Strah je vjerojatno najosnovnija ljudska emocija, najiskonskija, jer uz sâm život s njegovim metaboličkim funkcijama, najzajedničkiji je čovjeku i drugim živim bićima, kako našim životinjskim rođacima, tako – kažu znalci – i biljkama, na njima svojstven način. Strahovanje pred nečim kao očekivanje nečega nepoželjnog, lošeg, može nas sprečavati da djelujemo, ali i nukati nas na djelovanje. Koliko god je neugodan, u oba slučaja strah ima zaštitnu ulogu, nezavisno od nepredvidljivih ishoda. Ljudski je strah ipak u bitnome drugačiji od ne-ljudskih strahova; specifično ljudsko simboličko mišljenje, kao i specifično ljudska imaginacija, čini ljudski strah strašnijim od ne-ljudskoga jer čovjek, na svoju žalost, može projicirati mnoge mogućnosti u perspektivi budućnosti, čak i one daleke, pa čovjekov strah možda nije snažniji od instinktivnog životinjskog, ali je širi i dublji, trajniji i razorniji. Osim toga, čovjek ne strahuje tek za sebe samoga i svoje najbliže, što već i animalni nagon nalaže, nego može strahovati i za sve druge ljude i za sve drugo, za cijeli svijet i cijelu budućnost; čovjek strahuje i za apstrakcije, i pred apstrakcijama.
Očekivanje se, pak, ne utjelovljuje samo u negativu straha, nego može biti usmjereno i pozitivno, a u čovjeka, zbog istog onoga što je rečeno o strahu, to je specifično ljudska emocija – nada; povrh očekivanja neposrednog užitka i koristi od nečeg dobrog, težnja boljem, najboljem, Dobru.
Očekivanje je, dakle, uvijek na tankoj i oštroj ivici dobra i zla, a ivica postaje još tanja i oštrija kad nas običaji i navike, podgrijavani maštom, izazovu da pogledamo u budućnost, rastajući se od prošlosti: o vlastitim rođendanima ili o krajevima i počecima godinā, svojevrsnim rođendanima čovječanstva.
S time na umu čitao sam, na izdisaju 2023. godine, poeziju Wendella Berryja, američkog pisca, zemljoradnika te ekološkog i pacifističkog aktivista, rođenog 1934. godine, a posebno su me dirnuli ovi njegovi zabrinuti stihovi objavljeni prije pedeset pet godina:
Mojoj djeci, strahujući za njih
Strahote dolaze. Zemlja je zatrovana skučenim životima. Mislim na vas. Ono što ćete
proživjeti, ili će vas uništiti, izjeda moje srce. Što sam učinio? Trebam bolje odgovore od onih koji upućuju
na bolno uviđanje svega što je bilo učinjeno u sljepoći, ljubljenje onoga što ne mogu sačuvati. A opet,
dok se vaše oči okreću prema meni, ne mogu ni poželjeti da vaši životi nisu bili stvoreni, premda je bol njihova do mene.
(Wendell Berry, „To My Children, Fearing for Them“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
I druge dvije Berryjeve pjesme koje prenosim iz engleskog u hrvatski jezik pisane su u vrijeme američkog rata protiv Vijetnama te na vrhuncu američkog i svjetskog antiratnog pokreta. No, i više od pola stoljeća nakon toga, ove su pjesme svježe, poput krvi koja danas teče palestinskim i izraelskim ulicama, te još uvijek odjekuju glasno poput današnjih ruskih i ukrajinskih bombi.
Protiv rata u Vijetnamu
Vjeruj automatskoj pravednosti bilo koga tko obnaša neku dužnost. Vjeruj dužnosnicima koji bez imalo sumnje smatraju da se mir osigurava ratom, a sloboda represijom. Istina sačuvana laganjem postaje laž. Vjeruj ili umri.
U svoje ime jašemo na kotačima svojih mašina, u ime Obilja koje proždire sve ispušni plinovi našega napretka padaju smrtonosno na sela i polja koja ne vidimo. Spremni smo za milijun malih smrti.
Gdje su tihe izdašne nastambe u koje smo dolazili, susjedska imanja? Vidimo da se američka sloboda brani lažima, a laži se brane krvlju, Jeffersonovu viziju opslužuje agonija djece, ženā zgrčenih u rupama.
(Wendell Berry, „Against the War in Vietnam“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
Mračni od moći
Mračni od moći, ostajemo osvajači svoje zemlje, ostavljajući za sobom pustinje tamo gdje su bile šume, ožiljke tamo gdje su bila brda.
