Rano poslijepodnevno, augustovsko sunce u Travniku 2012. godine pržilo je kao rijetko kada u to doba. Samo su se rijetki prolaznici kretali Bosanskom ulicom od Zavičajnog muzeja do Šarene džamije, a dvije ljetne bašte kafića bile su gotovo puste.
Izašao sam iz Zavičajnog muzeja sa pet-šest dokumenata u ruci koje mi je direktorica Fatima posudila na nekoliko minuta dok ih ne umnožim u foto radnji “Ragib”, lociranoj s desne strane glavne ulice prema Šarenoj džamiji. Foto radnju, udaljenu stotinjak metara od Zavičajnog muzeja, pamtim još iz sredine šezdesetih godina proteklog stoljeća kad je – zajedno za istovjetnom, zvanom “Hazim”, bliže samom centru grada – bila jedina fotografska radnja u gradu. U ovim dvjema radnjama Travničani, a i mi privremeni došljaci u grad, slikali smo se za lične karte, đačke knjižice ili neke izuzetne prilike: mature, rođendana i slično. Danas su te radnje, osim uobičajenih aparata za izradu fotografija, opremljene i drugim modernim tehnološkim izumima, poput kopiraparata, radi kojeg sam i došao u “Ragiba” da bih umnožio nekoliko dokumenata o tri stare travničke familije.
Srednjovječni čovjek iza pulta, nakon pozdrava, odmjerio me hladnim pogledom, uzeo iz moje ruke ponuđene papire i upitao:
“Koliko primjeraka?”
Radio je posao šuteći, a nakon što je umnožio dokumente, onako bez izvinjenja, upitao me:
“Niste odavdje?” i odmah, ne čekajući moj odgovor, kazao:
“Vidim po ovim dokumentima. Vjerovatno vas oni i zanimanju?”
Ukratko sam mu objasnio da me zaista zanimaju ovi papiri jer istražujem povijest starih travničkih porodica, o čemu u tim dokumentima ima dosta podataka, a potom šaljivim tonom dodao da sam i ja nekad bio “odavdje”.
“Kako to?” – pitao je opet.
“Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, što je oko 50 godina prije, kao srednjoškolac, stanovao sam u Travniku”, odgovorio sam.
Pogledao me malo znatiželjnije i ponovo pitao:
“A gdje ste stanovali?”
Objasnio sam mu da sam bio podstanar kod porodice Avdić u tadašnjoj Ulici 29. novembra, odmah do tada jedine benzinske pumpe u gradu, one “Energopetrolove”.
Mušterija u radnji nije bilo te smo mogli nastaviti malo bliskiji razgovor od onoga početnog.
Veli mi da je poznavao porodicu Avdić i da je njena glavna ličnost Aziz radio na željeznici kao službenik.
“Mislim da je njegova supruga još živa i da stanuje u tom istom stanu u kome ste i vi bili podstanar”, konstatovao je moj sagovornik, te reče da te detalje vjerovatno zna Kruno, šef “Energopetrolove” benzinske pumpe. Potom mi predloži da porazgovaram s Krunom. Ovim prijedlogom moj sagovornik u meni probudi znatiželju da posjetim nekadašnju gazdaricu koja se prema meni odnosila kao prema svom sinu.
Izlazeći iz radnje odlučim da je zaista posjetim. Koliko bi mogla imati godina? Izračunao sam da bi ona danas mogla biti blizu osamdesete.
Kad sam u jesen 1965. godine došao u stan Avdića, imala je oko 30 godina. Nakon troje rođene djece izgledala je mladoliko, rumena u licu, poput zrele djevojke, piskavog glasa i sa krajiškim naglaskom doimala mi se iskusnom i vrijednom domaćicom. Sa malom službeničkom platom svog muža, jedinim njihovim prihodima, znala je uspješno voditi domaćinstvo, a moja i kirija mog cimera Pave, koji me i doveo u ovaj stan, dodatno joj je povećala skromne porodične prihode.
Meni i Pavi Avdići su od dvosobnog stana ustupili sobu, čiji prozor je gledao prema benzinskoj pumpi. Bračni krevet, po jedan mali ormarić sa zajedničkim stolom za rad i zajednički ormar za garderobu činili su sav namještaj u našoj sobi. Avdići, njih petero, tiskali su se u velikoj kuhinji i maloj spavaćoj sobi, u kojoj su spavali roditelji, dok je kupatilo bilo zajedničko.
