Farabuto, zimska pustoš. Ne poznajemo nikoga u jedinom restoranu koji radi. Konobar govori da je od oca iz Nove Gradiške dobio tri dvolitrenke rakije šljivovice. Ponjuši svaku bocu prije nego što gostu toči žestoko piće. Provjerava je li greškom posegnuo za šljivovicom.
Cijeloga života istresao je iz sebe očevu šutnju.
dne 20. januara, Zagreb
Sarajevski grafičar Idris Gorgoliatos, koji je pedesetih i šezdesetih crtao haustore i stubišta, metalne konstrukcije liftova. Vrlo precizno, tehnikom suhe igle. Za jednu sliku trebali bi mu mjeseci. Bila je gotova tek kad čuhne na ispražnjene kante za smeće, mokraću, memlu i ugljenu prašinu.
Stanovao je u jednoj od austrougarskih zgrada u Titovoj ulici. Nije se ženio, živio je sam. Silazio u buffet u prizemlju. Stajao za šankom i tvrdokuhanim jajem kuckao o rub tanjurića.
Govorio je u vrlo dugim rečenicama. A govorio je tako lijepo da ga nikada nisu prekidali. Često bi pred kraj rečenice zaboravljao njen početak. Pogotovo kad malo popije. Zašutio bi, gledao kroz stakleni izlog kako zeleni tramvaj vašingtonac promiče prema Narodnoj banci.
Jednom ću nacrtati tramvaj, rekao je.
U njegovim mapama, nakon što je umro, nije pronađen crtež tramvaja.
dne 14. februara, Beograd
David Albahari kleči na upravo pokošenoj livadi i traži pauke kojima su žeteoci podsjekli noge. Fotografija sa Vladine i Verine svadbe.
dne 18. jula, Turopolje
Prvo kolo nogometne sezone. Duboko ljeto. Tišina. Svježa večer. Sutra u rano popodne letim za Dubrovnik. Tamo me čeka prevoz za Budvu.
dne 19. jula, Pleso
Tri putne žene. Kosooka aerodromska rasa. Govore nasmijano. Poslužavnici s plastičnim posudama. Sirova rajčica iz plastenika. Paprika u jarkim bojama Benettona. Ožujsko pivo. Pjenovite čaše. Kapučino. Svijet započinje u čekaonicama zagrebačkog aerodroma.
Gužva pred let za Dubrovnik. Pustom pistom manevrira bijeli clio. Cisterna s avionskim gorivom. Nijednog aviona.
dne 20. jula, Budva
Bijelo hotelsko naselje. Kamene kalete, obijeljene kuće, modre persijane kao u Grčkoj. Slovenska plaža. Stotinjak metara niže, na pješčanoj plaži godina je 1959. J.R. prvi je put s društvom na moru. Sunce prži njenu mrtvu kožu.
Srce preskače otkucaje na koje nije spremno.
Sobarice u crvenim uniformama, sa kantama i kopljima na vrh kojih su krpe s kojih kaplje mutna voda, krv.
Okolo jure električni automobili. Očevi sklanjaju djecu nagorjelu od sunca. Po usnama im arhipelazi herpesa. Ne mogu da ne gledam.
Iz đardina, među korijenjem suhih palmi, mjauče bolesna mačka.
– Iš, vrag ti sreću izijo! – zadovoljno govori konobar.
Popodne, ista konoba. Mačka se više ne čuje. Konobar sjedi za stolom i rješava križaljku.
– Pero, odnesi gostu gusti sok!
Konobar se zove Pero. Diže se mučaljivo od križaljke. Polako odlazi do šanka. Led se skoro istopio u čaši.
Donosi sok, izvolite, kaže, i u to se ponovo čuje mačka.
– Vrag neka te nosi! – veselo izgovori.
Volim kad me pitaju odakle ste, gdje živite. Mogu odgovoriti bilo što.
Velika je gužva u čistilištu i na Ahiretu, u čekaonicama Sudnjega dana i uskrsnuća duša, pa dio njih puštaju kući, da tamo čekaju red. Ljudi se vraćaju među žive, prepričavaju svoja iskustva, sukobljavaju se vremenski tokovi, epohe, životne dobi…
Na asfaltnoj stazi uz Slovensku plažu oksidirani zeleni šahtovi na kojima piše Livnica Visoko.