Na planine, na rijeke, na gradove, na njive polažemo otežale ruke, svoj dah osnažen smrću svih stvari.
Molite se nama, zemljoradnici i seljaci Vijetnama. Molite se nama, majke i djeco bespomoćnih zemalja. Nemojte ništa tražiti.
U utrobi onoga što smo postali nošeni smo k ruševinama svoga trijumfa, daleko od tihih kuća.
Hranjeni umiranjem, gledamo vatrene spomenike svoje moći. Svijet visi s nas dok gledamo.
(Wendell Berry, „Dark with Power“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
Četvrtu Berryjevu pjesmu biram i zato što se temom i tonom nastavlja na prethodne (iako je napisana četrdesetak godina kasnije) i zato što je neobična po svojoj formi i po organskom spoju duhovitosti i jezovitosti:
Upitnik
1. Koliko ste otrova spremni progutati
za uspjeh slobodnog tržišta i svjetske trgovine? Molimo vas da navedete preferirane otrove.
2. Koliko ste zla spremni učiniti u ime dobra? U sljedeća prazna polja upišite imena svojih omiljenih zala i činova mržnje.
3. Što ste spremni žrtvovati za kulturu i civilizaciju? Molimo vas da nabrojite spomenike, hramove i umjetnička djela koja biste ponajprije uništili.
4. Koliko ste naše voljene zemlje spremni oskrnaviti u ime patriotizma i zastave? U sljedećem okviru nabrojite planine, rijeke, gradove, farme bez kojih biste najlakše mogli.
5. Ukratko iznesite ideje, ideale ili nade, izvore energije, vrste sigurnosti zbog kojih biste ubili dijete. Molimo vas da imenujete djecu koju biste bili spremni ubiti.
(Wendell Berry, „Questionnaire“, iz knjige Leavings, objavljene 2010. godine.)
Zadnje dvije pjesme dobro predstavljaju Berryja kao žestokog, ali trezvenog kritičara militarizirane tehnokapitalističke civilizacije, čije napretke vidi kao propast čovječanstva i čovječnosti, te nasuprot tome slavi bogatu jednostavnost života na selu, na zemlji, u prirodi, među svim živim bićima… i s njima. Dok prva pjesma pobuđuje pesimizam – priroda, ali civilizacija –, druga je pjesma njezin kontrapunkt i za nju bi se moglo reći da raspiruje optimizam: civilizacija, ali priroda. Utjeha u očaju, nada umjesto straha, žeravica života pod hladnim metalom otuđenog svijeta.
U ovom svijetu
Brdski pašnjak, prostor otvoren među stablima, naginje se prema dolini. Djetelina i trava cvatu. U podnožju brda tamna poplavna voda valja se niz rijeku. Sunce zalazi. Prije no što noć padne ptice pjevaju. Popeo sam se gore da napojim konje i sada sjedim i odmaram se, visoko na padini, puštajući dan da se sažme i da prođe. Preda mnom blago pase po širokim poljima dolina, sporo i zamišljeno kao zvijezde. U ovom svijetu ljudi kuju planove, iscrpljuju se, troše svoje živote, kako bi se međusobno ubijali.
(Wendell Berry, „In This World“, iz knjige Farming: A Hand Book, objavljene 1970. godine.)
Mir divljih stvari
Kad me počne hvatati očaj zbog svijeta i kad se noću budim na najmanji zvuk strahujući pred onim u što bi se moj život i život moje djece mogao pretvoriti, odem i legnem tamo gdje mandarinski patak u svoj svojoj divoti počiva na vodi, a velika se čaplja hrani. Umirim se u miru divljih stvari koje ne oporezuju svoje živote predumišljajem o žalosti. Uprisutnim se u prisuću mirne vode. I osjećam iznad sebe zvijezde slijepe za danje svjetlo koje čekaju sa svojim svjetlom. Neko vrijeme počivam u milosti svijeta, i slobodan sam.
(Wendell Berry, „The Peace of Wild Things“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
[Sve prepjevane pjesme nalaze se u knjizi: Wendell Berry, New Collected Poems, Berkeley: Counterpoint, 2012., i to na stranicama: 66, 75, 76, 375, 128 i 79. Wendella Berryja otkrio sam zahvaljujući svom poetskom i filozofskom prosvjetitelju, kanadskom prijatelju Michaelu Georgeu, kojemu sam neizmjerno zahvalan za Berryjeve Nove sabrane pjesme i za to otkriće.]
