Objavljeno u novogodišnjem broju mjesečnika Karakter
Uznemirio me, priznajem to, skandalčić oko Borisa Dežulovića i njegovog intervjua u Nedeljniku. Odmah da kažem, ni na koji način nisam uznemiren onim što je Dežulović rekao o Beogradu, o spomeniku Stefanu Nemanji ili o onima koji su u Beogradu ubili grad. Njegove riječi čista su kamilica, prigodna i krajnje ljubazna, pri usporedbi s onim što je o Beogradu, o spomeniku i o Stefanu Nemanji u stanju napisati drugi moj prijatelj, Svetislav Basara. Ili što o istoj temi pišu Dragan Velikić i Teofil Pančić, ili što crtaju Dušan Petričić i – genij svih beogradskih genija – Predrag Koraksić Corax. Ili da odemo još nekoliko koraka dalje, svi pobrojani, skupa s Dežulovićem, napisali su i nacrtali sve same milošte i draganja Beogradu, usporedimo li ih s onim što je o Beogradu rekao i napisao Bogdan Bogdanović, njegov neimar, arhitekt i Arhe-Beograđanin, te na kraju krajeva i njegov gradonačelnik.
Skandalčić je izazvao, i hajku protiv Dežulovića poveo, zamjenik jednoga drugog gradonačelnika Beograda, a ne Bogdana Bogdanovića, Goran Vesić. Reagirajući na Dežulovića istovremeno je reagirao na Hrvate kao takve, otpisujući ih sve kao, manje ili više, ustaše i jadnike, koji nikad ne bi ni imali svoju državu da im nije bilo Srba i Srbije, a svoju povijest, po Vesiću, ionako nemaju. Pritom, misleći da Dežulović još uvijek živi u Beogradu, Vesić je i na tu temu napisao nekoliko zgodnih riječi, koje bi ovom “Hrvatu” da slučajno tu živi, svakako otežale, da ne kažemo ugrozile život.
Naravno, nije važno šta je Vesić rekao, nego je važno s koje je pozicije išta rekao o novinskom intervjuu jednoga pisca i novinara. Grdno je kada ljudi na položaju udaraju po piscima i po novinarima. A preko njih i po čitavim narodima, koji žive u prvom prekograničnom susjedstvu, ili tu unutra, kao minijaturna nacionalna manjina, ili su skloni da u Beograd doputuju kao turisti i kao ljudi koji taj grad vole, kakav god on bio. Čudno se, znate, počinjete osjećati kad vas napadne zamjenik gradonačelnika grada, u koji stižete sa stranim pasošem, ali s emocijama i sa znanjima domaćeg čovjeka. Pritom, da budem sasvim ličan: zamjenik gradonačelnika Beograda nije me uznemirio zato što me je uvrijedio kao Hrvata. Tako me ne može uvrijediti. Vrijeđam se samo lično, ne umijem se kolektivno uvrijediti. Uznemirio me je kao Borisa Dežulovića, premda nisam Boris Dežulović.
Naravno, u Beograd nikad nisam dolazio zbog beogradskog gradonačelnika i njegovog pomoćnika, nego sam dolazio zbog grada, koji mimo državne i državno – granične logike smatram svojim gradom, te zbog svih sadašnjih i budućih prijatelja koji u Beogradu žive. Ustvari, lažem! Nekoliko sam puta, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u Beograd putovao samo zbog beogradskog gradonačelnika. Istina, tada već bivšeg. Zvao se Bogdan Bogdanović. Dogodi se tako ponekad da neki grad ima gradonačelnika kakvog njegovi stanovnici mogu zamisliti samo u trenucima onoga najblesavijeg i najbudalastijeg samoljublja, da ne kažem i – nacionalizma. Ali zašto je onda do njegovih vrata vodila strelica, iscrtana autolakom i rukom huligana, iznad koje je pisalo: ustaša?