U stanu Avdića proveo sam tu i još 1967. godinu. Gazdarica nam je kuhala tri obroka pa smo mogli koristiti u vrijeme jela i radio aparat s gramofonom. U to vrijeme televiziju je malo ko imao, a Avdićima je bila pusti san. Boravak u kuhinji s gazdaricom i njen lijep odnos prema nama zbližio nas je s njom i njenom djecom, te smo se nas dvojica podstanara u stanu osjećali kao u vlastitom domu.
Nakon završenog školovanja 1967. godine vratio sam se u svoj zavičaj, radeći na selu sa djecom. Do februara naredne godine, kad sam otišao na odsluženje vojnog roka, Avdićima sam navratio samo jednom, a nakon 1970. godina još jednom i to su bili svi moji susreti sa njima poslije srednje škole.
Nije to još bilo vrijeme telefona da bih se s njima češće čuo i upitao za novosti i njihovo zdravlje, te se otada izgubila svaka konekcija sa ovom dragom familijom. U dva navrata od nekog slučajnog Travničanina koji bi se poznavali sa Avdićima saznavao sam sve do sredine osamdesetih godina da su još u Travniku, a nakon toga svaka veza je pokidana.
Razmišljam tako augustovskog vrućeg dana 2012. godine o svojoj nekadašnjoj gazdarici dok se krećem ka benzinskoj pumpi “Energopetrola”. Sjetim se da je nekada voljela rahat-lokume te joj ih kupim zajedno sa multivitaminskim sokom kako bi ih joj darovao u znak pažnje.
Krunu, korpuletnog i susretljivog četrdesetogodišnjaka zatekao sam pred benzinskom pumpom kako šmrkom sapirte asfalt. Priupitam ga za Avdiće, ali mi reče da on misli da ta familija više ne stanuje na pomenutoj adresi. Ipak mi sugerira da to provjerim.
Ušao sam u prvo stubište zgrade tik pored benzinske pumpe. Potpuno isto kao prije pola stoljeća s izuzetkom sada plastičnih ulaznih vrata. Na vratima stana s desne strane ulaza u prizemlju, ulaza kroz koji sam tih godina stotinama puta izlazio i ulazio, nije bilo pločice sa imenom vlasnika. Pozvonio sam čekajući da se vrata otvore. Ni nakon drugog zvonjenja to se nije desilo. Potom pozvonim na susjedno zvono, drugog stana. Pojavila se srednjovječna žena u ogrtaču. Kaže mi da je veoma dobro poznavala Avdiće, ali da su se oni odselili u Sarajevo još sredinom osamdesetih godina proteklog stoljeća. Kad sam joj objasnio da sam sredinom šezdesetih godina bio podstanar kod Avdića, pogledala me malo pažljivije, a onda rekla:
“Sjećam se nekih njihovih podstanara, ali ne i vas.”
Na brzinu sam skontao da me se ne može ni sjećati, jer kad sam ja ovdje stanovao, ona je mogla biti trogodišnja djevojčica.
Dok stojimo pored otvorenih vrata stana, ona u stanu a ja u stubištu, ukratko mi objašnjava ono što mene interesira:
“Avdići su odselili u Sarajevo, a ovaj stan prodali porodici koja sada ne stanuje u njemu. Nakon toga ubrzo je Aziz umro, pa je njegova supruga, čini mi se imena Zumra, do smrti pred rat živjela sa kćerkom u stanu u nekoj ulici oko Skenderije. Mirsad, najstarije njihovo dijete, završio je medicinu i kao ljekar radi u Sanskom Mostu, a najmlađeg Dadu srpski vojnici su na Ilidži ubili 1993. godine…”
Još mi je ponešto kazala, što nisam zapamtio, jer kod spominjanja Dade, mezimca porodice, prestao sam je pratiti u priči zamišljajući tog dječaka kako gologuz hoda po kuhinji dok smo ja i Pavo objedovali.
Susretljiva gospođa dala mi je broj Mirsadovog telefona, jer sam kazao da bih se želio s njim čuti, te potom zatvorila vrata. Time su se moja nadanja da bih mogao vidjeti moju nekadašnju gazdaricu potpuno raspršila u zraku kao mjehur od sapunice.
Tužan osjećaj za tim davno izblijedjelim travničkim godina moje srednjoškolske mladosti i potresno saznanje o životnoj sudbini Avdića zadržali su se u mojoj svijesti i kad sam napustio vezirski grad, gotovo sve do ulaska u Sarajevo.
