U hiperinflaciji nevažnih internetskih i drugih informacija ponekad mi, iz gradova u kojima se živio, promakne neka za mene važna vijest, saznajući je koji dan kasnije ili pak od prijatelja s kojima sam u vezi. Tako mi je prošle sedmice, zbog neodložnih poslova koji oduzimaju vrijeme, promakla važna informacija da je u Zenici, gdje je proveo cijeli radni i životni vijek, preminuo doajen zeničkog novinarstva Ivica Milešić (1941.-2021.). To zapravo nije obična nego važna vijest o odlasku urednika s kojim sam prvih godina osme decenije prošlog vijeka, radeći u „Našoj riječi“, proveo četiri nezaboravne i značajne godine u mom životu i novinarskom poslu. Tuga i žalost pojačana je samom činjenicom da sam kasno saznao za ovu stvarnost, ne mogavši tako otići i na ispraćaj mog urednika, čije ime je za mene važno jer me, po mom dolasku u zeničku „Našu riječ“ uveo u tajne privrednog novinarstva. Nije samo mene uspješno educirao prenoseći mi svoje znanje, nego je to nesebično učinio i desetinama ranijih i kasnijih generacija zeničkih mladih novina u „Našoj riječi“, pa i Radio Zenici, čiji je kraće vrijeme bio glavni urednik.
A za njegov odlazak na vječni počinak saznao sam sasvim slučajno u telefonskom razgovoru s mojim prijateljem Salihom Hamzićem koji je – nakon što je cijeli radni vijek proveo kao tehničar u Radio Zenici, mediju koji je sve do rata poslovao u okviru jedinstvenog preduzeća „Naša riječ“ – za mjesto boravka u trećoj životnoj dobi odabrao Sarajevo.
Nakon te tužne vijest telefonom pozovem svog kolegu Džemala Rošića, s kojim sam od Zeničana najčešće u vezi, da mi kaže pojedinosti o smrti našeg kolege. No, on je tih dana bio van Zenica, na putu. Poruku zatim pošaljem u Šibenik Marijanu Džambi, koji je nekoliko godina radio s Ivicom, a on mi odgovori da je već saznao za tu tužnu vijest i da je porodici izrazio saučešće.
Potom se sjetim nekadašnje sekretarice redakcije Zdene Pisker, svjestan da ona i danas održava veze sa nekim od bivših kolega, nadajući se da će mi ona znati nešto više reći. Nisam bio neke sreće jer je ona na dan Ivičine sahrane cijelo popodne imala važan ljekarski pregled. Ipak, mi je kazala neke pojedinosti u vezi sa odlaskom Ivice, jer je na Fejzbuku vidjela da se nekoliko kolega već na prvu vijest o smrti kolege, koju je objavio Enes Begičević, javilo, izražavajući svoju tugu i porodici saučešće, a među njima i Sajto Čehović, pa Zoran Mišetić, Medina Delibašić, Marijan Džambo, Sanja Mlađenović, Nadija Šertović Tomić, Dževad Kesić te Miroslav Vinduška, nekadašnji direktor Rudnika, u kome je Ivica zasnovao prvi radni odnos. Sve su to kolege koje su radile s Ivicom ili im je bio urednik, cijeneći ga kao profesionalca.
