Ja, Siniša Vuković, odrastao sam s nonoton i nonon. U Selcima na otoku Braču. Nad moju majku, samohranu majku Nikolinu, položio sam ploču nadgrobnicu u času kad se moje momaštvo mijenjalo u muževnost. Imam tu povlasticu znanja točnog nadnevka kad sam odrastao: bilo je to onog dneva, onog uzavrelog srpnja pred blagdan Gospe od Karmena, Gospe Škapularske, i pred materin 49. rođendan, kad je vapnenačka nadgrobnica stavila finalni pečat na dokument života jedne žene. Kako moja mati nije imala sreće posla pronaći u svojim Selcima, pronašla ga je u Engleskoj, u Londonu, i otuda Cambridge na vrelu moje biografije. A onda je, hoteći sebi pronaći supruga, moja majka nehoteć pronašla oca svojega sina. Mene.
Nositelj sjemena iz kojega pročedila je klica mojega života imao je važnijih prioriteta od pelena i supružništva. Za razliku od toga kukavice – koji se meni, svojem obandunanom čedu, javio kad sam ja već bio prestao biti sinom, i kad sam u međuvremenu sâm već bio postao ocem – moja je majka bila beskrajno hrabra. I, voljela je život. Zato ju je Bog, zarana, preko reda, i bio pozvao k sebi. Izim Boga, moje majke i one ruine što je ostala od bića oca mojega, za mene nije znao nitko. Nitko nije ni morao znati, da je moja majka imala makar imalo kukavičluka kojemu je vlasnik bio čovjek koji je u nju, jednoć, bio položio svoje sjeme. Sjeme mene.
Ja, Siniša Vuković, bio sam prvi tumor moje majke…! Hm, pročitavši ovo iznovice ponavljajući u sebi prethodeću rečenicu, ona odzvanja u prsima ko najveće zvono u kampanelu. Zvuči strašno, i grozno, možda i bogohulno; ma, nismo sad glazbeni kritičari pa osjećaj i ono što proizlazi iz takve ćutilnosti strašnije je i groznije od tog zvuka samoga, kojemu intonaciju i disonantnost čuti i razumjeti može samo onaj kome je to čuti i razumjeti dano. Odozgo. Treba imati snage živjeti s tim saznanjem! Nije to prevladljivo, istom, intelektualnim i racionalnim spoznajama. Emocije su ono pismo iz kojega se takvi znakovi štiju. I, štuju.
Mati moju, Nikolinu, pitao sam tko mi je otac… Pitao sam je čiji sam sin…
Nositelj sjemena
Fragment iz romana u nastajanju “Majka od kruha”
Ja, Siniša Vuković, odrastao sam s nonoton i nonon. U Selcima na otoku Braču. Nad moju majku, samohranu majku Nikolinu, položio sam ploču nadgrobnicu u času kad se moje momaštvo mijenjalo u muževnost. Imam tu povlasticu znanja točnog nadnevka kad sam odrastao: bilo je to onog dneva, onog uzavrelog srpnja pred blagdan Gospe od Karmena, Gospe Škapularske, i pred materin 49. rođendan, kad je vapnenačka nadgrobnica stavila finalni pečat na dokument života jedne žene. Kako moja mati nije imala sreće posla pronaći u svojim Selcima, pronašla ga je u Engleskoj, u Londonu, i otuda Cambridge na vrelu moje biografije. A onda je, hoteći sebi pronaći supruga, moja majka nehoteć pronašla oca svojega sina. Mene.
Nositelj sjemena iz kojega pročedila je klica mojega života imao je važnijih prioriteta od pelena i supružništva. Za razliku od toga kukavice – koji se meni, svojem obandunanom čedu, javio kad sam ja već bio prestao biti sinom, i kad sam u međuvremenu sâm već bio postao ocem – moja je majka bila beskrajno hrabra. I, voljela je život. Zato ju je Bog, zarana, preko reda, i bio pozvao k sebi. Izim Boga, moje majke i one ruine što je ostala od bića oca mojega, za mene nije znao nitko. Nitko nije ni morao znati, da je moja majka imala makar imalo kukavičluka kojemu je vlasnik bio čovjek koji je u nju, jednoć, bio položio svoje sjeme. Sjeme mene.
Ja, Siniša Vuković, bio sam prvi tumor moje majke…! Hm, pročitavši ovo iznovice ponavljajući u sebi prethodeću rečenicu, ona odzvanja u prsima ko najveće zvono u kampanelu. Zvuči strašno, i grozno, možda i bogohulno; ma, nismo sad glazbeni kritičari pa osjećaj i ono što proizlazi iz takve ćutilnosti strašnije je i groznije od tog zvuka samoga, kojemu intonaciju i disonantnost čuti i razumjeti može samo onaj kome je to čuti i razumjeti dano. Odozgo. Treba imati snage živjeti s tim saznanjem! Nije to prevladljivo, istom, intelektualnim i racionalnim spoznajama. Emocije su ono pismo iz kojega se takvi znakovi štiju. I, štuju.
Mati moju, Nikolinu, pitao sam tko mi je otac… Pitao sam je čiji sam sin…
Ja, Siniša Vuković, sin sam Božji…