Dobra i požrtvovna osoba bila je očeva tetka Paulina Slavka Jergović.
Časna sestra, najprije u Sarajevu, zatim u Zagrebu. Dvadesetak godina nakon njezine smrti znali bi me zaustavljati po Ilici i Kaptolu, i pitati je li mi što bila časna Paulina.
To sam shvaćao kao znak. Za života je bila dobra prema meni, a sada se, zahvaljujući njoj, nisam trebao osjećati kao stranac.
Postoji priča kako se teta Paulina zaredila.
Kada je pradjed Marko Jergović, poštar i kockar, osvojio najveći dobitak na lutriji u povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je kupio dvije kuće, i još mu je ostalo za dvije, nastavio se kockati i uludo trošiti, pa kad se novac naglo počeo topiti, i nakon što je Marko već prokockao prvu, onda drugu kuću, prababa Sofija ugrabila je potajice poveću gomilu novčanica i sakrila ih. Osim Pauline, imala je još četiri kćeri, da im svima dostane za život, a nešto da pretekne i za udaju.
Bilo je proljeće, novac je sakrila u peć. I nikome nije ništa govorila.
Tog je ljeta moj pradjed prokockao sav novac koji mu je ostao, i ponovo se živjelo od njegove poštarske plaćice. Ali stara se nije brinula: sakrila je taman koliko je sirotinji potrebno da ne bude sirotinja.
U Sarajevu rano zazimi. Već oko Velike Gospe jutra bivaju hladna, a znalo je biti da se u rujnu počne ložiti.
Jednoga je jutra, kada su otac i majka otišli u grad svatko svojim poslom, Paulina nasjekla drva u bašči preko puta, da se malo ogrije. Tako je, ne znajući, spalila novac.
Priča kaže da je to bio razlog što je otišla u samostan. Trebalo je ocu, majci i sestrama olakšati život.
Ova se priča može shvatiti na dva načina.
Na način nevjernika: to je priča o hudoj sarajevskoj sirotinji, o proleterima kojima ne bi bilo dosta ni kada dobiju najveći dobitak na lutriji, i o nesretnici kojoj nije na um padalo da se zaredi, nego bi se udala i narodila djecu, da jednoga septembra nije rano zahladilo.
I na način vjernika: za one koji iskreno vjeruju, mora postojati Božji naum u činjenici što je upravo Paulina, najplemenitija od pet sestara, bila zimogrižljiva. I svaka druga otišla bi u samostan, jer bi morala, pošto je spalila novac, ali u zloj sestri time bi zlo postalo još veće.
Ima li, barem u literarnom smislu, boljega dokaza Božjega postojanja?
Nisam vjernik, ali ne bih ispričao ovu priču da ne postoji drugi način na koji se ona može razumjeti.
Volio sam i poštovao tetu Paulinu, i bilo bi ružno da kažem kako je dala zavjet Bogu iz tako trivijalnih razloga, zbog slučaja, zbog novca i zbog sirotinje.
Ona je istinski vjerovala, i zato ova priča mora imati drugi smisao, bez obzira na to vjerujemo li mi koji njezinu priču pričamo.
Novac u peći
Dobra i požrtvovna osoba bila je očeva tetka Paulina Slavka Jergović.
Časna sestra, najprije u Sarajevu, zatim u Zagrebu. Dvadesetak godina nakon njezine smrti znali bi me zaustavljati po Ilici i Kaptolu, i pitati je li mi što bila časna Paulina.
To sam shvaćao kao znak. Za života je bila dobra prema meni, a sada se, zahvaljujući njoj, nisam trebao osjećati kao stranac.
Postoji priča kako se teta Paulina zaredila.
Kada je pradjed Marko Jergović, poštar i kockar, osvojio najveći dobitak na lutriji u povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je kupio dvije kuće, i još mu je ostalo za dvije, nastavio se kockati i uludo trošiti, pa kad se novac naglo počeo topiti, i nakon što je Marko već prokockao prvu, onda drugu kuću, prababa Sofija ugrabila je potajice poveću gomilu novčanica i sakrila ih. Osim Pauline, imala je još četiri kćeri, da im svima dostane za život, a nešto da pretekne i za udaju.
Bilo je proljeće, novac je sakrila u peć. I nikome nije ništa govorila.
Tog je ljeta moj pradjed prokockao sav novac koji mu je ostao, i ponovo se živjelo od njegove poštarske plaćice. Ali stara se nije brinula: sakrila je taman koliko je sirotinji potrebno da ne bude sirotinja.
U Sarajevu rano zazimi. Već oko Velike Gospe jutra bivaju hladna, a znalo je biti da se u rujnu počne ložiti.
Jednoga je jutra, kada su otac i majka otišli u grad svatko svojim poslom, Paulina nasjekla drva u bašči preko puta, da se malo ogrije. Tako je, ne znajući, spalila novac.
Priča kaže da je to bio razlog što je otišla u samostan. Trebalo je ocu, majci i sestrama olakšati život.
Ova se priča može shvatiti na dva načina.
Na način nevjernika: to je priča o hudoj sarajevskoj sirotinji, o proleterima kojima ne bi bilo dosta ni kada dobiju najveći dobitak na lutriji, i o nesretnici kojoj nije na um padalo da se zaredi, nego bi se udala i narodila djecu, da jednoga septembra nije rano zahladilo.
I na način vjernika: za one koji iskreno vjeruju, mora postojati Božji naum u činjenici što je upravo Paulina, najplemenitija od pet sestara, bila zimogrižljiva. I svaka druga otišla bi u samostan, jer bi morala, pošto je spalila novac, ali u zloj sestri time bi zlo postalo još veće.
Ima li, barem u literarnom smislu, boljega dokaza Božjega postojanja?
Nisam vjernik, ali ne bih ispričao ovu priču da ne postoji drugi način na koji se ona može razumjeti.
Volio sam i poštovao tetu Paulinu, i bilo bi ružno da kažem kako je dala zavjet Bogu iz tako trivijalnih razloga, zbog slučaja, zbog novca i zbog sirotinje.
Ona je istinski vjerovala, i zato ova priča mora imati drugi smisao, bez obzira na to vjerujemo li mi koji njezinu priču pričamo.