Nasred puteljka kroz park: s jedne strane bazeni, s druge staza za karting. Djevojčica ne starija od dvanaest povraća. Dvoje vršnjaka drže je pod pazuhe i bodre.
Tabloid piše: Europska unija postavila 48-satni ultimatum Putinu. Ljeto je 2014, Budva. Oko mene svi govore ruski. Konobar Pero i tankovijaste djevojčice u šarenim haljinama, koje se čim padne sunce spremaju za izlazak. Lijep početak Velikog rata.
Žena manično depresivnog izraza lica sjedi ispred velikog plazma televizora, u dvorani ispred hotelske recepcije.
“Što će ti dijete iz kontejnera, dijete od tuđe jebačine?” Priča K.P.
dne 21. jula, Tivat
Ruinirani socijalistički hotel, starinski miris mora, vonj kanalizacije.
dne 22. jula, Tivat
Crn kao telefon.
Crn kao modra tinta kad se prolije po damastu.
Turist na proputovanju. Johan Brau, liječnik iz Stuttgarta, 1979. u buffetu aerodroma Čilipi puni nalivpero, dok čeka da mu se žena i sin vrate iz zahoda. Sin boluje od poliomyelitisa. Johan Brau obara bočicu, tinta se širi po bijelom stolnjaku.
Hangar, pred izlazak na pistu. Siva limena kocka s jednim oknom 5×3 metra. Prozor gleda u brda Gornje bande. Vide se kuće, tanka crta puta, a iznad kameni podzidi nekadašnje uskotračne pruge.
U prostoriji stotinjak ljudi različitih po boji kože i putnice, po jeziku, vjeri i koječemu. Sjede na klupi, leđima okrenuti zidu. Nitko ne gleda kroz prozor. Čitaju, slušaju muziku, otklapaju kompjutore. Ne znaju što je s one strane. Ne razaznaju brda Gornje bande, kuće i tanku crtu puta. Ne prepoznaju kamene podzide uskotračne pruge s početka dvadestog stoljeća. Vide sivo golo brdo. Zato i ne gledaju.
dne 1. augusta, Pula
“Ne podnosim to. Naručim večeru, a stigne grafički bijenale.”
Prvu jugoslavensku pizzeriju držali su Silvio i Corado. Bilo je to u Rovinju, krajem šezdesetih.
dne 3. augusta, Pula
Iznenadno nevrijeme. Diže se more. Struje te nose prema pučini. Vidiš sitne prilike kako se sporo kreću niz lungomare. Onda požure jer počinje kiša.
Pred oluju. Iz zvučnika na pustoj terasi uz teren za odbojku na pijesku čuje se glas Leonarda Cohena.
Doputovao sam na vijest o majčinoj smrti. Jedan od njih rekao mi je da je sve sređeno, i da će biti pokopana iznad svoje majke, moje bake. Nad djedom ostaje jedno slobodno mjesto. To je za tebe, govori mi s toplinom u glasu. Sarajevska gostoljubivost.
dne 5. augusta, Zagreb
Dok je bila mlada, majka je crtala tlocrte stanova. Vadila je iz džepova Lipa blokove različitih formata, i crtala prostrane stanove pune svjetla, s velikim dnevnim i spavaćim sobama, i malom djevojačkom sobicom, koja bi se pretvarala u dječju. Kuhinja je od dnevnog boravka bila odijeljena šankom. To je bilo moderno. Ona nije voljela krčme ni buffete, ali je zamišljala dom sa šankom.
Unutra je sve bilo u savršenom redu.
Odjekivali su glasovi između zidova savršeno praznih soba. Sjajio se rostfraj i emajl, mjedene kvake na prozorima. Lim na simsu bio je siv kao kantica za polijevanje vrta. A možda je stan imao i vrt.
Ne znam što je bilo s Lipa blokovima. Nemam nijedan njezin tlocrt s vratima i prozorima u oblicima nepravilnih trokutića, znakova koji se nauče na prvim satovima tehničkog crtanja, u koje je majka vjerovala kao što se vjeruje u križ.
dne 6. augusta, na Bogovićevoj
Tko je taj čovjek, prijazno me pita za beskućnika kojem sam dao deset kuna da ode.