U tom momentu sjetim se da mi je Ivica, zajedno sa Nijazom Gradinčićem, 1998. godine napisao recenziju za moju prvu knjigu „Svjedok vremena“, u kojoj je kazao o mome novinarstvu i ovo:
„A kako tek da novinar piše o novinarstvu? E, Raif Čehajić je, vjerovatno, to imao u vidu prije negoli se usudio da zabilježi riječ o kakanjskom novinarstvu. I nije podlegao narcisoidnoj obrani našeg posla, nego je o njemu iznio faktografske činjenice – svima na uvid. Pa, što je zakon profesionalnog novinstva, neka čitaoci prosude! Jer, najgore u našem poslu je pisanje takvo kao da pred sobom imate neupućenoga čitaoca kojemu, maltene, morate objasniti koji je danas dan. A ovo je poratni dan, dan više mira nego rata. Vrijeme ili vakat kada treba da progovore fakta, a ne emocije.“
Iako sam u pričama kolega još ranije čuo za njega kao dobrog i priznatog novinara, zvanično smo se upoznali 1980. godine u „Našoj riječi“, tačnije njenoj redakciji Posebnih izdanja, koje je već nekoliko godina uspješno vodio. Ta redakacija, sa svega četiri novinara, pripremala je mjesečne novine za desetak preduzeća u srednjoj Bosni. Osim mene činili su je Milica Koruga, Branko Kokotović i Milenko Mlađenović, a Ivica je svojom dirigentskom palicom koordinirao naš rad. U „Našu riječ“ je došao sedamdesetih godina prošlog vijeka iz Rudnika mrkog uglja Zenica, gdje je, radeći sa rudarima u proizvodnji, kao mlad čovjek, stekao one osobine koje posjeduje svaki rudar: drugarstvo, solidarnost i spremnost da u svako doba pomogne drugome, što je ostalo i postalo dio njegovog karaktera i u novinarstvu. Ambiciozan i željan znanja, izbrusivši se kasnije i na poslovima novinara u Rudniku, ispoljavao je svoju ljubav, sklonost i talent za žurnalizam, pa je za kratko vrijeme primijećen i među zeničkim novinarima, a kako je stekao dosta iskustva u uređivanju rudničkih novina, stigao je i u veliku redakciju, bruseći taj afinitet i u drugim medijima, izvještavajući nedjeljom sa sportskih terena za neke redakcije van Zenice. Tih godina, zajedno sa direktorom Panetom Škrbićem i urednikom Slobodanom Stojanovićem, činio je izvrsni novinarski tim koji je „Našu riječ“ potvrdio kao značajne regionalne novine i jedne od najboljih te vrste u BiH, dostigavši tiraž od 30.000 primjeraka. Novine su se čitale u Zenici, ali i Travniku, Novom Travniku, Kaknju, Bugojnu, Zavidovićima, Gornjem i Donjem Vakufu i Žepču, mjestima u kojima su stalni dopisnici izvještavali zenički list o svim važnim događajima.
Ono po čemu Ivicu posebno pamtim je njegova vještina dobre organizacije rada u redakciji i na terenu. Znao se veoma brzo prilagoditi situaciji i pokrenuti novinare na akciju, ali i nakon urađenog posla odati im priznanje u vidu raznih nagrada. Uz to, znao je datum rođenja svakog svog novinara i kad bi se primakao taj dan okupili bi se bez slavljenika i dogovorili kakvim poklonom ćemo ga obradovati. A onda bi on kupio taj poklon, čuvajući ga u ormaru da bi sutradan, nakon završenog posla, okupio nas ponovo i slavljeniku uručio dar. A slavljenik je obično onda kolege odvodio na piće ili ručak u „Opatiju“, poznatu zeničku birtiju u kojoj su se okupljali novinari i umjetnici i koja je u gradu slovila kao naša druga redakcija. Nema sumnje da su ta druženja učvršćivala našu kolegijalnost, međusobno povjerenje i širila prijateljstvo, brišući ljutnju ako je bilo u našem radu.
Ivica je dobro kotirao i kod direktora preduzeća, budući da je sa svojim projektima otvarao nove poslove na tržištu, pripremajući sa novinarskom ekipom dopadljive, objektivne i dosta informativne novine koje su na analizama ocjenjivane izvrsno, a to je značilo i dobar prihod preduzeću. Imao je čast da uspješno sarađuje s tadašnjim vodećim direktorima preduzeća: Milutinom Krstićem, Panetom Škrbićem, Zoranom Rajićem i Borišom Reljićem.
