Kada bismo se krajem kolovoza sa Sepetarevca spuštali na more, u Drvenik, i kada bi Nona napuštala jednu kuhinju i prelazila u drugu, ta promjena bi se i u jeziku poznala. Naime, kuhinja je bila samo jedna – ona u Sarajevu. U Drveniku bila je konoba. U konobi je bio trpezarijski stol sa stolicama, bila je kuhinjska kredenca, štednjak i frižider po imenu Moskva, iz čije je kvake tresla struja, pa je ubrzo zamijenjen frižiderom Obodin. Bila je i ribarska mreža, koja je kao ukras, kao draperija, razapeta u uglu konobe. Bili su i kuhinjski mirisi, intenzivniji nego u Sarajevu, ali nije bilo kuhinje. Nije bilo mjesta koje se tako zove i koje bi bilo obuhvaćeno tom riječju. Da smo u školi, u prvom razredu koji sam pohađao u Drveniku, dobili zadatak da opišemo kuhinju, ja bih opisivao kuhinju na Sepetarevcu. I onda bih učiteljici Nadi Kostanić morao objašnjavati da druge kuhinje kod nas nema.
Sve čega na svijetu ima, i što bi trebalo opisati za školu, postoji samo na jednom mjestu i u jednom obliku. Svaka riječ označava samo po jednu stvar. Samo jedna je kuća, ona na Sepetarevcu, jedna kuhinja i jedna konoba, ona u Drveniku, koju jednom godišnje napuštamo, da bi joj se onda vratili. Dugo je takav ostao moj doživljaj jezika. Vremena mi je trebalo da se naviknem da svaka stvar postoji u bezbroj različitih varijanti, ali svejedno za svaku od njih postoji samo jedna riječ. Bio sam uvjeren da za svaku od tih varijanti, za svaki pojedinačni predmet, negdje postoji neka druga riječ. Razočaranje je nastupalo svaki put kad bi me jezik opovrgao i dugo sam se navikavao na svijet u kojem to nije tako. I danas mi bude čudno kada shvatim da se nešto nepoznato i tuđe zove isto onako kako se zove ovo moje.
U konobi Nona bi obično kuhala isto ono što je kuhala i u kuhinji, ali svejedno je sve bilo drukčije. Raštika je imala intenzivniji okus, ulje je bilo gušće, ja sam bio gladniji, i osjećao sam se kao da smo na izletu. Tog bi osjećaja nestalo kada bih nakon nekoliko tjedana pomalo zaboravio na Sarajevo i kada bi se moj govor skroz promijenio i od sarajevskog postao drvenički, od bosanskog dalmatinski. Nisam razmišljao o tome kako govorim, niti sam ove riječi namjerno zamjenjivao onima, nego se to događalo samo od sebe, tako što bi se oko mene promijenio svijet, a sa svijetom i jezik, njegove riječi, sintaksa i melodija. Uskoro bih govorio kao da nikada nisam bio Bosanac. A onda bi se, po povratku u Sarajevo, na jednak način sve mijenjalo i iznova preobražavalo. Tako je to bivalo dvaput godišnje, sve do Nonetove smrti i našeg konačnog povratka u Sarajevo. Odvijalo se mimo moje volje, iako nisam bio ravnodušan. Slušao sam ih kako govore – vidi malog Sarajlije kako se preko noći pretvorio u Dalmatinca, i – vidi ga, nije prošlo ni sedam dana, a govori kao da se nije micao sa Sepetarevca, ali mi je uvijek draža i bliža bila prva uloga. Htio sam biti Dalmatinac i Drveničanin, i to preko cijele godine i zauvijek, što se ne bi mijenjalo ni onih mjeseci kada smo živjeli na Sepetarevcu, a ja govorio kao Sarajlija. To je bio prvi moj identitet: dalmatinsko-drvenički. I moja prva nacija i prvo životno manjinstvo, pri kojemu sam ostajao godinama još nakon konačnog povratka u Sarajevo.
