom iz Foče koji je stavio Andrića na sunce da stoji. Kada ga je zamolio da ga premjesti u hlad, on mu je opsovao mater i rekao. „Da si prav ne bi tu ni stajao.“
Kako je poznato, Andrić je studirao u Krakovu. U razgovoru je podvukao: „Niko nije istaknuo značenje i utjecaj poljske književnosti na mene. Poljski narod je veliki narod i njegova književnost je evropske vrijednosti.”
Andrić je u razgovoru iznio kako se porodice došle iz sela u grad u prvoj generaciji obično degeneriraju, ali ako prva generacija prebrodi krizu onda se porodica, odnosno njeni potomci, dobro plasiraju u društvu. Govoreći o nekom advokatu Garašaninu, koji je unuk Ilije Garašanina, a živio je u Beogradu gotovo nezapažen, Andrić je rekao: „Da je meni to prezime, koliko bi mi bilo lakše.“
Ivo Andrić je mislio da je još u životu stara kuća porodice Bojić, u kojoj je neko vrijeme živio Omer-paša po dolasku u Banju Luku. S njim sam otišao mesaru Fadilu Bojiću u Ferhatpašinu ulicu, upoznao ga s mesarom Bojićem. Pitali smo ga o staroj kući. On je rekao da je ta kuća bila u Ulici Vase Pelagića, ali je srušena i od nje su samo prenesena glavna vrata u novu kuću.
Diskutirajući o rječnicima srpskohrvatskog jezika Andrić je rekao da često čita Rječnik jugoslovenske akademija kao lektiru ali mu zamjera nedosljednost jer je ušla narodna poezija, a nema novijih pisaca. Doslovno je rekao: „Dobar rječnik može stvoriti samo genijalan pojedinac.“
U vezi s nastavom književnosti u srednjim školama kao i nedostatkom historije jugoslovenske književnosti pisac nije bio zadovoljan, jer je to smatrao slabošću naše nauke. Protivi se što se unose živi pisci u čitanke i doslovno reče: „Toga nema nigdje u svijetu.“
Prilikom proslave stogodišnjice smrti Ivana Frane Jukića 1957. godine, organiziran je odbor za proslavu u kojem sam se i ja nalazio. Otišao sam u Beograd i dogovorio sastanak sa Ivom Andrićem u „Mažestiku“, gdje smo duže vremena sjedili i razgovarali. Rekao mi je da nije sigurno da će moći doći, ali će u svakom slučaju javiti. Pozvao me za sutradan na ručak u svoj stan u Prizrenskoj ulici, ali sam morao to otkloniti jer sam istog dana putovao u Banjaluku. Andrić nije došao na proslavu zbog zauzetosti, pa mi je poslao brzojav. MATO DŽAJA