Nova godina, stari strahovi i nade
Strah je vjerojatno najosnovnija ljudska emocija, najiskonskija, jer uz sâm život s njegovim metaboličkim funkcijama, najzajedničkiji je čovjeku i drugim živim bićima, kako našim životinjskim rođacima, tako – kažu znalci – i biljkama, na njima svojstven način. Strahovanje pred nečim kao očekivanje nečega nepoželjnog, lošeg, može nas sprečavati da djelujemo, ali i nukati nas na djelovanje. Koliko god je neugodan, u oba slučaja strah ima zaštitnu ulogu, nezavisno od nepredvidljivih ishoda. Ljudski je strah ipak u bitnome drugačiji od ne-ljudskih strahova; specifično ljudsko simboličko mišljenje, kao i specifično ljudska imaginacija, čini ljudski strah strašnijim od ne-ljudskoga jer čovjek, na svoju žalost, može projicirati mnoge mogućnosti u perspektivi budućnosti, čak i one daleke, pa čovjekov strah možda nije snažniji od instinktivnog životinjskog, ali je širi i dublji, trajniji i razorniji. Osim toga, čovjek ne strahuje tek za sebe samoga i svoje najbliže, što već i animalni nagon nalaže, nego može strahovati i za sve druge ljude i za sve drugo, za cijeli svijet i cijelu budućnost; čovjek strahuje i za apstrakcije, i pred apstrakcijama.
Očekivanje se, pak, ne utjelovljuje samo u negativu straha, nego može biti usmjereno i pozitivno, a u čovjeka, zbog istog onoga što je rečeno o strahu, to je specifično ljudska emocija – nada; povrh očekivanja neposrednog užitka i koristi od nečeg dobrog, težnja boljem, najboljem, Dobru.
Očekivanje je, dakle, uvijek na tankoj i oštroj ivici dobra i zla, a ivica postaje još tanja i oštrija kad nas običaji i navike, podgrijavani maštom, izazovu da pogledamo u budućnost, rastajući se od prošlosti: o vlastitim rođendanima ili o krajevima i počecima godinā, svojevrsnim rođendanima čovječanstva.
S time na umu čitao sam, na izdisaju 2023. godine, poeziju Wendella Berryja, američkog pisca, zemljoradnika te ekološkog i pacifističkog aktivista, rođenog 1934. godine, a posebno su me dirnuli ovi njegovi zabrinuti stihovi objavljeni prije pedeset pet godina:
Mojoj djeci, strahujući za njih
Strahote dolaze. Zemlja
je zatrovana skučenim životima.
Mislim na vas. Ono što ćete
proživjeti, ili će vas uništiti, izjeda
moje srce. Što sam učinio? Trebam
bolje odgovore od onih koji upućuju
na bolno uviđanje
svega što je bilo učinjeno u sljepoći,
ljubljenje onoga što ne mogu sačuvati. A opet,
dok se vaše oči okreću prema meni,
ne mogu ni poželjeti da vaši životi nisu bili stvoreni,
premda je bol njihova do mene.
(Wendell Berry, „To My Children, Fearing for Them“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
I druge dvije Berryjeve pjesme koje prenosim iz engleskog u hrvatski jezik pisane su u vrijeme američkog rata protiv Vijetnama te na vrhuncu američkog i svjetskog antiratnog pokreta. No, i više od pola stoljeća nakon toga, ove su pjesme svježe, poput krvi koja danas teče palestinskim i izraelskim ulicama, te još uvijek odjekuju glasno poput današnjih ruskih i ukrajinskih bombi.
Protiv rata u Vijetnamu
Vjeruj automatskoj pravednosti
bilo koga tko obnaša neku dužnost. Vjeruj
dužnosnicima koji bez imalo sumnje smatraju
da se mir osigurava ratom, a sloboda
represijom. Istina sačuvana laganjem
postaje laž. Vjeruj ili umri.
U svoje ime jašemo
na kotačima svojih mašina,
u ime Obilja koje proždire sve
ispušni plinovi našega napretka padaju
smrtonosno na sela i polja
koja ne vidimo. Spremni smo
za milijun malih smrti.
Gdje su tihe izdašne nastambe
u koje smo dolazili, susjedska imanja?
Vidimo da se američka sloboda brani
lažima, a laži se brane
krvlju, Jeffersonovu viziju
opslužuje agonija djece,
ženā zgrčenih u rupama.
(Wendell Berry, „Against the War in Vietnam“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
Mračni od moći
Mračni od moći, ostajemo
osvajači svoje zemlje, ostavljajući za sobom
pustinje tamo gdje su bile šume,
ožiljke tamo gdje su bila brda.