Ali kuhinja mi je bila draža od konobe. Iz kuhinje nije prijetila nikakva opasnost, Nona mi je bila saveznik i zaštitnica. Razumjela je kad bih joj rekao da nešto ne volim, i to bi zapamtila. U konobi više nije bilo tako. Tamo je Nona bila druga osoba, divlja avanturistkinja, koja me plaši i mimo koje strašni neprijateljski svijet, svijet iz noćnih mora iz mora i iz mraka, slobodno ulazi u kuću, kuha se u loncu i peče u pećnici. Koja nije bila dobra kao ona sepetarevačka.
Jednom je iz cekera izvadila hobotnicu, pa je podigla visoko u zrak. Uz dreku sam pobjegao iz kuće, tako da su me morali loviti po Drveniku i na silu me vraćati natrag. Strah nije minuo ni kad sam vidio razrezanu hobotnicu, a pravi je užas nastupio kada je malo kasnije Nona iz rerne izvadila tepsiju i kada sam među krumpirima ugledao hobotničje krakove. Bili su kao živi, i činilo se da će izgmizati van i razmiliti se po konobi. U tom času nisam vjerovao da bi Nona i Nono, makar i u šali, makar i da mene isprepadaju, mogli jesti hobotnicu. Ako ona već ne pojede sve nas i ako je zaista mrtva, kao što njih dvoje govore, a ja im i dalje ne vjerujem, čak ni tada nije moguće da ljudi takvo što jedu. I naravno da nije bilo te prijetnje kojom bi me se natjeralo da stavim komadić hobotnice u usta. Ni tada, ni sljedeći put, ni godinama poslije. Kada smo se zauvijek vratili u Sarajevo, više nije bilo hobotnica. Možda bi se kadikoja u ribarnici na Markalama i pojavila, iako sumnjam, pošto vjerujem da su birvaktilski Sarajlije kao i ja zazirali od hobotnica, tek nikada nije donijela hobotnicu iz grada. Osim što je znala da ju ja ne bih jeo i da ni Javorka baš ne luduje za hobotnicama, vjerojatno je, što se nje tiče, gošćenje hobotnicama završilo Nonetovom smrću. Iako ni o toj priči ništa ne znam i više nemam koga pitati, čini mi se da mogu rekonstruirati kako je to moglo izgledati i zašto im je oboma bilo tako stalo do hobotnica. (Nakon prvog incidenta u konobi i mog bježanja po selu, te nakon još dva-tri pokušaja da me se privede razumu i gastronomskoj normi, kad god bi se za njih dvoje pekla hobotnica, za mene bi se frigale girice. A to bi bila takva milina da me više nije bila briga što će Nono i Nona te zmajeve papke i pipke stavljati usta i žvakati ih, nego bih bio izvan sebe od oduševljenja. Evo, i sad sam pomalo izvan sebe, jer mi kao nekom starom psu cure sline od pomisli na okus što ga desetljećima nisam osjetio…)
Nono nije bio veliki poguzija. Mršav po prirodi i koliko god da jede, nije pretjerano uživao u hrani, a cijeloga je života stvarno volio onih nekoliko jela koja je, valjda, još od djetinjstva pamtio kao veliku i iznimnu čast i čašćenje, kao nešto što se jede samo u bogatim kućama i u dobra vremena. Recimo, govedsku juhu, i nakon toga kuhanu govedinu s hrenom. Dušu bi za to dao, pa ako mimo očekivanja njegove puste i bezbožničke duše, ipak, postoji raj, on je sigurno u tom raju – jer ne može biti raja u kojem Nono nije – onda on tamo barem dvaput tjedno ruča govedsku juhu, a poslije meso sa hrenom. Volio je on i pečenu kokoš, a navečer bi, pogotovo kad bismo bili u Drveniku, u konobi, pa kad bi zapuhala bura, često poželio da mu Nona u rernu ubaci nekoliko krumpira u kori, pa bi ih onda onako vruće jednog po jednog gulio za stolom, mazao maslacem i jeo, dok bih mu je ja divio. Kada odrasteš, mislio sam, i kada si baš jako, jako hrabar, onda guliš koru s tek ispečenih krumpira, a da ti prsti ne zadrhte.