Beskućnik, kažem. Tako danas izgledaju beskućnici u Zagrebu.
Svi smo mi beskućnici u Zagrebu, vedro odgovara Amerikanac, zagrebački Židov, preživjeli Holokausta, inženjer elektrotehnike u mirovini, koji svakoga dana prepliva pet dužina olimpijskog bazena i triput tjedno pleše u ansamblu narodnih igara.
dne 8. augusta, Stolac
Kao san iza teškog mamurluka: put od Ljubuškog prema Stocu. Stotine zastava, obješenih da se suše, na tiramolima telefonskih žica i štrikova razvučenih nad drumom. Otrcane od bure, razlivene, blijede, krvave trobojnice.
dne 9. augusta, Stolac
U avliji, podno suhozida, pod svijetlim usijanim nebom, među zrikavcima, pod odrinom biljke kivi, u njezinom teškom vonju, u subotu, na svadbeni dan, barjaci zeleni i plavožuti, prijeteće trobojnice, peškiri, muške košulje svezane uz barjak, stijene, utvrde izumrlih naroda, derviška tekija, učeni Pakistanci, čempresi pod džamijskim zidom, električna crkvena zvona, koja svakoga punog sata Bogu i komšiji zvone pred vratima.
Amerikanac mi priča kako je 1949. njegov otac odlučio bježati iz Izraela. Nije se snašao, nisu mu dali da se bavi svojim automehaničarskim zanatom, nego je motikom i krampom trebao navodnjavati pustinju. Naumio je u Italiju, u Udine, gdje mu je prijatelj, kršćanin imao radionicu za popravak kamiona, i dobro mu je išlo, puno mušterija, uglavnom Engleza. Ali kada je doputovao, rekli su mu da se prijatelj jučer objesio. Nakon pogreba nije imao kamo, pa se prijavio u izbjeglički logor. Logor je bio pun ustaša. Sam među njima, zagrebački Židov.
M. je deset mjeseci proveo u hrvatskim logorima. Pustilo ga nakon Vašingtonskog sporazuma. Ispričao je to nakon druge rakije, kao zanimljivost. Njoj su se oči napunile suzama. Ali nisu to bili kao srpski logori, daleko od toga, htio ju je utješiti. I okrenuo priču na gradsku limenu glazbu.
dne 10. augusta, Stara Hercegovina, Tuli
Dizdarev unuk uči me da smokvu valja popoloviti i u njen trbuh namrviti sira iz mijeha. Gori kamen, bijeli se sa svih strana, samo zemlja crvena je, crvena, crvena…
dne 11. augusta, na Ljutoj, Gruda
Minuta šutnje, s rane jeseni jedne od posljednjih godina pred rat. Okamenjenih sedamnaest kondolira, nad grobnicom iz onoga rata. U kamenu su i ostali, tako da im samo oči igraju, pomiču ih, mole da im prekrate muke, da ih razbiju, raznesu dinamitom.
Ali oni neće. Nego tu svake godine polažu vijence i cvijeće. Ovo je jedini nesrušeni spomenik iz onoga rata.
Zvuk miješalice za beton na jari augustovskog popodneva. Uskoro će sunce zalaziti za crtu horizonta, po licima će popadati sjene, ljudi će jedni druge gledati životinjskim pogledima, oko sebe tražeći razbojnika, inovjerca, ubojicu brata svojega…
Na vrhu brda visoki betonski križ čeka da na njemu konačno razapnu Barabu.
dne. 12. augusta, na Ljutoj, Gruda
Na rječici tvrdi hrastovi stolovi s leptirima platnenih ubrusa. Čekaju goste na večeru. Oni će ih razrediti i umrljati. Da o ponoći mrtvi leptiri polegnu po stolovima, na kraju dana kao na kraju svakodnevnoga velikog rata.
ista večer, Pičete
Prva ovogodišnja jesenja smokva.
dne 13. augusta, Pičete
Vrućina pod cimentnom pločom. Zrikavci zanijeme nakratko, kao da ih je nestalo, i čuje se samo daleki bruj aviona koji se spuštaju i uzlijeću sa Čilipa. Onda opet zrikavci, dugo, ritmično, kao da neće prestati. Aritmija zrikavaca.