Gospodin Vesić uznemirio me je, pa sam usred ove epidemije, po prvi put u posljednjih dvadesetak godina, u slučaju Beograda počeo vagati što više teži: ljudi zbog koje volim taj grad, ili oni koji vladaju njime? Naravno da u nekom višem, metafizičkom, moralnom i emocionalnom smislu za mene više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga mog beogradskog prijatelja i prijateljice, dobrog druga, poznanika i poznanice, više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga beogradskog knjižara i sladoledžije, nego sve ono što o Borisu Dežuloviću i svim ostalim dežulovićima, basarama i velikićima, uključujući i mene lično, ima za reći gospodin zamjenik. Ali postoji trenutak u kojem vrijednost prošupljene lijeve cipele prestane biti argument za putovanja, a onda i za govor o gradovima. Postoji trenutak u kojem naši prijatelji postaju naša privatna stvar, a gradovi se, žalosnom logikom političkoga ili nacionalističkog terora, identificiraju sa svojim gazdama i gospodarima. Znam šta govorim, jer je to bio razlog da prestanem putovati u jedan grad koji mi je bio važniji i od Beograda.
Kada se nešto takvo dogodi? Obično onda kada ljudi prestaju razumjeti o čemu vi to zapravo govorite. Recimo, u emisiji “Oko”, na prvom programu RTS-a- koji, eto, pratim baš kao i da živim u Beogradu – posvećenoj skandalčiću, netko je, pokušavajući da uzveliča Beograd pred tobožnjim Dežulovićevim diskvalifikacijama, rekao otprilike ovo: Beograd je velik zato što je bilo moguće da hrvatski pisac da takav intervju u beogradskom novinama, a sad pokušajmo zamisliti obrnuto, da srpski pisac u hrvatskim novinama tako govori o Zagrebu. Zatim se nekoliko puta ponovilo da je Beograd jedini grad na našem dijelu Balkana. Teza koju sam sklon lično zastupati, ali uz neke druge argumente.
Istina je, nezamislivo je da srpski pisac da takav intervju u hrvatskim novinama. Ali to ništa ne govori o veličini Beograda i Zagreba. Jer je, recimo, jednako nezamislivo i to da zamjenik zagrebačkog gradonačelnika komentira novinski intervju bilo kojega, pa tako i srpskog pisca. Što također ne govori o veličini gradova, ali ponešto kaže o ponašanju njihovih vlasti.
Dežulović, Vesić, a onda i novinar u emisiji “Oko”, spominjali su Boru Đorđevića. Možda bismo i na njegovom primjeru mogli nešto reći o veličini gradova. Iako je o Slovencima govorio isključivo kao o “bečkim konjušarima”, iako im se neposredno prije početka rata, kao i u toku kratkotrajnog, ali dovoljno krvavog rata u Sloveniji, rugao na najodvratnije šovinističke načine, što je bio razlog da s njime odnose prekinu ljudi s kojima je zajedno nastupao i snimao ploče, Bora Đorđević se godinama nakon rata mirno i bez ikakvih problema naselio u Sloveniji, nikad ne osjetivši potrebu ni da se osvrne na ono što je o Slovencima govorio, pisao ili pjevao. Pretpostavljam da nije imao problema da dobije dozvolu boravka, jer da je takvih problema imao, oni bi bili takvi da ne bi ni mogao ostati u Sloveniji. Nikada, niti u jednim iole ozbiljnim slovenskim novinama, nikada, ni u jednom programu slovenskih televizija, nitko nije doveo u pitanje pravo Bore Đorđevića da živi u Sloveniji i da o Slovencima govori, piše i pjeva ono što je o Slovencima govorio, pisao i pjevao.
Je li to, možda, dokaz da su Ljubljana ili Maribor najveći gradovi na Balkanu, mnogo veći od Zagreba, gdje je nezamislivo ovo, i Beograda, gdje je nezamislivo ono? Meni se čini da nije. Ali je zanimljivo kako ljudi s Vesićeve strane ne vide ništa čudno u tome što Bora Đorđević živi u Ljubljani, a čudno im je to što Boris Dežulović, makar i telefonski, daje intervjue u Beogradu.