Volio je, možda, još i kupus flekice, a za drugo ga nije bilo briga. Jeo je, jer se moralo jesti. Ali i u tome je bio vrlo konzervativan. Recimo, odbijao je pašticadu, jer mu nije išlo u glavu da se meso priprema sa suhim šljivama. Vjerovao je da to onda mora biti slatko. A ako i nije slatko, ne može biti ukusno. Što se hrane i pića tiče, bio je krajnje konzervativan. Općenito je on bio konzervativan u življenju, a slobodouman i radoznao u mišljenju. Zanimali su ga drugi ljudi i narodi, ali ne i njihova kuhinja. Neka oni jedu ono što njima godi i što im čini dobro, a on će govedsku supu i meso sa hrenom.
I kako je onda moguće da jede hobotnicu s krumpirom?
Nono do dvadeset i sedme nije znao plivati. Onda ga je ona odvela kod Lole i Andrije u Dubrovnik, i Franjo je uz nju proplivao. Naučila ga je. Umio joj se prepustiti. Je li prvi put tada vidio more? Ne znam, ali vjerojatno jest. Ako ga je prije i vidio, moglo je to biti samo iz daljine, iz vlaka, dok je bio vojnik ili ratni zarobljenik, ali je u Dubrovniku prvi put zagazio u more.
Prije toga nije imao gdje da nauči plivati. U Kneži nije bilo rijeke, a poslije u Zenici i Travniku nije bilo vremena. Dok su se drugi kupali, on je radio. Ali more je za njega, kao i za većinu Bosanaca, bilo daleki, strani predio.
Ona je, pak, bila žena s mora. Kako to kod Švaba često biva, Karlo Stubler ne samo da je odmah prihvatio Dubrovnik i dubrovačke običaje, i to onako kako Bosnu nikad neće prihvatiti, nego je ubrzo postao čovjek s mora. Išao je na peskariju u luku, koja je bila na istom onom mjestu na kojemu će biti za moga djetinjstva, pa sve do posljednjeg rata, odakle bi donosio ne samo ribe, nego i školjke, rakove, čudnovata i čudovišna morska stvorenja što su tom svijetu zamjenjivala prasad i telad. Kao rođenom Banaćaninu nije mu nimalo smetala ta iznenadna i vrlo radikalna promjena u ishrani, nego je još i insistirao na njoj. Otata je dok smo bili u Dubrovniku jeo samo ribu! Govorilo se tako sa čuđenjem, a govorili su to i oni koji se za dubrovačkih vremena još nisu bili ni rodili. Ali tko je tu ribu pripravljao? Omama? To nekako i nije vjerojatno. Ili je i ona u ta vremena bila drukčija. Ako ništa drugo, bila je mlada.
Iz Dubrovnika Olga je ponijela i strast za hobotnicama. Kao djevojčica ronila je oko Porporele i golim rukama hvatala hobotnice. Ljudi su se po mulu i po luci čudili tom djetetu. Za gladnih i pustih bosanskih godina, dok su se seljakali duž željezničke pruge, a onda i kada su došli u Sarajevo, u kuću gospođi Heim-Peserle, nije bilo morske ribe, školjki, rakova i hobotnica. Nije bilo hrane koju je otata tako volio, a koja je u Dubrovniku početkom stoljeća prihvaćana i doživljavana kao hrane najgore sirotinje. Svi koji su imalo bolje stajali jeli su meso: siromašniji piletinu, a bogatiji svinjetinu, kobasice i pršute. Samo oni koji nisu imali baš ništa išli su u ribu i tako prehranjivali obitelj.
Šef željezničke stanice na Gružu bio je među uglednijim i plaćenijim državnim činovnicima u Dubrovniku, pa zašto se onda on tako navukao i navikao na morsku hranu? Možda upravo zato što je to bila zazorna i pomalo prezrena, a on je bio Švabo i ljevičar, po redu stvari znatiželjan i otvoren.
I onda su 1965. zbog Franjine astme došli u Drvenik, da tu u Draganovoj vikendici provedu zimu, i Nona se opet susrela s hobotnicama. Mogla ih je vidjeti u Donjoj Vali ili u Zaostrogu, na dva mjesta na koja su ribari prodavali ulov, te u Makarskoj i Gracu, gdje su postojale prave ribarnice. Kako ga je nagovorila na hobotnicu i je li Franjo ikad prije toga jeo hobotnicu? Možda i jest, kod Lole i Andrije u Dubrovniku, ali je vjerojatnije da nije. U Čurlinovoj se kući morska hrana slabo jela. Tem je dundo Andrija bio dobrostojeći gospar, tem ni tetka Lola nije bila poput None.