Selo opsjednuto lisicama. Vjeruju da životinje pustoše kokošinjce. U susjedna dva sela donje bande, s crnogorskih i dubrovačkih strana. Posvuda lisice. Noću vade lovačke puške iz buža pa s psima kreću u racije. Čuju se pucnjevi, ali ne i ljudski glasovi. Sivi perzijski mačak, prostrijeljen leži na asfaltu. Nijedne stradale lisice. Ako se napokon ne pojave, zapucat će po ljudima.
isti dan, na Ljutoj, Gruda
Glasovi stranaca sa susjednih stolova. Nerazumljiv jezik, umirujući ton. Ljepše je kad su okolo stranci, govoriš. Nema se što razumjeti.
Čempresi u Stocu.
Jablani u Sarajevu.
Mrtvi vodeni.
Gradovi.
noć, Pičete
Najtoplija noć ovoga ljeta.
dne 15. augusta, Pičete
Na Velu Gospu prelomilo se ljeto. Ono što slijedi kratko je međudoba čistih boja, kada je svijet u raskoraku između dva svijeta.
U Herceg Novom kod Voje. Antikni namještaj, slike po zidovima, mnogo njegovih slika, tanjuri, sjajni rostfraj, njeguški pršut izrezan tanko kao pelir, cigara među kirurški mirnim prstima, oči plave, na jedno ne vidi, u drugo mu zabadali iglu, Crnogorac ne pokazuje strah, tako ni kad ga u oko bodu, atelje kao moj sarajevski tavan, pogled na bazen za vaterpolo, dječaci treniraju, prozorčić uz koji slika, zastavice crnogorska i norveška, Sarajevska hagada na prozorskoj dasci, tube s bojama, lule, čavli, sitni predmeti, svijet istresen iz Borgesova džepa, odlazak u vedro, u žuto, u jedro šiveno njegovom rukom.
Za mene bila je to
jedrilica s nužnikom
Za nju bio je
nužnik koji plovi
Zato smo plovili samo jednom
a život proživjeli skupa
Ali to je bilo na kopnu
na moru se nijesmo složili
Srećom je čovjek
suhozemni stvor
isti dan, Moretto, Zelenika
Naručili smo pogrešan kolač
i sad žalimo za kolačem koji nismo naručili
ostao je u mutnoj staklenoj vitrini
dne 16. augusta, Trebinje
Oglasna ploča ispred hotelske terase. Terasa je pod visokim platanima, posađenim u vrijeme Franje Josipa, pod nadzorom bečkih vrtlara. Za stotinama stolova četiri puta više ljudi. Na ploči su smrtovnice. Jedanaest crnih, jedna zelena i jedna plava.
U Vodovađi, nekoliko kilometara prije graničnog prijelaza, posljednja je oglasna ploča u Hrvatskoj.
isti dan, Stara Hercegovina, Tuli
dječak, slikarev sin, zabavljen drvenim bojicama, bez slikarskog dara
isti dan, Pičete
Leksikon običnih ljudi. U vrijeme kad građanin odluči napisati oporuku, obavezan je po zakonu da ispuni upitnik o godini i mjestu rođenja, bračnom stanju, djeci, unucima, školama koje je pohađao, službi, omiljenoj boji, jelima, poznavanju kuharskih, kućnih i vrtnih vještina, hobiju, posljednjoj pročitanoj knjizi…
dne 18. augusta, Zagreb, neboder
Kasno ljeto. Nona i ja vlakom smo se vratili s mora. Direktan prijenos atletskog mitinga iz Züricha. Majke nema kod kuće. Negdje je otputovala. Sami na Sepetarevcu, u Sarajevu. Bilo je to 1980. ili 1981.
dne 20. augusta, Zagreb, Bogovićeva
Sam u Londonu. Ulazim u hotelsku sobu. Na ormaru najlonska vrećica. U njoj moj stari kaput i šal. Nisam začuđen, iako tu nikada nisam bio.