O Beogradu, Dežuloviću i meni
Objavljeno u novogodišnjem broju mjesečnika Karakter
Uznemirio me, priznajem to, skandalčić oko Borisa Dežulovića i njegovog intervjua u Nedeljniku. Odmah da kažem, ni na koji način nisam uznemiren onim što je Dežulović rekao o Beogradu, o spomeniku Stefanu Nemanji ili o onima koji su u Beogradu ubili grad. Njegove riječi čista su kamilica, prigodna i krajnje ljubazna, pri usporedbi s onim što je o Beogradu, o spomeniku i o Stefanu Nemanji u stanju napisati drugi moj prijatelj, Svetislav Basara. Ili što o istoj temi pišu Dragan Velikić i Teofil Pančić, ili što crtaju Dušan Petričić i – genij svih beogradskih genija – Predrag Koraksić Corax. Ili da odemo još nekoliko koraka dalje, svi pobrojani, skupa s Dežulovićem, napisali su i nacrtali sve same milošte i draganja Beogradu, usporedimo li ih s onim što je o Beogradu rekao i napisao Bogdan Bogdanović, njegov neimar, arhitekt i Arhe-Beograđanin, te na kraju krajeva i njegov gradonačelnik.
Skandalčić je izazvao, i hajku protiv Dežulovića poveo, zamjenik jednoga drugog gradonačelnika Beograda, a ne Bogdana Bogdanovića, Goran Vesić. Reagirajući na Dežulovića istovremeno je reagirao na Hrvate kao takve, otpisujući ih sve kao, manje ili više, ustaše i jadnike, koji nikad ne bi ni imali svoju državu da im nije bilo Srba i Srbije, a svoju povijest, po Vesiću, ionako nemaju. Pritom, misleći da Dežulović još uvijek živi u Beogradu, Vesić je i na tu temu napisao nekoliko zgodnih riječi, koje bi ovom “Hrvatu” da slučajno tu živi, svakako otežale, da ne kažemo ugrozile život.
Naravno, nije važno šta je Vesić rekao, nego je važno s koje je pozicije išta rekao o novinskom intervjuu jednoga pisca i novinara. Grdno je kada ljudi na položaju udaraju po piscima i po novinarima. A preko njih i po čitavim narodima, koji žive u prvom prekograničnom susjedstvu, ili tu unutra, kao minijaturna nacionalna manjina, ili su skloni da u Beograd doputuju kao turisti i kao ljudi koji taj grad vole, kakav god on bio. Čudno se, znate, počinjete osjećati kad vas napadne zamjenik gradonačelnika grada, u koji stižete sa stranim pasošem, ali s emocijama i sa znanjima domaćeg čovjeka. Pritom, da budem sasvim ličan: zamjenik gradonačelnika Beograda nije me uznemirio zato što me je uvrijedio kao Hrvata. Tako me ne može uvrijediti. Vrijeđam se samo lično, ne umijem se kolektivno uvrijediti. Uznemirio me je kao Borisa Dežulovića, premda nisam Boris Dežulović.
Naravno, u Beograd nikad nisam dolazio zbog beogradskog gradonačelnika i njegovog pomoćnika, nego sam dolazio zbog grada, koji mimo državne i državno – granične logike smatram svojim gradom, te zbog svih sadašnjih i budućih prijatelja koji u Beogradu žive. Ustvari, lažem! Nekoliko sam puta, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u Beograd putovao samo zbog beogradskog gradonačelnika. Istina, tada već bivšeg. Zvao se Bogdan Bogdanović. Dogodi se tako ponekad da neki grad ima gradonačelnika kakvog njegovi stanovnici mogu zamisliti samo u trenucima onoga najblesavijeg i najbudalastijeg samoljublja, da ne kažem i – nacionalizma. Ali zašto je onda do njegovih vrata vodila strelica, iscrtana autolakom i rukom huligana, iznad koje je pisalo: ustaša?