Bit će da je Franju, koji samo što nije bio navršio sedamdesetu, srčanog bolesnika i astmatičara, s kojim je dijelila život i od kojeg ju je udaljavala tragična sinovljeva ratna smrt i uloge što su ih njih dvoje u toj smrti imali, na hobotnicu nagovorila isto onako kako ga je na Banjama 1923. učila da pliva. On joj se nekim čudom prepustio, a ona ga je vodila. Iako je bio muško, još uvijek u patrijarhalna vremena, i prošao je rat i ratnu klaonicu na Soškoj fronti i na rijeci Piave, ratno zarobljeništvo, a sa zarobljeništvom i veliku europsku avanturu, među ljudima i narodima, iako je njegovo iskustvo bilo i veće i obuhvatnije od njezinoga, Franjo joj je vjerovao, kao što dijete vjeruje materi, i ona ga je naučila plivati. A sljedeći put, nakon što je već skoro prošao život, i nakon što su jedno drugome postali grdan teret na savjesti, pa nikakvog razloga ni mogućnosti za ljubav više bilo nije, prepustio joj se kada je trebalo okusiti ono što živ čovjek u Bosni ne jede – hobotnicu. Umjesto govedske supe, kuhanog mesa i hrena – hobotnicu.
Od tog bi se motiva, od hobotnica što su ih Olga i Franjo tih godina u Drveniku izjeli, sve se smijuljeći unuku koji ih zgađeno i prestravljeno gleda, mogla napisati lijepa ljubavna priča. Ali ne napisah je, zato što mi je u Selidbi stalo do činjenica i do onog što je mogući materijal za priče i romane, a ne do budućih priča i romana. Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije.
Nona i hobotnica
Ulomak iz “Selidbe”, poglavlje Kuhinja
Kada bismo se krajem kolovoza sa Sepetarevca spuštali na more, u Drvenik, i kada bi Nona napuštala jednu kuhinju i prelazila u drugu, ta promjena bi se i u jeziku poznala. Naime, kuhinja je bila samo jedna – ona u Sarajevu. U Drveniku bila je konoba. U konobi je bio trpezarijski stol sa stolicama, bila je kuhinjska kredenca, štednjak i frižider po imenu Moskva, iz čije je kvake tresla struja, pa je ubrzo zamijenjen frižiderom Obodin. Bila je i ribarska mreža, koja je kao ukras, kao draperija, razapeta u uglu konobe. Bili su i kuhinjski mirisi, intenzivniji nego u Sarajevu, ali nije bilo kuhinje. Nije bilo mjesta koje se tako zove i koje bi bilo obuhvaćeno tom riječju. Da smo u školi, u prvom razredu koji sam pohađao u Drveniku, dobili zadatak da opišemo kuhinju, ja bih opisivao kuhinju na Sepetarevcu. I onda bih učiteljici Nadi Kostanić morao objašnjavati da druge kuhinje kod nas nema.
Sve čega na svijetu ima, i što bi trebalo opisati za školu, postoji samo na jednom mjestu i u jednom obliku. Svaka riječ označava samo po jednu stvar. Samo jedna je kuća, ona na Sepetarevcu, jedna kuhinja i jedna konoba, ona u Drveniku, koju jednom godišnje napuštamo, da bi joj se onda vratili. Dugo je takav ostao moj doživljaj jezika. Vremena mi je trebalo da se naviknem da svaka stvar postoji u bezbroj različitih varijanti, ali svejedno za svaku od njih postoji samo jedna riječ. Bio sam uvjeren da za svaku od tih varijanti, za svaki pojedinačni predmet, negdje postoji neka druga riječ. Razočaranje je nastupalo svaki put kad bi me jezik opovrgao i dugo sam se navikavao na svijet u kojem to nije tako. I danas mi bude čudno kada shvatim da se nešto nepoznato i tuđe zove isto onako kako se zove ovo moje.