Notes iz crnog ruksaka
dne 11. januara, Pula
Farabuto, zimska pustoš. Ne poznajemo nikoga u jedinom restoranu koji radi. Konobar govori da je od oca iz Nove Gradiške dobio tri dvolitrenke rakije šljivovice. Ponjuši svaku bocu prije nego što gostu toči žestoko piće. Provjerava je li greškom posegnuo za šljivovicom.
Cijeloga života istresao je iz sebe očevu šutnju.
dne 20. januara, Zagreb
Sarajevski grafičar Idris Gorgoliatos, koji je pedesetih i šezdesetih crtao haustore i stubišta, metalne konstrukcije liftova. Vrlo precizno, tehnikom suhe igle. Za jednu sliku trebali bi mu mjeseci. Bila je gotova tek kad čuhne na ispražnjene kante za smeće, mokraću, memlu i ugljenu prašinu.
Stanovao je u jednoj od austrougarskih zgrada u Titovoj ulici. Nije se ženio, živio je sam. Silazio u buffet u prizemlju. Stajao za šankom i tvrdokuhanim jajem kuckao o rub tanjurića.
Govorio je u vrlo dugim rečenicama. A govorio je tako lijepo da ga nikada nisu prekidali. Često bi pred kraj rečenice zaboravljao njen početak. Pogotovo kad malo popije. Zašutio bi, gledao kroz stakleni izlog kako zeleni tramvaj vašingtonac promiče prema Narodnoj banci.
Jednom ću nacrtati tramvaj, rekao je.
U njegovim mapama, nakon što je umro, nije pronađen crtež tramvaja.
dne 14. februara, Beograd
David Albahari kleči na upravo pokošenoj livadi i traži pauke kojima su žeteoci podsjekli noge. Fotografija sa Vladine i Verine svadbe.
dne 18. jula, Turopolje
Prvo kolo nogometne sezone. Duboko ljeto. Tišina. Svježa večer. Sutra u rano popodne letim za Dubrovnik. Tamo me čeka prevoz za Budvu.
dne 19. jula, Pleso
Tri putne žene. Kosooka aerodromska rasa. Govore nasmijano. Poslužavnici s plastičnim posudama. Sirova rajčica iz plastenika. Paprika u jarkim bojama Benettona. Ožujsko pivo. Pjenovite čaše. Kapučino. Svijet započinje u čekaonicama zagrebačkog aerodroma.
Gužva pred let za Dubrovnik. Pustom pistom manevrira bijeli clio. Cisterna s avionskim gorivom. Nijednog aviona.
dne 20. jula, Budva
Bijelo hotelsko naselje. Kamene kalete, obijeljene kuće, modre persijane kao u Grčkoj. Slovenska plaža. Stotinjak metara niže, na pješčanoj plaži godina je 1959. J.R. prvi je put s društvom na moru. Sunce prži njenu mrtvu kožu.
Srce preskače otkucaje na koje nije spremno.
Sobarice u crvenim uniformama, sa kantama i kopljima na vrh kojih su krpe s kojih kaplje mutna voda, krv.
Okolo jure električni automobili. Očevi sklanjaju djecu nagorjelu od sunca. Po usnama im arhipelazi herpesa. Ne mogu da ne gledam.
Iz đardina, među korijenjem suhih palmi, mjauče bolesna mačka.
– Iš, vrag ti sreću izijo! – zadovoljno govori konobar.
Popodne, ista konoba. Mačka se više ne čuje. Konobar sjedi za stolom i rješava križaljku.
– Pero, odnesi gostu gusti sok!
Konobar se zove Pero. Diže se mučaljivo od križaljke. Polako odlazi do šanka. Led se skoro istopio u čaši.
Donosi sok, izvolite, kaže, i u to se ponovo čuje mačka.
– Vrag neka te nosi! – veselo izgovori.
Volim kad me pitaju odakle ste, gdje živite. Mogu odgovoriti bilo što.
Velika je gužva u čistilištu i na Ahiretu, u čekaonicama Sudnjega dana i uskrsnuća duša, pa dio njih puštaju kući, da tamo čekaju red. Ljudi se vraćaju među žive, prepričavaju svoja iskustva, sukobljavaju se vremenski tokovi, epohe, životne dobi…
Na asfaltnoj stazi uz Slovensku plažu oksidirani zeleni šahtovi na kojima piše Livnica Visoko.