Dok čitaoci novina i slušaoci radija Ivicu pamte kao objektivnog i blagovremenog izvještača sa zeničkih sportskih terena, dotle ga se zaposleni u preduzećima u Travniku, Kaknju, Žepču, Zavidovićima, Bugojnu, Donjem Vakufu i Jajcu sjećaju kao urednika koji je pravio dobre tvorničke novine.
Kao što to obično biva, dobar urednik svojim dokazanim radom i afirmacijom na kraju biva unaprijeđen u direktora, pa se tako desilo da je na kraju svog radnog vijeka postao i direktor „Naše riječi“. Nakon što je poslije rata penzionisan, a „Naša riječ“ privatizirana, nekoliko godina je bio predsjednik Upravnog odbora ove firme, kreirajući uspješnu poslovnu i uređivačku politiku, a istovremeno radeći i kao dopisnik „Slobodne Dalmacije“. No, s pogoršavanjem zdravlja napustio je novinarstvo, posvetivši se isključivo privatnom životu.
Nakon mog odlaska iz Zenice 1985. godine u Sarajevo s Ivicom bih se povremeno čuo preko telefona, obično kako to biva, kad mi je bila potrebna neka važna činjenica o zeničkim novinama ili radiju, što se upravo desilo prije godinu i pol kad sam pripremao knjigu „Radio Zenica – 50 godina globalnog medija“. Pitam ga kakav mu je zdravstveni bilten i šta radi u penzionerskim danima, a on lakonski saopštava dvije bitne stvari o sebi: Muči me hipertenzija pa uz terapiju moram često i šetati, a da bi bio u tome i duplo efikasan nabavio sam i psića koji mi pravi društvo. Kad sam ga zamolio da se ukratko prisjeti svog novinarskog rada na Radio Zenici i to napiše na dvije kartice, nije se obradovao, kazavši kako sudbina tog teksta zavisi od kretanja stanja njegovog krvnog tlaka u narednim danima i, ako se bude osjećao bolje, napisat će i poslati mi svoja sjećanja na te dane.
Znao sam da je od riječi i u narednih pet-šest dana očekivao sam njegovo javljanje, ali kako je to izostalo ponovo sam ga nazvao i prvo pitao za zdravlje, iako sam mogao pretpostaviti kakvo je, a kad mi je kazao da se ne osjeća baš dobro, znao sam da od teksta neće biti ništa.
I još jedna veoma bitna činjenica iz njegove biografije: Desetine zeničkih novinara u protekle tri decenije učilo je u „Našoj riječi“ novinarstvo od Ivice Milešića. Neki od njih su se samo okušali i naučili osnove žurnalizma mijenjajući potom novinarsku profesiju za neku drugu i atraktivniju, postajući profesori, politički radnici, pa i diplomati, poput Fuada Đidića, kasnije bh. ambasadora u Australiji; drugima je „Naša riječ“ bila startna i usputna stanica u novinarstvu, kao što je to bila za kasnije poznatog sarajevskog žurnalistu Sergija Principa; treći su ovdje i započinjali i završavali svoj radni vijek postajući od novinara urednik pa i direktor, poput Medine Delibašić.
Da je samo bio mentor ovim novinarima, a takvih je još desetine znanih i neznanih, Ivica Milešić zaslužio je da svojim stručnim, mentorskim, organizacijskim i spisateljskim radom uđe u historiju zeničkog novinarstva, pa će oni koji budu pisali tu priču morati računati i na ovog velikog novinara.
No, nakon Nijaza Gradinčića, Slobodana Stojanovića, Fadila Ademovića, Bogoljuba Ilića i još nekih kolega, odlaskom Ivice Milešića sa ovoga svijeta nestaje i jedna generacija zeničkih novinara koja je u drugoj polovini prošlog stoljeća na stranicama „Naše riječi“ ispisala cjelovitu historiju Zenice i njenih uvijek gostoljubivih građana.