U konobi Nona bi obično kuhala isto ono što je kuhala i u kuhinji, ali svejedno je sve bilo drukčije. Raštika je imala intenzivniji okus, ulje je bilo gušće, ja sam bio gladniji, i osjećao sam se kao da smo na izletu. Tog bi osjećaja nestalo kada bih nakon nekoliko tjedana pomalo zaboravio na Sarajevo i kada bi se moj govor skroz promijenio i od sarajevskog postao drvenički, od bosanskog dalmatinski. Nisam razmišljao o tome kako govorim, niti sam ove riječi namjerno zamjenjivao onima, nego se to događalo samo od sebe, tako što bi se oko mene promijenio svijet, a sa svijetom i jezik, njegove riječi, sintaksa i melodija. Uskoro bih govorio kao da nikada nisam bio Bosanac. A onda bi se, po povratku u Sarajevo, na jednak način sve mijenjalo i iznova preobražavalo. Tako je to bivalo dvaput godišnje, sve do Nonetove smrti i našeg konačnog povratka u Sarajevo. Odvijalo se mimo moje volje, iako nisam bio ravnodušan. Slušao sam ih kako govore – vidi malog Sarajlije kako se preko noći pretvorio u Dalmatinca, i – vidi ga, nije prošlo ni sedam dana, a govori kao da se nije micao sa Sepetarevca, ali mi je uvijek draža i bliža bila prva uloga. Htio sam biti Dalmatinac i Drveničanin, i to preko cijele godine i zauvijek, što se ne bi mijenjalo ni onih mjeseci kada smo živjeli na Sepetarevcu, a ja govorio kao Sarajlija. To je bio prvi moj identitet: dalmatinsko-drvenički. I moja prva nacija i prvo životno manjinstvo, pri kojemu sam ostajao godinama još nakon konačnog povratka u Sarajevo.
Ali kuhinja mi je bila draža od konobe. Iz kuhinje nije prijetila nikakva opasnost, Nona mi je bila saveznik i zaštitnica. Razumjela je kad bih joj rekao da nešto ne volim, i to bi zapamtila. U konobi više nije bilo tako. Tamo je Nona bila druga osoba, divlja avanturistkinja, koja me plaši i mimo koje strašni neprijateljski svijet, svijet iz noćnih mora iz mora i iz mraka, slobodno ulazi u kuću, kuha se u loncu i peče u pećnici. Koja nije bila dobra kao ona sepetarevačka.
Jednom je iz cekera izvadila hobotnicu, pa je podigla visoko u zrak. Uz dreku sam pobjegao iz kuće, tako da su me morali loviti po Drveniku i na silu me vraćati natrag. Strah nije minuo ni kad sam vidio razrezanu hobotnicu, a pravi je užas nastupio kada je malo kasnije Nona iz rerne izvadila tepsiju i kada sam među krumpirima ugledao hobotničje krakove. Bili su kao živi, i činilo se da će izgmizati van i razmiliti se po konobi. U tom času nisam vjerovao da bi Nona i Nono, makar i u šali, makar i da mene isprepadaju, mogli jesti hobotnicu. Ako ona već ne pojede sve nas i ako je zaista mrtva, kao što njih dvoje govore, a ja im i dalje ne vjerujem, čak ni tada nije moguće da ljudi takvo što jedu. I naravno da nije bilo te prijetnje kojom bi me se natjeralo da stavim komadić hobotnice u usta. Ni tada, ni sljedeći put, ni godinama poslije. Kada smo se zauvijek vratili u Sarajevo, više nije bilo hobotnica. Možda bi se kadikoja u ribarnici na Markalama i pojavila, iako sumnjam, pošto vjerujem da su birvaktilski Sarajlije kao i ja zazirali od hobotnica, tek nikada nije donijela hobotnicu iz grada. Osim što je znala da ju ja ne bih jeo i da ni Javorka baš ne luduje za hobotnicama, vjerojatno je, što se nje tiče, gošćenje hobotnicama završilo Nonetovom smrću. Iako ni o toj priči ništa ne znam i više nemam koga pitati, čini mi se da mogu rekonstruirati kako je to moglo izgledati i zašto im je oboma bilo tako stalo do hobotnica. (Nakon prvog incidenta u konobi i mog bježanja po selu, te nakon još dva-tri pokušaja da me se privede razumu i gastronomskoj normi, kad god bi se za njih dvoje pekla hobotnica, za mene bi se frigale girice. A to bi bila takva milina da me više nije bila briga što će Nono i Nona te zmajeve papke i pipke stavljati usta i žvakati ih, nego bih bio izvan sebe od oduševljenja. Evo, i sad sam pomalo izvan sebe, jer mi kao nekom starom psu cure sline od pomisli na okus što ga desetljećima nisam osjetio…)