Nostalgične travničke godine
Rano poslijepodnevno, augustovsko sunce u Travniku 2012. godine pržilo je kao rijetko kada u to doba. Samo su se rijetki prolaznici kretali Bosanskom ulicom od Zavičajnog muzeja do Šarene džamije, a dvije ljetne bašte kafića bile su gotovo puste.
Izašao sam iz Zavičajnog muzeja sa pet-šest dokumenata u ruci koje mi je direktorica Fatima posudila na nekoliko minuta dok ih ne umnožim u foto radnji “Ragib”, lociranoj s desne strane glavne ulice prema Šarenoj džamiji. Foto radnju, udaljenu stotinjak metara od Zavičajnog muzeja, pamtim još iz sredine šezdesetih godina proteklog stoljeća kad je – zajedno za istovjetnom, zvanom “Hazim”, bliže samom centru grada – bila jedina fotografska radnja u gradu. U ovim dvjema radnjama Travničani, a i mi privremeni došljaci u grad, slikali smo se za lične karte, đačke knjižice ili neke izuzetne prilike: mature, rođendana i slično. Danas su te radnje, osim uobičajenih aparata za izradu fotografija, opremljene i drugim modernim tehnološkim izumima, poput kopiraparata, radi kojeg sam i došao u “Ragiba” da bih umnožio nekoliko dokumenata o tri stare travničke familije.
Srednjovječni čovjek iza pulta, nakon pozdrava, odmjerio me hladnim pogledom, uzeo iz moje ruke ponuđene papire i upitao:
“Koliko primjeraka?”
Radio je posao šuteći, a nakon što je umnožio dokumente, onako bez izvinjenja, upitao me:
“Niste odavdje?” i odmah, ne čekajući moj odgovor, kazao:
“Vidim po ovim dokumentima. Vjerovatno vas oni i zanimanju?”
Ukratko sam mu objasnio da me zaista zanimaju ovi papiri jer istražujem povijest starih travničkih porodica, o čemu u tim dokumentima ima dosta podataka, a potom šaljivim tonom dodao da sam i ja nekad bio “odavdje”.
“Kako to?” – pitao je opet.
“Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, što je oko 50 godina prije, kao srednjoškolac, stanovao sam u Travniku”, odgovorio sam.
Pogledao me malo znatiželjnije i ponovo pitao:
“A gdje ste stanovali?”
Objasnio sam mu da sam bio podstanar kod porodice Avdić u tadašnjoj Ulici 29. novembra, odmah do tada jedine benzinske pumpe u gradu, one “Energopetrolove”.
Mušterija u radnji nije bilo te smo mogli nastaviti malo bliskiji razgovor od onoga početnog.
Veli mi da je poznavao porodicu Avdić i da je njena glavna ličnost Aziz radio na željeznici kao službenik.
“Mislim da je njegova supruga još živa i da stanuje u tom istom stanu u kome ste i vi bili podstanar”, konstatovao je moj sagovornik, te reče da te detalje vjerovatno zna Kruno, šef “Energopetrolove” benzinske pumpe. Potom mi predloži da porazgovaram s Krunom. Ovim prijedlogom moj sagovornik u meni probudi znatiželju da posjetim nekadašnju gazdaricu koja se prema meni odnosila kao prema svom sinu.
Izlazeći iz radnje odlučim da je zaista posjetim. Koliko bi mogla imati godina? Izračunao sam da bi ona danas mogla biti blizu osamdesete.
Kad sam u jesen 1965. godine došao u stan Avdića, imala je oko 30 godina. Nakon troje rođene djece izgledala je mladoliko, rumena u licu, poput zrele djevojke, piskavog glasa i sa krajiškim naglaskom doimala mi se iskusnom i vrijednom domaćicom. Sa malom službeničkom platom svog muža, jedinim njihovim prihodima, znala je uspješno voditi domaćinstvo, a moja i kirija mog cimera Pave, koji me i doveo u ovaj stan, dodatno joj je povećala skromne porodične prihode.
Meni i Pavi Avdići su od dvosobnog stana ustupili sobu, čiji prozor je gledao prema benzinskoj pumpi. Bračni krevet, po jedan mali ormarić sa zajedničkim stolom za rad i zajednički ormar za garderobu činili su sav namještaj u našoj sobi. Avdići, njih petero, tiskali su se u velikoj kuhinji i maloj spavaćoj sobi, u kojoj su spavali roditelji, dok je kupatilo bilo zajedničko.