Na planine, na rijeke,
na gradove, na njive
polažemo otežale ruke, svoj dah
osnažen smrću svih stvari.
Molite se nama, zemljoradnici i seljaci
Vijetnama. Molite se nama, majke
i djeco bespomoćnih zemalja.
Nemojte ništa tražiti.
U utrobi onoga što smo postali
nošeni smo
k ruševinama svoga trijumfa,
daleko od tihih kuća.
Hranjeni umiranjem, gledamo
vatrene spomenike svoje moći.
Svijet visi s nas
dok gledamo.
(Wendell Berry, „Dark with Power“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
Četvrtu Berryjevu pjesmu biram i zato što se temom i tonom nastavlja na prethodne (iako je napisana četrdesetak godina kasnije) i zato što je neobična po svojoj formi i po organskom spoju duhovitosti i jezovitosti:
Upitnik
1. Koliko ste otrova spremni progutati
za uspjeh slobodnog tržišta i svjetske trgovine?
Molimo vas da navedete
preferirane otrove.
2. Koliko ste zla spremni učiniti
u ime dobra?
U sljedeća prazna polja
upišite imena
svojih omiljenih zala i činova mržnje.
3. Što ste spremni žrtvovati
za kulturu i civilizaciju?
Molimo vas da nabrojite spomenike, hramove
i umjetnička djela
koja biste ponajprije uništili.
4. Koliko ste naše voljene zemlje
spremni oskrnaviti
u ime patriotizma i zastave?
U sljedećem okviru nabrojite
planine, rijeke, gradove, farme
bez kojih biste najlakše mogli.
5. Ukratko iznesite ideje, ideale ili nade,
izvore energije, vrste sigurnosti
zbog kojih biste ubili dijete.
Molimo vas da imenujete
djecu koju biste bili spremni ubiti.
(Wendell Berry, „Questionnaire“, iz knjige Leavings, objavljene 2010. godine.)
Zadnje dvije pjesme dobro predstavljaju Berryja kao žestokog, ali trezvenog kritičara militarizirane tehnokapitalističke civilizacije, čije napretke vidi kao propast čovječanstva i čovječnosti, te nasuprot tome slavi bogatu jednostavnost života na selu, na zemlji, u prirodi, među svim živim bićima… i s njima. Dok prva pjesma pobuđuje pesimizam – priroda, ali civilizacija –, druga je pjesma njezin kontrapunkt i za nju bi se moglo reći da raspiruje optimizam: civilizacija, ali priroda. Utjeha u očaju, nada umjesto straha, žeravica života pod hladnim metalom otuđenog svijeta.
U ovom svijetu
Brdski pašnjak, prostor otvoren među stablima,
naginje se prema dolini. Djetelina i trava
cvatu. U podnožju brda
tamna poplavna voda valja se niz rijeku.
Sunce zalazi. Prije no što noć padne ptice pjevaju.
Popeo sam se gore da napojim konje
i sada sjedim i odmaram se, visoko na padini,
puštajući dan da se sažme i da prođe. Preda mnom
blago pase po širokim poljima dolina,
sporo i zamišljeno kao zvijezde. U ovom svijetu
ljudi kuju planove, iscrpljuju se,
troše svoje živote, kako bi se međusobno ubijali.
(Wendell Berry, „In This World“, iz knjige Farming: A Hand Book, objavljene 1970. godine.)
Mir divljih stvari
Kad me počne hvatati očaj zbog svijeta
i kad se noću budim na najmanji zvuk
strahujući pred onim u što bi se moj život i život moje djece mogao pretvoriti,
odem i legnem tamo gdje mandarinski patak
u svoj svojoj divoti počiva na vodi, a velika se čaplja hrani.
Umirim se u miru divljih stvari
koje ne oporezuju svoje živote predumišljajem
o žalosti. Uprisutnim se u prisuću mirne vode.
I osjećam iznad sebe zvijezde slijepe za danje svjetlo
koje čekaju sa svojim svjetlom. Neko vrijeme
počivam u milosti svijeta, i slobodan sam.
(Wendell Berry, „The Peace of Wild Things“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)
[Sve prepjevane pjesme nalaze se u knjizi: Wendell Berry, New Collected Poems, Berkeley: Counterpoint, 2012., i to na stranicama: 66, 75, 76, 375, 128 i 79. Wendella Berryja otkrio sam zahvaljujući svom poetskom i filozofskom prosvjetitelju, kanadskom prijatelju Michaelu Georgeu, kojemu sam neizmjerno zahvalan za Berryjeve Nove sabrane pjesme i za to otkriće.]