Gospodin Vesić uznemirio me je, pa sam usred ove epidemije, po prvi put u posljednjih dvadesetak godina, u slučaju Beograda počeo vagati što više teži: ljudi zbog koje volim taj grad, ili oni koji vladaju njime? Naravno da u nekom višem, metafizičkom, moralnom i emocionalnom smislu za mene više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga mog beogradskog prijatelja i prijateljice, dobrog druga, poznanika i poznanice, više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga beogradskog knjižara i sladoledžije, nego sve ono što o Borisu Dežuloviću i svim ostalim dežulovićima, basarama i velikićima, uključujući i mene lično, ima za reći gospodin zamjenik. Ali postoji trenutak u kojem vrijednost prošupljene lijeve cipele prestane biti argument za putovanja, a onda i za govor o gradovima. Postoji trenutak u kojem naši prijatelji postaju naša privatna stvar, a gradovi se, žalosnom logikom političkoga ili nacionalističkog terora, identificiraju sa svojim gazdama i gospodarima. Znam šta govorim, jer je to bio razlog da prestanem putovati u jedan grad koji mi je bio važniji i od Beograda.
Kada se nešto takvo dogodi? Obično onda kada ljudi prestaju razumjeti o čemu vi to zapravo govorite. Recimo, u emisiji “Oko”, na prvom programu RTS-a- koji, eto, pratim baš kao i da živim u Beogradu – posvećenoj skandalčiću, netko je, pokušavajući da uzveliča Beograd pred tobožnjim Dežulovićevim diskvalifikacijama, rekao otprilike ovo: Beograd je velik zato što je bilo moguće da hrvatski pisac da takav intervju u beogradskom novinama, a sad pokušajmo zamisliti obrnuto, da srpski pisac u hrvatskim novinama tako govori o Zagrebu. Zatim se nekoliko puta ponovilo da je Beograd jedini grad na našem dijelu Balkana. Teza koju sam sklon lično zastupati, ali uz neke druge argumente.
Istina je, nezamislivo je da srpski pisac da takav intervju u hrvatskim novinama. Ali to ništa ne govori o veličini Beograda i Zagreba. Jer je, recimo, jednako nezamislivo i to da zamjenik zagrebačkog gradonačelnika komentira novinski intervju bilo kojega, pa tako i srpskog pisca. Što također ne govori o veličini gradova, ali ponešto kaže o ponašanju njihovih vlasti.
Dežulović, Vesić, a onda i novinar u emisiji “Oko”, spominjali su Boru Đorđevića. Možda bismo i na njegovom primjeru mogli nešto reći o veličini gradova. Iako je o Slovencima govorio isključivo kao o “bečkim konjušarima”, iako im se neposredno prije početka rata, kao i u toku kratkotrajnog, ali dovoljno krvavog rata u Sloveniji, rugao na najodvratnije šovinističke načine, što je bio razlog da s njime odnose prekinu ljudi s kojima je zajedno nastupao i snimao ploče, Bora Đorđević se godinama nakon rata mirno i bez ikakvih problema naselio u Sloveniji, nikad ne osjetivši potrebu ni da se osvrne na ono što je o Slovencima govorio, pisao ili pjevao. Pretpostavljam da nije imao problema da dobije dozvolu boravka, jer da je takvih problema imao, oni bi bili takvi da ne bi ni mogao ostati u Sloveniji. Nikada, niti u jednim iole ozbiljnim slovenskim novinama, nikada, ni u jednom programu slovenskih televizija, nitko nije doveo u pitanje pravo Bore Đorđevića da živi u Sloveniji i da o Slovencima govori, piše i pjeva ono što je o Slovencima govorio, pisao i pjevao.
Je li to, možda, dokaz da su Ljubljana ili Maribor najveći gradovi na Balkanu, mnogo veći od Zagreba, gdje je nezamislivo ovo, i Beograda, gdje je nezamislivo ono? Meni se čini da nije. Ali je zanimljivo kako ljudi s Vesićeve strane ne vide ništa čudno u tome što Bora Đorđević živi u Ljubljani, a čudno im je to što Boris Dežulović, makar i telefonski, daje intervjue u Beogradu.