U stanu Avdića proveo sam tu i još 1967. godinu. Gazdarica nam je kuhala tri obroka pa smo mogli koristiti u vrijeme jela i radio aparat s gramofonom. U to vrijeme televiziju je malo ko imao, a Avdićima je bila pusti san. Boravak u kuhinji s gazdaricom i njen lijep odnos prema nama zbližio nas je s njom i njenom djecom, te smo se nas dvojica podstanara u stanu osjećali kao u vlastitom domu.
Nakon završenog školovanja 1967. godine vratio sam se u svoj zavičaj, radeći na selu sa djecom. Do februara naredne godine, kad sam otišao na odsluženje vojnog roka, Avdićima sam navratio samo jednom, a nakon 1970. godina još jednom i to su bili svi moji susreti sa njima poslije srednje škole.
Nije to još bilo vrijeme telefona da bih se s njima češće čuo i upitao za novosti i njihovo zdravlje, te se otada izgubila svaka konekcija sa ovom dragom familijom. U dva navrata od nekog slučajnog Travničanina koji bi se poznavali sa Avdićima saznavao sam sve do sredine osamdesetih godina da su još u Travniku, a nakon toga svaka veza je pokidana.
Razmišljam tako augustovskog vrućeg dana 2012. godine o svojoj nekadašnjoj gazdarici dok se krećem ka benzinskoj pumpi “Energopetrola”. Sjetim se da je nekada voljela rahat-lokume te joj ih kupim zajedno sa multivitaminskim sokom kako bi ih joj darovao u znak pažnje.
Krunu, korpuletnog i susretljivog četrdesetogodišnjaka zatekao sam pred benzinskom pumpom kako šmrkom sapirte asfalt. Priupitam ga za Avdiće, ali mi reče da on misli da ta familija više ne stanuje na pomenutoj adresi. Ipak mi sugerira da to provjerim.
Ušao sam u prvo stubište zgrade tik pored benzinske pumpe. Potpuno isto kao prije pola stoljeća s izuzetkom sada plastičnih ulaznih vrata. Na vratima stana s desne strane ulaza u prizemlju, ulaza kroz koji sam tih godina stotinama puta izlazio i ulazio, nije bilo pločice sa imenom vlasnika. Pozvonio sam čekajući da se vrata otvore. Ni nakon drugog zvonjenja to se nije desilo. Potom pozvonim na susjedno zvono, drugog stana. Pojavila se srednjovječna žena u ogrtaču. Kaže mi da je veoma dobro poznavala Avdiće, ali da su se oni odselili u Sarajevo još sredinom osamdesetih godina proteklog stoljeća. Kad sam joj objasnio da sam sredinom šezdesetih godina bio podstanar kod Avdića, pogledala me malo pažljivije, a onda rekla:
“Sjećam se nekih njihovih podstanara, ali ne i vas.”
Na brzinu sam skontao da me se ne može ni sjećati, jer kad sam ja ovdje stanovao, ona je mogla biti trogodišnja djevojčica.
Dok stojimo pored otvorenih vrata stana, ona u stanu a ja u stubištu, ukratko mi objašnjava ono što mene interesira:
“Avdići su odselili u Sarajevo, a ovaj stan prodali porodici koja sada ne stanuje u njemu. Nakon toga ubrzo je Aziz umro, pa je njegova supruga, čini mi se imena Zumra, do smrti pred rat živjela sa kćerkom u stanu u nekoj ulici oko Skenderije. Mirsad, najstarije njihovo dijete, završio je medicinu i kao ljekar radi u Sanskom Mostu, a najmlađeg Dadu srpski vojnici su na Ilidži ubili 1993. godine…”
Još mi je ponešto kazala, što nisam zapamtio, jer kod spominjanja Dade, mezimca porodice, prestao sam je pratiti u priči zamišljajući tog dječaka kako gologuz hoda po kuhinji dok smo ja i Pavo objedovali.
Susretljiva gospođa dala mi je broj Mirsadovog telefona, jer sam kazao da bih se želio s njim čuti, te potom zatvorila vrata. Time su se moja nadanja da bih mogao vidjeti moju nekadašnju gazdaricu potpuno raspršila u zraku kao mjehur od sapunice.
Tužan osjećaj za tim davno izblijedjelim travničkim godina moje srednjoškolske mladosti i potresno saznanje o životnoj sudbini Avdića zadržali su se u mojoj svijesti i kad sam napustio vezirski grad, gotovo sve do ulaska u Sarajevo.