Novinarstvo Ivice Milešića
U hiperinflaciji nevažnih internetskih i drugih informacija ponekad mi, iz gradova u kojima se živio, promakne neka za mene važna vijest, saznajući je koji dan kasnije ili pak od prijatelja s kojima sam u vezi. Tako mi je prošle sedmice, zbog neodložnih poslova koji oduzimaju vrijeme, promakla važna informacija da je u Zenici, gdje je proveo cijeli radni i životni vijek, preminuo doajen zeničkog novinarstva Ivica Milešić (1941.-2021.). To zapravo nije obična nego važna vijest o odlasku urednika s kojim sam prvih godina osme decenije prošlog vijeka, radeći u „Našoj riječi“, proveo četiri nezaboravne i značajne godine u mom životu i novinarskom poslu. Tuga i žalost pojačana je samom činjenicom da sam kasno saznao za ovu stvarnost, ne mogavši tako otići i na ispraćaj mog urednika, čije ime je za mene važno jer me, po mom dolasku u zeničku „Našu riječ“ uveo u tajne privrednog novinarstva. Nije samo mene uspješno educirao prenoseći mi svoje znanje, nego je to nesebično učinio i desetinama ranijih i kasnijih generacija zeničkih mladih novina u „Našoj riječi“, pa i Radio Zenici, čiji je kraće vrijeme bio glavni urednik.
A za njegov odlazak na vječni počinak saznao sam sasvim slučajno u telefonskom razgovoru s mojim prijateljem Salihom Hamzićem koji je – nakon što je cijeli radni vijek proveo kao tehničar u Radio Zenici, mediju koji je sve do rata poslovao u okviru jedinstvenog preduzeća „Naša riječ“ – za mjesto boravka u trećoj životnoj dobi odabrao Sarajevo.
Nakon te tužne vijest telefonom pozovem svog kolegu Džemala Rošića, s kojim sam od Zeničana najčešće u vezi, da mi kaže pojedinosti o smrti našeg kolege. No, on je tih dana bio van Zenica, na putu. Poruku zatim pošaljem u Šibenik Marijanu Džambi, koji je nekoliko godina radio s Ivicom, a on mi odgovori da je već saznao za tu tužnu vijest i da je porodici izrazio saučešće.
Potom se sjetim nekadašnje sekretarice redakcije Zdene Pisker, svjestan da ona i danas održava veze sa nekim od bivših kolega, nadajući se da će mi ona znati nešto više reći. Nisam bio neke sreće jer je ona na dan Ivičine sahrane cijelo popodne imala važan ljekarski pregled. Ipak, mi je kazala neke pojedinosti u vezi sa odlaskom Ivice, jer je na Fejzbuku vidjela da se nekoliko kolega već na prvu vijest o smrti kolege, koju je objavio Enes Begičević, javilo, izražavajući svoju tugu i porodici saučešće, a među njima i Sajto Čehović, pa Zoran Mišetić, Medina Delibašić, Marijan Džambo, Sanja Mlađenović, Nadija Šertović Tomić, Dževad Kesić te Miroslav Vinduška, nekadašnji direktor Rudnika, u kome je Ivica zasnovao prvi radni odnos. Sve su to kolege koje su radile s Ivicom ili im je bio urednik, cijeneći ga kao profesionalca.