Nasred puteljka kroz park: s jedne strane bazeni, s druge staza za karting. Djevojčica ne starija od dvanaest povraća. Dvoje vršnjaka drže je pod pazuhe i bodre.
Tabloid piše: Europska unija postavila 48-satni ultimatum Putinu. Ljeto je 2014, Budva. Oko mene svi govore ruski. Konobar Pero i tankovijaste djevojčice u šarenim haljinama, koje se čim padne sunce spremaju za izlazak. Lijep početak Velikog rata.
Žena manično depresivnog izraza lica sjedi ispred velikog plazma televizora, u dvorani ispred hotelske recepcije.
“Što će ti dijete iz kontejnera, dijete od tuđe jebačine?” Priča K.P.
dne 21. jula, Tivat
Ruinirani socijalistički hotel, starinski miris mora, vonj kanalizacije.
dne 22. jula, Tivat
Crn kao telefon.
Crn kao modra tinta kad se prolije po damastu.
Turist na proputovanju. Johan Brau, liječnik iz Stuttgarta, 1979. u buffetu aerodroma Čilipi puni nalivpero, dok čeka da mu se žena i sin vrate iz zahoda. Sin boluje od poliomyelitisa. Johan Brau obara bočicu, tinta se širi po bijelom stolnjaku.
Hangar, pred izlazak na pistu. Siva limena kocka s jednim oknom 5×3 metra. Prozor gleda u brda Gornje bande. Vide se kuće, tanka crta puta, a iznad kameni podzidi nekadašnje uskotračne pruge.
U prostoriji stotinjak ljudi različitih po boji kože i putnice, po jeziku, vjeri i koječemu. Sjede na klupi, leđima okrenuti zidu. Nitko ne gleda kroz prozor. Čitaju, slušaju muziku, otklapaju kompjutore. Ne znaju što je s one strane. Ne razaznaju brda Gornje bande, kuće i tanku crtu puta. Ne prepoznaju kamene podzide uskotračne pruge s početka dvadestog stoljeća. Vide sivo golo brdo. Zato i ne gledaju.
dne 1. augusta, Pula
“Ne podnosim to. Naručim večeru, a stigne grafički bijenale.”
Prvu jugoslavensku pizzeriju držali su Silvio i Corado. Bilo je to u Rovinju, krajem šezdesetih.
dne 3. augusta, Pula
Iznenadno nevrijeme. Diže se more. Struje te nose prema pučini. Vidiš sitne prilike kako se sporo kreću niz lungomare. Onda požure jer počinje kiša.
Pred oluju. Iz zvučnika na pustoj terasi uz teren za odbojku na pijesku čuje se glas Leonarda Cohena.
Doputovao sam na vijest o majčinoj smrti. Jedan od njih rekao mi je da je sve sređeno, i da će biti pokopana iznad svoje majke, moje bake. Nad djedom ostaje jedno slobodno mjesto. To je za tebe, govori mi s toplinom u glasu. Sarajevska gostoljubivost.
dne 5. augusta, Zagreb
Dok je bila mlada, majka je crtala tlocrte stanova. Vadila je iz džepova Lipa blokove različitih formata, i crtala prostrane stanove pune svjetla, s velikim dnevnim i spavaćim sobama, i malom djevojačkom sobicom, koja bi se pretvarala u dječju. Kuhinja je od dnevnog boravka bila odijeljena šankom. To je bilo moderno. Ona nije voljela krčme ni buffete, ali je zamišljala dom sa šankom.
Unutra je sve bilo u savršenom redu.
Odjekivali su glasovi između zidova savršeno praznih soba. Sjajio se rostfraj i emajl, mjedene kvake na prozorima. Lim na simsu bio je siv kao kantica za polijevanje vrta. A možda je stan imao i vrt.
Ne znam što je bilo s Lipa blokovima. Nemam nijedan njezin tlocrt s vratima i prozorima u oblicima nepravilnih trokutića, znakova koji se nauče na prvim satovima tehničkog crtanja, u koje je majka vjerovala kao što se vjeruje u križ.
dne 6. augusta, na Bogovićevoj
Tko je taj čovjek, prijazno me pita za beskućnika kojem sam dao deset kuna da ode.