Nono nije bio veliki poguzija. Mršav po prirodi i koliko god da jede, nije pretjerano uživao u hrani, a cijeloga je života stvarno volio onih nekoliko jela koja je, valjda, još od djetinjstva pamtio kao veliku i iznimnu čast i čašćenje, kao nešto što se jede samo u bogatim kućama i u dobra vremena. Recimo, govedsku juhu, i nakon toga kuhanu govedinu s hrenom. Dušu bi za to dao, pa ako mimo očekivanja njegove puste i bezbožničke duše, ipak, postoji raj, on je sigurno u tom raju – jer ne može biti raja u kojem Nono nije – onda on tamo barem dvaput tjedno ruča govedsku juhu, a poslije meso sa hrenom. Volio je on i pečenu kokoš, a navečer bi, pogotovo kad bismo bili u Drveniku, u konobi, pa kad bi zapuhala bura, često poželio da mu Nona u rernu ubaci nekoliko krumpira u kori, pa bi ih onda onako vruće jednog po jednog gulio za stolom, mazao maslacem i jeo, dok bih mu je ja divio. Kada odrasteš, mislio sam, i kada si baš jako, jako hrabar, onda guliš koru s tek ispečenih krumpira, a da ti prsti ne zadrhte.
Volio je, možda, još i kupus flekice, a za drugo ga nije bilo briga. Jeo je, jer se moralo jesti. Ali i u tome je bio vrlo konzervativan. Recimo, odbijao je pašticadu, jer mu nije išlo u glavu da se meso priprema sa suhim šljivama. Vjerovao je da to onda mora biti slatko. A ako i nije slatko, ne može biti ukusno. Što se hrane i pića tiče, bio je krajnje konzervativan. Općenito je on bio konzervativan u življenju, a slobodouman i radoznao u mišljenju. Zanimali su ga drugi ljudi i narodi, ali ne i njihova kuhinja. Neka oni jedu ono što njima godi i što im čini dobro, a on će govedsku supu i meso sa hrenom.
I kako je onda moguće da jede hobotnicu s krumpirom?
Nono do dvadeset i sedme nije znao plivati. Onda ga je ona odvela kod Lole i Andrije u Dubrovnik, i Franjo je uz nju proplivao. Naučila ga je. Umio joj se prepustiti. Je li prvi put tada vidio more? Ne znam, ali vjerojatno jest. Ako ga je prije i vidio, moglo je to biti samo iz daljine, iz vlaka, dok je bio vojnik ili ratni zarobljenik, ali je u Dubrovniku prvi put zagazio u more.
Prije toga nije imao gdje da nauči plivati. U Kneži nije bilo rijeke, a poslije u Zenici i Travniku nije bilo vremena. Dok su se drugi kupali, on je radio. Ali more je za njega, kao i za većinu Bosanaca, bilo daleki, strani predio.
Ona je, pak, bila žena s mora. Kako to kod Švaba često biva, Karlo Stubler ne samo da je odmah prihvatio Dubrovnik i dubrovačke običaje, i to onako kako Bosnu nikad neće prihvatiti, nego je ubrzo postao čovjek s mora. Išao je na peskariju u luku, koja je bila na istom onom mjestu na kojemu će biti za moga djetinjstva, pa sve do posljednjeg rata, odakle bi donosio ne samo ribe, nego i školjke, rakove, čudnovata i čudovišna morska stvorenja što su tom svijetu zamjenjivala prasad i telad. Kao rođenom Banaćaninu nije mu nimalo smetala ta iznenadna i vrlo radikalna promjena u ishrani, nego je još i insistirao na njoj. Otata je dok smo bili u Dubrovniku jeo samo ribu! Govorilo se tako sa čuđenjem, a govorili su to i oni koji se za dubrovačkih vremena još nisu bili ni rodili. Ali tko je tu ribu pripravljao? Omama? To nekako i nije vjerojatno. Ili je i ona u ta vremena bila drukčija. Ako ništa drugo, bila je mlada.