U tom momentu sjetim se da mi je Ivica, zajedno sa Nijazom Gradinčićem, 1998. godine napisao recenziju za moju prvu knjigu „Svjedok vremena“, u kojoj je kazao o mome novinarstvu i ovo:
„A kako tek da novinar piše o novinarstvu? E, Raif Čehajić je, vjerovatno, to imao u vidu prije negoli se usudio da zabilježi riječ o kakanjskom novinarstvu. I nije podlegao narcisoidnoj obrani našeg posla, nego je o njemu iznio faktografske činjenice – svima na uvid. Pa, što je zakon profesionalnog novinstva, neka čitaoci prosude! Jer, najgore u našem poslu je pisanje takvo kao da pred sobom imate neupućenoga čitaoca kojemu, maltene, morate objasniti koji je danas dan. A ovo je poratni dan, dan više mira nego rata. Vrijeme ili vakat kada treba da progovore fakta, a ne emocije.“
Iako sam u pričama kolega još ranije čuo za njega kao dobrog i priznatog novinara, zvanično smo se upoznali 1980. godine u „Našoj riječi“, tačnije njenoj redakciji Posebnih izdanja, koje je već nekoliko godina uspješno vodio. Ta redakacija, sa svega četiri novinara, pripremala je mjesečne novine za desetak preduzeća u srednjoj Bosni. Osim mene činili su je Milica Koruga, Branko Kokotović i Milenko Mlađenović, a Ivica je svojom dirigentskom palicom koordinirao naš rad. U „Našu riječ“ je došao sedamdesetih godina prošlog vijeka iz Rudnika mrkog uglja Zenica, gdje je, radeći sa rudarima u proizvodnji, kao mlad čovjek, stekao one osobine koje posjeduje svaki rudar: drugarstvo, solidarnost i spremnost da u svako doba pomogne drugome, što je ostalo i postalo dio njegovog karaktera i u novinarstvu. Ambiciozan i željan znanja, izbrusivši se kasnije i na poslovima novinara u Rudniku, ispoljavao je svoju ljubav, sklonost i talent za žurnalizam, pa je za kratko vrijeme primijećen i među zeničkim novinarima, a kako je stekao dosta iskustva u uređivanju rudničkih novina, stigao je i u veliku redakciju, bruseći taj afinitet i u drugim medijima, izvještavajući nedjeljom sa sportskih terena za neke redakcije van Zenice. Tih godina, zajedno sa direktorom Panetom Škrbićem i urednikom Slobodanom Stojanovićem, činio je izvrsni novinarski tim koji je „Našu riječ“ potvrdio kao značajne regionalne novine i jedne od najboljih te vrste u BiH, dostigavši tiraž od 30.000 primjeraka. Novine su se čitale u Zenici, ali i Travniku, Novom Travniku, Kaknju, Bugojnu, Zavidovićima, Gornjem i Donjem Vakufu i Žepču, mjestima u kojima su stalni dopisnici izvještavali zenički list o svim važnim događajima.
Ono po čemu Ivicu posebno pamtim je njegova vještina dobre organizacije rada u redakciji i na terenu. Znao se veoma brzo prilagoditi situaciji i pokrenuti novinare na akciju, ali i nakon urađenog posla odati im priznanje u vidu raznih nagrada. Uz to, znao je datum rođenja svakog svog novinara i kad bi se primakao taj dan okupili bi se bez slavljenika i dogovorili kakvim poklonom ćemo ga obradovati. A onda bi on kupio taj poklon, čuvajući ga u ormaru da bi sutradan, nakon završenog posla, okupio nas ponovo i slavljeniku uručio dar. A slavljenik je obično onda kolege odvodio na piće ili ručak u „Opatiju“, poznatu zeničku birtiju u kojoj su se okupljali novinari i umjetnici i koja je u gradu slovila kao naša druga redakcija. Nema sumnje da su ta druženja učvršćivala našu kolegijalnost, međusobno povjerenje i širila prijateljstvo, brišući ljutnju ako je bilo u našem radu.
Ivica je dobro kotirao i kod direktora preduzeća, budući da je sa svojim projektima otvarao nove poslove na tržištu, pripremajući sa novinarskom ekipom dopadljive, objektivne i dosta informativne novine koje su na analizama ocjenjivane izvrsno, a to je značilo i dobar prihod preduzeću. Imao je čast da uspješno sarađuje s tadašnjim vodećim direktorima preduzeća: Milutinom Krstićem, Panetom Škrbićem, Zoranom Rajićem i Borišom Reljićem.
Dok čitaoci novina i slušaoci radija Ivicu pamte kao objektivnog i blagovremenog izvještača sa zeničkih sportskih terena, dotle ga se zaposleni u preduzećima u Travniku, Kaknju, Žepču, Zavidovićima, Bugojnu, Donjem Vakufu i Jajcu sjećaju kao urednika koji je pravio dobre tvorničke novine.
Kao što to obično biva, dobar urednik svojim dokazanim radom i afirmacijom na kraju biva unaprijeđen u direktora, pa se tako desilo da je na kraju svog radnog vijeka postao i direktor „Naše riječi“. Nakon što je poslije rata penzionisan, a „Naša riječ“ privatizirana, nekoliko godina je bio predsjednik Upravnog odbora ove firme, kreirajući uspješnu poslovnu i uređivačku politiku, a istovremeno radeći i kao dopisnik „Slobodne Dalmacije“. No, s pogoršavanjem zdravlja napustio je novinarstvo, posvetivši se isključivo privatnom životu.
Nakon mog odlaska iz Zenice 1985. godine u Sarajevo s Ivicom bih se povremeno čuo preko telefona, obično kako to biva, kad mi je bila potrebna neka važna činjenica o zeničkim novinama ili radiju, što se upravo desilo prije godinu i pol kad sam pripremao knjigu „Radio Zenica – 50 godina globalnog medija“. Pitam ga kakav mu je zdravstveni bilten i šta radi u penzionerskim danima, a on lakonski saopštava dvije bitne stvari o sebi: Muči me hipertenzija pa uz terapiju moram često i šetati, a da bi bio u tome i duplo efikasan nabavio sam i psića koji mi pravi društvo. Kad sam ga zamolio da se ukratko prisjeti svog novinarskog rada na Radio Zenici i to napiše na dvije kartice, nije se obradovao, kazavši kako sudbina tog teksta zavisi od kretanja stanja njegovog krvnog tlaka u narednim danima i, ako se bude osjećao bolje, napisat će i poslati mi svoja sjećanja na te dane.
Znao sam da je od riječi i u narednih pet-šest dana očekivao sam njegovo javljanje, ali kako je to izostalo ponovo sam ga nazvao i prvo pitao za zdravlje, iako sam mogao pretpostaviti kakvo je, a kad mi je kazao da se ne osjeća baš dobro, znao sam da od teksta neće biti ništa.
I još jedna veoma bitna činjenica iz njegove biografije: Desetine zeničkih novinara u protekle tri decenije učilo je u „Našoj riječi“ novinarstvo od Ivice Milešića. Neki od njih su se samo okušali i naučili osnove žurnalizma mijenjajući potom novinarsku profesiju za neku drugu i atraktivniju, postajući profesori, politički radnici, pa i diplomati, poput Fuada Đidića, kasnije bh. ambasadora u Australiji; drugima je „Naša riječ“ bila startna i usputna stanica u novinarstvu, kao što je to bila za kasnije poznatog sarajevskog žurnalistu Sergija Principa; treći su ovdje i započinjali i završavali svoj radni vijek postajući od novinara urednik pa i direktor, poput Medine Delibašić.
Da je samo bio mentor ovim novinarima, a takvih je još desetine znanih i neznanih, Ivica Milešić zaslužio je da svojim stručnim, mentorskim, organizacijskim i spisateljskim radom uđe u historiju zeničkog novinarstva, pa će oni koji budu pisali tu priču morati računati i na ovog velikog novinara.
No, nakon Nijaza Gradinčića, Slobodana Stojanovića, Fadila Ademovića, Bogoljuba Ilića i još nekih kolega, odlaskom Ivice Milešića sa ovoga svijeta nestaje i jedna generacija zeničkih novinara koja je u drugoj polovini prošlog stoljeća na stranicama „Naše riječi“ ispisala cjelovitu historiju Zenice i njenih uvijek gostoljubivih građana.