Beskućnik, kažem. Tako danas izgledaju beskućnici u Zagrebu.
Svi smo mi beskućnici u Zagrebu, vedro odgovara Amerikanac, zagrebački Židov, preživjeli Holokausta, inženjer elektrotehnike u mirovini, koji svakoga dana prepliva pet dužina olimpijskog bazena i triput tjedno pleše u ansamblu narodnih igara.
dne 8. augusta, Stolac
Kao san iza teškog mamurluka: put od Ljubuškog prema Stocu. Stotine zastava, obješenih da se suše, na tiramolima telefonskih žica i štrikova razvučenih nad drumom. Otrcane od bure, razlivene, blijede, krvave trobojnice.
dne 9. augusta, Stolac
U avliji, podno suhozida, pod svijetlim usijanim nebom, među zrikavcima, pod odrinom biljke kivi, u njezinom teškom vonju, u subotu, na svadbeni dan, barjaci zeleni i plavožuti, prijeteće trobojnice, peškiri, muške košulje svezane uz barjak, stijene, utvrde izumrlih naroda, derviška tekija, učeni Pakistanci, čempresi pod džamijskim zidom, električna crkvena zvona, koja svakoga punog sata Bogu i komšiji zvone pred vratima.
Amerikanac mi priča kako je 1949. njegov otac odlučio bježati iz Izraela. Nije se snašao, nisu mu dali da se bavi svojim automehaničarskim zanatom, nego je motikom i krampom trebao navodnjavati pustinju. Naumio je u Italiju, u Udine, gdje mu je prijatelj, kršćanin imao radionicu za popravak kamiona, i dobro mu je išlo, puno mušterija, uglavnom Engleza. Ali kada je doputovao, rekli su mu da se prijatelj jučer objesio. Nakon pogreba nije imao kamo, pa se prijavio u izbjeglički logor. Logor je bio pun ustaša. Sam među njima, zagrebački Židov.
M. je deset mjeseci proveo u hrvatskim logorima. Pustilo ga nakon Vašingtonskog sporazuma. Ispričao je to nakon druge rakije, kao zanimljivost. Njoj su se oči napunile suzama. Ali nisu to bili kao srpski logori, daleko od toga, htio ju je utješiti. I okrenuo priču na gradsku limenu glazbu.
dne 10. augusta, Stara Hercegovina, Tuli
Dizdarev unuk uči me da smokvu valja popoloviti i u njen trbuh namrviti sira iz mijeha. Gori kamen, bijeli se sa svih strana, samo zemlja crvena je, crvena, crvena…
dne 11. augusta, na Ljutoj, Gruda
Minuta šutnje, s rane jeseni jedne od posljednjih godina pred rat. Okamenjenih sedamnaest kondolira, nad grobnicom iz onoga rata. U kamenu su i ostali, tako da im samo oči igraju, pomiču ih, mole da im prekrate muke, da ih razbiju, raznesu dinamitom.
Ali oni neće. Nego tu svake godine polažu vijence i cvijeće. Ovo je jedini nesrušeni spomenik iz onoga rata.
Zvuk miješalice za beton na jari augustovskog popodneva. Uskoro će sunce zalaziti za crtu horizonta, po licima će popadati sjene, ljudi će jedni druge gledati životinjskim pogledima, oko sebe tražeći razbojnika, inovjerca, ubojicu brata svojega…
Na vrhu brda visoki betonski križ čeka da na njemu konačno razapnu Barabu.
dne. 12. augusta, na Ljutoj, Gruda
Na rječici tvrdi hrastovi stolovi s leptirima platnenih ubrusa. Čekaju goste na večeru. Oni će ih razrediti i umrljati. Da o ponoći mrtvi leptiri polegnu po stolovima, na kraju dana kao na kraju svakodnevnoga velikog rata.
ista večer, Pičete
Prva ovogodišnja jesenja smokva.
dne 13. augusta, Pičete
Vrućina pod cimentnom pločom. Zrikavci zanijeme nakratko, kao da ih je nestalo, i čuje se samo daleki bruj aviona koji se spuštaju i uzlijeću sa Čilipa. Onda opet zrikavci, dugo, ritmično, kao da neće prestati. Aritmija zrikavaca.