Iz Dubrovnika Olga je ponijela i strast za hobotnicama. Kao djevojčica ronila je oko Porporele i golim rukama hvatala hobotnice. Ljudi su se po mulu i po luci čudili tom djetetu. Za gladnih i pustih bosanskih godina, dok su se seljakali duž željezničke pruge, a onda i kada su došli u Sarajevo, u kuću gospođi Heim-Peserle, nije bilo morske ribe, školjki, rakova i hobotnica. Nije bilo hrane koju je otata tako volio, a koja je u Dubrovniku početkom stoljeća prihvaćana i doživljavana kao hrane najgore sirotinje. Svi koji su imalo bolje stajali jeli su meso: siromašniji piletinu, a bogatiji svinjetinu, kobasice i pršute. Samo oni koji nisu imali baš ništa išli su u ribu i tako prehranjivali obitelj.
Šef željezničke stanice na Gružu bio je među uglednijim i plaćenijim državnim činovnicima u Dubrovniku, pa zašto se onda on tako navukao i navikao na morsku hranu? Možda upravo zato što je to bila zazorna i pomalo prezrena, a on je bio Švabo i ljevičar, po redu stvari znatiželjan i otvoren.
I onda su 1965. zbog Franjine astme došli u Drvenik, da tu u Draganovoj vikendici provedu zimu, i Nona se opet susrela s hobotnicama. Mogla ih je vidjeti u Donjoj Vali ili u Zaostrogu, na dva mjesta na koja su ribari prodavali ulov, te u Makarskoj i Gracu, gdje su postojale prave ribarnice. Kako ga je nagovorila na hobotnicu i je li Franjo ikad prije toga jeo hobotnicu? Možda i jest, kod Lole i Andrije u Dubrovniku, ali je vjerojatnije da nije. U Čurlinovoj se kući morska hrana slabo jela. Tem je dundo Andrija bio dobrostojeći gospar, tem ni tetka Lola nije bila poput None.
Bit će da je Franju, koji samo što nije bio navršio sedamdesetu, srčanog bolesnika i astmatičara, s kojim je dijelila život i od kojeg ju je udaljavala tragična sinovljeva ratna smrt i uloge što su ih njih dvoje u toj smrti imali, na hobotnicu nagovorila isto onako kako ga je na Banjama 1923. učila da pliva. On joj se nekim čudom prepustio, a ona ga je vodila. Iako je bio muško, još uvijek u patrijarhalna vremena, i prošao je rat i ratnu klaonicu na Soškoj fronti i na rijeci Piave, ratno zarobljeništvo, a sa zarobljeništvom i veliku europsku avanturu, među ljudima i narodima, iako je njegovo iskustvo bilo i veće i obuhvatnije od njezinoga, Franjo joj je vjerovao, kao što dijete vjeruje materi, i ona ga je naučila plivati. A sljedeći put, nakon što je već skoro prošao život, i nakon što su jedno drugome postali grdan teret na savjesti, pa nikakvog razloga ni mogućnosti za ljubav više bilo nije, prepustio joj se kada je trebalo okusiti ono što živ čovjek u Bosni ne jede – hobotnicu. Umjesto govedske supe, kuhanog mesa i hrena – hobotnicu.
Od tog bi se motiva, od hobotnica što su ih Olga i Franjo tih godina u Drveniku izjeli, sve se smijuljeći unuku koji ih zgađeno i prestravljeno gleda, mogla napisati lijepa ljubavna priča. Ali ne napisah je, zato što mi je u Selidbi stalo do činjenica i do onog što je mogući materijal za priče i romane, a ne do budućih priča i romana. Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije.