Jedna stara pepeljara, oštećena, ružna, od žutog je, višestruko uvijenog lima, iskrzana, jadna, kao da strada od ljutijeh rana. Mada strana pojava je njena svima, u bircuzu zadimljenom još uvijek na stolu stoji. Iz doba je koje u bosanskoj krčmi sad jedino ona usijano pamti: drava, lara, niška ili sarajevska drina, pa morava, ili ibar, tako dobar da mu filter bješe viška, a najrađe, i uz gorku suzu, tronuta i tužna, kao svete prisjeća se ona cigarete jugoslavija. No nije ni manje sjete kad joj na um opatija padne, i miris joj zete u sjećanju prija, a ni uspomenu na 57 ne bi mogla ni za šta da dadne
Tad bijaše nova, u mladosti štedroj, ne u strahu i dubokoj brizi kao usljed današnjice gnusne, već u vrijeme sveopćega vedrog humanizma u kojem svi čistu radost osjećahu i nikakva druga čuvstva, jer bijahu bez razuma i iskustva, pa su poneseno i prepuni optimizma pomislili da su svoje paklo Hitler i kvislinzi zauvijek ispušili, te da svaki zlotvor fašistički sad u ognju paklenome plamti
Već odavno potpuno je anemična, ali još se drži kao nekad dična, i gordo, stoički, jer ne želi da je žale dok čikove smradne u njedrima njenim gase. Ipak, istina je mučna da i sama jedva znade za se, onu bivšu, na kojoj se, kao na velikoj tajni, odsjaj boje zlata ljeska. Pa dok, sada, Rumunija i Srbija i Bugarska vajni Philip Morris duhan kuha, kojim pluća Bosancima pale, na opuške njihove je ona nijemo histerična, od bijesa duša joj se treska
Smatra da bi joj se carska sreća nasmiješila kad bi sudba njena lična usred smeća najzad završila, kao što je s oblacima crnog dima iščezla i davna vatra; da je potom zaborave, kako su i onu epohu vascijelu što je okončala u pepelu, jer ne može više da izdrži to kako je nostalgija kao živa žeravica za životom nekadašnjim prži. Nepatvoren, divan bješe, od čudesa svakovrsnih magija, no zavjesa krdže dimna od nje ga je danas skrila, kao da taj svijet davnašnji i ne bješe nikad uopće ni stvoren
Nostalgija jedne pepeljare
Jedna stara pepeljara, oštećena, ružna, od žutog
je, višestruko uvijenog lima, iskrzana, jadna, kao
da strada od ljutijeh rana. Mada strana pojava je
njena svima, u bircuzu zadimljenom još uvijek
na stolu stoji. Iz doba je koje u bosanskoj krčmi
sad jedino ona usijano pamti: drava, lara, niška
ili sarajevska drina, pa morava, ili ibar, tako dobar
da mu filter bješe viška, a najrađe, i uz gorku suzu,
tronuta i tužna, kao svete prisjeća se ona cigarete
jugoslavija. No nije ni manje sjete kad joj na um
opatija padne, i miris joj zete u sjećanju prija, a ni
uspomenu na 57 ne bi mogla ni za šta da dadne
Tad bijaše nova, u mladosti štedroj, ne u strahu i
dubokoj brizi kao usljed današnjice gnusne, već
u vrijeme sveopćega vedrog humanizma u kojem
svi čistu radost osjećahu i nikakva druga čuvstva,
jer bijahu bez razuma i iskustva, pa su poneseno
i prepuni optimizma pomislili da su svoje paklo
Hitler i kvislinzi zauvijek ispušili, te da svaki
zlotvor fašistički sad u ognju paklenome plamti
Već odavno potpuno je anemična, ali još se drži
kao nekad dična, i gordo, stoički, jer ne želi da je
žale dok čikove smradne u njedrima njenim gase.
Ipak, istina je mučna da i sama jedva znade za se,
onu bivšu, na kojoj se, kao na velikoj tajni, odsjaj
boje zlata ljeska. Pa dok, sada, Rumunija i Srbija
i Bugarska vajni Philip Morris duhan kuha, kojim
pluća Bosancima pale, na opuške njihove je ona
nijemo histerična, od bijesa duša joj se treska
Smatra da bi joj se carska sreća nasmiješila kad
bi sudba njena lična usred smeća najzad završila,
kao što je s oblacima crnog dima iščezla i davna
vatra; da je potom zaborave, kako su i onu epohu
vascijelu što je okončala u pepelu, jer ne može više
da izdrži to kako je nostalgija kao živa žeravica
za životom nekadašnjim prži. Nepatvoren, divan
bješe, od čudesa svakovrsnih magija, no zavjesa
krdže dimna od nje ga je danas skrila, kao da taj
svijet davnašnji i ne bješe nikad uopće ni stvoren