Selo opsjednuto lisicama. Vjeruju da životinje pustoše kokošinjce. U susjedna dva sela donje bande, s crnogorskih i dubrovačkih strana. Posvuda lisice. Noću vade lovačke puške iz buža pa s psima kreću u racije. Čuju se pucnjevi, ali ne i ljudski glasovi. Sivi perzijski mačak, prostrijeljen leži na asfaltu. Nijedne stradale lisice. Ako se napokon ne pojave, zapucat će po ljudima.
isti dan, na Ljutoj, Gruda
Glasovi stranaca sa susjednih stolova. Nerazumljiv jezik, umirujući ton. Ljepše je kad su okolo stranci, govoriš. Nema se što razumjeti.
Čempresi u Stocu.
Jablani u Sarajevu.
Mrtvi vodeni.
Gradovi.
noć, Pičete
Najtoplija noć ovoga ljeta.
dne 15. augusta, Pičete
Na Velu Gospu prelomilo se ljeto. Ono što slijedi kratko je međudoba čistih boja, kada je svijet u raskoraku između dva svijeta.
U Herceg Novom kod Voje. Antikni namještaj, slike po zidovima, mnogo njegovih slika, tanjuri, sjajni rostfraj, njeguški pršut izrezan tanko kao pelir, cigara među kirurški mirnim prstima, oči plave, na jedno ne vidi, u drugo mu zabadali iglu, Crnogorac ne pokazuje strah, tako ni kad ga u oko bodu, atelje kao moj sarajevski tavan, pogled na bazen za vaterpolo, dječaci treniraju, prozorčić uz koji slika, zastavice crnogorska i norveška, Sarajevska hagada na prozorskoj dasci, tube s bojama, lule, čavli, sitni predmeti, svijet istresen iz Borgesova džepa, odlazak u vedro, u žuto, u jedro šiveno njegovom rukom.
Za mene bila je to
jedrilica s nužnikom
Za nju bio je
nužnik koji plovi
Zato smo plovili samo jednom
a život proživjeli skupa
Ali to je bilo na kopnu
na moru se nijesmo složili
Srećom je čovjek
suhozemni stvor
isti dan, Moretto, Zelenika
Naručili smo pogrešan kolač
i sad žalimo za kolačem koji nismo naručili
ostao je u mutnoj staklenoj vitrini
dne 16. augusta, Trebinje
Oglasna ploča ispred hotelske terase. Terasa je pod visokim platanima, posađenim u vrijeme Franje Josipa, pod nadzorom bečkih vrtlara. Za stotinama stolova četiri puta više ljudi. Na ploči su smrtovnice. Jedanaest crnih, jedna zelena i jedna plava.
U Vodovađi, nekoliko kilometara prije graničnog prijelaza, posljednja je oglasna ploča u Hrvatskoj.
isti dan, Stara Hercegovina, Tuli
dječak, slikarev sin, zabavljen drvenim bojicama, bez slikarskog dara
isti dan, Pičete
Leksikon običnih ljudi. U vrijeme kad građanin odluči napisati oporuku, obavezan je po zakonu da ispuni upitnik o godini i mjestu rođenja, bračnom stanju, djeci, unucima, školama koje je pohađao, službi, omiljenoj boji, jelima, poznavanju kuharskih, kućnih i vrtnih vještina, hobiju, posljednjoj pročitanoj knjizi…
dne 18. augusta, Zagreb, neboder
Kasno ljeto. Nona i ja vlakom smo se vratili s mora. Direktan prijenos atletskog mitinga iz Züricha. Majke nema kod kuće. Negdje je otputovala. Sami na Sepetarevcu, u Sarajevu. Bilo je to 1980. ili 1981.
dne 20. augusta, Zagreb, Bogovićeva
Sam u Londonu. Ulazim u hotelsku sobu. Na ormaru najlonska vrećica. U njoj moj stari kaput i šal. Nisam začuđen, iako tu nikada nisam bio.